Mučenice, prva knjiga Želimira Periša, zbirka je od petnaest priča koje kroz kratke ulomke pripovijeda četrnaest žena i jedna ženka, premda bi se moglo reći da je i većina žena svedena na status ženki, jer, pamtimo zlatne riječi Danila Kiša: „Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk“ – a historijski pobjednici su muškarci, da ne kažemo mužjaci.

No, na stranu plemenita nakana i historijska revizija provedena ovakvim pripovijedanjem i ovom zbirkom, jer ništa od toga, ni nepravda, ni status žen(k)e, ništa ne bi bilo značajno da se ne radi o odličnim pričama. Bez te, čiste književne kvalitete i njezine umjetničke transcendencije koja čitatelja emotivno potresa i racionalno pretresa, ova bi knjiga bila pamflet, a ne knjiga o kojoj će se pričati kao, barem, vanserijskoj.

Želimir Periš svojim pričama hvata vremenski raspon od maglovitog mitskog doba do podjednako nepouzdane fantastike futurizma, gotovo kronološki, kao u nekakvoj velikoj sagi o Ženi, pri čemu je najviše pažnje posvetio suvremenosti. Njegove pripovjedačice su prvo mitske žene, pa iznimne osobe, e da bi kako se bližimo suvremenosti pravo glasa i govora dobile obične, svakodnevne, sve individualiziranije i emancipiranije, ali nije ni pogrešno ni ironično reći – mučenice. S njima muka proviri tamo gdje joj se čitatelj slabo nada, u ovom našem svakdanjem svijetu, limbu, paklu, što li već jest.

Mučenice su knjiga koju bi, u prvom redu, trebali pročitati i proživjeti muškarci. Žene su je već proživjele.

Kruno Lokotar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

„Da li smo potlačene zato što smo slabe, ili smo slabe zato što smo potlačene?“ – upitat će se protagonistica jedne od petnaest priča prozne zbirke Mučenice zadarskog pisca Želimira Periša i navedenom rečenicom eksplicitno i sažeto opisati teret koji balansira u pliticama na dva suprotna kraja tematske tezge autorova prvijenca.

Razrješenje ove dvojbe ne daje ni jedna od petnaest priča naslovljenih imenima protagonistica koje u njima progovaraju, već sugestija ide u pravcu dvostrukog afirmiranja: istinite su obje tvrdnje, „i“, a ne „ili“, vaga je u ravnoteži. No daleko je ova ravnoteža od onoga što taj pojam inače sugerira: harmoniju, sklad, mir. Uz rijetke iznimke, primjerice postupak protagonistice koja je dvojbu/pitanje s početka ovog teksta iznjedrila – žene koja je okrenula leđa sredini koja ju ne prihvaća i otišla – priče mučenica iz Periševe zbirke govore o suštoj suprotnosti ravnoteži: o potpunoj prevazi, potlačenosti, nepravdi i neravnopravnosti na štetu žena i ženskog roda. A sjeme većine priča i njihova goruća srž je ljubav, u nekom od svojih oblika i obavezno s prefiksom „nesretna“.

(…)

Iako je rizik upuštanja u tematiku ženskog mučeništva bio velik, a i pojačan činjenicom da je riječ o autorskom prvijencu, Želimir Periš izbjegao je prijetnju upadanja u zamku patetike, a svoj originalni stil, te prozračan i svježi literarni glas izdigao kao ujedinjene sredstvo i medij kojima je uspješno poručio zdravorazumsku ljudsku poruku.

I možda će netko čitajući Periševe Mučenice pomisliti: „evo ga, opet je neki muškarac kriv i u ovoj priči“, ili: „joj, pa ova proživljava isto što i ona iz druge priče“, ali tu nije mjesto zamjerkama, jer to su činjenice – protežnost problema kod žena, njihova konstanta u vremenu, od davnina do danas, je stvarna.

Marijo Glavaš, Moderna vremena