Mučenice | Želimir Periš

BAUBA

 

I

Posljednji povratak kući. Zadnji pozdravi su samo nametnuti ritual. Sve je dio programa, sve je već programirano. Jebeš to. Kopter me iskrcao na školskom igralištu. Vidimo se za dvadeset i četiri sata, rekao je pilot i odletio. Na igralištu su me dočekale Mon i Sisy.

Isuse, Bau, debela si kao prasica, rekla je Mon. Jao, to će biti skandal kad drugi vide, kriknula je Sisy i uslikala me. Stavljam ovo na mrežu. Mon me zgrabila za guzove. Jao, Bau, ove su velike kao lubenice! Koliko imaš kila? Sto? Dvjesto?

Kučke moje drage, uvijek iste. Zagrlila sam ih i obljubila.

Idemo na pivu, kravo, idemo slaviti, rekla je Mon. Daaa, al prije toga se idemo prošetati s tobom po korzu, izgledat ćemo duplo mršavije uz tebe takvu, vrištala je Sisy.

Vodite me prvo kući, kučke moje drage. Večeras ćemo na pivu. Moram prvo pozdraviti roditelje.

 

*

Pištanje. Dugi pištavi zvon koji se ponavlja svakih nekoliko sekundi. Slike neodređenih sjećanja miješaju se s tim neugodnim zvukom. Sve je pomiješano, vidjela sam oca i majku i oboje su se osvrtali za tim zvukom, majka je plakala a otac ju je tješio, vidjela sam Mon i Sisy kako pijano teturaju i zvuku prkose prodornim smijehom, a onda sam se pojavila pred Brunom, bio je gol i penis mu je blistao na mjesečini, ali mi je taj zvuk branio da mu priđem i onda je svijest o zvuku postala stvarna, slike su izblijedile, ostalo je samo pištanje i spoznaja da se budim.

Otvorila sam oči i zvuk je prestao. Na zaslonu ispred mog lica pisalo je: „BUĐENJE IZVRŠENO“.

 

II

Posljednji posjet roditeljima. Sve u razini očekivanoga. Majka mi je otvorila vrata, malo starija i malo tužnija nego prošli put. Otac se pravio malo manje zainteresiran nego prošli put. Uspjeli smo razmijeniti tek nekoliko rečenica prije nego što se majka rasplakala, počela pričati o svom popu, kako je rekao da je to što radim igranje s božjim principima i da nitko nema pravo ostaviti obitelj da bi išao tamo gdje ne pripada. Da je bog svakome dao svoje mjesto gdje treba živjeti. Da i otac govori da je to samoubojstvo. Da znam kako on ne voli popove, ali isto se slažu oko toga. Da je bio i na misi zbog mene. Otac je rekao, stara ne gnjavi je, boga mu jebem. Pa je mama rekla nemoj psovat boga. Pa je tata rekao nemoj da se sad svađamo. Mama je otišla plakati na balkon, a tata se raspričao kako je gledao dokumentarac o projektu Morfej, kako mu gospođe u dućanu čestitaju na mojoj hrabrosti, kako je ponosan na mene. Kako se ne slaže s tim, ali je ponosan. Kako me cijeni. Na kraju se mama vratila s balkona pa smo svi troje zajedno plakali.

 

*

Na zaslonu se iscrtavaju biološki podaci. Srce kuca normalno, disanje normalno, krvna slika… neki brojevi su se crvenjeli. Još ne mogu pomicati udove, ali lagano vrtim glavu. To je regularno, to je u redu. Ali nešto me oštro boli u podlaktici. To nije regularno. Bol nakon buđenja nije dobar znak. Mučnina i grč u trbuhu. Senzori i dalje očitavaju stanje. Na zaslonu se gomilaju crveni brojevi. Tlak snižen. Ortracija narušena. „GUBITAK KRVI“, zacrvenjelo se na zaslonu. Sranje. Sranje. Sranje.

 

III

Posljednje pivo. Odvele su me u pivnicu nad rijekom, kolibu naslonjenu na drvene stupove nad rijekom, pedeset stepenica u vis. Jedva sam se uspela.

Jebote, Bau, pa što su ti to učinili? Umrijet ćeš od srca prije nego što odeš. Što ti majka veli na to što su napravili od tebe? Mame vole kad im kćeri lijepo jedu. Mon i Sisy dovršavaju jedan drugoj misli i stalno nazdravljaju. Jedva pratim ritam.

U pičku materinu. Pa koji vrag? Mislila sam da će te drilati kao astronauta. Da ćeš biti kao Lajka ili kao kučke s plakata, zgodne, nabildane i s lijepom frizuricom.

I jesu me drilali, ali za putovanje moram imati puno masnog tkiva. To je važno za putovanje, rekla sam.

Takvu će te staviti u kutiju?

U stvari ne, nedostaje mi još petnaestak kila.

Jebote, Bau, pa nemoj. Ne daj im. Ne stane ti više. Izgledaš kao vilendorfska Venera, pa pogledaj ti te sise.

Možda je to namjerno, kužiš. Možda je tamo takva moda, kaže Sisy. Onda su mi gledale sise, šutile i pile u tišini.

Jeste li tužne zbog mene, kučke?

Haha, samo sanjaj. Cijelu noć ćemo s veseljem slaviti što više nećemo gledati tvoju debelu guzicu. Ajmo, živjeli! Mon diže kriglu, Sisy diže kriglu, ja dižem kriglu. Do dna, viknu i iskape svoje krigle. Trudila sam se pratiti ih, ali i prije nego sam ugledala dno krigle osjetila sam mučninu.

 

*

„OPSTRUIRANA TRBUŠNA ŠUPLJINA. ANALGETIK 50/70.“

U trbuhu mučnina i grč, koji se već i od čitanja poruke sa zaslona pretvaraju u bol. I ruka me boli. Nešto se dogodilo. Nešto nije kako treba. Ne mogu pomaknuti ruke. Glasovno upravljanje! Glasovno upravljanje, vičem. „GLASOVNO UPRAVLJANJE“, zacrveni se na ekranu. Analiza putnika, slika trbušne šupljine putnika B, vičem. Na zaslonu se pojavi slika mog trbuha. Velika crvena mrlja. Nešto se dogodilo. Analiza putnika, slika putnika A, zapovjedim kutiji. Na zaslonu se pojavi trulo tijelo mog suputnika.

 

IV

Još jedno posljednje pivo. Ovo smo presjekle žesticama i odmah naručile novo. Mon i Sisy su točno procijenile da nemamo toliko vremena da bi pili sporo. Ajmo, živjeli! Novo nazdravljanje.

I znači putuješ s komadom! Kučke se nisu prestale ceriti.

Daj reci opet, daj reci opet!

Svi putnici putuju u paru, rekla sam, a one su vrištale od smijeha i udarale šakom o stol.

Reci opet, reci opet!

Putujemo u muško-ženskim parovima, jer ako nikoga ne bude tamo gdje stignemo, možemo začeti novu civilizaciju, uzdišem i naginjem kriglu.

Reci i ono o Evi, hajde reci.

Kao Adam i Eva.

Ahahahaha, kučke su popadale na pod od smijeha.

Jeste li se već prasnuli? cerekaju se.

Što?

Ako će na vama zasnovati civilizaciju, onda se mora znati da ćete si pasati, jelda? Ili su i njega šopali pa je debeli prasac kao moj muž, kaže Mon. Onda zaboravi na zasnivanje civilizacije, od sala mu jedva pronađem pimpek.

 

*

Provjera okruženja, prišapćem. Ne mogu disati, bol u prsima mi dopušta samo plitke udahe. Analgetik ne djeluje. Ili djeluje preslabo. Ili je bol prevelika. Zaslon miruje. Provjera okruženja, ponovim s mukom. „PROVJERA OKRUŽENJA“, ispiše se na zaslonu. Ponovo brojevi. Nema crvenih. Analiza mora. Kemijska svojstva. Tlak. Atmosfera. Sve u granicama, nema neočekivanih vrijednosti. To je dobro. Bol u trbuhu divlja. Ne mogu govoriti, ne mogu misliti. Bez glasa ne mogu tražiti još lijeka, ne mogu zapovjediti slanje signala. Kabina treba sama uključiti proces, ali zašto već nije? Boli me, moram zatvoriti oči. Kad sam ih ponovo otvorila na zaslonu je svijetlilo: „PROVJERA KOMUNIKACIJE“.

 

V

Novo posljednje pivo. Četvrto ili peto. Vani je još bio dan. Negdje između dva nazdravljanja Mon je vrisnula: Moji! U pivnicu su ušli Monin muž i dvoje klinaca. Mlađa izgleda kao Mon na školskim fotkama. Starija već ima trinaest. Ja sam im heroina. Bože, Mon nemoj da se sramotim, već sam strašno pijana. Samo se opusti, Bau, govori mi Mon, svi te i želimo vidjeti pijanu.

Morala sam im pričati o putovanju, kako idem gdje nitko nije bio, kako idem spasiti budućnost. Pričala sam im o zalogu koji sadašnjost čini za budućnost, o petogodišnjem treningu, o procesu hibernacije, o tome što nas čeka tamo gdje idemo. Cure nisu treptale. Mon ih je obje poljubila u čelo, muža stisnula za stražnjicu i teatralno rekla: Idite sad kući, za večeru si naručite pizzu, mama večeras ne kuha. Mama će se toliko napiti s tetom Bau da će kući stići tek u zoru i to na četiri noge.

 

*

„OTKRIVENA VANJSKA KOMUNIKACIJA“, svijetli na zaslonu. Na satu vidim da su prošla tri sata od buđenja. Kako? Pala sam u nesvijest. Ili sam opetovana padala. Znači da značajno gubim krv. Znači da je ozljeda velika. Signal, šalji signal. Šalji sve signale. Vani ima nekoga, vanjska komunikacija postoji. Otkrit će signal. Što prije, samo nek bude što prije.

Ponovo gledam u sat. Petnaest minuta više od posljednjeg treptaja. Gubim se. Šalji signal, vičem. Šalji taj jebeni signal. „POKRENUTO SLANJE POZIVNOG SIGNALA“.

 

VI

Posljednja trava. Zapalili smo u toaletu pivnice. Sisy je pjevušila državnu himnu, a nas dvije smo je utišavale. Scenarij koji se ponavlja, kad se Sisy sredi pjeva himnu. Mora ju se ili utišati ili bježati od nje.

Smiješ li se ti uopće drogirati? pitala je Sisy. Smijem sve.

Zato sam i došla.

Tooo, curo, Sisy pali još jednu posljednju. A kad ti počinje to?

Za tri mjeseca.

Bau, za tri mjeseca? Tako dugo? Znači doći ćeš nam opet.

Ne, ne mogu. Tri mjeseca završnih priprema. Neću smjet nigdje. Ovo je oproštajka. Znate već.

Pa daj, pobjegni na jedan dan, ajde, otići ćemo na planinu.

Ne mogu cure, nije baš jednostavno. Moram se još udebljati. Morat ću i na još neke operacije. Komplicirano je. Svašta mi rade s tijelom. Ne želite znati.

Fuj, Bau, gadarija.

Da, pijmo u to ime!

Vratile smo se iz toaleta potpuno razbijene. Na putu do stola smo se srušile. Sisy je ponovo počela urlikati himnu.

Cure, molim vas, konobar je došao do nas.

Šix, daj još jednu turu, pa idemo na rijeku.

Cure nemojte. Radite galamu. Idite van piti, molim vas, molećivo je rekao konobar.

Pičko, ne seri! Znaš li ti uopće ko je ovo? Sisy zareži i pokaže na mene. Oči su joj sijale od bijesa.

Znam.

Onda ne jebi večer, govno, nego nam toči turu!

 

*

Cvrkut ptica. Otvaram oči i preda mnom je livada osuta žutim cvjetovima. Nad njima leptiri. Nad njima nebo. Prekrasno i plavo, s oblacima koji izgledaju poput nepoznatih simbola. Sunce grije, ali nešto ne valja. Treba mi nekoliko trenutaka da prepoznam problem. Gledam u nekakav zaslon. Sve izgleda stvarno, ali nije. Ležim na leđima, a prostor oko mene je veliki zaslon. Izgleda vrlo stvarno. Ne mogu odrediti koliko je daleko od mene, ali sigurno je riječ o projekciji. Ne osjećam sunce na obrazima, ne osjećam vjetar u kosi, samo hladnoću u prstima. Ne mogu ih pomaknuti. Ne mogu se pomicati.

„Dobro jutro“, kaže glas.

 

VII

Posljednje povraćanje. Jesi li dobro? pita me netko. Nisam, odgovaram. Jebi ga, isperi usta, idemo dalje. Gdje dalje, nisam sigurna da mogu. Možeš, možeš. Idemo do Bruna. Zašto do Bruna? Zato. Zato što ga izbjegavaš stalno, al on te jadan želi vidjeti. Nisi ga posjetila ni prošli put, ni pretprošli put. A on je cijeli bio tužan pa nam se jadao da ga izbjegavaš. Zato smo mu obećali da ćemo te dovesti. Prvo dobro napiti, pa te dovesti, he-he. Ja nisam ništa obećala, to je Mon obećala, rekla je Sisy.

Padale smo po šljunku do rijeke. Sisy je čučnula nad rijekom i glasno pišala u nju. Bućkalo je u ritmu himne. Mon je gazila uz rub, skliznula i jednom nogom upala u blato. Opsovala je, skinula cipelu i zavijorila je preko rijeke u mrak. Onda je skinula i drugu i bacila je u rijeku. Nas dvije smo ponovile iste radnje. Kad smo završile ritualno izuvanje, bose i zagrljene smo krenule prema centru.

 

*

Cvrkut ptica.

„Gdje sam?“

„U komori za buđenje“, odgovara glas. Neodređenog roda, neodređene starosti i neodređene stvarnosti. Pomalo umjetan. Pomalo lažan.

„Komora?“

„Uhvatili smo tvoj signal i prebacili smo te u komoru.“

Sjetila sam se krvi. „Bila sam ozlijeđena. Sve je bilo puno krvi. Moj trbuh. Ali više me ne boli. Jeste li me izliječili?“

„Još si ozlijeđena, tek te pregledavamo.“

Sjetila sam se crnog tijela svog suputnika. „Moj suputnik je mrtav.“

„Da.“

„Zašto je moj suputnik mrtav?“

„Sad spavaj, ne smiješ dugo biti budna. Gasim te.“ Mrak. Slika je nestala, cvrkut ptica je nestao. Samo mrak.

„Ne želim spavati! Želim znati što se dogodilo. Gdje sam? Tko ste vi?“

Nitko ne odgovara. Potpuni mrak i potpuna tišina.

 

VIII

Posljednje bacanje kamenčića na prozor.

Daj ti meni reci, jel to sigurno? pitala me Sisy ispred Brunine zgrade. Sve tri smo buljile u pod ispod ugašene svjetiljke i pokušavali naći kamenčiće na asfaltu. Uspješnije uzorke Mon je bacala prema Bruninom prozoru.

Pa ljude hiberniraju već deset godina, znaš. Uspavljuju ih i bude po potrebi. Doduše, ovo je prvi put da se putuje tako daleko. I prvi put da idu žene.

Da?

Bilo je ono kao žene slabiji spol, metabolizam im loše podnosi putovanje, ovo ono, bla bla, manji je rizik. I onda jedan čiča rekao: a što ako se probude poslije kataklizme pa treba ponovo naseliti zemlju? A svi su rekli: bome. I tako sad idemo u paru. Muško i žensko.

Jebote, Bau, ti si rasplodna krava.

Ne ide ovo, kaže napokon Mon. Idemo zapjevati, ko ga jebe. Nek se svi probude, ko ih jebe, neću nikad pogoditi jebeni prozor. Ajmo, odmah smo se složile. Himnu, veselo je rekla je Sisy. Ne himnu nego neku romantičnu, da nam se golupčići zaljube inače nam plan neće uspjeti. Pjevajte, mačke. Uhvatile smo jedna drugoj ramena i počele se derati: „Ponooooć, nema zvuka s pločnikaaaa, jel mjesec izgubio pamćenjeeee, smije se samaaaa, pod svjetlom bandereeee…“ Svjetla na prozorima zgrade su se vrlo brzo upalila. Uskoro su se pojavile i glave. Vrištale smo sve dok nismo vidjele Bruninu. „Sjećanjaaaa, sama na mjesečiniiii, mogu se smijati starim danimaaaa…“

 

*

Cvrkut ptica. Ista livada i isto sunce nad njom. I oblaci su bili nekako slični. Neodređeno nejasni, poput asocijacija na stvari koje smo propustili. Vjerojatno mi pale stalno isti snimak.

Dobro jutro“ rekao je glas.

„Zar je prošao cijeli dan?“

„Uvijek pozdravljamo s dobro jutro, jednostavnije je.“

„Jeste li vi robot?“

„Ja, robot? Ha-ha, ne, nisam robot.“

„A tko ste?“

Tišina. Nakon tišine glas zvuči stroži. Kao da je ljut što si je dopustio previše.

„Prvo ćemo riješiti tebe. Kako se osjećaš?“

„Još se ne mogu micati.“

„To je u redu. Pogledat ćemo…“, glas je odugovlačio. Kao da čita nešto. „Da, još te analiziramo. Ima tu svačega. Vidjet ćemo.“

„Recite mi je li projekt Morfej uspio?“

„Što?“

„Projekt Morfej.“

„Hmmm. Trbušna šupljina je u lošem stanju, osjećaš li stezanje ispod pojasa?“

„Ne osjećam ništa. Ne osjećam cijelo tijelo. Recite mi koja je ovo godina?“

„A u koju si putovala?“

„2270.“

„Eto.“

„Što eto? A projekt Morfej? Kako ne znate za projekt Morfej? To je ime projekta u kojem sam sudjelovala. Kabina u kojoj ste me našli. Jesu li vam informacije koje sam donijela išta značile? Prenijeli smo vam kompletno znanje naše civilizacije.“

„Ah, ne znam detalje.“

„Kako ne znate? Morfej! Jedinstveni projekt u povijesti čovječanstva!“

„Ja samo nadgledam proces buđenja spavača.“

„Spavača? Zar nas ovdje ima više?“

„Dosta priče, moraš se odmarati. Gasim te.“

Mrak.

 

IX

Posljednji susret s Brunom. Bruno je bio isti. Kao u srednjoj školi, kao na fakultetu. Malo zbunjen, malo sramežljiv, malo nejasan, malo manipulativan. Nije ostario. Nije se udebljao. Kosa mu se nije prorijedila. Nije se oženio, nema djecu. Mon mi je spomenula da je bio s nekom, ali nije rekla kako je završilo. Ali očito je završilo. I Mon i Sisy smatraju da prije odlaska još jednu stvar moram napokon zaključiti, tu moju vječnu, nikad ispunjenu aferu s Brunom. Ukratko, da bi moj oproštaj po njima bio potpun, moram se: napiti, plesati na vlaku i poševiti s Brunom. I onda mogu ići. Ravna mi zemlja.

Prvo smo se držali podalje. Ja sam se sramila što sam toliko pijana, on se sramio što je toliko trijezan.

Krenuli smo prema kolodvoru. U sjećanje na stare dane opet ćemo jahati vlakove, rekla je Sisy. Uskoro su se pojavili neki likovi koje je Sisy pozvala. I Bruno ih je znao pa je hodao uz njih. Tako je uvijek bilo: blizu, a daleko. Zainteresirani, ali distancirani. Vječno napetost, nikad ševa. Hodala sam posve rezignirana. Bosim stopalima ciljala čišće dijelove asfalta. Previše je vremena prošlo da bih išta očekivala od nas. Previše kilograma nosim za pojasom da bi ga zagolicala kao nekad. Više nisam ona figura koje se sramio. Već sam prihvatila posljednji poraz kad se napokon okrenuo i pogledao me u oči. Te oči. Opet sam se zaljubila.

 

*

Cvrkut ptica. Svaki put ista slika i svaki se put nanovo iznenadim kad otvorim oči. Sunce grije, leptirići plešu, oblaci izgledaju kao piratski brodovi. A ništa od toga nije stvarno.

„Dobro jutro“, rekao je glas, „da vidimo što ima novoga kod tebe.“

„Zašto mi stalno prikazujete samo livadu? Želim vidjeti gdje sam. Kakva je budućnost?“

„Budućnost kao budućnost, ništa posebno.“

„Želim vidjeti slike iz vanjskog svijeta.“

„Ne radimo to.“

„Zašto ne?“

„Ne želimo te uznemiriti.“

„Ja sam trenirana za to. Ništa me ne može šokirati.“

Tišina. Glas nekad samo nestane. Kao da se svađam sa službenikom na šalteru i on usred razgovora spusti prozorčić.

„Stvari su se značajno izmijenile“, glas se ponovo vratio.

„Pokažite mi.“

„Razumljivo je da si nervozna. Samo se smiri. Boli li te sad trbuh? Možda bol u jajnicima?“

„Zašto me to stalno pitate? Dajete li mi lijekove za bol? Kakva je ovo bolnica?“

„Kraj priče, moram dalje. Spavanje.“

I svjetlo nestane.

 

X

Posljednji odlazak na kolodvor. Odnekud se pojavila gitara i netko je počeo svirati, a svi su počeli urlikati. Sisy se popela na vagon, stavila ruku na srce i počela pjevati himnu. Onda joj se pridružila Moni, zajedno su zaplesale na krovu vagona. Sisy je vikala: Idemo svi plesati na vagon, kao u stara vremena, idemo svi, za Bau!

Bruno i ja smo sjedili u otvorenim vratima teretnog vagona i smijali im se. Sigurno ne želiš o tome pričati, rekao je. Moram pričati, svakoga zanima. Ne želim te gnjaviti, kaže on. Ne gnjaviš me. Pitaj što te zanima. Pitao je. Pričala sam mu o putovanju. O dvjesto pedeset godina koje preskačem. O svom odgođenom životu.

Zašto to činim, pogledao me u oči i pitao zašto odlazim? Izazov, rekla sam i pogledala u pod. Znam, rekao je. Razumijem što je izazov, tamo nitko nikada nije bio, vidjet ćeš stvari koje nitko na svijetu nije, živjet ćeš stvari koje nitko ne može pojmiti, zadužit ćeš budućnosti donoseći im znanja iz sadašnjosti koja je njihova prošlost koju su možda zaboravili, bit ćeš heroina. Ali zašto uistinu odlaziš? Uistinu? Gledao me u oči. Gledala sam u zemlju. Uzela sam mu bocu iz ruke i nagnula dok mi grlo nije izgorjelo od snažnog pića, a oči zasuzile. Bez obzira na sve, bez obzira što zauvijek odlazim i što me nitko neće suditi, bez obzira na to što me nakon sutra više nitko od ovih ljudi više neće vidjeti u životu, ponovo sam morala lagati. Nisam ovdje našla nikog tko me usrećuje, prešutjela sam.

 

*

Cvrkut ptica. Uvijek ista scena, ali nitko ne govori dobro jutro. Osjećam da je tu, da diše uz mikrofon, ali ništa ne govori. Gleda moje nalaze i ne govori.

„Je li toliko loše?“ pitam.

„Ne možemo spasiti maternicu.“

„A mene?“

Tišina. Moj nadglednik nije voljan pričati. Ili nadglednica. Taj čudan neodredivi glas. Ne znam ni što je jedina osoba koju poznajem na svijetu.

„Jeste li muškarac ili žena?“ Tišina.

„Samo to vas pitam! Zašto mi ne želite odgovoriti ni na jedno pitanje?!“ Bijesno sam vikala. Od naprezanja sam osjetila kao da me negdje dole zaboljelo. Možda uistinu jest, a možda je to samo posljedica izgovorenih riječi o mojoj maternici.

„Nismo još sigurni za maternicu. Dat ćemo joj još malo vremena.“

„Kad ćete mi odgovoriti na pitanja?“

„Gasim te.“

Mrak.

 

XI

Posljednji seks. Skinuo mi je majicu i ljubio grudi. Jednom mi rukom strgnuo hlače. Zajedno smo se srušili na pod vagona ne prestajući s poljupcima.

Nemam zaštitu, rekao je.

Nema veze, rekla sam i otkopčala mu hlače.

Ne, rekao je on, što ako… se nešto dogodi? Mislim, nije li opasno?

Zaboravi to, dođi, s obje sam mu ruke uhvatila penis i vukla prema sebi. Bez razgovora, molim te, samo ništa ne pričaj, pokvarit ćeš sve, molila sam u sebi.

Strah me, stvarno, ponovo je prekinuo s poljupcima. Možeš zatrudnjeti, to je neodgovorno prema tvom putovanju, piješ li tablete?

Gle, Bruno, duboki uzdah, na trenutak sam se odvojila od njega i ozbiljno ga pogledala. Ne mogu zatrudnjeti. Svašta su mi radili da me spreme za put. Vjeruj mi nema opasnosti. Sad zaboravi to i ljubi me.

Kako to misliš svašta su ti radili? Sad mu je na licu zabrinutost, a penis je od brige posve omlitavio. Kvragu.

Uspavali su mi jajnike. Ne rade trenutno, kužiš? Isključeni. Zašto?

Neki organi se tretiraju prije hibernacije. Neki se i vade. Izvadili su mi bubrege i ugradili umjetne, stavili žice u srce i uspavali jajnike, da se ne troše dok ne stignem. Sredili su me iznutra.

Oh bože, zabrinuto je rekao posve mlitavi i mali penisić koji se cijeli stisnuo u sebe. Nije fer, mali. Budi se! Rasti! Želim te!

 

*

Cvrkut ptica. Jedan oblak izgleda poput robota. Mrkog pogleda i hladnog osmjeha.

„Dobro jutro“, rekao je glas iza oblaka.

„Dobro jutro i tebi.“

„Bauba, ugasit ćemo te.“

Zvučalo je točno tako kako je rečeno. Zvučalo je kao trajno rješenje. Oblaci su izgledali kao razočarenje i bijes.

„Ozljede su ozbiljne, infekcija se proširila.“

„Ma dajte, kako to mislite? Dvadeset i treće je stoljeće, vi liječite sve bolesti i ljudi žive vječno, zar ne?“

„Svi spavači reagiraju slično. Svari su složenije od toga.“

„Spavači? Što to znači? Zar još netko prolazi ovo? Ali ja sam jedini preživjeli putnik projekta Morfej. Nisam li?“

„Bauba, spavača ima puno. Ljudi iz tvoga doba su se masovno hibernirali. Toliko smo vas pronalazili u vašim kabinama da su zbog vas izglasani posebni zakoni. Svi bi željeli živjeti u budućnosti. Kao da je budućnost raj.“

„Je li raj?“

„Samo nekima.“

 

XII

Ti si ikona, govorio mi je pijano Bruno. Ali to je ništa prema onome što ćeš biti za dvjesto i pedeset godina. Danas te svi znaju, jer si pionirka. Kad odeš škole će nazvati tvojim imenom. Bit ćeš u svakoj knjizi iz povijesti. Tvoj će kult rasti, bit ćeš legenda. Za dvjesto pedeset godina svako dijete na planeti će znati tko si, i zamisli, onda se pojaviš među njima. Živa legenda. U budućnosti. Imat ćeš sve. Svijet će ti biti pod koljenima.

Bruno, samo me zagrli. Samo me zagrli i ništa ne govori. Ležali smo na podu teretnog vagona, prostor je mirisao na vlagu, a vani je noć polako završavala. Ja sam ikona.

 

*

„Zašto moram umrijeti?“

„Ne možemo te liječiti.“

„Zašto?“

„Tako su uređene stvari. Ne bi razumjela.“

„Ali ja sam vam važna. Ja sam antikvitet star dvjesto pedeset godina. Ja sam pionirka, ikona. Sa sobom sam donijela svo znanje svoga doba. To je neprocjenjivo.“

„Bauba, žao mi je, ali ti si samo spavač.“

„Zašto ste se onda uopće gnjavili sa mnom? Čemu cijela ova farsa sa slikom te jebene livade? Što me niste ostavili da istrunem u toj kabini?“

„Nadali smo se da ćemo zaliječiti maternicu.“

„Maternica. Što mi se dogodilo?“

„Nismo sigurni. Primila si nekakav udarac u trbuh i pri hibernaciji se oštetilo tkivo. Nepovratno.“

„Zašto vam je važna moja maternica? Zar je to je najvrednije na meni?“

Tišina.

„Dakle, ipak sam rasplodna krava. Jednom su mi baš tako rekli. Bau, ti si rasplodna krava, tako su mi rekli.“

Mrak.

 

XIII

Ponovni pokušaj posljednjeg seksa. Nisam mu dopustila govoriti. Reci mi dodirima. Vikala sam: Da! Da! Vikala sam iz sveg glasa. Ljudi su koračali kraj vlaka na putu prema svojim poslovima. Negdje je lajao pas. Negdje je trubio dostavni kamion. S one strane pruge prolazio je vlak. Iza zida zvonio je tramvaj. Moj ih je orgazam sve nadglasao.

 

*

Cvrkut ptica iz pakla. Oblaci mi izgledaju kao vlastita smrt. Samo para u prolazu. Samo voda s neba.

„Dobro jutro“, rekao je glas.

„Ugasi već jednom tu jebenu prokletu livadu, ne mogu to više gledati“, rekao je moj glas. Govor me boli. Riječi više ne izlaze bez cijene.

„Želiš li neku drugu scenu?“

„Ništa ne želim.“

Livada nestane. Sad me osvjetljava samo sterilna siva svijetlost.

„Razumijem tvoju ljutnju…“, glas je prvi put nosio neku emociju, neku suosjećajnost, nešto što sam među tim fonemima pokušavala čuti i ranije, ali nisam uspijevala. Sad me više za to nije bilo briga.

„Zašto me već niste ugasili? Zašto mi se uopće javljate?“

„Još te pregledavamo.“

„I nećete mi pokazati svijet izvan ove kutije?“

Tišina.

„Hoćete li mi bar reći što se dogodilo s mojim prijateljima i roditeljima? Možete li pogledati u računalo i naći što se dogodilo s njima? Jesu li imali dobar život? Bilo što, pička vam materina buduća, bilo što…“

Još tišine.

 

XIV

Posljednji ples. Zagrlili smo se i ljuljali u ritmu sentiša. Pjevala sam mu na uho: „Ponoooć, nema zvuka s pločnikaaa…“ Grad se već probudio i brujao i trubio svuda oko nas. Ipak se nekako činilo ispravnim.

Ne želim da ideš, Bau, rekao mi je. Pederu, mogao si se ranije sjetiti to reći. Koliko sam godina čekala tvoj signal? Možda nikad ne bih otišla u Morfej. Zašto mi nikad nisi prišao? Ne znam, rekao je. Možda znaš prići samo pijanoj djevojci. A možda volim samo punije, nasmijao se.

U tom se trenu vlak pomaknuo. Vrišteći smo se hvatali za ljestve i bježali s vagona koji se već kretao. Sa zadnje sam prečke skočila na travu i pala na leđa, a on je pao na mene laktom mi stisnuvši trbuh i izbivši sav zrak iz pluća. Oprosti, oprosti, ljubio me. Nije mi ništa, ljubila sam ga.

Idemo na doručak. Častim te, rekao je i povukao me za ruku. Ne mogu. Jaukala sam dok sam se dizala s trave. Moram k roditeljima, čekaju me. S njima ću ručati. Onda odlazim.

Kad? Odakle krećeš? Želim te još jednom pozdraviti.

Nema smisla. Bilo je lijepo ovako, nema smisla rastezati. Nećemo se rastajati, rekla sam i otišla.

Nemoj ići, rekao je dok sam prelazila cestu.

 

*

Ne mogu vjerovati da sam proputovala pet života da bi došla na mjesto na koje ću umrijeti. A da nisam vidjela to mjesto vlastitim očima, da nisam saznala išta o njemu. To me ljuti. To me tako jebeno strašno ljuti!

Jedva dišem. Bole me pluća. Osjećam kako se bol budi u meni. Dio po dio, osjećam svaki komadić sebe. Ponovo mogu pokretati ruke, ali strašna mi bol to naplaćuje. Skinuli su me s lijekova. Odustali su od mene.

Mrak.

 

XV

Posljednji obiteljski ručak. Majka je otvorila vrata. U blagovaonici su bila spojena dva stola za kojima je sjedila cijela mi bliža i daljnja obitelj, ljudi s kojima sam odrastala i oni koje nisam ni poznavala. Otac je nekome pokazivao album sa slikama. Na stolu su bili izresci iz novina o projektu Morfej.

Sve sam uljudno pozdravila i otišla u kupaonicu. Bolio me trbuh. Podigla sam majicu i ugledala golemu masnicu koju mi je ostavio Brunin lakat. Nešto njegovo, da me podsjeća na njega. Sve dok poput sjećanja ne izblijedi.

 

*

Svjetlo. Sivilo. Nema ptica. Mogu disati samo kroz kratke udisaje. Osjećam nemoć. Osjećam hladnoću. Siva praznina pred očima igra mi se s glavom. Ne mogu više udisati.

„Dobro jutro, Bauba.“

„Je li gotovo?“