Mučenice | Želimir Periš

MARIJA

 

I

Moj čovjek me ne vidi. Pogled mu prolazi kroz mene kao da sam utvara, kao da sam propuh koji razmiče zastore i vijori prašinom. Kroz mene i hoda, kroz mene dohvaća klinove koje je ostavio na stolu pa odlazi u radionicu u kojoj me jednako nema. Ne vidi kako za njim metem pod pun iverja, niti vidi kako slažem alate na police na koje pripadaju, samo cijepa svoja debla, zabija im klinove duboko u godove i uzdiše s drvetom. Kad je dan vlažan onda viče i nabraja imena svih koji su mu se zamjerili. Psuje drvo, željezo, nebo i ljude, ali moje ime nikad ne prebacuje preko usana.

 

II

Moj čovjek ne liježe sa mnom. U našoj sam postelji sama, rastegnuta na slami i perju dok se on lomi na grbavoj klupi. Žulja kosti koje onda žuljaju njega, pa se budi u jaucima, hvata za leđa i psuje tvrdu postelju, ali u našu ne ulazi.

Nikome ne govorim o tome. Ne zato što ne želim izreći, nego zato što drugi ne žele čuti. Okreću glavu pa gledaju na drugu stranu. Ili se sablazne od mojih riječi pa me ušutkaju ili mi ni ne dopuštaju da ih izgovorim. Počnu spominjati nebo i proroke, broje grla stoke što su ih pastiri dotjerali s potoka ili kunu količinu žita na bazaru. Kad otvorim usta da se izjadam miloj Elizabeti koja za svaku moju nevolju ima melem, ona mi nježno stavi prst na usta i kaže: o tome se ne govori. Onda me pomiluje po kosi i kaže: pjevat ćemo. Zatim pjevamo riječi koje ju je njen čovjek naučio dok je služio u hramu: Pogledaj na me i smiluj se meni, jer osamljena sam i nevoljna. Odagnaj tjeskobe srca moga i iz bojazni mojih izbavi me.

 

III

Za stolom sjedim sama. Kad ispečem kruh i skuham ječam on ne priđe stolu. Samo se muhe skupljaju na njegovoj posudi, srču njegov obrok pa mi zahvalno slijeću na obraze i cjelivaju me zato što sam im dobra sluškinja. Ja ih puštam jer mi je to postala sudbina, služiti muhe a ne čovjeka. Dok sam imala suza plakala sam, ali sam suze potrošila. Plakala sam prvi dan i drugi dan, deset dana sam plakala, ali suze nisu mijenjale ništa, samo su mi močile obraze i solile kašu dok napokon nisu odustale. Pjesma kaže da u čovjeka samo ljubavi i suza nikad ne nestane. Kod mene više nema ni jednog ni drugog.

 

IV

Jutros me probudila mila Elizabeta. Tiho mi je pokucala iznad glave i pod prozorom ostavila darove. Riba u košari je još zijevala i udarala repom, a maslac se pjenio. Skuhala sam ribu kako me majka nikad nije učila, nisam štedjela ni ulja ni maslaca, zidovi su upijali slasni dim i sve je obavila slatka maglica obilja. Maglica se iskrala kroz zidove i kad je lupanje u radionici prestalo znala sam da je namirisao gozbu koju sam mu prostrla. Ušao je i mrko me pogledao. Pogledao je stol pa ponovo mene, a sjena s lica mu se rasplinula. Sjeo je za stol i počeo jesti, a moje su se grudi skoro rasprsnule od sreće. Punih usta i masne brade mi se obratio. Nakon mjeseca šutnje, kao da tišine nikad nije ni bilo, moj je čovjek progovorio. Govorio je o kući koju gradi, o deblima i njihovim čvorovima, kako mu fali klinova i kako je dobro vino Andrija napravio, a ja sam udisala njegov miris i prsa su mi se nadimala od radosti što smo napokon čovjek i njegova žena. Onda me pitao otkud mi riba. Rekla sam da ju je donijela Elizabeta Zaharijeva. Kad je čuo njeno ime stisnuo je usne. Mračna mu se sjena vratila na lice. Skočio je, bacio mi posudu u lice i prevrnuo stol. Prokletnice! Zaprijetio mi je prstom i pljunuo pod noge.

 

V

Spakirala sam se i otišla prije zore. Tek nekoliko krpica i brončani medaljon koji mi je poklonio otac. Ništa u toj kući nije moje, pa ni ja. Ovdje više ne pripadam.

 

VI

Majka je cijeli dan plakala. Kuća se i bogatstvo baštine od otaca, a od Jahve je žena razumna, rekao je otac i izišao. Ostavio me majci da mi objasni razum. Sjela je pred mene, prebacila maramu preko koljena i pažljivo joj izravnala kutove. Nisi ptica da smiješ bježati kud te krila ponesu, rekla je. Ti si od muškarca. Nikad ne smiješ pobjeći. Molit ću se da bude milostiv u svojoj kazni.

Sutra me otac posjeo na magarca i odveo natrag. Majka je stajala na pragu kuće suhih obraza. I ona je svoje suze već isplakala.

 

VII

Tukao me šakama i štapom, udarao me dlanovima i čupao za kosu, bacao me u zidove i gazio po podu sve dok nisam prestala osjećati bol i sve dok nisam prestala vrištati, a onda me zatvorio u kuću i zabranio da izlazim sve dok otisci njegovih udaraca ne izblijede. Slušala sam glasne udarce što su odzvanjali iz radionice. Zahvaljivala sam Bogu što umjesto mene sad drvo prima udarce.

 

VIII

Ostala sam sama. U ovoj kolibi nema nikoga osim Boga i mene. Zašto si, Bože, zabacio? Zašto kiptiš gnjevom na ovce paše svoje?

 

IX

Tiho kucanje po zidu, točno iznad moje glave na mjestu gdje spavam, zvuk je moje utjehe. Mila Elizabeta, žena Zaharijeva, lik je moga spasa. Kucanje joj je dovoljno glasno da me probudi, a pretiho da ga čuje itko drugi, bio u kući ili radionici. Ponekad me taj zvuk budi usred noći. Često ga čujem i danju. Želja mi svaki zvuk pretvara u nježan ritam drage ruke. Navečer se uspavljujem tihim kuckanjem o drvo.

Dogodit će mi se zlo, ako me čovjek uhvati da s tobom pričam, tjerala sam Elizabetu od sebe, ali ona mi se samo blago nasmijala. Rekla je da se ne bojim, moj je čovjek otišao u Kanu Galilejsku raditi na kući koja se tamo gradi i neće se vratiti do noći. Njen je nijemi muž Zaharija uredio taj posao da ostanem sama u kući i da me Elizabeta može posjetiti. Kad sam je pitala zašto su tako dobri prema meni, čime sam zaslužila njihovu ljubav, Elizabeta se samo nasmiješila i pomilovala me po kosi.

Pomadom mi je mazala rane od udaraca. Govorila mi je o ljudima i ženama i o vezama između njih. Nije dobro da čovjek bude sam, rekao je Jahve, Gospodin naš. Zato je stvorio ženu, da bude na pomoć čovjeku. Zato smo ovdje, da smo na službi čovjeku i da mu sinove rađamo. To je naša uloga u Božjem svijetu. A koja ne ispuni svoju ulogu sramota je među ljudima. Ali to se može promijeniti, Marijo, stisnula me za ramena i protresla, to se može promijeniti. Pitala sam kako. Strpljivo, rekla mi je, saznat ćeš uskoro.

Ostavila me samo nekoliko trenutaka prije nego što se moj čovjek vratio. Bio je umoran i prljav, nije me ni pogledao ni oslovio. Bez riječi je otišao u radionicu i tamo zaspao.

 

X

Do zore sam promatrala odsjaj mjesečine na svom tijelu. Već sam godinu dana žena, ali grudi mi još nisu veće od višanja. Kukovi su mi uski i suhi, tijelo mi je prazna grana. Zašto moja utroba ne rodi ploda? Zašto si mi, Bože, uskratio ulogu?

 

XI

Progovorio je sa mnom. Poput Božjeg gnjeva mu je zvučao glas. Rekao je da radi kuću u Kani Galilejskoj i da ne može svaku večer putovati natrag pa će ostati tamo nekoliko dana. Zapovjedio mi je da pazim na kuću dok ga nema i otišao.

Jednom je otac morao na put i ostavio majku s nas petoro nejakih. Rekao joj je da pazi na kuću dok ga nema i otišao. Istu su noć došli razbojnici i odnijeli naše koze. Majka je svisnula od jada, htjela je skočiti s litice s nama u rukama. Kad je otac čuo što je htjela napraviti, odveo nas je na liticu. Sa stijene se vidjela cijela dolina od Nazareta do Ilijine planine. Ova je zemlja Jahvina, rekao je otac. One koze su Jahvine, dodao je i okrenuo se prema majci. A djeca su moja.

 

XII

Dan se još nije zagrijao kad se veselo kucanje prolomilo zidovima. Na vratima je stajala Elizabeta i glasno pjevala moje ime. Lice joj je blistalo i tijelo lepršalo nad prašnjavim podom. Ta stara žena skakutala je oko mene poput djevojke, ona je veselje i radost svijeta.

Rekla je da zna kako mi može pomoći. Govorila je kako je i ona bila četrdeset godina obilježena kao nerotkinja. Živjeli su ona i Zaharija težak i tužan život, bez dječjeg plača i bez utjehe. Ali utjeha postoji, rekla je i rukom prešla po svom zaokruženom trbuhu. U njemu se već šest mjeseci stvarao čovjek.

Dođi, idemo, uhvatila me za ruku. Kuda, pitala sam. Idemo k onoj koja će ti pomoći, nasmiješila se i odvukla me.

 

XIII

Ona koja će mi pomoći zvala se Estera Sidonska, došla je sa sjevera iz dalekog Libanona i putovala na jug u sveti Jeruzalem. U Nazaretu je tek na dvije noći i Elizabeta je sve uredila da me dovede kod nje. I posao mog čovjeka u Kani i Esterino putovanje, sve su to dijelovi Elizabetinog plana. Estera je poznavala trave i Božju volju koja progovara kroz njih. Zato je putovala krišom, jer mnogima smeta Božja moć kad nisu oni ti koji je dijele.

Četrdeset godina moja utroba nije mogla začeti plod, pričala je Elizabeta. Ali Zaharija i ja bijasmo odani Bogu i on nam je uslišio molitve. Poslao nam je Esteru. Njene moći nas približiše Bogu i Bog nam je podario sina. Bilo je to prije šest mjeseci. Tada je anđeo Gospodnji skinuo s mene sramotu među ljudima, rekla je i pomilovala se po trbuhu.

 

XIV

Estera je bila sjedokosa starica s jednim okom, a i ono je izgledalo kao da ne vidi. Ipak je odmah prepoznala ožiljke na mom licu.

Dat ću ti trave za udarce, rekla mi je. Rekla sam da nije potrebno, da su ožiljci skoro nestali. Neka, rekla je starica. Lako je zaliječiti ožiljke s lica, rekla je.

Učini da ne bude više omražena, rekla joj je Elizabeta i dala joj vrećicu u kojoj su zveckali šekeli.

Estera je rukom odvagnula vrećicu i promotrila me onim okom. Još je mlada, rekla je, trave su prejake za nju.

Osjetila sam da mi izmiče posljednja nada. Kleknula sam pred staricu i preklinjala je. Da sam mogla plakati, plakala bih. Da sam joj imala što ponuditi, ponudila bih. Ali ništa na ovom svijetu nije bilo moje.

Ustani dijete, ne cmizdri. Dobit ćeš svoga sina, anđeo će te Gospodnji posjetiti. Ali će koštati više od ovoga, zanjihala je vrećicu.

 

XV

Što će anđelu srebrnjaci, pitala sam se. Zaharija je bogat čovjek, iz službe u hramu se vratio s vrećama zlata. Nema bogatijeg čovjeka u dolini Jezrelskoj, je li ga zato anđeo izabrao? Zašto bi se Gospodin mene udostojio, nisam li presitna u Božjim očima. Bog ljubi svoje sinove, ne obraća se ženama. I anđeo je Gospodnji Zahariji sretnu vijest objavio, ne Elizabeti. Tvoja će ti žena roditi sina, rekao mu je anđeo. Zaharija je nijem iz tog hrama izišao, jer nije odmah tim riječima povjerovao. Hoće li moj čovjek prepoznati anđela Gospodnjeg ako mu se obrati?

 

XVI

Naš je grijeh najprviji, objašnjavala mi je Elizabeta dok smo sjedile pred kolibom umotane u tople halje. Strašno smo zgriješile pred Bogom i pred čovjekom. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom, rekao je tada ženi Bog. Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati, prokleo ju je. Ali nije njen grijeh taj što ju je Bog prokleo, nego što je zbog nje Bog i čovjeka prokleo.

 

XVII

Spremila me u postelju, noćas ću spavati kod nje. Od Esterinih mi je trava skuhala vrući napitak i dala da ga popijem prije počinka. Suze su mi navrle na oči od gorčine koju sam ulila u grlo. Preplašenu i samu ostavila me u sobi i pošla k mužu u drugu. Njihova kuća ima dvadeset soba. Zaharija je dugo godina bio svećenik u Jeruzalemskom hramu, a onda se prošle zime, kažu, susreo s Bogom. Od tada nije progovorio ni riječ. Vratili su se u Nazaret i posvetili djetetu koje se uskoro treba roditi. Sin koji će biti prorok Previšnjemu. Onaj koji će ići pred Gospodinom i praviti mu put. Tako mu je rekao anđeo.

 

XVIII

Počelo je čim sam zatvorila oči. Krevet se zavrtio zajedno s prostorijom. Htjela sam kriknuti, ali iz usta mi nije izlazio glas. Htjela sam se podići, ali tijelo me nije slušalo. Krevet se vrtio sve brže i brže, a krova nada mnom je nestalo. Vidjela sam zvjezdano nebo, vidjela sam sve zvijezde u jednoj. Vidjela sam čitav svijet i sve je bilo jasno i jednostavno. A onda se sve pretvorilo u svjetlost.

Raduj se, milosti puna! Gospodin je s tobom! progovorila je svjetlost. Moje biće postalo je bol. Svi osjeti, svi dojmovi, sve moje draži postale su bol. Osjećala sam da se širim preko svijeta, osjećala sam svoje biće koje se rasteže i pokriva čitav svijet. A svjetlost je i dalje govorila: Ti ćeš začeti i roditi sina. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega, rekla je svjetlost.

Ali kako to može, pitala sam bez riječi, jer ja se ne sastajem s mužem?

 

XIX

Marija! Marija, tresle su me tople ruke. Otvorila sam oči i ugledala blatni pod. Mučnina je izbila iz mene i povratila sam je pred sebe. Donesi hladne vode, čula sam glasove. Ruke su me držale, ruke su me podigle, pokušale me negdje nasloniti, ali sam ponovo povratila. Osjećala sam hladnu vodu kojom su me pljuskali, osjećala sam ruke koje su me tresle, ali nisam im mogla odgovoriti, nisam se mogla pokrenuti, tijelo mi je bilo samo gomila mesa, misli samo gomila boli. Osjetila sam kako se mučnina vraća, a onda je sve nestalo.

Ponovo sam bila djevojčica koja trči ulicama Nazareta. Sve su stvari oko mene bile lijepe i jednostavne, sunce nas je grijalo, a vrapci se valjali u prašini. Svi smo se smijali i dizali ruke u zagrljaj. Nitko nije bio nečist i nigdje nije bilo krvi.

 

XX

Najblagoslovljenija si ti među ženama! I blagoslovljen je plod utrobe tvoje! Govorila mi je Elizabeta. Plašila me tim riječima. Veseli se, Marija, veseli se sa mnom.

Duh moj kliče od radosti, ali zar je doista Bog milostivo pogledao na neznatnu robinju svoju? Kakvu mi je ulogu podario u svojim preuzvišenim planovima?

Rodit ćeš Spasitelja, milovala me riječima draga Elizabeta.

 

XXI

Moj čovjek se vratio. Svoj dio posla u Kani Galilejskoj napravio je, naplatio i vratio se. Ljuljao se i smrdio po vinu. Istresao je vrećicu šekela na stol i rekao da mu odsad svaki dan moram spremati ribu. Vikao je i govorio nepovezane stvari, spominjao ljude s kojima radi, spominjao proroke i nevjernike, kleo Baala i Makabejce, mahao prema nevidljivim neprijateljima, a na kraju skupio šekele sa stola i odljuljao se niz ulicu.

Moj je čovjek bijesan i ogorčen, ali me vidi kao svoju ženu. Srce mi je nemirno, ali sretno. Još samo da mi se smiluje. Još samo da legne sa mnom da se čudesne riječi anđela ispune.

 

XXII

Noćas me napala zvijer. Usred noći me probudilo lupanje. Otvorila sam oči i ugledala ga kako se pokušava podići. Ležao je kraj srušene stolice i vikao. Ugledao me u krevetu i doteturao do mene. Oči su mu blistale, vidjela sam demona u njima. Skočio je na mene i strgao mi haljinu. Vrištala sam. Nanosio mi je bol. Otimala sam se, ali nisam se mogla pomaknuti. Kidao me je. U jednom trenutku bol je postala nepodnošljiva, zbacila sam ga sa sebe i on je tresnuo o pod. Čula sam tup udarac, a on je ostao ležati bez riječi. Pomislila sam da sam ga ubila. Kamenovat će me i mravi će pojesti moje nesretno tijelo. Vrištala sam mu ime i tresla ga, ali nije se pomicao. Tek kad je zahrkao shvatila sam da spava. Oborilo ga je vino, ne ja. Pobjegla sam na krevet i cijelu se noć molila da me ne povrijedi kada se probudi.

 

XXIII

Zaobilazi me. Ponovo gleda kroz mene i ponaša se kao da sam utvara. Ponovo slušam ono gnjevno udaranje po daskama i zahvaljujem Bogu što drvo prima moje udarce. Navečer ode i nema ga cijele noći. Ležim u krevetu i kroz rupe u zidovima promatram zvijezde, a zvijezde mi namiguju i kažu Spasitelj je u tvojoj utrobi. Stalno razmišljam o riječima koje mi je uputio anđeo. Doći će moj Spasitelj i osloboditi me moje nesreće.

Dok sam bila dijete u našu je ulicu navraćao čovjek koji se nazivao spasiteljem. Vikao je na djecu što se igraju, a na slavu Gospodinovu zaboravljaju. Vikao je na seljake što samo svoj kukolj čupaju. Prozivao je lažne pravednike i bogohulne lijenčine dok se nije o svoje riječi spotakao. Zatukli su ga u polju iza maslina. Čiji je on bio spasitelj?

 

XXIV

Mjesec dana je prošao u tišini. Dolaze dani moje nečisti. Pitam se što je anđeo posadio u mene.

Dogodi se da ljudi jedno posade, a drugo im izraste. Prije nego što je umrla, ženi mog strica su umjesto raži izrasle crne vrane. Tamo gdje je trebalo niknuti žito, ležala su pjegava jaja.

 

XXV

Sada znam, u mojoj je utrobi plod. Mogu ga osjetiti, više nije moguće da me želja vara. Riječi anđela Gospodnjeg su se ostvarile.

Moja će uloga biti ispunjena.

 

XXVI

Iz snova me vraća poznato kucanje. Elizabeta je poslala sluškinju da mi poruči da joj se devet mjeseci bliži kraju. Ona leži u svilenom krevetu, a muž i dvije sluškinje ugađaju svakoj njenoj želji. Elizabeta je uvjerena da će roditi proroka koji će Spasitelju utirati putove. Poručuje mi da sam ja ta koja ću roditi Spasitelja i da ne smijem prestati vjerovati u to. Vjera nam daje snagu da otrpimo sve nepravde. Ali mene ne treba uvjeravati. Ja već znam, moje će dijete biti moj Spasitelj, oslobodit će me sramote i pretvoriti u ženu dostojnu ljudi.

 

XXVII

Svoju sreću više ne mogu kriti. Prošla su dva mjeseca i plod sve više osjećam. Uskoro će svi vidjeti. Moram smisliti način kako da to kažem mom čovjeku. Zašto anđeo nije progovorio i mom čovjeku? Zašto me anđeo znanjem odijelio od moga čovjeka? Kakav je Bog koji se skriva od čovjeka, a ženu uzima za slugu svojeg plana?

 

XXVIII

Nazvao me kurvom, bludnicom i preljubnicom, a kad sam mu rekla za anđela Gospodinovog nazvao me i luđakinjom, bolesnom i prokletom. Vikao je da me treba kamenovati i kamenovao me udarcima, silovitim udarcima. Udarao me po glavi, gazio po nogama, lupao po trbuhu. Ne po trbuhu, sklupčala sam se i štitila sveto djelo Gospodinovo, a on je uzeo štap i nastavio me tući po leđima i slabinama. Hladan znoj me oblio, sve je nestalo, crnina me prekrila.

 

XXIX

Tri dana i tri noći me držao zaključanu. Četvrti je dan ušao i na stol stavio košaru s kruhom i smokvama. Na lijevoj ruci je imao veliku posjekotinu. Šepajući je izašao i zaključao vrata, a iza njega je na tlu ostao krvav trag.

 

XXX

Peti mi je dan pod prozor došla Elizabetina sluškinja i rekla da Elizabeta rađa. Rekla je da me zove, da moram doći. Da je trenutak sve bliži. Da nas Bog treba. Bojim se da me moj čovjek ne ubije ako sazna gdje sam bila. Kad idući put digne ruku na mene, u njoj će biti sjekira. Moj me Bog treba, ali je u moga muža sjekira.

 

XXXI

Rađala je u krvi i suzama. U mukama je dijete rađala, baš kako je Bog ženu prokleo, i sada znam da Boga uistinu ima, jer samo On može u toliku radost toliko boli unijeti. Samo On može suze boli u suze radosnice pretvoriti.

Blagoslovljen budi, Gospodine Bože Izraelov, blagoslovljen neka je sluga tvoj kojeg si mi kao sina poslao! Vikao je Zaharija prema nebesima. Svi smo zapanjeno slušali što govori. Devet mjeseci je šutio.

Žena mora šutjeti jer joj tako zapovijeda Jahve. Kad muškarac šuti, to je čudo.

 

XXXII

Danas je došao po mene. U ruci je držao sjekiru i mahao s njom pred Zaharijevom kućom izvikujući moje ime. Zaharija je izišao na prozor i rekao mu da više nisam njegova, sad sam Božja. Moj čovjek je urliknuo i sjekirom krenuo na vrata. Zaharija je izišao pred vrata i rekao: udari bezbožniče. Pred kućom su se skupili ljudi s ulice. Virila sam kroz prozor i gledala mu gađenje u očima. Još jednom je urliknuo i zabio sjekiru u tlo pod Zaharijevim nogama. Prokleti da ste, svi u toj kući i pogani Bog kojega štujete, viknuo je na odlasku.

Nemaš više muža, rekao mi je Zaharija. Ono što nosiš u trbuhu važnije je od bilo kojeg čovjeka.

 

XXXIII

Osmi dan po rođenju Zaharijeva sina skupila se rodbina obrezati dječaka.

Zvat će se Ivan, reče Zaharija i podigne ga prema nebu. Ti ćeš, dijete, biti prorok Svevišnjega. Ti ćeš mu utabati putove. A onda je pokazao na mene. Blagoslovljena majka našeg Spasitelja, rekao je. Prostorijom je krenuo žamor. Neki su me mrko gledali. Neki su prigovorili. Jedna je žena prišla Zahariji i pljunula ga u lice. Druga me uhvatila za ruku i ljubila je. Rekla mi je: blažena bila. Neke su žene pale na koljena i kleknule preda mnom. Ljubile su tlo. Ljubile su mi noge. Počele su me hvatati za trbuh. Pokušala sam pobjeći, ali svi su me okružili. Blažena bila, govorili su. Netko je glasno plakao ime Božje.

 

XXXIV

Puno je noći prošlo uz mene. U kući punoj života, gdje mi sluge donose večeru i gdje me mila Elizabeta pjesmom uspavljuje osjećam se stranom. Ma koliko mi ugađali osjećam da mi ovo nije dom. Moj je dom kuća s lancem na vratima. U nju sam dana i njoj pripadam.

Jednog se dana na vratima pojavio moj čovjek. Nosio je bijelu odjeću, u ruci tamjan i ulje. Kleknuo je pred vratima i dozivao mi ime. Zaharija je rekao da ne izlazim, da nemam više ništa s njim. Virila sam kroz prozor i vidjela mu tužne oči. Izišla sam. Nije podigao glavu kad sam stala pred njega. Oprosti mi, Marija, rekao je. Jadan sam čovjek i ne poznajem Boga i njegove planove. Ovo su pokloni za tebe. Rasplakao me.

Ušla sam u kuću po svoje stvari. Zaharija i Elizabeta su stali pred mene i rekli da ne idem. Zlo je ukopano dublje, sve što taj čovjek osjeća vino će ponovo iznijeti na površinu i ponovo će biti sve isto. On je moj muž i mjesto mi je uz njega, znala sam. Tvoja je uloga donijeti spasenje svijetu, a ne biti žena stolara, nisu me puštali. Prvo sam žena, rekla sam, a tek onda sve ostalo.

 

XXXV

Ponovo sam mu žena i on je ponovo moj muž. U našoj kući ima svega osim osmijeha. On me poštuje, ali ne ljubi. Pruža mi ruke, ali skreće svoj pogled.

Prije nekoliko dana se na bazaru dogodila strašna slika. Nosili smo stolice na prodaju kad je iza nas neka žena doviknula. Preljubnica, rekla je da je svi jasno čuju, nosi dijete drugog muškaraca. Moj čovjek joj je prišao, u jednoj je ruci još nosio stolicu, a drugom ju je rukom udario po licu. Žena je pala krvavog nosa i usta. Onda joj je stolicu razbio o glavu. Svi su počeli vikati, neki su ga ljudi odgurnuli od nje. Došao je do mene i rekao: idemo odavde.

 

XXXVI

Danas sam shvatila jednu istinu. Čula sam je u njegovim riječima kojima mi govori sve osim stvari koje nas se tiču. Vidjela sam mu je u pogledu kojim gleda sve osim mog trbuha. On misli da je sam začeo to dijete u meni one večeri kad je pijan skočio na mene. Izbjegava razgovarati o bilo čemu osim onome što mora učiniti taj dan. Sad razumijem da je to ponašanje krivca. U našoj kući više nema vina. Ne mogu znati je li ga to osvijetlio trak razuma ili ga je posjetio anđeo Gospodnji.

 

XXXVII

Stigla je vijest iz Rima. Veliki car August izdao je naredbu da se popiše sav narod Carstva. Svatko će se morati vratiti u mjesto gdje je rođen i tamo biti popisan. Mora putovati u Betlehem. Rekla sam mu da me ostavi ovdje, ja ću se snaći. Rekao je da neće, da me više nikad neće ostaviti. Trbuh mi je velik, bojim se puta. Rekao je da ne brinem, da će izdjeljati nova kola, samo da mi bude ugodno.

 

XXXVIII

U Judeju smo stigli na prvi dan popisivanja. Moj čovjek nas je doveo do kuće svog brata. Čekala sam u kolima pred kućom dok je ušao dogovoriti nam noćenje. Iz kuće su se čuli pozdravi i veselje. Onda tišina. Nečije dijete je sjedilo ispred kuće i gledalo me. Iz usta mu je virio gušterov rep. Uskoro se iz kuće ponovo čuo razgovor. Miješali su se ženski i muški glasovi. Razgovor je postajao sve glasniji, naposljetku se razgovor pretvorio u vikanje. Netko je vikao: ne, ne i ne! Moj čovjek je crvenog lica izjurio iz kuće. Lupnuo je magarca i kola su trkom pojurila niz ulicu. Dok sam se tresla u kolima osjetila sam bol u trbuhu. Okrenula sam se i ugledala muškarca i ženu kako izlaze iz kuće. Žena je udarila dijete. Dijete je na tlo ispljunulo guštera.

 

XXXIX

Skrivam pogled od njegovoga. Krvave mu se oči stalno okreću prema selu. Ležim u vlažnoj slami, osjećam vjetar na znojnim leđima, osjećam bol i nesreću, a on samo sjedi preko puta i ispija vino. Crvenu pljuvačku pljuje po bijeloj zemlji. Ispije i posljednje gutljaje vina i izlazi iz staje. Pred stajom viče. Prijeti nevidljivom neprijatelju.

 

XL

Bolovi su sve jači. Više ne znam gdje sam. Sijeno mi je meko poput svilenog ležaja i tvrdo poput sinajskog kamena. Mučnina me guši. Povraćam po svojim nogama. Padam u nesvijest i ponovo se budim.

 

XLI

Ne znam koliko je vremena prošlo. Vani je noć. Bol me tjera na plač. Trudim se plakati tiho. Pored mene je nečija ovca. Liže mi lice. Padam u nesvijest i ponovo se budim.

 

XLII

Osjećam toplinu svud po sebi, kao da je sjajnu zvijezdu netko postavio iznad štale. Nebeska svjetlost spustila se na mene i pretvorila u bol koja me para iznutra. Osjećam krv u ustima. Užareni mač u utrobi. Padam u nesvijest i ponovo se budim.

 

XLIII

Kao da golema sila izlazi iz mene. U glavi mi odzvanjaju riječi. U ušima plač. Rodio se, rekao je netko iza mene.