Mučenice | Želimir Periš

PENELOPA

 

I

Vidjela sam ga danas pored bunara. Napeto mlado tijelo, mišiće koji blistaju kad podiže vedro puno vode, kapljice znoja na tamnoj koži. Dugu kosu kojom mu vjetar skriva lice. Vidio je da ga promatram i osmjehnuo mi se. Brzo sam skrenula pogled i otišla. Kraljici se ne osmjehuje. Kraljica uzima osmijehe koje želi.

 

II

Noćas sam ponovo rasplela pokrov. Nit po nit, vraćala sam protekle dane. Svaka nit jedan dan, svaki dan jedna nit. Vrijeme mi se poput vune prede oko prstiju. Koliko mi je još niti ostalo? Već odavno nitko ne vjeruje da ću održati riječ. Pitanje je dana kad će časnim kneževima ponestati časnog strpljenja i kad će časnim mačevima uzeti moju čast. Čovjek nije stvoren za čekanje, Tanat je nestrpljiv bog. Vrijeme vrijedi više od ljudi. Zato nijedna strast na koju potrošimo i dan previše ne vrijedi potrošenog vremena. A potrošenih dvadeset godina?

 

III

Ponovo sam ga vidjela na bunaru. Ne mogu tvrditi da nisam namjerno išla tamo u isto vrijeme. Kraljica ne pravda svoje rute, kraljica vlada svim stazama. Helijeva su kola upravo bila u zenitu kad sam sakrila lice maramom i promatrala ga iza zida. Prvo vedro polio bi po sebi i uživao u suncu koje ga je sušilo. Potom bi napunio veliku bačvu i kotrljao je prema luci. Zamišljam tu snagu pod svojim rukama. Ruke koje me nose i okreću. Vrućinu stisnutu bedrima. Silu u njegovim preponama. Diram mu glatku kožu, vlastite godine u nju upisujem noktima. Slike mi u glavi lude. Prsa mi gore. Sam me Himer draži i izaziva. Zatvorim li oči savladat će me vrtoglavica.

 

IV

Saznala sam tko je. On je najmlađi od četvero sinova ribara Anteusa, zarađuje tako što raznosi vodu po mjestu. Pitala sam Melantu tko dobavlja vodu za dvor.

 

V

Zlooki Eurimah je danas bio posebno ohol. Usne su mu uvijek nakrivljene u osmijehu. Obrazi mu uvijek titraju. Svaki mu je pokret prožet nevidljivom prisutnošću Ate. Presreo me na putu kroz vrt i zazvao poput kuje. Govoriš s kraljicom, rekla sam mu, i ponašaj se tako, Eurimaše. Nisi kraljica ako nemaš svoga kralja, odgovorio je i pljunuo mi pod noge. Muški su rituali smiješni poput dječje igre. Pokušala sam proći kraj njega, ali me je snažno uhvatio za podlakticu i zaustavio. Dah mu je zaudarao na krv.

„Penolopo, prekini ovo.“

Bih, Eurimaše, bih. Samo, kako da prekinem, a da se pritom riješim tebe i tebi sličnih?

 

VI

Melanta je danas ponovo napravila scenu. Vratila se iz riznice histerična i vrištava. Nepoželjni gosti su nam opustošili dvor, vikala je. Zalihe hrane su pri samom kraju, nemamo više ni vina ni ovaca. Dvor je u dugovima, ni svi kraljevski maslinici ne mogu pokriti toliki dug.

Dvije godine hranim te prljave zvijeri koje se nazivaju mojim proscima. Darove koje su donijeli odavno su i pojeli. Ostala su im samo debela tjelesa kojima se kotrljaju po mome vrtu i čekaju da izaberem jednog od njih.

Zagolicala me jedna ideja. Moramo štedjeti što više možemo, rekla sam Melanti. Trebali bi naći nekoga jeftinijeg tko će nam donositi vodu. Ali voda nas košta samo bakrenjak, vikala je ona, a cijela se Itaka raspada! Bakrenjak po bakrenjak, rekla sam.

 

VII

Jutros je pred dvor dogurao veliku bačvu vode, dugokosi Befont, najmlađi od ribarevih sinova. Njegova mladost godi mojim očima, golica mi želje. Sam se Himer spusti s Olimpa pa mi u uho šapuće slatke ideje.

Izašla sam pred dvor i gledala ga kako se znoji dok kotrlja bačvu prema kuhinjama.

„Uvijek tako rasipaš pitku vodu?“ pitala sam ga dok se polijevao vedrom vode po glavi.

„Vi bi to trebali znati, zar ne?“ odgovorio mi je.

Taj mali podlac! Prepoznao me onda kraj bunara.

 

VIII

Melanta se tužila da Eurimah kruži oko nje. Približava joj se, dobacuje slatke riječi i maše preponama. Pokazala mi je nož koji je sakrila u halje. Ako je dotakne, izvući će ga i odsjeći mu falus. Oh, bogovi, zaštite tu naivnu djevojku! Posjela sam je u kuhinju i zatvorila vrata. Objasnila sam joj dvije stvari. Prvo, u zakonu piše, muškarčev falus vrijedi više od ženske glave. Želi li sačuvati vlastitu, mora manje mahati, a više bježati. Mali ubod u nogu će biti dovoljan da pobjegne, a da ne probudi Nemezu u njemu. Drugo, to što Eurimah kruži oko nje ne mora biti zlo. Te prljave zvijeri i ne rade ništa drugo nego se prežderavaju, opijaju i pokušavaju dočepati neke od mojih djevojaka. Možda to nije loše. Sami nam nude način da ih kontroliramo. Suprotno zakonu, ženska glava ipak vrijedi više. Odlična je stvar što kruži oko tebe, iskoristit ćemo to, rekla sam joj. Da, moja kraljice, tužno je rekla Melanta. Činiš to za Itaku, rekla sam joj. Kimala mi je glavom, a ruke su joj se tresle.

 

IX

Noćas sam ponovo rasplela dio pokrova. Uzorci na pokrovu jedina su sigurnost koju imam. Vuna itačkih ovaca jedina je nježnost koju sebi dopuštam. Koža na prstima mi se smežurala, samo je još pokrov napet i gladak. Milujem ga između zabranjenih snova. Bogovi mi se igraju s tijelom. Himer me ne napušta već danima, opsjeda me željom i čežnjom za stvarima koje kraljica bez kralja ne radi. Puku je zadovoljavati se, kraljici je vladati.

 

X

Proklete prljave zvijeri! Jutros su me opet promatrali kroz prozor dok sam plela.

Prvo su me zasipali životinjskim primjedbama i prostačkim upadicama. Dani kada su mi donosili haljine daleko su iza nas. Sad su poput napaljenih pasa koji se vrte oko kučke koja se tjera, pasa koji se grizu, smrde i laju na sve oko sebe. Sve je završilo krepanom mačkom koju je netko ubacio kroz prozor. O bogovi, ugasite me.

 

XI

Danas je ponovo donio vodu u dvor. Stajala sam pokraj ulaza i uživala u slici. Brončane mu kovrče padaju na oči. Kad se napne gurnuti bačvu preko uspona blago otvori usta. Jezikom nježno ovlaži usne. Kad dolazi do daha nasloni se na zid. Dotakne ga samo vrhom leđa. Kapi znoja upije kamen. Prišla sam mu i rekla neka odvuče bačvu u podrum. Neka je ostavi pokraj posljednjih bačvi vina koje su nam ostale.

„Posljednjih?“ pitao je.

„Da, posljednjih“, rekla sam. „Častohlepni kneževi već tri godine jedu i piju iz kraljevskih podruma, ovo je sve što je ostalo.“

„Zašto se ne udaš za nekoga od njih i završiš s tim?“

„Itaci ne treba takav kralj.“

„Kakav kralj treba Itaci?“ pitao je.

„Onakav kakav će zadovoljiti kraljicu.“

Pratila sam ga u podrum, ponudila mu vino. Ustručavao se. Na meni vidi kraljevsko ruho, ne ono što je ispod njega. Nisam mu dopustila da samo ode. Šapnula sam mu riječ u uho. Razumije li je, zaslužio me je.

 

XII

Prije nego što sam se povukla u svoje odaje, naložila sam Melanti da rasplete pokrov umjesto mene. Noćas će mi ruke biti zauzete drugim nitima.

Zavjerenicima i ljubavnicima noć pada sporo. Sjedim na prozoru i slušam kako se Itaka stišava. Još samo psi i pijani muževi kvare tišinu. U daljini, Selena iz mora izranja mjesec. Ona i ja sami svijetlimo pod zvijezdama.

Befonta nema. Nije razumio poruku ili se boji onoga što je razumio u poruci.

Sjedim na prozoru i čekam. Ponovo čekam. Nakon dvadeset godina i dalje sjedim na istom mjestu i čekam muškarca. Što mi se dogodilo? Što se dogodilo svima nama? Gdje je moj muž? Gdje je moj sin? Gdje su nestale te godine? Gdje nestaju ove godine? Dvadeset sam godina starija, nego što se pamtim.

 

XIII

Probudio me zvižduk. Došao je. Otvorila sam vrata dvora i odvukla ga u svoje odaje. Himere i ostali bogovi, sad pijte na izvoru moje želje.

Oh, to milo tijelo, ta meka koža, te čvrste ruke. Opijam se tim mirisima i okusima, njegovim danima i godinama. Lebdim iznad vlastitih lanaca, iznad Itake i prosaca, svih zakona i pravila i nebeskih bogova i zemaljskih muževa.

Što sam dvadeset godina čekala?

 

XIV

S jutrom me probudio smijeh bogova. Pogledaj je kako blista, rekao je jedan. Svi su se veselo nasmijali upadici. Himenej je stajao sa strane i mrko gledao. Bog braka mi je nešto zamjerao. Jesam li te razočarala, Himeneju? Čime uzimaš mjeru moje vjernosti?

Probudile su me trake sunca na licu.

 

XV

Danas je stigla vijest, sretna ili tužna? Telemah se vraća svome domu. Završio je potragu za ocem i vraća se. Ništa nije čuo, nikoga pronašao. S njim i posljednja nada nestaje u moru. Nada nije ništa do produžetka patnje. Tek kada te bog nade napusti prepoznaš slobodu koju ti je ostavio. Elpis je zao bog. Drži nas taocima vlastitih očekivanja.

Telemahov će dolazak značiti kraj. Prosci će zahtijevati da se Odisej proglasi mrtvim. Nakon toga ću se morati udati za jednog od njih ili će mi pravom mača skinuti krunu s glave. Bez kralja nemam pravo na Itaku. Kraljica bez kralja je samo žena.

 

XVI

Što može samo žena? Što može s rukama kojima ne može podignuti mač?

Pitala sam Melantu je li joj se Eurimah približio. Spustila je pogled i zacrvenjela se. Ne srami se, Melanta. Kad nam je sve drugo oduzeto, borit ćemo se s onim što imamo.

 

XVII

Ljubavnik mi dolazi svake noći. Čim Selena doveze mjesec, tiho zazviždi pod prozorom i vrijeme stane. Ljubim smrtnika, baš poput božice mjeseca. I ona je ljubila Endimiona koji je nije bio dostojan.

Mladost moga smrtnika me zanosi, njegova putenost izluđuje. Izvlači iz mene neku drugu ženu, neku zaboravljenu djevojku zakopanu pod dvadeset godina samoće.

Dok pijem s izvora njegove mladosti, suluda mi misao pada na pamet. Kako bi to bilo kad bi svoju budućnost uz nekog od smrdljivih kneževa zamijenila za strasne noći uz mlado tijelo ribareva sina? Ali zvijeri iz moga vrta rastrgle bi ga za doručak. Sinovi ribara ne postaju kraljevi. Nitko mi ne može zabraniti taj san. Morfej voli nemoguće snove. Hrani se našim neispunjivim željama.

 

XVIII

„A Odisej?“ pitao me Befont noćas.

„Što Odisej?“ pitala sam ja.

„Što ako se vrati?“ pitao je ponovo on.

„Neće se vratiti. Dvadeset godina bogovi nikoga ne trpe. Odisej je mrtav, kao i moj dug prema njemu. Ni Telemah ga nije pronašao. Znači da ga više nema.“

„Voliš li ga još?“ pitao me mladi ljubavnik. Što te briga, ljubavniče, nije tvoje da propitkuješ ljubav niti da se uspoređuješ. Moj Odisej, moj mili muž. Zar je postojala ikad ljubav veća od one koju sam prema njemu osjećala? Ali bogovi i ljudi su nas razdvojili. Mili moj mužu, ponor od dvadeset godina predubok je. Moj je dug prema tebi ispunjen, ali tvoje nasljeđe moj je zatvor. Sve tvoje priječi moju slobodu.

 

XIX

O, nesretna ženska naivnosti! Lakovjerna Melanta dopustila je Eurimahu da je prevari. Umjesto da ga zavede, ona mu se predala. Rekla mi je kako bolno žali. Kako ne zna što se dogodilo. Kako joj je mile stvari govorio, kako joj je brodove i zlato obećavao, kako mu se odjednom našla u zagrljaju i kako mu je sve ispričala. Eurimah me porazio mojim oružjem. Naivno, nesretno dijete je pogledalo tlo i zaplakalo. Ispričala mu je sve o trogodišnjem pletenju mrtvačkog pokrova za Odisejeva oca. O dnevnom pletenju i noćnom rasplitanju. Isto je jutro Eurimah skupio prosce u vrtu i sve im prenio. Više nas ne možeš varati, vikali su. Moraš izabrati jednoga od nas! Potegli su mačeve. Stala sam pred njih i govorila: Moj sin Telemah se za petnaest dana vraća s puta na kojem je tražio oca. Oca nije našao, time priznajem da je Odisej mrtav. Kad se vrati organizirat ću natjecanje nakon kojeg ću odabrati jednog od vas za svoga muža i za kralja Itake.

 

XX

Što učiniti? Kako se spasiti? Oče, koji si želio dotaći sunce, osvijetli me zrakom svoga znanja. Reci mi kako da pobjegnem od sudbine koju mi je Moira isplela. Moram li i ja sastaviti krila kojima ću odletjeti iz tamnice svoga otoka? Moram li skrušeno kleknuti pred svoga kralja i reći vaš sam rob? Moram li se odreći svog života zato što sam žena? Mora li mi izrasti falus da budem čovjek?

 

XXI

Ležim na krevetu sa svojim ljubavnikom, promatramo odraz mjesečine na stropu sobe. Sjene nad nama ratuju. Odsijecaju si udove i ostaju ležati u obrisima vlastite krvi.

„Odredit ću natjecanje u onome u čemu si najbolji i u čemu te nitko neće pobijediti. Pobijedit ćeš i postat kralj Itake i moj kralj. U čemu si dobar? U čemu si najbolji?“

„Nema takve stvari“, kaže Befont.

Onda šutimo. Sjene su se smanjile. I dalje skaču, ali među njima nema mog ljubavnika.

 

XXII

Telemah se vratio. Moj sin sad je muškarac. Mjeseci valova i vjetrova istesali su mu crte lica. Ne izgleda poput djeteta koje je otplovilo od mene. Nosi li sad crte lica svoga oca? Ne pamtim više Odisejevo lice. Jesu li tako izgledale oči koje su me gledale? Mijenjaju li daljine oči onih koji ih gledaju?

„Žao mi je majko“, rekle su oči. „Da je živ, pronašli bi ga. Moj otac je mrtav.“

Poput krda divljih svinja, knezovi su se rastrčali po luci. Isukali su mačeve i okružili nas. Sve su brži na mačevima. Ta je brzina precizna mjera mog preostalog vremena. Vrijeme najtočnije određuju mačevi.

„Dosta!“ viknula sam s posljednjim zrnom autoriteta koje mi je ostalo. „Natjecanje će se održati za četiri dana.“

 

XXIII

Noćas smo moj ljubavnik i ja brojali preostale noći. Prst po prst. Još tri noći. Onda smo stisnuli sve prste, rekli: nemoguće, pa brojali ponovo.

Moire svačiju sudbinu pletu, ipak, svatko ima pravo pokušati prerezati te niti. Od svega možemo pobjeći, i od vremena, ljudi i mjesta. Ni vlastita nas sjena ne prati uvijek. Jedina stvar od koje ne možemo pobjeći je naš izbor.

Dogovorili smo se. Kad natjecanje počne svi će biti zaokupljeni samim sobom. To je trenutak za nas.

Zaspao je, a ja sam otišla u podrum. Noći provodim uz pokrov. Te tanke niti moji su dani. Jedino što će uvijek ostati moje.

 

XXIV

Danas mi je u odaje utrčao moj sin muškarac, uzbuđen i uzrujan. Nije mogao doći do daha, kao da je trčao od same luke. Uhvatio me za ramena i poljubio u obraze. Majko, viknuo je oduševljeno moj sin muškarac. Rekao je da se treba održati natjecanje iz gađanja lukom. I to Odisejevim lukom koji još stoji u kraljevim odajama, nijednim drugim. Tko napne luk i opali strijelu kroz dvanaest sjekira, taj će biti novi kralj Itake. To nitko osim oca ne može izvesti, majko. Tko uspije, taj će postati kralj, vikao je moj sin muškarac dječački oduševljeno. Muškarci se nikad ne prestaju igrati života. Složila sam se, bilo mi je svejedno. Novi kralj neće biti moj kralj niti ću mu ja biti kraljica.

 

XXV

Pod Seleninim svjetlom ćemo doveslati do obale. Melanta je našla kola koja će Befonta i mene prevesti do Sparte. Moja majka će nas sakriti dok ne prođe karavana za Makedoniju, a njome daleko, što dalje. Sve je spremno. Moj dan se približava.

 

XXVI

Probudila sam se zagrljena s pokrovom. Ne mogu otputovati bez njega. Prestara sam da ponovo ispočetka živim svoj život, treba mi veza s prošlosti. A ništa nije više moje od te tkanine, stotinu puta tkane i stotinu puta raspletene. Kojoj sam se svaki dan davala i od koje sam se svaku noć uzimala. Koja je zaustavljala moje vrijeme. Gola sam bez tog pokrova.

 

XXVII

Posljednja noć. On se želi natjecati. Poput djeteta koje ima ideju, gleda me u oči i kaže: „Ja se želim natjecati“. Muškarcima je život natjecanje. Svaki dan se s nekim natječu. Sa sobom, s prethodnim danom, sa sutrašnjim danom. Samo žele pobjede.

„Nitko ne može napeti Odisejev luk“, objašnjavam mu. „Nitko osim samog Odiseja.“

„Ako uspijem, postat ću kralj i nećemo morati bježati.“ Brzoplet je i mlad. Mudri su već otplovili iz Itake, a naivni još drže ruke na kraljicama.

„Ne možeš uspjeti. Nitko ne može napeti Odisejev luk.“

„Kao što nitko ne smije dirati Odisejevo?“ Mali podlac ponovo zavija ruke oko mene. Ribarev sin na mom tijelu vodi svoje male bitke i ostvaruje nove sitne pobjede.

 

XXVIII

Lagali smo se strašću. Dugo i bolno. Kad je zaspao, izišla sam u noć. Pijane zvijeri hrču u mom vrtu. Ne pokazuju nimalo dostojanstva prema sutrašnjem natjecanju, kao da im je posve svejedno što će samo jedan od njih postati kralj. U jednom kutu vidim starog prosjaka, zar i takvi žele postati kraljem? Moć i novac zasljepljuju razum. I hromi misle da mogu prvi dotrčati.

Znam što će se dogoditi sutra. Nitko neće uspjeti napeti Odisejev luk. Ljuti i bijesni dignut će mačeve jedni na druge. Mnogi će prijeći preko Stiksa. Onaj koji ostane posljednji položit će pravo na kraljevstvo i neće mu imati tko proturječiti. Itaka će dobiti kralja. Do tada će me Hermes povesti daleko.

 

XXIX

Iza brijega, daleko iza istočnih mora, budi se ružoprsta zora. Na bunaru na kojem sam probudila svoju nadu sad sjedi Telemah. Na koljenima mu mač, prelazi brusom preko njega. Poput vojnika koji se sprema za bitku.

„Dragi sine, zašto ne spavaš?“ Pomilovala sam mu blagu kosu.

„Majko! Saznao sam kakav plan kuješ. Znam da želiš pobjeći. Majko, ne možeš ostaviti kraljevstvo!“

„Sine, ti ne znaš sve. Umorna sam od ovog kraljevstva. Dvadeset godina je predugo. Odrastao si. Dalje ćeš morati sam.“

„Ne, majko! Ni ti ne znaš sve.“

Nitko ne zna sve. Ništa mu nisam rekla. Ni za bijeg, ni za mladu ljubav koja me čeka u sobi. Lanci koji vječno vežu roditelja i dijete u nekom trenutku prestanu biti važniji od života. To je trenutak kad naša djeca postanu ljudi i prestanu biti samo naši i nakon toga im više ništa ne dugujemo. Koji je to trenutak? Određuju li ga dlake na bradi moga sina? Grubi ton njegovog glasa? Ili ga određuje mladić njegovih godina koji me gol čeka u krevetu?

 

XXX

Jutro je svanulo crveno. Zrak miriše po krvi koja će se proliti. Moja se ljubav probudila užarenih ideja.

„Natjecat ću se. Moram se natjecati! A ako ne uspijem, dolazim po tebe i bježimo.“

Poput psa koji se želi dokazati gospodaru. Zovem ga, ali me ne čuje. Mlada mu je krv uzavrela i začepila oči i uši. Sve smrdi po krvi koja će se proliti. Molim Atenu da to ne bude krv koju ljubim.

 

XXXI

Složili su sjekire. Dvanaest okana na ručkama sjekira složenih u savršenom pravcu. Odisejev luk, koji je dvadeset godina visio na zidu, sad je pažljivo pripremljen za natjecanje. Pored njega posuda puna oštrih strijela. Pored njih dvor pun tupih kneževa, mojih prosaca. Veliki i snažni, puni odvažnosti i uvjerenja. Među njima Befont. Nesiguran i malen. Poput moje budućnosti.

 

XXXII

Eurimah je nasrnuo prvi. Znojio se nad lukom i na kraju odustao. Prvi od muževa poražen od obične grane. U očima mu vidim bijes. U ustima pjenu. Odguruju ga. Psuju i viču. Okušavaju se i drugi. Jedan za drugim odustaju. Nitko ne može napeti Odisejev luk. Promatram ih s balkona. Čekam. Ponovo čekam. Nakon dvadeset godina, još čekam. Čekanje nikad ne prestaje.

 

XXXIII

Befont je među posljednjima. Pun nevjerice prima luk koji je tolike porazio. Luk ga lako savlada. Moj ljubavnik pada na pod i prije nego što ga uhvati kako treba. Ismiju ga. Pljuju po njemu. Lice mu je prekriveno prašinom. Hvatam mu pogled. Vidim njegov znak. Krećemo. Odlazimo.

 

XXXIV

Sad Telemah nagovara prosce neka puste starca da primi luk. To je prosjak kojeg sam vidjela noćas. Svi se smiju grbavoj prilici i glasno mu se rugaju. On baca plašt. Njegovo tijelo… to nije tijelo starca. Stišće luk i lako ga napinje. Način na koji je napeo luk… Cilja i ispaljuje. Strijela prolazi kroz sjekire i zabija se u suprotni zid. On je živ! Gledam lice svog nestalog muža. Netko zatvara vrata vrta. On napinje novu strijelu i pogađa Eurimaha u grudi. Prosci paničare. Prepoznaju ga. Odisej! Vratio se! Prosci padaju na tlo sa strijelama u prsima. Mačevi im režu vratove. Glave se kotrljaju. Urlici preplavljuju moj vrt. Pogledom tražim Befonta, ne vidim ga. Svugdje samo krv i tijela. Izbuljene oči i isplaženi jezici. Mrtvaci su prekrili tlo. Nitko nije ostao.

 

XXXV

Nisam se pomakla. Nisam trepnula. Zvuci pokolja su utihnuli. Odjednom tišina. Samo škripa stepenica iza mojih leđa. On mi prilazi. Osjećam ga iza sebe i ne mogu se pomaknuti. Ne želim se pomaknuti. Ne želim ni jednu emociju, nijednu reakciju. Zaustavila sam dah.

Kleknuo je pred mene i bacio mi se na noge. Položila sam mu ruku na glavu. Uhvatio ju je i ljubio. Podigao me sa stolice i zagrlio. Odvukao me na vanjski balkon dvora. Pod balkonom je narod Itake. Kliču mu ime. Slave novog starog kralja. Oslobodio je kraljevstvo neželjenih kneževa. Spasitelj stoji ponosan uz svog nasljednika. Stoji čvrst uz svoju kraljicu. Onu koja ga je vjerno čekala dvadeset godina.

 

XXXVI

Slavlje traje već treći dan. Odisej slavi. Telemah slavi. Itaka slavi. Svi slave. I kraljica slavi.

„Vjerna moja, Penelopo. U svim morima vidio sam ti lice. Izgubili smo dvadeset godina, ali čeka nas još dvadeset. Najljepših dvadeset“, govori mi moj muž, ali ne govori meni. Izgovara to okrenut prema mnoštvu koje se prežderava i prepija na mojim stolovima. Njima izvikuje moje riječi. Svi mu nazdravljaju za nadahnute riječi. Svi plješću sretnom kraju. Svi piju i jedu, viču i pjevaju. Odisej im pripovijeda o svojim putovima. O ženama i čarobnicama, o divovima i bogovima. Slušaju ga otvorenih usta. Onda ponovo piju i ponovo pjevaju. Lica su nova, vino i pjesme iste.

Tiho ustajem i odlazim od stola. Zaobilazim sva lica na putu do podruma. Dolje je moje platno. Ni istkano ni raspleteno. Gdje sam stala? Jesam li ga posljednji put tkala ili rasplitala? Slijede li ravne crte ili nesigurni valovi? Uzorci s platna prate otkucaje moga srca dok u njega utkivam nove niti. Umrijet ćeš, Odiseju. Umrijet ćeš u snu. Od ruke za kojom si čeznuo.