Uvod u teoriju filmske priče | Nikica Gilić

KOMPETENTNO I KRITIČKO UVOĐENJE U FILMSKU NARACIJU

Iako je igrani film u središtu javne pažnje, iako je priča najčešće tematiziran aspekt igranog filma u novinskim kritikama filmova i u gledateljskim komentarima odgledanih filmova, iako se naraciji u filmu posvećuju predavanja i na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i na filmskih kolegijima na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Zadru, Osijeku i Rijeci, te na učiteljskim akademijama posvuda po Hrvatskoj i u školskoj nastavi filma, činjenica je da imamo tek jednu izvornu, domaću, teorijsku knjigu koja se središnje pozabavila filmskom naracijom. Ako osim nje i postoji nešto što se bavi pričom u filmu, to su uglavnom scenaristički savjetodavni priručnici, koji, sasvim očekivano, nemaju posebnih teorijskih aspiracija i daleko su od relevantnije suvremene proučavalačke tradicije. O filmskoj se naraciji u nas uglavnom pisalo ili po rasutim člancima objavljivanima po časopisima ili enciklopedijama, ili tek u ponekom odjeljku šire tematski koncipirane knjige.

Knjiga Uvod u teoriju filmske priče Nikice Gilića, izvorno objavljena u tiskanom obliku 2007. godine, prva je koja se na hrvatskom jeziku središnje posvetila teoriji naracije, koja u primjeni na film, ali s referencom i na književnost, razrađuje one aspekte što ih je suvremena naratologija dovela u središte pažnje, produbljujući našu sposobnost razumijevanja prirode i unutarnjih mehanizama filmske naracije. Iako se ova knjiga sustavno bavi izlaganjem nekih najuglednijih i najutjecajnijih suvremenih teorija naracije i naratoloških pravaca, ona je istodobno, glavnim svojim dijelom, sustavan pregled onih pojmova, onih pojmovnih distinkcija koje omogućavaju podrobno razumijevanje i uspješnu teorijsku analizu različitih vidova i oblika naracije.

Gilić to radi visokom kompetencijom, upućenošću i kritičnošću. U izlaganju povijesnih narativnih teorija Gilić demonstrira njihov prinos tako da pokazuje njihovu primjenjivost u tumačenju pojedinih filmova i tipova filmova, povremeno kritički preispitujući dane distinkcije i dodatno ih izvorno razbistrujući. Ovakav “oprimjeravajući” pristup nije koristan samo pedagoški (uvježbava čitatelja u primjeni povučenih teorijskih distinkcija), nego i dublje razumijevalački: Gilić nam time omogućuje da uočimo empirijske razloge za javljanje dane teorijske distinkcije i odredbe, omogućuje nam razumijevanje njezine funkcionalnosti, te i tako daje priliku da se prinosi različitih teorija uključe u živi interpetativni pristup filmu.

Knjiga je pisana terminološki precizno, bistrim i preglednim stilom koji odaje motiviranog i poletnog tumača, primjeri su uvjerljivi, a građa je pregledno strukturirana, tako da može podjednako uspješno služiti i kao djelotvoran sveučilišni udžbenik, ali i kao intrigantno intelektualno štivo široj kulturnoj zajednici, jer svojim kritičnim razmatranjem pojmova, upozoravanjem na otvorene probleme djeluje poticajno, otvarajući teren za teorijska nadovezivanja i na ispitivačke primjene.

Hrvoje Turković