Mučenice | Želimir Periš

MARIA

I

Vlak je zapištao i prestao mirovati. Polako, sasvim polako, peron se počeo pomicati. Taj osjećaj koji te laže da stojiš na mjestu, a zgrade putuju unazad više je od osjećaja. Stojim na mjestu, a Poljska polako klizi natrag u moju prošlost. Divno je zavarati vlastitu percepciju, ali to je tek igra trenutka koja ne može opstati. Djeca smo razuma.

Vlak ubrzava. Polako, sasvim polako se vraćam u svoju budućnost. Moj povratak jest moj korak unaprijed. Moja odluka. Poljska koju ostavljam žrtva je mog izbora. I ti si žrtva mog izbora. Uvijek smo prisiljeni birati i svaki naš izbor stvara novu žrtvu. To je tako. Što manje suza pustimo za njima to bistrijim pogledom možemo sagledati izabrani put. Suze samo mute naše vizure, emocije nas varaju, stvaraju u nama odnose koji nisu stvarni. Tvojom zaslugom znam što je ljubav. Spoznavši je shvatila sam da je mogu i pobijediti. Možeš me mrziti zbog toga, ali i mržnja je samo osjećaj. Prevladaj je.

II

U kupeu smrdi po hrani i ljudima. Znoj i svinjetina. Smrad me prati svakim putovanjem. Pariz i Varšava različiti su svjetovi različitih mirisa i prijelazi između njih uvijek su neugodni. To je tako. Ljudi s različitih strana granice različito mirišu. Razrežeš li zemlju tim nevidljivim crtama odijelit ćeš ljude pravilima i navikama i za stotinu godina će imati različite boje kose i ratovati međusobno. To se sad događa Poljskoj. Polako, sasvim polako, boja očiju im se mijenja. I neće proći dugo zaratit ćemo sami protiv sebe. A na meni je da to ne dopustim. Nisam se odrekla svoga sna i naše borbe. Samo je odgađam.

Kroz bukove šume vlak poskače na tračnicama.

III

Nema načina da ti objasnim svoju odluku u nekoliko trenutaka ukradenog zagrljaja na varšavskom kolodvoru. Kolodvor koji će uskoro otputovati unatrag nije mjesto za objašnjavanja. Ne mislim da ti to dugujem. Iluzije koje nas vežu nas ne obvezuju. Ipak, baš tebe tako nerazumno volim i u ovom trenutku si mi još najbliža od svih bića. Zato ti želim sve ovo zapisati. Želim posložiti svoje misli i iskoristiti ove listove da sama sebi budem jasnija. Da mi ovaj notes postane svjedok, da ga mogu pitati za stvari o sebi koje ne razumijem ili se njima lažem. Da me uputi u smjeru shvaćanja toga što sam. I koga sam sve, poput vlaka, spremna pregaziti da stignem gdje želim.

IV

Moji su suputnici Poljaci. Preko puta mene sjedi mazovjecka seljanka s maramom boje krumpira. Uz nju je njen muž u nespretno skrojenom odijelu. Ona mu dovlači novine, namješta deku, popravlja naslon, stalno mu nudi hranu iz torbe, a pod nogama drži čuturicu s vinom. Kad on podrigne ona se ispričava u njegovo ime.

Uz mene sjede dva vojnika u pruskim uniformama. Čula sam ih kako šapuću, Poljaci su, ipak su u pruskim uniformama. Čim su sjeli pokrili su lica kapama i sad spavaju. Primjećujem im ruke. Jedan ima goleme šake debelih prstiju i kratkih prljavih noktiju. Bez sumnje, prije nego što je obukao uniformu ovaj je muškarac teško radio, okopavao tvrdu zemlju, toliko da mu se zauvijek urezala ispod noktiju. Drugi vojnik ima duge i nježne prste. Koža mu je njegovana, a nokti, da nisu izgriženi, odali bi kakvo plemenitije zanimanje njegove obitelji. Zbunjene oči iza naočala, rijetki brčići, sin kakvog pisara ili učitelja. No ti njegovi, nekad brižno maženi, a sada brutalno izgriženi prsti, govorili su o njemu puno više od porijekla. Bez obzira na to što je bio nekad, sad je nervozan i preplašen vojnik koji se trese pred onim što ga čeka.

Šesta osoba u kupeu je časna sestra. Jednom rukom čvrsto stišće crnu knjigu. Drugom se polako, sasvim polako gladi po trbuhu. Svaki put kad se vlak odvoji od tračnica ona se na trenutak ukoči.

V

Kad sam se vratila, rekla sam ti da sam se vratila zauvijek. I zbilja jesam. Tada jesam. Svoju misiju u Parizu sam ispunila, a Poljska me je trebala. Ti si me trebala. I moj otac me trebao. Nisam više mislila napustiti Poljsku, ali ta misao nije potrajala. Možete reći da sam vas iznevjerila. Vratila sam se, ljeto je upravo počinjalo, a varšavske su ulice upravo zamirisale onom samo svojom aromom meda koju donese Visla. To je tako, ljeto nas zavede, ponese nas neki entuzijazam. Tako sam i ja vjerovala da je moj povratak kući stvaran ili bar trajan. Ali ni dvije diplome sa Sorbonne u Poljskoj još nisu dovoljni argumenti u zakonitostima muške logike. Znam što ćeš reći, nisam se dovoljno borila, brzo sam odustala, morala sam gristi, čupati i trgati. Zašto sam morala poniziti upravu krakovskog univerziteta, nisam li mogla otrpjeti njihovu mizoginiju? Osam sam se godina mučila za svoj san i sad tako olako bježim, nakon niti dva mjeseca onoga što je trebao biti početak našeg života. Ne, moje svjetlo, ne bježim od tebe. Samo te odgađam.

Kroz bukove šume vlak sve više poskakuje i na trenutak cijela kompozicija lebdi.

VI

Boli me trbuh. Strašno me boli. Otac me nije pustio bez ručka. Iznio je hranu na stol i rekao: „Možeš ići tek kad se toliko najedeš da te zaboli.“ Igramo tu igru, dopuštam mu taj privid autoriteta, iako oboje znamo da samo glumimo. Želim mu udovoljiti, pa makar to bilo samo hranom. Želim se rastati od njega kao pokorna kćer, što je paradoks, jer me baš on, moj otac, naučio koristiti snagu individualnosti. Nitko poput njega ne dijeli moje gađenje prema pravilima društva koje trpimo. Ipak, ne podnosi moju mršavost. To je roditeljski impuls koji ne može zatomiti. Mršavost ovdje znači glad, to je tradicija svake napaćene zemlje. To je tako. Glad mi ne smeta, navikla sam se ne jesti. Pariški su mi obroci često bili samo komadi kruha i šalica čokolade, jaje ili voće. Za više od toga nisam imala. Ipak, ti su skromni zalogaji predstavljali moju slobodu i neizmjerno sam uživala upravo u njima, tako skromnim i siromašnim.

Sad promatram svoje suputnike. Žena gospodina seljaka je na koljena prostrla krpu i na nju izvukla pečenu svinjetinu, kruh i luk. Gospodin seljak jede s bedara svoje žene. Svi u kupeu okreću glavu od prodornog mirisa mesa i luka. „Boguslaw mora jesti uvijek u isto vrijeme, to mu najbolje paše za želudac“, ispričava se žena svima u kupeu.

VII

U mislima si mi. Kroz prozor gledam šume, a vidim tebe. Ponovo živim onaj dan u kojem smo se uživali. Mogla bih samo iz njega cijeli život crpiti potrebnu ljubav, živjeti s njim u sjećanju i nikad ne žaliti za ičim više. Sjećanje na taj dan mi može biti dovoljno za sve nedoživljene ljubavi iz budućnosti koja me čeka. Postoje ljudi koji mogu tako voljeti. Moj otac je tako volio. Kad je majka umrla nastavio je voljeti sjećanje na nju. Nikad nije prestao biti zaljubljen, samo osoba koju voli nije postojala u opipljivom svijetu, već samo u svijetu sjena. Ljubav nam dopušta takve iracionalne svjetove. Ljubav ima vlastitu fiziku.

Vlak lebdi nad tračnicama. Na trenutke smo u visini prvih grana. Gledamo djetliće i djetlići gledaju nas.

VIII

„Kad pojede, Boguslaw mora malo odspavati“, ispričava se žena gospodina seljaka koji se izvalio preko svog sjedala i glasno hrče. Hrkanje je probudilo i vojnike. Ovaj s grubim rukama me mjeri pogledom. „A što gospođca piše?“ pita. Prepoznajem taj pogled, taj malograđanski cerek. Bez obzira što odgovorim komentar će mu biti isti. To je tako. „Nije za gospođce pisanje, nego da kuć djecu rađaju“, odgovaram mu njegovim naglaskom. On mrko ušuti. Drugi vojnik se smiješi. Časna sestra me pogleda s prijekorom. Časne sestre časni svijet uvijek gledaju s prijekorom. Ova časna ne prestaje gladiti trbuh. Polako, sasvim polako.

U Sorbonni nas je bilo dvadeset i tri od dvije tisuće. Ta me brojka vodila, inat me punio snagom. I uvijek sam maštala o Poljskoj. Jer ma koliko malen bio broj žena na francuskom univerzitetu, on je beskonačno puta veći od broja žena u svim poljskim univerzitetima zajedno.

IX

Gospodin seljak je digao strašnu buku. Nestala mu je propusnica, dozvola granične policije za putovanje u Francusku. Gospodin seljak putuje na veliki poljoprivredni sajam, a bez propusnice ne smije izvan države. Sad viče i psuje, pregledava si džepove. Tu ju je držao, pokazuje na prednji džep kaputa. Viče na svoju ženu, kune i cara i boga. A onda, prijeteći prstom, optuži sve u kupeu. Upire prst i u mene. Netko mu je ukrao propusnicu. Neka odmah priznaju ili će prijaviti ovo žandarmeriji. Vojnik nježnih ruku nije skidao smiješak za trajanja te predstave i seljak ga uzme na pik. Dohvati njegovu torbu i krene je istresati vičući da će sve pregledati, ali vojnik ustane i gurne ga. Seljak mu vrati šamar i dvojica muškaraca se poguraju usred kupea. Drugi vojnik ustane i razdvoji ih. Seljak vičući iziđe iz kupea prijeteći da će se vratiti sa žandarima. Vojnik nježnih ruku digne torbu s poda i brzo u nju vrati nekoliko knjiga i snop papira. Uspjela sam prepoznati korice Komunističkog manifesta.

Vlak je izišao iz šume. Vozimo se nad poljskim žitom. Za nama nestaju polja kruha i rudnici soli, simboli one Poljske gostoljubivosti od koje bježimo.

X

Poljaci su heroji. Sve što rade, sve što prolaze, sva poniženja na koja ih prisiljava car, samo mi učvršćuju stav da su Poljaci heroji čiji se duh ne može slomiti ma koliko malih izdaja podnijeli.

Pričala sam Pierreu o školama u kojima imamo dva seta knjiga. Ruske, koje vadimo na stol dok kontrole obilaze naše škole, i poljske, koje skrivamo pod školskim daskama i iz kojih učimo vlastitu povijest i jezik. Pričala sam mu kako su škole stalno nadgledali ruski inspektori i kako bi profesor uvijek mene izvukao za ispitivanje pred inspektorom, jer sam bila najbolja učenica i jedina znala gradivo i ruskih i poljskih udžbenika i o tome kako u Poljskoj nijedna žena ne može upisati višu školu. U muškim gimnazijama poučava se ruski, latinski i grčki, a u ženskim samo ruski. A na sveučilište se ne može upisati nitko tko nije učio klasične jezike.

Pričala sam Pierreu o lebdećem sveučilištu, tajnoj školi za poljske djevojke u kojoj sam skovala svoj plan. Položiti fiziku na Sorbonni i dobiti dozvolu za učiteljicu da mogu poljske djevojke učiti znanosti. Da ih mogu spasiti. Da mogu spasiti sve nas.

XI

Nikad ti nisam govorila o Pierreu. Znam da to ne želiš znati, znam da će te to boljeti i znam da ću te s tim mučiti, ali bez Pierrea ova priča nije potpuna. Upoznali su nas prije nekoliko mjeseci. Društvo za napredak nacionalne industrije mi je ponudilo posao na istraživanju magnetskih svojstava čelika, ali nisu mi mogli ponuditi i adekvatan laboratorij. Tako su me uputili Pierreu. Vidiš, kad sam diplomirala prva u klasi sve sam ih iznenadila. Pobijedila sam ih u njihovoj igri. Tako su preplašeni i nesigurni kad zagrebeš u njihov teritorij. Boje se ženske slobode. I taj trenutak kad su iznenađeni sa mnom, kao da sam djetlić koji je odjednom počeo govoriti, to je trenutak koji mi otvara vrata muškog svijeta. I tek kad uđem vidim koliko je laži ukovano u povijest. Da se iskupe osigurali su mi stipendiju za studij matematike. Polako, sasvim polako, počinju mi prilaziti. Kad ne znaju kako dalje traže od mene pomoć. Tako se i dogodilo to istraživanje čelika. Vidiš, zanimljivo je da me nikad ne smatraju ženom. Ne, njima sam neki mutant, neko superiorno biće koje ih nadmašuje u svemu što su smislili, da im je jednostavno nepojmljivo da ih toliko može poniziti netko tko je samo žena.

I Pierre je isti. Veliki fizičar i mali muškarac. Pao je na tlo i ljubio mi stopala.

XII

Otac mi je rekao: „Oslobodi svijet, kćeri.“ Sve mu je lošije. Više mu ni štaka nije dovoljna za hodanje, netko ga mora pridržavati. Ne može sam jesti, ne može na toalet. Heleni je sve teže. Ne uspijeva se brinuti za oca i za svoju obitelj. U ova dva mjeseca otkad sam tu, rekla mi je, napokon se uspjela bar malo naspavati. Sad kad si se vratila, sve će biti lakše, rekla mi je kad sam doputovala. Manya, i tvoja je dužnost da se brineš za oca. I ti si mu kćer, vikala je na mene kad sam joj rekla da se vraćam u Pariz. Ne možeš nas ostaviti u ovoj situaciji, rekla je. I ti si mu kćer, rekla je.

XIII

Gospođa seljanka plače u maramicu. Govori sebi u bradu čega su se odrekli zbog ovog puta. Kako je odlazak na sajam u Prusiju značio život ili smrt od gladi za njihovu deseteročlanu obitelj. Poziva boga da ispravi nepravdu. Gospodin seljak šuti. Kad se vratio u kupe samo je rekao da je prijavio krađu i da će žandari dočekati vlak u Poznanu. Nakon toga više nitko u kupeu nije bio miran. Vojnik nježnih ruku je postao uznemiren. Opsesivno je grizao nokte i lupkao nogom. Više je puta izlazio iz kupea sa svojom torbom. Nježne ruke ne brine propusnica već knjige koje nosi. Ne želi suočiti ruske žandare sa sumnjivim štivom. Drugi vojnik se pravi nezainteresiran, ali i iz te pasivnosti zrači nervoza. Sad primjećujem neke zanimljivosti kod ovih vojnika. Nijedan nije skladan u svojoj uniformi. Nježnom su vidljivo prekratki rukavi, a grubi ima nevješto porubljene nogavice.

Časna sestra i dalje jednom rukom grčevito stišće crnu knjigu, a drugom se ne prestaje gladiti po trbuhu. Povremeno obriše znojne ruke o halje. Iz sredine knjige viri vrh žutog papira.

Vlak lebdi nad livadama. Jastreb ponire uz nas. Potoci dijele poljsku vodu poljskoj zemlji.

XIV

U mislima si mi. Kroz prozor gledam livade, a vidim tebe. Razmišljam, zašto te nisam povela sa sobom? Mogle smo to izvesti na stotine načina. Nedostaje mi toplina, dodir, tvoj zagrljaj. Teško je objasniti koja to energija kola među tijelima za vrijeme zagrljaja. Znaš li da me majka nikad nije zagrlila? Nakon što me rodila je dobila sušicu. Čuvala me od svoje bolesti tako da me uvijek držala dalje od sebe. Voljela me i gurala me od sebe. Umrla je kad sam imala deset, a da me nije zagrlila. Čeznem li zbog toga za dodirom žene? Moguće, uzroci nisu uvijek jednostavni. Ali srce je presložen mehanizam da bi ga razumjeli i ne vrijedi trošiti vrijeme na to, kad ima toliko drugih stvari za otkriti. Treba ga prihvatiti kakvo jest. To je tako. Glupo je trošiti um na probleme srca, jer je to jednako besmisleno kao pokušati srcem utjecati na um.

Polako, sasvim polako, naš vlak slijeće. Kondukter je najavio iduću stanicu, a seljak se počeo osvetnički smijuljiti.

XV

Sletjeli smo u Poznanu. Seljak je isti tren istrčao van i uskoro se vratio sa žandarom. „On je ukrao moju propusnicu. On ili ovaj drugi. Ili obojica“, prstom je upirao u vojnike. Žandar ih je kratko pogledao i rekao da nema potrebe da pruski vojnici kradu propusnicu kad mogu prijeći prusku granicu po volji. Od vojnika nije zatražio ni dokumente, takav je poljski odnos prema Pruskoj. Strah od moći. Ni u oči ih nije pogledao.

„To nema smisla. Jeste li sigurni da je niste zagubili? Jeste li pregledali sve džepove?“ pitao je žandar. Seljak se zacrvenio od bijesa. „Ona!“ pokazao je prstom na časnu sestru. „Ona je ukrala moju propusnicu!“ Žandar je zakolutao očima i rekao mu da siđe s prtljagom. Seljanka je počela naricati. Uhvatila je žandara za rukav i počela mu nabrajati siromašnu povijest svog života. Žandar je rekao da može telegrafirati u Varšavu i napraviti im novu propusnicu. Seljak je rekao da nemaju toliko novaca. Onda moraju iz vlaka. Dok su silazili seljanka je plakala, seljak se hvatao za glavu. Polako, sasvim polako, vlak je krenuo. Kroz prozor smo gledali maramu boje krumpira kako ostaje iza nas. Plač očajne žene još je neko vrijeme bio u našim ušima.

XVI

Znaš li da sam naučila pisati s četiri godine? Cijeli sam život željela biti spisateljica ili pjesnikinja. Na kraju nisam postala ništa slično. Puno sam toga željela. I tebe sam željela, željela sam da me kroz život vodi ljubav, željela sam zajedno s tobom proživjeti taj život. Ali vidiš, naša je ljubav žrtva sama za sebe. To je tako. Da sam se morala dati našoj ljubavi nikad se ne bih mogla posve posvetiti drugim ciljevima. Nikad ne bih imala zaklon od ugnjetavanja i traženja, uvijek bih bila pred nekim kriva i gonjena. Uvijek ilegalna. Uvijek potlačena. Prezirem tu našu slabost. Ne želim je prihvatiti. Jesmo li potlačene zato što smo slabe ili smo slabe zato što smo potlačene? To je začarani krug. Moramo ga razbiti. Moramo biti snažne. Moramo biti slobodne. U Parizu, kao Francuskinja, imala bih slobodu biti što želim. Pitaš se kako se postaje Francuskinja? Lako. Uda se za Francuza. Da, Pierre me zaprosio.

XVII

Tko je ukrao propusnicu? Po žandaru to nisu vojnici kojima propusnica ne treba za izići iz države, ni časna sestra koja služi bogu, a ne granicama. Samo što stvari nisu ni toliko bijele ni toliko crne. Kako se približavamo pruskoj stanici vojnici se sve češće pogledavaju i dijele među sobom tajne signale. Već sad vidim, ovi vojnici neće vidjeti prusku granicu, izaći će u Plwcanu, posljednjoj stanici prije granične kontrole. Oni su vojnici koliko sam ja bradata žena iz cirkusa. Uniforme krivih veličina, komunističke knjige u torbi, seljak i intelektualac zajedno, arhetip para revolucionara. Nisu oni ukrali propusnicu niti misle prijeći granicu. Uniforme im služe da se besplatno voze po državi i propagiraju svoje pogrešne metode. Revolucija je pogreška. Svaki požar zapali više nego što osvijetli. Znanje treba biti oružje slobode. To je jedino ispravno oružje.

Vlak leti nad rijekom. Vidim stotine riba koje plivaju u krivom smjeru. I rijeku koja teče u krug.

XVIII

Pierre ima trideset i pet godina. Kao dijete je volio ženu koja je umrla, nakon toga nije niti pokušavao. Pored žene se izgubi. Stoji sa strane, gleda negdje u pod, gladi bradu, uglavnom šuti. Kaže, do mene nije mogao ostvariti pravi kontakt sa ženama, tako su plitke i nezainteresirane za znanost. A onda sam ja došla i srušila njegov svijet, žena i još sjajna znanstvenica, tako me vidi. Kao da sam čovjek slon ili Edward Mordrake koji ima dvije glave, takvo mu je čudo upoznati ženu znanstvenicu. I nije jedini u tome. Isti su od Varšave do Pariza, nijedan brk ne vidi dalje od penisa.

Cijelo mi je ljeto pisao ljubavna pisma. On ne zna i ne razumije što je to ljubav. Socijalnom kriplu se nikad nisu razvile prave emocije. Ali razumije fiziku. I pri tom je i Francuz u Parizu koji ima vlastiti laboratorij. Bole li te ove moje riječi?

XIX

Vojnici su pobjegli, točno kako sam i predvidjela. Odglumili su da idu zapaliti cigaretu na stanici i nisu se vratili. Sad časna sestra i ja putujemo prema granici. Sad je vidim vrlo jasno. Moja suputnica nije u potpunosti posvećena svome Bogu, osim ako se Bogu ne posvećuje i u krevetu s muškarcem. Njeni obrazi, njeni prsti i cijela njena figura koju neuspješno skriva iza debele crne halje odaju isto. To glađenje trbuha, ti tihi uzdasi – moja je suputnica trudna. Poljska ne voli samostalne žene, to već znamo. A ako samostalnost predstavlja izbor njihovog ljubavnog života, voli ih još manje, to nas dvije također vrlo dobro znamo. A zamisli tek koliko ne voli samostalnost žene koja nosi halje svete religije katoličkog Boga, koji je ovdje bliži zemlji nego igdje drugdje u svijetu. Vjerojatno je njen red seli u neki samostan s one strane granice, gdje je nitko ne poznaje, da rodi svoju nesreću u tišini i diskreciji. Ne, ni moja suputnica nije ukrala propusnicu. Ona svoju već ima. Viri joj iz svete knjige koju stišće u krilu. Taj grčeviti stisak knjige koju ne ispušta iz ruke cijelo putovanje, nije stisak uzdanja u Boga, već u svoj bijeg u svijet s one strane granice.

XX

Granica. Nevidljiva crta na zemlji urezana u ljude, a ne mjesta. Pokazali smo svoje papire i prošli. I to je bilo sve. Trepnula sam i već nisam ništa dugovala svijetu iza sebe. Ti, otac, cijela Poljska, samo ste staze mojih putova. To je tako. U puno smjerova moramo putovati da bi stigli do višestrukih ciljeva i što smo raspršeniji to je vjerojatnije da ćemo zalutati. A odluke donosimo zavisno od toga koliko cijenimo koji cilj, čak i od toga da li nam je cilj uopće značajan. Mnogima je već i putovanje do njega dovoljno.

Moraš samo razumjeti da smo ljudi vremena i stanja. Određuje nas sve oko nas jednako kao i sve u nama. Da su dani drukčiji, da je svijet što nije, možda bih imala ono što želim i bez odricanja ljubavi, obitelji i domovine. Osjećam da imam priliku napraviti nešto posebno. Želim tu priliku. I dozvoljavam ti da me mrziš zbog toga.

XXI

Vlak leti visoko iznad Prusije. Ispod mene je svijet mogućnosti. Sloboda. Nećeš me zaboraviti.

Ovom pismu prilažem i propusnicu, dozvolu granične policije za putovanje u Francusku. Neimenovana je, može je koristiti bilo tko. S njom možeš izići iz Poljske. Iskoristi je da pobjegneš negdje gdje ćeš imati šansu. Zgazi sve što ostavljaš, u suprotnom nikad nećeš biti slobodna.

Voli te,
Manya