Mučenice | Želimir Periš

KUDRAVKA

I

Što ćeš učiniti kad dođu po tebe? Hoćeš li mahati repom ili ćeš ih ugristi za ruku kojom ti nude hranu? Hoćeš li povinuti kičmu, izvrnuti se na leđa i pustiti da ti se jezik vuče po podu? Ili ćeš režati? Protrčati im kroz noge i pobjeći preko nasipa, preko zaleđene vode i klizave ceste? Hoćeš li se boriti za ono što si, ili ćeš sretna cviljeti jer su baš tebe odabrali?

II

Što ćeš učiniti ako se ponovi onakva zima? Nitko se nije kretao gradom, putovi su bili zatrpani. Samo su se vozila sa zelenim oklopima probijala kroz snijeg. Noćna svjetla nisu gorjela, a jutra su svitala hladnija od noći. Snijeg je bio pretvrd da bi ga žvakali, jezici su nam gubili boju kad bi ga lizali. Kroz rešetke smo gledali zaleđene štakore i nismo mogli do njih. Zavijali smo i lajali na njihova tijela, jedino meso koje smo vidjeli tjednima. Neki od nas su izgubili snagu. Postalo im je preteško pokretati se. Onda su pali i postali led. Okružili smo ih i gledali se. Što ćeš napraviti kad ponovo netko padne? Hoćeš li i njega pojesti? Ili ćeš pobjeći u kut gdje te nitko ne vidi i u tišini zime gristi svoje zaleđene šape? Led je davno umrtvio bol u udovima, ali ne može i u trbuhu. Grizeš se i ližeš se, sobom zatvaraš krug gladi. Dok ti noć ledi rane, okus vlastite krvi prati te u san.

III

Što ćeš učiniti kada dođu po tebe? Jer dolaze, oni uvijek dolaze. Ili šinteri u smeđim uniformama koji nas love kukama i mrežama, pa ubacuju u svoja vozila i lopatama ubijaju na smetlištu, ili svijet u odrpanim kaputima i dugim bradama koji nas lovi komadima kobasica pa onda s tim istim kobasicama peče nad vatrom iz limenih bačvi koje skrivaju duboko u svojim domovima. Ili ovi novi u bijelim kutama što se pojave sa zelenim kamionima i iznose kuhano meso na ulice i onda gledaju kako ga jedemo i sve bilježe u svoje notese. Hoćeš li poći s njima? Hoćeš li se pomamiti za mirisom hrane i ući u njihove zelene kamione?

IV

Tko vlada tobom? Što misliš, tko je gospodar ulica? Ti, koja lavežom možeš rastjerati ptice i mačke, ili oni koji upravljaju tišinom? Tko jače grize, tvoji oštri očnjaci ili njihovi tupi zubi?

Znaš da ljudi vladaju svijetom. Pale šume u stotinama tvornica i tom si vatrom griju domove. Ubijaju krave u tisućama klaonica i tim mesom hrane svoje mlade. Niža smo bića koja žive od njihovih mrvica. Same smo izabrale uloge: ili kućne robinje ili ulične prosjakinje. Jedne su robinje koje ne vladaju ničime pa ni svojim životom. Druge su slobodne umrijeti od gladi na mjestu koje su same izabrale i to je vrhunac njihove slobode. Uličarenje je borba. To je zakletva na koju svaka lutalica sama sebe obvezuje. Kad postane preteško bolje se odreći borbe nego prekršiti zakletvu koju smo same sebi dale.

V

Psi nestaju s ulica kao što ljudi nestaju iz domova. Ljudi u zelenim uniformama pokucaju na vrata njihovih stanova ili ih dočekaju ispred njihovih poslova ili ih presretnu na ulici i odvode. Kad nisu zelene uniforme, onda su bijele kute. Kad nije sila, onda su lijepe riječi. Ali uvijek završava isto. Uvijek je jedna manje. Hoćeš li postati njihova kučka ili ćeš ostati zarobljenica slobode?

VI

Hoćeš li prihvatiti ulogu kućne lutke? Skakati na dvije noge i jesti im iz ruku? Umiljavati se ruci koja te češka iza uha? Hoćeš li biti ponosna što si njihova kučka?

A što ćeš kada te ljudi u bijelim kutama odvedu u bijelu sobu? Što kad te počnu nazivati brojem. Što ćeš kad počnu mjerenja? Što ćeš kada te stave u kavez u kojem se ne možeš niti okrenuti? Što ćeš ako ne možeš otrčati niz ulicu i posrati se u travi? Koliko ćeš trpjeti prije nego što počneš pišati po vlastitim nogama, prije nego što počneš srati po podu na kojem spavaš? Crijeva će te boljeti, ali nećeš moći to činiti u tom kavezu. Žice će ti se urezati u desni dok ih pokušavaš pregristi. Dolazit će ti oni isti koji su te mazili i govoriti ti milim glasom, ali te neće pustiti van. Zapisivat će svoja zapažanja u svoje notese. Koljena će ti klecati. Tvoj tužni pogled neće proniknuti iza njihovih naočala. Nakon dvadeset noći će ti otvoriti kavez, a ti nećeš moći izići. Nećeš moći koraknuti. Oni će te tješiti i grliti, a ti ćeš im opraštati. Svaki će ti drugo ime davati. Zvat će te Kovrčava. Zvat će te Lajavica. Zvat će te Malena. Bol izgriženih šapa će te podsjećati na mjesto odakle si došla i gdje ćeš se vratiti ako tvoji novi gospodari ne budu zadovoljni.

VII

Hoćeš li im biti robinja? Hoćeš li veselo mahati repom kad te izvuku iz mašine u kojoj si sama po sebi povraćala? Tlo ti je postalo nestvarno, sve se vrti, želudac ti se izokrenuo, povraćaš, a hrana ne pada na tlo nego lebdi ispred tebe i lijepi ti se na lice. A što kad te poslije toga uguraju u mračnu kutiju iz koje dopire buka koja para uši? U mraku ne znaš gdje si, u buci ne čuješ ni vlastiti cvilež.

Ako te nakon svakog mučenja dočeka keks, hoćeš li lizati ruku koja ti ga daje? Što kad jednog dana nestane keksa, mesa i ostalih slasnih obroka? Što kad ih zamijeni zelena želatina šupljeg okusa koju ne možeš ni zagristi ni onjušiti? Kučko, gdje su ti granice?

VIII

A onda će te jednom čovjek u bijeloj kuti uzeti i odvesti svom domu. Tamo će biti njegova djeca. Bacat će ti loptu i igrati se s tobom. Dat će ti hranu sa svoga stola. Zavezat će ti mašnu oko vrata.

Hoćeš li tad biti ponosna što si nečija? Ako budeš, znaj da neće potrajati. Uzet će te toj istoj djeci i vratiti u bijelu sobu. Cviljet ćeš po putu, ali ništa ti neće reći. Bez riječi će te zaključati u malu sobu. Prije nego što ugase svjetlo, tužno će te pogledati i reći će ti: „Lajka.“

IX

Što ćeš učiniti kad te stave u srebrnu mašinu u hladnom hangaru? Kad te vežu u malom prostoru, ne većem od onog kaveza? Kad se svi s bijelim kutama, svi oni koji su te voljeli i mučili, kad se svi oni poredaju pred tobom i tihim te glasom pozdrave? Kad samo stražar ostane uz tebe. Kad hangaru uklone krov pa ugledaš zvijezde iznad sebe? Kad shvatiš da se nešto događa, da će se nešto dogoditi? Kad osjetiš da se ovome bliži kraj? Hoćeš li i dalje biti ponosna što si bila njihova kučka?

X

Kad buka krene u daljini će svirati glazba. Iza sigurnog zida ljudi će ti pljeskati, a tvoj će se svijet tresti. Sve će se zagubiti u dimu. Ponovo ćeš povraćati što si pojela. Ponovo ćeš cviljeti, a buka će onemogućiti da se sama čuješ. U udahu ćeš prijeći sve ulice koje si ikad pretrčala, sve parkove u kojima si pišala, sve šahtove u kojima si spavala. U udahu ćeš prijeći udaljenosti stotine pasjih života.

XI

A onda tišina i mir. Buka će prestati. Tréšnja će prestati. Prigušeno svjetlo će ispred tebe otkriti novi obrok zelene želatine. Postat će hladno. Gledat ćeš vrata, ali ih nitko neće otvoriti. Tišina i mir. Svugdje oko tebe i svugdje u tebi. Nećeš znati, ali ćeš osjetiti da si daleko od bijelih kuta i zaleđenog grada. Nećeš znati, ali ćeš osjetiti da si ostavljena. Da više nikoga oko tebe nema. Da više neće niti biti. Da su te ispljunuli poput smrdljivog kukca. Da su te zgazili i šutnuli daleko od svih i svega. Tamo gdje si, kučko, više nema ruke koju možeš ugristi. Što ćeš učiniti kad propustiš posljednju priliku za ugriz?