Uvod u teoriju filmske priče | Nikica Gilić

SAŽETAK

Tradicija proučavanja priče obično navodi Aristotela kao svoj izvor, no teorija pripovijedanja u dvadesetom stoljeću uglavnom se izravno zasniva na strukturalnoj lingvistici Ferdinanda de Saussurea, potom na ruskome formalizmu te na morfologiji bajke Vladimira Proppa, dosezima temeljnim za strukturalističke i semiotičke metode proučavanja priča. U strukturalističkom je kontekstu iznikla i naratologija, specifična teorija pripovijedanja koja pokušava opisati temeljne narativne strukture, zajedničke za priče ostvarene u svim medijima (s glavnim predstavnicima R. Barthesom, G. Genetteom, A. J. Greimasom, Tz. Todorovom, Sh. Rimmon-Kenan, itd). Unatoč sve razvedenijem poststrukturalističkom proučavanju priče, naratologija se nesmetano razvijala tijekom 1970-ih i 1980-ih, pa se u taj kontekst upisuje i filmsko-književna naratološka teorija Seymoura Chatmana. Filmologija je u svom razvoju, dakako, imala različit put od znanosti o književnosti, pa su i novija (poststrukturalistička i marksistička) stremljenja u filmologiji bila od manjega značaja. Tijekom 1980-ih poststrukturalističku je teoriju filma s mjesta najznačajnije (ili barem najglasnije) struje novijeg proučavanja filma odmijenila kognitivistička filmološka škola s Davidom Bordwellom kao jednim od najvažnijih predstavnika. Obilježivši “poststrukturaliste” kao zagovornike “velikih teorija”, kognitivistička se filmologija utemeljila na dosezima kognitivne psihologije, koristeći se, međutim i dosezima ruskoga formalizma i književnoznanstvenoga strukturalizma. Premda Bordwell odbacuje jezik i lingvistiku kao temelj proučavanja filmske priče, valja, međutim, imati na umu kako film ipak imitira (jezičnu) komunikacijsku situaciju pripovijedanja, pa dok kognitivisti (pojednostavljeno) proučavaju kako percipiramo film (pomoću obrazaca, shema, itd.), naratolozi proučavaju što se zbiva kada film imitira pripovjedačku situaciju: koje se narativne instancije formiraju (implicitni autor, pripovjedač, adresat, implicitni čitatelj) te kakve su sve mogućnosti filmskoga pripovijedanja (npr. pouzdano i nepouzdano pripovijedanje, fokalizirano i nefokalizirano, pripovijedanje na više narativnih razina, itd.). Ti su istraživački pravci očito, dakle, komplementarni pa bi daljnom interakcijom (uz, primjerice, elemente preuzete iz teorije glazbe) mogli i u budućnosti znatno obogaćivati ne samo teoriju nego i povijest filma, vodeći u pravcu sinteza koje nikada nisu konačne, ali je težnja prema njima vjerojatno sastavni dio svake ozbiljnije teorijske koncepcije.