Mučenice | Želimir Periš

JOHANNA

 

I

Kad je točno u sedam i deset ušao u pekaru jedva sam se suzdržala od smijeha. Njegova uštogljena pojava, tanke, iskrivljene nožice i još ta priglupa točnost. Priglupa, jer kako drukčije opisati naviku da se već deset godina svaki dan pojavljuje u isto vrijeme u pekari. I ne samo isto vrijeme, nego istu minutu, istu sekundu. Pa, ljudi na putu do sveučilišta navijaju svoje satove po njemu!

Naručio je mali kruh i slatko pecivo. Posve sam uvjerena da ću istu narudžbu slušati i svako drugo jutro. I to ne istu narudžbu, već iste riječi, isti poredak riječi, istu visinu glasa.

 

II

Pitala sam oca za njega. Ne čini to posljednjih deset, već posljednjih dvadeset godina. Čak više od dvadeset, zapravo, točno od dana kad je otac otvorio pekaru. Otac kaže da je za jutara kad se ovaj nije pojavio u pekari do sedam i petnaest, odmah zvao liječnika i slao ga u profesorovu kuću.

 

III

Danas sam mu planirala postaviti neko pitanje, izbaciti ga malo iz njegovih rituala. Kad se pojavio u sedam i deset, više nisam imala pojma što pitati. Što se uopće može pitati takvog čovjeka?

 

IV

Poslije večere me otac ostavio za stolom i govorio sa mnom o novcima. Ispada da pekara ne posluje baš najbolje. U stvari, otac je zanesen nekim svojim snom da pošalje sina na sveučilište, kao da sin pekara može postati doktor. Svrha tog razgovora bila je da mi napomene da bih trebala naći dodatni posao. Na to sam ludo digla glas i rekla mu da ima dva starija sina koji ništa ne rade, a ja sam najmlađa i očekuje od mene da radim dva posla. Naljutio se i zapovjedio mi da nađem neki posao ili će mi ga on naći.

 

V

Jutros je ponovo tražio mali kruh i slatko pecivo. Odvažila sam se i preporučila mu krafnu. Pohvalila ih kako su jutros posebno ukusne. Uljudno me odbio i ponovio svoju narudžbu. Stara budala.

 

VI

Pomislila sam kako bi mi naš kupac možda mogao naći nekakav posao čistačice na sveučilištu. Otac mi je zabranio da ga uznemiravam, nije posao profesora da traži čistačice, neka idem tamo i pitam onoga čiji to jest posao.

 

VII

Jutros sam ponovo pokušala s krafnom. Uglađeno me ignorirao, ali bila sam napasna. Frustrirala me njegova tvrdoća. Ili je to možda tek nesposobnost da se uključi u običan razgovor?

„Mladoj gospođici je doista stalo da probam tu krafnu?“ rekao je.

„Mladoj gospođici je stalo do mnogih stvari koje joj, nažalost, nitko ne može omogućiti“, odgovorila sam.

Kiselo se nasmiješio i zamolio krafnu. Nije više ništa rekao.

 

VIII

Njegov iritantni lik me sve više obuzima. Jutros sam bila na sveučilištu raspitivati se za posao. Imaju dovoljno osoblja, rekli su mi. Onda sam pitala za gospodina profesora Kanta. Rekli su mi da predaje filozofiju, logiku i metafiziku i da mu je izvan granica Königsberga ime vrlo cijenjeno.

 

IX

Jutros je naručio mali kruh, slatko pecivo i krafnu. To mi je dalo poticaj da ga zaspem pitanjima. Pitala sam ga zna li možda da se na sveučilištu traži nekakav posao. Rekla sam da znam čistiti i kuhati, a mogu naučiti i sve druge poslove koji bi možda trebali. On se branio da nije upućen u takve stvari, nevoljko me slušao i samo gledao kako da me se oslobodi. Kad je otišao, osjetila sam da sam pogriješila.

 

X

Jutros se nije pojavio. Toga sam se bojala. Preplašila sam ga krafnama. Nije li on tek plašljivi profesor nenavikao na susrete s prištavim djevojkama? Bože, što ću reći ocu? Kako ću se opravdati, pa on nam je najbolja mušterija, najstalnija u svakom slučaju. Kažem li ocu da nije došao odmah će poslati liječnika. A možda i jest bolestan? Zbog krafni?

 

XI

Već drugi dan ga nema. Propala sam. Ako je bio bolestan, već je umro. Ako nije dolazio zbog mene, otac će me ubiti. Propala sam u svakom slučaju.

 

XII

Pet dana. Više niti ne razmišljam o njemu. Bolje ne. Crvi su mu do sad već načeli tijelo. Da znam gdje živi prošla bih mu pored kuće, tek da se uvjerim je li živ ili se pakleni smrad širi otamo. Ali strah me ikoga pitati gdje profesor živi. Povezat će mi ime s njegovom smrću. Otac će me ubiti.

 

XIII

Kad se jutros u sedam i deset pojavio u pekari skoro sam mu se objesila za vrat od sreće. A on zbunjen, ograđen kao i uvijek, ispričava se što nije rekao da će izostajati, naime bio je u Berlinu i na tamošnjem sveučilištu držao nekakva izvanredna predavanja. Stara budala. A ja mislila da je umro.

Pitao me i tražim li još onaj posao čistačice i kuharice. Naravno, rekla sam, zar mi je našao nešto? Da, rekao je on, doduše, ne na sveučilištu, ali njegova spremačica, koja je radila kod njega već dvadeset godina, stara je i umorna i ako bih ja… Oh, naravno, naravno, skočila sam mu za vrat od zahvalnosti, a on se samo ukipio od zbunjenosti i sve bi bilo dobro da u taj trenutak nije u pekaru ušao otac.

 

XIV

Rekao mi je da odem tamo, da se ispričam, da se duboko ispričam i da budem vrijedna, marljiva i tiha i da mi ne pada na pamet da ikad više dodirujem profesora. Oslobodio me i posla u pekari idućih nekoliko dana, dok se ne vidi kakvi su profesorovi prohtjevi i kako ih mogu uskladiti s radom u pekari.

Zahvalila sam ocu na blagosti i spremila se za svoj prvi posjet.

 

XV

Zakasnila sam dvije minute. Namjerno. Naravno da je primijetio, ali nije ništa komentirao, osjećam da idući put hoće.

Živi u staroj obiteljskoj kući, puno soba, puno hodnika, a svi se sjaje od čistoće. Sve mu je pedantno složeno, nijedan predmet nije tamo gdje ga ne bi očekivao. Čitava je kuća bila slika i prilika njega samoga.

Objasnio mi je posao, svaki dan sam iznova trebala obrisati i pomesti svu prašinu po cijeloj kući, osim njegovog kabineta. Njega on čisti sam zbog delikatnosti posla i velikog broja papira i skripti koje se ne smiju izmiješati. Kakav je, uvjerena sam da ga čisti bar dvaput dnevno. Još mu moram i skuhati ručak svaki dan, a večeru sprema sam. Dužnosti kuhanja ručka me oslobodio za prva dva tjedna dok se kod majke ne izučim dobrom kuhanju.

Ali ja već znam dobro kuhati, rekla sam. Nije se osvrnuo.

Od mog posljednjeg ručka oba su brata dobila proljev, ali nije moja krivica, meso je bilo staro. Nisam to spominjala.

 

XVI

Osjećam kako me izbjegava. Hodnikom prolazi uvijek trenutak iza mene, nikako u isti tren, nikako da mora prozboriti koju riječ ili tek pozdrav. Što stvara toliko nedruželjubive ljude? Knjige među kojima je zatrpan cijeli dan? Titula koju svi toliko poštuju?

Kuća je ogromna i posla ima preko glave. Rad u pekari je dječja igra prema ovom poslu, ipak, i novac u pekari je dječja igra prema ovom novcu.

 

XVII

Danas sam ga malo izazivala. Nisam prestajala laštiti pod u hodniku sve dok nije prošao pokraj mene. A laštila sam na vrlo poseban način. Na koljenima sa stražnjicom visoko u zraku. Neka se malo znoji.

 

XVIII

Danas sam mu skuhala prvi ručak. Dok sam mu ga servirala nisam propustila priliku očešati ga grudima po licu. Pratila sam poslije kako se crveni dok jede.

Uživam ga provocirati. Taj uštogljeni, konzervativni snob! Neka osjeti malo što su djevojačke grudi.

 

XIX

Načula sam na tržnici nešto o njemu. Govore da je ženomrzac. Da u svojih pedeset i nekoliko godina nikad nije dotakao ženu, osim svoje majke. Kažu da mu je majka umrla prije nekoliko godina i da je jako bio vezan uz nju. Što je to u muškarcu što ga toliko veže uz majku? Nisam li i ja pila mlijeko iz sise pa pogledaj me, nemam poštovanja prema svojoj koliko ni prljavštine pod noktom.

Nokti su mi posve izjedeni zbog ovih laštenja. Morat ću malo lakše s tim.

 

XX

Danas sam brisala portret njegove majke, a kako je zakačen prilično visoko sasvim sam se uznojila gore, pri samom stropu. Naravno, već i prva kapljica znoja bila mi je opravdanje da se razgolitim. Tad je ušao on. Mogu mu vidjeti sukob u glavi. Jedina žena koju je ikad volio i koketna mala seljančica koja samo čeka priliku da ga zaskoči.

„Molim vas, budite pažljivi s tom slikom“, rekao je i naglo otišao.

 

XXI

Dogodilo se. Pokleknuo je. Sjeckala sam povrće u kuhinji kad je ušao. Čim sam ga vidjela unijela sam čitavo svoje tijelo u to sjeckanje. Ritmično sam lupala nožem i blago njihala grudima. Primijetio je. Zbunio se. Zatupljen je stajao nekoliko trenutaka i bez treptanja mi gledao u grudi, a onda ispružio ruku i uhvatio me za lijevu dojku.

„Oh, oprostite“, odmah je povukao ruku, „ja… oprostite…“

„Ne, to je sasvim u redu.“ Odmah sam bacila nož i približila mu se. „To je sasvim normalno, dajte.“ Uzela sam mu ruku i položila je na svoje grudi. Opet je tupo gledao. Vidjela sam kako guta slinu. Onda je naglo povukao ruku i bez riječi otišao. Što sad?

 

XXII

Nisam mu dozvolila da se ohladi. Otišla sam ocu i rekla mu da profesor Kant ima goste sutra na ručku i da ću ostati tamo cijelu noć spremati kuću i jela. Onda sam se usred večeri vratila, navukla spavaćicu i pokucala mu na vrata sobe. Otvorilo mi je ono isto zbunjeno lice koje sam očekivala.

 

XXIII

Ujutro mi je priznao da nikad prije nije dotakao ženu.

„Zašto, zar te nisu privlačile?“ pitala sam.

„Ne znam. Nisam nikad imao priliku približiti im se.“

„Zar te nije uzbuđivala pomisao na njih?“

„Uzbuđivale su me druge stvari“, uzdahnuo je. „Zvjezdano nebo…“

Lud je. Zašto svi ti umovi koji se nazivaju velikima tako olako preskaču preko malih stvari, sitnih zadovoljstava? I zašto se takva zadovoljstva uopće smatraju sitnima?

 

XXIV

Pokušao se ograditi od mene, ali nisam mu dozvolila. Naučila sam mu slabosti, ne može mi se oduprijeti.

 

XXV

Poželjela sam ostajati kod njega svaku noć, ali žestoko se naljutio na to. Nitko ne smije znati za nas, rekao je. Bit ću tu po cijele dane, ne moram i noći.

„Ali ti po cijele dane radiš“, rekla sam tužno trepćući. Obećao je da će manje raditi.

 

XXVI

Danas mi je pričao o čulnim užicima. Čovjek pripada dvama svjetovima, rekao je. Čovjek je osjetilno biće usmjereno ka sreći i ugodi, i kao takav pripada svijetu prirode i prirodne nužde. Ali čovjek je i biće slobode, i kao takav pripada umnom svijetu.

„Ovo što smo sad radili dio je prirodnog svijeta, svijeta u kojem se zadovoljavaju čovjekova čula.“

„Zašto uopće postoji umni svijet?“ pitala sam. „Kakva je korist od njega?“

Mumljao je i pričao mi komplicirana objašnjenja, ali ni u što me nije uvjerio.

„Gluposti“, rekla sam mu.

Divan je užitak reći mu „gluposti“ i onda gledati kako odluta s mislima kombinirajući i preispitujući svoja razmišljanja. Pa kad mi smisli neki odgovor ja opet samo „gluposti“ i tako po cijele dane filozofski raspravljamo.

 

XXVII

Cijeli sam dan ležala na stolu pred njim dok je on pisao svoje nerazumljive tekstove.

„Mi ne možemo ništa znati o stvarima“, objašnjavao mi je o čemu piše. „Ne doživljavamo stvari po sebi, nego samo pojave.“

„Zašto razmišljaš o tome?“ prekidala bih ga ja.

„Postoje pitanja čije je odgovore nemoguće dokučiti. Ja im se pokušavam približiti.“

„Zašto?“

„Ne zanima li te što je čovjek? Što može znati i što treba činiti? Ne zanima li te čemu se smiješ nadati?“

„Svatko zna što je čovjek. Gledaš ih svaki dan svugdje oko sebe, znaš o njima i više nego što te zanima. A sve čemu se ja mogu nadati je da pustiš te knjige i da mi se približiš.“

Raširila bih ruke prema njemu i on me ne bi mogao odbiti.

 

XXVIII

Što o čovjeku može znati muškarac koji nikad nije dotakao ženu? Kako o životu može razmišljati muškarac koji nikad nije dotakao ženu? Kakav je to život i kakav je to muškarac?

 

XXIX

Čita mi stihove. Ne razumijem ni riječ. Riječi, riječi, riječi… Kako to da ga sad, kad je napokon upoznao tjelesnost, riječi još tako privlače?

 

XXX

„Mani, pričaj mi o zvijezdama“, molila bih ga, a on bi se raspričao o nebesima koja se okreću, o Bogu koga ne možemo pojmiti, ali moramo vjerovati u njega, o zvijezdama koje su slobodne, ali se vladaju po zakonima, kao i čovjek.

„Mani, pričaj mi o ljubavi“, prekinula bih ga, a on bi se približio i šaptao mi moje ime. Golicao me je zvuk njegova glasa. Nasmijala bih se i odgurnula ga, ali on je već bio na meni.

„Voli me!“ zapovjedila bih mu, a on se pokoravao.

 

XXXI

Posve je moj. Nekoliko puta je zakasnio na predavanje zbog mene. Svijet se zgražava, svijet je iznenađen. Što se događa tom čovjeku, zar je to onaj isti profesor Kant, veliki filozof i učenjak zbog kojeg su toliki studenti dolazili na škole upravo u Königsberg? Ljudi se čude, a ne znaju da je tajna te promjene daleko ispred njihove racionalne spoznaje. Racionalnija i tjelesnija nego što je oni mogu pojmiti.

 

XXXII

Tako je bespomoćan preda mnom. Naziva me svojom gospodaricom. Kleči i moli. Smijem se njegovoj poniznosti i poigravam se s njim, a onda mu se podajem i on se preobražava u ono što nije, u muškarca.

 

XXXIII

Otac me moli da se vratim raditi u pekaru. „Zar kod profesora ima toliko posla?“ naivno pita. Ne samo da ima posla, dragi oče, već je i vrlo osjetljiv, vrlo delikatan, ne može se obavljati tek tako, usput i za male novce.

 

XXXIV

Danas smo išli na izlet u prirodu. Zapovjedio je kočijašu da nas vodi sporednim putovima. Kao da pokušava spasiti neku sliku o sebi koja je već davno izblijedjela. Davno sam primijetila čudne poglede na sebi kad kupujem hranu na tržnici. Ljudima za priče ne treba puno.

Jarko sunce ga je oduševilo. „Koliko sklada u Božjem svijetu!“ uskliknuo je.

 

XXXV

„A što bi se dogodilo kad bi jednom tražio moju ruku od oca?“ pitala sam ga jedno jutro.

„Johanna, molim te! Ta, tvoj otac je mlađi od mene. Mogao bih ti biti, ne otac, nego djed.“

„Pa što? Koga se to tiče?“

„Ne želim da se moj rad preispituje zbog toga što sam postao podložan nekoj balavici.“

„Ali, ionako više ništa ne pišeš. Neka te cijene po onome što si dosad napisao.“

Onda je zašutio.

 

XXXVI

Voljeli smo se u šumi, voljeli smo se u kuhinji, voljeli smo se pod stolom za kojim je radio, jedne noći i na katedri gdje je predavao. Tražio je novo i nepoznato. Oboje smo se oslobodili. Jednom sam, dok smo se ganjali po livadi, našla vrbovu šibu i njome ga jako udarila. Bol je izazvala još veću strast.

 

XXXVII

Jutros nije otišao na posao, bio je toliko iscrpljen od cjelonoćnih igara da se ujutro jedva izvukao iz kreveta.

„Ne idi, Mani. Ostani sa mnom“, molila sam.

„Moram ići. Trebam im tamo“, odgovorio je strogo.

„Naravno da im trebaš. Ti si im najpotrebniji i najvrjedniji, i baš zato ne smiješ ići bilo kakav na predavanja. Moraš biti odmoran i čio. Uzmi par dana odmora, Mani. Uzmi tjedan dana odmora.“

„Uzet ću dva dana slobodno.“

„Uzmi tjedan, Mani. Uzmi tjedan.“

„Ne! Dva dana.“

 

XXXVIII

Dva dana su se pretvorila u tjedan, a tjedan u dva. Onda mi se nekako izvukao iz ruku, ali sam ga opet natjerala da uzme dva tjedna odmora. Ovaj put ću ih produžiti bar na četiri.

 

XXXIX

Izgleda poput zbunjenog dječaka svaki put kada se preda mnom razgoliti. Nježan i mio, mek i topao. Ljubim mu tijelo, i njegovo tijelo mi zahvaljuje, volimo se ja i njegovo tijelo, pozivamo i njega unutra, on oduševljeno prihvaća, u ljubavi nas pozdravlja zora.

 

XL

Danas sam ga uhvatila kako sjedi za svojim radnim stolom i očajno se drži za glavu.

„Mani dušo, što je?“

„Ne mogu… Ništa ne mogu, ništa više ne znam, ništa ne razumijem…“

Grlila sam ga i ljubila, ali nisam ga smirila.

 

XLI

U svakom trenutku osjećam njegov nemir. Kad mi se prepušta, ne prepušta mi se potpuno. Kad se smije, ne smije se iskreno.

 

XLII

„Ne mogu više pisati“, rekao mi je. „Prije nego što sam te upoznao počeo sam raditi na knjizi. Već tri godine nisam u nju upisao ni riječ. Otkad te poznajem zanemario sam cio svoj život. Kao da u njemu nema ništa drugo osim tebe.“

„Zar ti treba išta drugo?“ pitala sam.

Pognuo je glavu. Umni svijet u njemu se bunio.

 

XLIII

Osjećam kraj. Dva svijeta u njemu se sukobljavaju. A uzrok sukobu sam ja, ljubav prema meni. To ga uništava. On je zapušten, već nekoliko mjeseci nije održao ni jedno predavanje, starješine sveučilišta prijete mu isključivanjem. Želi li se vratiti u život mora me isključiti iz njega.

Dragi Mani, moja ljubavi, zar mora biti tako?

 

XLIV

„Napravi mi dijete, Mani. Ne dozvoli da um poput tvoga nestane bez nasljednika.“

To su naši posljednji trenuci, to je moja posljednja molba.

„Ne, Johanna. Moram se posvetiti razmišljanju, moram se posvetiti čovjeku.“

„Posveti se sebi, Mani.“

„Ne, Johanna. Već sam bio i previše sebičan.“

 

XLV

Poljubila sam ga posljednji put. Ponovo je preda mnom bilo dijete, plakalo je i ridalo. Pomilovala sam ga po kosi.

„Zbogom, dječače moj.“

 

XLVI

Mjesec me gleda kako plačem. Razdor u mojim plućima pretvara se u živu ranu. Nemoćna sam oduprijeti se boli. Nemoćna sam oduprijeti se.

 

XLVII

Ponovo radim u pekari. On u nju više ne zalazi. Ja pazim da ne prolazim istim ulicama. Noćima plačem. Noći su moje pokore.

 

XLVIII

Jedan od mladića što zalaze u pekaru me milo gleda. Bih li se mogla ponovo podati muškarcu?

 

XLIX

Promatram ga iz daljine. Objavio je knjigu. Često izbiva. Često odlazi predavati na druga sveučilišta, jednom ga nije bilo više od pola godine.

 

L

Objavljuje novu knjigu svakih nekoliko godina. Ponovo je na glasu kao čovjek apsolutne točnosti i pedantnosti. Ponovo navijaju satove po njemu. Ponovo ga zovu samcem i ženomrscem, u stvari, nikad nisu ni prestali.

 

LI

Slava mu raste. Valjda je najslavniji čovjek u Prusiji. Najslavniji um, sigurno. Mnogi dolaze u Königsberg vidjeti ga ili mu čuti predavanja.

 

LII

Kralj Friedrich Wilhelm Drugi osobno je izdao zabranu po kojoj više ne smije učiti niti pisati o vjerskim temama. Znam koliko ga je to pogodilo. Sad ponovo predaje matematiku.

 

LIII

Kralj je umro, Mani je ponovo slobodan govoriti što misli. Objavio je knjigu u kojoj je opisao svoja religiozna uvjerenja, sva ona koja je morao tajiti godinama. Sjeti li se ikad onih drugih stvari koje je tajio?

 

LIV

Prošli mjesec se svečano povukao u mirovinu. Sedamdeset i pet mu je ljeta. Svrha mu se približava. Razmišljala sam o tome da ga posjetim. Bi li me prepoznao? I na mome su se licu skupile godine.

 

LV

Dvadeset godina kasnije pokucala sam mu na vrata. Otvorila je sluškinja. „Profesor Kant je u čitaonici, koga da najavim?“

„Staru prijateljicu.“

Podigao je glavu i skinuo naočale. Promatrao me dugi trenutak.

„Johanna“, drhtavo je šapnuo.

Vidjela sam suze u tim starim očima. Kleknula sam i poljubila mu ruku. Jesi li sretan svojim životom, Mani? Ništa nisam govorila. Samo sam ga čvrsto zagrlila. Što je čovjek, Mani? Jesi li saznao?

 

LVI

„Gdje si bila?“ pitao me muž kad sam se vratila kući.

„U šetnji.“

„Emanuel ti ima nešto reći. Kaže da hoće ženiti kćer mesara Georga. Ja sam mu rekao da je budala pa sad želi čuti majčino mišljenje.“