Mučenice | Želimir Periš

EVA

I

Pričaj mi priče, molila sam ga. Priče u kojima ništa ne traje vječno, priče koje imaju kraj i koje imaju početak. One koje imaju što mi nemamo, koje pružaju što nam nedostaje. Nešto što će nas zavesti. Nešto što će nas odvesti. Pričaj mi priče u kojima postoji bol od koje se osjećaš živ. Priče o muškarcima i ženama i onome između njih što nema ime ni oblik, a upravlja njima, obmanjuje ih i zaluđuje, ubija i oživljava.

Pričaj mi priče, molila sam ga. Ne dopusti da me preplavi dosada.

II

Ponekad bi se kupali u jezeru. Ponekad bi trčali sa životinjama. Ponekad smo sjedili i promatrali svijet oko sebe, i ponekad pokušavali biti dio tog svijeta. Htjeli smo razumjeti bića oko nas, razumjeti bića u nama, živjeti svoje živote na način za koji smo stvoreni. Prazni su bili naši životi. Nismo razumjeli što nedostaje, ali smo osjećali da nešto nedostaje. Nešto nije bilo potpuno. U punoći cijeloga postojala je šupljina.

III

Bili smo on i bili smo ja. I bili smo sve. I bili smo gospodari, ali nismo vladali. Bili smo robovi, ali nismo bili potlačeni. Imali smo sve, a tražili smo ništa. I sve je bilo naše, a ništa nije bilo naše. I to ništa nas je privlačilo. To ništa smo tražili. To skriveno zrnce nepoznatoga, onoga što nemamo i onoga što ne razumijemo. Sve bi dali za ništa.

IV

Pričaj mi priče, molila sam ga. Želim se igrati sa sjenama. Želim plakati od stida ili ne želim plakati od stida. Želim znati koliko je zauvijek.

V

Svijet je oko nas imao sve. Postojala su stabla i postojale su životinje. Postojale su rijeke i šume. Sve je postojalo i sve nam je bilo isto, jednako u svojoj raznolikosti. U svemu smo se dosađivali s istim žarom. A postojale su i zabrane. Postojalo je središte. U središtu stablo, na vrhu mu plod. I znali smo da je zabranjeno, ali nismo znali zašto je zabranjeno. I što je zabrana osim buđenja želje? Sjedili smo na livadi i maštali o zabranjenom. Sunce je pržilo naše usne iza kojih se skupljala naslada.

VI

A onda se pojavila zvijer. Ispuzala je između njegovih nogu i hipnotizirala nas. Ona je znala. Rekla je uzmi, uzmi i osjetit ćeš draž. Uzmi i spoznat ćeš slast. Shvatit ćeš da je sreća kratka i prolazna, a da je užitak lomljiv i bolan. Saznat ćeš da nemaš ništa kad imaš sve i da najviše uživaš u onome što gubiš. Rekla je uzmi. Uzmi i požali, tek onda ćeš znati da si imala.

VII

Strah me, plakala sam mu u krilu. Bili smo samo zemlja, bili smo zemljane posude napunjene šljunkom vlastite sigurnosti. Sad smo kamen koji će ih razbiti. Kiša nam na licima dubi kanale. Mrvi nas i rastapa. Pretvorit će nas u pijesak ne pomaknemo li se. Nema te čega biti strah, govorio je. Nemaš se čega bojati. Znamo da je ovo sve tek ništa. Život je s one strane blaženstva, rekao je. Tamo su priče. Tamo je sve.

VIII

Znam, drhtala sam tamo i tada. Hajde, rekao je on. Hajde! Ne, rekla sam. Ne mogu, rekla sam. Ne želim. Pričaj mi priče, molila sam. Hajde, rekao je on. Hajde i živjet ćemo priče. Hajde i bit ćemo priča. Hajde!

Zatvorila sam oči i zagrizla, a na licu mu je zatitrao smiješak.

Priče su mogle započeti.