Mučenice | Želimir Periš

IRENA

 

I

Jutros sam uselila u dom. Četvrti kat, šesti paviljon, pogled na zgrade preko puta. Otac mi je pomogao donijeti torbu i kutije s knjigama. Dobro da je visoko. Svijet je s visine ljepši.

Upoznala sam cimericu. Amra, Bosanka, književnost druga godina. Studirala je valjda do rata u Brčkom, onda je bila godinu dana u Švicarskoj, sad je tu. Čini se fina.

Otac me vodio na večeru u neki restoran. Pokušavao je među zalogajima ubaciti i koji komentar o učenju i o dečkima, ali mu nisam dopustila da priča gluposti. Na kraju smo se skoro posvađali. Odmah mi je bilo žao.

 

II

Prokleta birokracija! Ponovo nisam uspjela izvaditi sve papire, pa još ne mogu jesti u menzi. Navečer smo išli u neki disko, upoznati se za zagrebačkim noćnim životom, ali bilo je bez veze. Uglavnom sam se dosađivala, na kraju sam ih ostavila i sama otišla doma. Mrki se opet nešto mota oko mene, ali ne pada mi na pamet da mu popustim. Ovo je Zagreb, ovo je nešto drugo. Novi početak i to napokon moj novi početak. Gluposti ostavljam iza sebe i ulazim u ovo nova, onakva kakva doista želim biti. Za početak to isključuje Mrkija.

 

III

Raspored mi je pretrpan. Nemam pojma kako ću sve to stići. Da ne spominjem da se u predavaonice od gužve praktički ne može ući. A naletjela sam i na neke sa starijih godina koje poznajem, pa su me samo još više uplašili svojim pričama. Srela sam i Ivanu, bože, ta žena je luda. Ako je pola onoga što mi je napričala istina, onda… A znam da jest, Ivana je jednostavno takva. Na muškarcima vidi samo… A osim muškaraca ništa drugo ne vidi. Rekla je da će me voditi van i naučiti me nekim stvarima. Nadam se da neće.

 

IV

Danas sam bila vani i učila neke stvari. Neke žene očito nisu za neka znanja, samo sam to uspjela naučiti. Ivana se na pola noći izgubila s nekim tipom, a kraj mene se kao za pokoru pojavio Mrki. Nakon što ga se nisam uspjela riješiti na lijep način pokušala sam na ružan, ali to ga je samo još više napalilo. Napokon sam morala postati opaka. Tek ga je to djelomično uznemirilo. Zanimljivo kako moje „ne“ on svojstveno tumači.

Kad sam napokon došla doma našla sam cimericu kako uči. Možda sam i nju trebala zvati da ide s nama?

 

V

Ona samo uči. Kad se navečer vratim u sobu, redovito je nalazim nad knjigom. I kad idem spavati i kad se ujutro budim, ona je uvijek za tim knjigama. Kao da ni ne mijenja pozu. Nadam se da to nije normalno studentsko ponašanje. Valjda ne studiraju svi tako. Nadam se da se takvo nešto ne očekuje od mene.

Išli smo skupa na večeru. Nije baš razgovorljiva. Kaže da je još premalo prošlo od svega onog što joj se dogodilo u Bosni. Ne zna što joj je s ocem, već treća godina.

 

VI

Mrki je danas bio kod mene. Tlačio me je svojim prepotentnim pseudoseksualnim spikama i nedvosmislenim sugestijama. Ja sam samo prevrtala očima i gledala jadnu cimericu koja nije ni riječ izgovorila cijelo vrijeme dok je on bio tu. Onda sam ga, kad je napokon odlučio otići, ispratila do izlaza paviljona gdje me je seronja na prepad poljubio. Isprašila sam ga i vratila se gore, a tamo je cimerica ležala u krevetu i plakala. Ništa nisam rekla, samo sam uzela svoju jaknu i izišla na večeru. Kad sam se vratila ponovo je bila u svojoj normalnoj pozi za stolom. Nešto s njom nije baš u najboljem redu.

 

VII

Mrki je idiot i budala. Ne znam što mu je u glavi pa da misli da ima imalo prava na mene. Jučer se skoro potukao s nekim malim koji je navodno nešto ružno govorio za mene. A znam da nije. Mali me samo ciljao pogledom, i ciljala sam i ja njega, i bio je baš dobar i zanimljiv, ali glupi Mrki se morao umiješati. Mrzim tog kretena! Sutra ću mu reći da nemam više ništa s njim.

 

VIII

Išli smo svi zajedno u kino na Savi i on je odjednom postao strašno romantičan, a ja guska stvarno ne znam reći ne. Slaba sam na nježnosti i gotovo. Poslije smo se ljubili kraj Jaruna, a on je navaljivao da idemo kod mene, ali ne pada mi na pamet voditi ga tamo kod moje cimerice, ne želim opet gledati onakve ispade. Smrzavali smo se gotovo do pola noći i onda otišli svatko na svoju stranu.

 

IX

Danas sam se vratila s faksa, a ona je sjedila za stolom, licem uronjenim u ruke i grcala u suzama. Knjige pred njom bile su doslovce mokre od suza. Stvarno nisam znala što da radim ili kažem. Sjela sam do nje na stolicu i zagrlila je. Onda je dugo plakala na mom ramenu, a ja nisam znala što učiniti, što reći. Taj položaj, nas dvije na jednoj stolici, me tako neopisivo žuljao, a tako mi ju je neopisivo bilo žao. Što da radim s njom? „Amra?“

 

X

Imala je devetnaest godina kad je počeo rat. Kad su ušli u Brčko, ona i obitelj bili su posve zatečeni i šokirani. Kao i svi, valjda. Kao da to nitko nije očekivao. Moglo se naslutiti, sve se moglo predvidjeti, pisalo je gdje god bi se okrenuo, ali ljudi teško povjeruju u zlo, čak i kada je očito. Ljudi ne žele vjerovati u zlo. Odveli su joj oca. Od onda je samo čula za imena nekih logora, a ni to nije sigurno. Ona i mati su nakon četiri mjeseca nekako došli do Švicarske. Plače kad god se sjeti svega.

Obje smo se dobro isplakale i zaspale. Ujutro se sve činilo bolje.

 

XI

Bila sam s Mrkim u zoološkom. Šetali smo i lijepo pričali. Objašnjavala sam mu zašto više nema smisla da budemo skupa. Bilo je što je bilo, imali smo što smo imali i ja želim dalje. On je uporno htio da se sjetim kako nam je bilo lijepo. Ja sam se uporno sjećala kako nam je moglo biti puno ljepše da nije on bio takav konj i kako mi se stvarno ne da ponovo kroz sve to. On bi onda rekao kako to ne bi bilo ponovo, nego bi to bilo nešto novo, a ja bih rekla kako nema tu ničega novoga. Znam ga i zna on mene, i tu nema baš ništa novo, a ja želim upoznavati nove ljude i slušati nove priče. Onda bi on opet navaljivao da se sjetim kako nam je bilo lijepo i razgovor se neprestano vrtio u krug, baš kao i mi po zoološkom. Mrki je blebetao, majmuni su urlikali, a ja sam ih na trenutke teško raspoznavala.

 

XII

Danas sam ponovo uzrokovala eksces. Mrki me uspio nagovoriti da odemo u moju sobu ujutro, dok je cimerica na faksu. Ne znam kako sam uspjela biti toliko glupa. Došla je u najnezgodnijem trenutku. Dok je vješala kaput iz kupaonice je izišao Mrki, gol i mokar. Skamenila sam se od izraza njenog lica, a glupi Mrki nemajući pojma što se događa nije se udostojao niti prikriti vlastiti sram, nego se ponosno šepurio po sobi. Ona je samo istrčala bez riječi.

„Ovo je posljednja glupost koju si učinio, Mrki. Odlazi!“

„Ma što? Zašto? Pa koji je njoj kurac, mogla se nasmijati i to je to!“

 

XIII

Nisu vrijedila ni sva ispričavanja. Rekla je da je u redu, da je malo osjetljiva i da joj je žao i nastavila tupo gledati u knjigu. Promatrala sam joj pogled. Oči joj nisu gledale u slova.

 

XIV

Ivana kaže da je Mrki budala. Tipičan opsesivno-posesivni zaljubljeni muškarčić kakvih se treba kloniti. Takvi te uvijek nekako sjebu, čisto zbog naše emotivne strane ženske naravi koja uvijek popusti kad vidimo što su sve neki muškarci u stanju učiniti za našu ljubav. I neka se ne zavaravam klasičnim zabludama poput: siguran seks ili dobar seks ili lijepa zajednička sjećanja. Žena uvijek može dobiti seks kad ga želi, i to ne bilo kakav, već pravi seks od muškarca koji je doista voli i poštuje. Muškarcu za punu ljubav treba dan i pol. I neka se ne brinem za dobar seks, jer bi kao idući mogao biti loš. Ne draga, vidjet ćeš, svaki idući je sve veći majstor, a ako i nije ništa te ne zadržava za njega. A lijepa zajednička sjećanja? Pa to je smiješno! Što je to uopće?

 

XV

Amra ne priča sa mnom već nekoliko dana. Ne mogu više izdržati u toj sobi. Raspitivala sam se kako se mijenja cimerica.

 

XVI

Danas je neka druga. Izgleda da joj majka dolazi u Zagreb, u posjet ili nešto. Ona je posve izvan sebe. Živčano hoda po sobi i vrišti. „Ne želim je ovdje! Ne želim je ovdje!“ samo ponavlja i vrti se po sobi.

 

XVII

U skladu s Ivaninim savjetima, idem dalje. Srela sam u menzi onog zgodnog malog i dopustila si priglupi dijalog. On je prihvatio igru i pozvao me na kavu. Kava je bila slatka, vrlo slatka i sigurno ćemo završiti na još kojoj zajedno. Malo sam igrala hard-to-get po Ivaninim savjetima i zadovoljna sam. Sad me zanima nastavak priče.

 

XVIII

Svađaju se, tuku, onda grle, ljube i plaču, dugo plaču. Onda se opet za nešto zakače i na kraju opet plaču. A ja sve vrijeme držim walkman na glavi i pokušavam upiti nešto iz prokletih skripti. Amra je grozna prema svojoj majci, sve vrijeme je samo tjera od sebe i traži da je pusti na miru. Kad bi ova otišla u hotel, gdje spava, Amra bi dugo u tišini ridala. Žao mi je, ali ne znam što da radim. Najradije bih joj prišla i opet je zagrlila, ali bojim se uvlačiti u njen život. Bojim se da nisam dorasla njenim krizama.

 

XIX

Sinoć smo se presrele na ulazu u kupaonicu. Prvi put sam je vidjela polugolu, u stvari vidjela sam joj samo ruke, koje, tek sad sam shvatila, uvijek skriva. Na zapešćima je imala stravične ožiljke. Sledila sam se i sapun mi je ispao iz ruke i razbio se. Ona se brzo pokrila i odjurila u svoj kut sobe.

 

XX

„Moja se cimerica pokušala ubiti“, rekla sam Ivani ujutro.

„Je li to ona ista što plače kad vidi kurčić?“

Amra nosi u sebi nešto stravično i srah me toga, neopisivo me strah. Nisam se usudila vratiti u sobu, nego sam Malog na silu izvukla na kavu. Propala mi je hladna kulisa, ali jako mi je trebao netko za razgovor.

„U Bosni su se događale strašne stvari. Tko zna što je sve vidjela ili doživjela“, rekao je.

„Što da radim? Ne znam kako da se postavim.“

„Budi dobra.“

 

XXI

Ivana je glupača još gora od Mrkija. Njih dvoje su stvoreni jedno za drugo. Došla je danas i napravila nekakvu scenu pred Amrom. Nekakve iskustvene priče o muškarcima i njihovim perspektivama. Ona valjda misli da je Amra rezala ruke zbog nekog bivšeg tipa ili što. Malo mi je trebalo da je izbacim kroz prozor. A kad se Amra rasplakala, a Ivana je krenula tješiti njenim „svaki idući je sve bolji“ spikama, onda mi je stvarno prekipjelo i samo sam otvorila vrata i rekla: „Odlazi!“

Nije bilo riječi kojima sam se sad mogla ispričati. Na moje veliko iznenađenje, nije mi ih niti trebalo. Amra mi je prišla, zagrlila me i rekla: „Izvini.“

 

XXII

Kad su „oslobodili“ Brčko objavili su proglas u kojem su rekli da se ništa nikome neće dogoditi. Promijenila se država i vlast i to je sve. Ali bilo je daleko od toga. Ulazili su u kuće i stanove i pljačkali sve što su stigli. Nitko im nije mogao ništa. Nitko nije niti htio išta, svi su od straha bili paralizirani. Mogli su samo čekati i bojati se. Dolazili su i kod nje nekoliko puta. Tražili zlato, marke, tukli oca i odlazili. Onda su ga jedne večeri samo odveli. Sumnja u terorističke aktivnosti ili nešto jednako besmisleno. Od onda je deset puta čula da je živ i dvadeset puta da je mrtav.

 

XXIII

Ostali smo cijeli vikend zatvoreni u sobi. Kuhala sam joj čaj i donosila hranu iz menze. Ona je pila andole, apaurine i pričala. Bilo je to kao terapija, kao liječenje poslije živčanog sloma. U stvari, bilo je to upravo to. Imala je temperaturu i sva je bila u groznici. Kaže da je majka izluđuje. Ne može je više podnijeti. Kad je kraj nje kao da je ponovo u Bosni. Onda se vrati i groznica.

 

XXIV

Pričala je kako su ih maltretirali i ponižavali. Kako su ih mučili fizički i psihički. Kako su činili da osjećaju da njihov život ne vrijedi baš ništa. Kako su gledali kako njihove prijateljice i susjede ulaze u sobe iz kojih više nikada nisu izašle. Onda je zaplakala i dugo joj riječ nije izašla iz usta.

Cijelu priču mi nije uspjela ispričati. Kaže da ne može. Da bi htjela, ali da ne može. Onda se zagrne u deku i trese. Ja je grlim i tresem se skupa s njom.

 

XXV

„Bila sam glupača. Nije mi uopće palo na pamet…“

„Bila si glupača, Ivana. I vrijeme je da počneš razmišljati o stvarima koje ti ne padaju na pamet.“

Bile smo skupa na kavi. Pričala je kako je Mrki došao kod nje i kako je cijeli u komi zbog mene i sve to. Objasnila sam joj da me nije briga za njega, da se tu pojavio Mali kakav mi baš treba.

„Ali Mrki je u stvari toliko dobar i izgleda kao da te stvarno voli.“

„Eto ti ga onda.“

 

XXVI

Vodila sam Amru u zoološki. Ima nešto u tom zoološkom što čudno djeluje na čovjeka, zbog svih tih životinja zatvorenih u svojim malim zatvorima, ili te loše imitacije prirode i divljine. Puma što se nervozno vrti u kavezu. Tigar što nezainteresirano gleda kroz prolaznike. Ta neka kolektivna bezvolja među svim životinjama. Paraliza volje. Sjedili smo pred tigrom, pili sok i pričali. Ona je pričala, ja sam drhtala.

 

XXVII

Imala je devetnaest. Bila je djevica.

Svaki je zalazak donosio moru. Jedan se vraćao svaku večer. Prijetio da će ih ubiti spomenu li to ikome. Odvodio ju svaku večer u sobu i tamo napastvovao po nekoliko puta. Majka je ostajala u kuhinji i plakala. Uvijek je dolazio s još nekim u istoj uniformi. Ovaj bi ostajao vani s puškom i čekao. Zna da ju je i njemu uvijek nudio, kao da je cigara, ali taj nije htio. Zna ime i prezime svoga silovatelja, zna točno kako izgleda, odakle je, i sve zna o njemu. I drži se toga znanja kao da će to jednom sve ispraviti. Ne nada se, samo pamti.

Često je dolazio pijan. Jednom je došao s još dvojicom i svi su se izredali na njoj. Nisu je niti odveli u sobu, nego su to činili tamo, pred majkom. A pušku su ostavili kraj kreveta. Gledala je pušku i gledala je majku. Slala joj je poglede očaja. Ali majka je bila previše preplašena da bi se usudila bilo što. Gledala je pušku i mislila što bi se dogodilo ako bi sama skočila na pušku. Kad bi je uzela i spasila se. Kad bi ih ubila i kad bi sebe ubila.

Trajalo je tjednima. Dan za danom, ponekad i ujutro, ponekad i noću. Nekad bi dolazio i govorio joj da mu je žao što ju je maltretirao, da je voli, samo se ne može kontrolirati. Nekad bi bio nježan. Nekad bi ih tukao. Na kraju je došao s nekim oficirom i nju i majku utovario u kamion. Rekli su im da je naređeno da sve slobodne žene trebaju raditi za srpsku vojsku. Rekli su im da će raditi u motelu izvan Zvornika. Čistiti i raditi u restoranu.

 

XXVIII

Vodila sam je na kavu zajedno s Malim. Obzirno i pažljivo. Upozorila sam ga. Bilo je super. Mali je tako pametan i obziran, nešto toliko drukčije od Mrkija i Ivane. Pričali smo o svemu i svačemu, prvi put da sam vidjela Amru kako se smije. Bilo je to poput vodopada. Ona je jednostavno sama. Ona nema nikoga, ona nema prijatelja. Ona to treba.

 

XXIX

Mali je predobar. Cijelu noć smo proveli u njegovom krevetu razgovarajući.

 

XXX

Pričala mi je kako je tek u motelu počeo pravi pakao. Silovanja su bila sistematska. Sve žene što su tamo „radile“, bilo ih je preko pedeset, prolazile su kroz najgoru moguću torturu. Držali bi im noževe pod vratom i prijetili da će ih zaklati. Iživljavali se na njima najbrutalnije što su mogli. Tjerali ih na nemoguće stvari. Često je padala u nesvijest. Polijevali bi je hladnom vodom pa bi dolazila sebi, a netko bi već bio na njoj. Onda bi opet pala u nesvijest. Čula je glas koji kaže da joj treba metak u čelo, da nije nizašto. Željela je da netko to učini.

 

XXXI

Kad ne bi pričala svoje priče Amra je postajala življa i veselija. Neki zid se u njoj polako, sasvim polako topio. Tako smo je Mali i ja odlučili povesti na neki tulum. Unijeti malo života u njen. Dugo smo je nagovarali, na kraju je popustila.

Čim smo ušli, u gužvi sam vidjela Mrkija. To je trebao biti dovoljan znak da se okrenemo i odemo, ali glupača, htjela sam sebi potvrditi da me taj kreten uopće ne dira i da mi ništa ne znači je li tu ili nije. Tako smo ipak ostali. Stajali u kutu i lagano pijuckali. Čak i Amru nagovorili da popije nešto. A onda je počelo. Mrki me je nekako uspio odvući, jer kao nešto važno mora razgovarati sa mnom. Mali se izgubio u gužvi jer je kaže htio plesati, ali u stvari je bio ljubomoran što me Mrki odvukao, samo to nije htio pokazati pred Amrom. A Amra je ostala sama. Tad su počeli Partibrejkersi.

„Kupio sam prsten, kupio sam pušku,
jedno od ta dva baciću u reku.“

 

XXXII

Tek dva sata kasnije smo je krenuli tražiti u sobu. Zaključano. Ključ iznutra.

„Amra! Amra otvori!“

„…“

„Amra, otvori, mi smo!“

„Ne.“

„Amra, brinemo se! Jesi li u redu?“

„…“

„Amra, otvori!“

„Ne.“

„Molim te. Moraš otvoriti.“

„Ne mogu. Hoću biti sama.“

Sjeli smo na pod i naslonili se na zid. Šutjeli smo dva sata i držali se za ruke. Onda se ključ u vratima okrenuo. Mali je otišao kući, a ja bez riječi u sobu. Ležala je u krevetu pokrivena preko glave. I ja sam učinila isto.

 

XXXIII

Ta, glazba, taj jezik, ona to ne može. Na tom su je jeziku silovali.

Ja sam je grlila i molila da mi oprosti što sam je tamo ostavila. Ona je mene molila da joj oprostim što se tako ponašala. Opraštale smo jedna drugoj i isplakale sve iz sebe. Rekla je da tri godine ni s kim nije progovorila više od nekoliko riječi. Da sam joj sve što ima i da ne želi da se zbog nje loše osjećam.

 

XXXIV

„I… kako se osjećaš?“ Ivana je puhala u tek lakirane nokte.

„Loše.“

„Zbog priča?“

„Zbog svega.“ Puhala sam i ja. U vjetar.

„Kako ti i Mali?“

„Loše.“

„Što? Ne ide? Mislila sam da je on idealan.“

„I je… Ali.“

„Pa već ste dosta skupa.“

„Jesmo.“

„I… niste?“

„Ne.“

Ne znam. Ne mogu, ne znam, ne mogu. Sad je to nekako drukčije. Uvijek mi je pred očima Amra i sve to. Sanjam njeno lice kako vrišti. Mali je tako dobar, Mali je predobar, ali ja ne mogu. On se pravi kao da nije bitno, ali vidim mu u očima da je. Ne znam. Kao da se sve to meni dogodilo, a ne nekom drugom. Sanjam se u smrdljivim sobama punima neograničene mržnje.

 

XXXV

Motel u kojemu su bile zatočene prozvali su bordelom. Dovodili su ljude sa svih strana i tjerali ih da siluju. Bio je i jedan mladi, možda je imao dvadeset. Nikad neće zaboraviti njegove oči. Natjerali su ga da legne na nju. Morala se skinuti i on je legao na nju golu. I trzao je tijelom kako su od njega očekivali. Bila je to naredba. Ali nije ništa radio. U jednom trenutku ju je pogledao u oči. Bilo joj ga je žao.

 

XXXVI

Mali mi je nabavio nekakve knjige o ratu u Bosni. Listam ih samo kad je Amra vani. Knjige broje dvadeset tisuća silovanih žena i ne broje one koje su nestale i koje nisu preživjele.

 

XXXVII

Sutra joj ponovo dolazi majka. Želi da budem uz nju. Ne može je više podnijeti. I nikako je ne može podnijeti sama. Htjela sam da mi objasni zašto, što ne valja. Rekla je da joj majka nikad nije proživjela što i ona, makar su cijelo vrijeme bili skupa. Majka je u hotelu samo čistila i kuhala, bila im je prestara i nisu je dirali. Nikad nije… Tu je zaplakala. Ostala sam zbunjena.

 

XXXVIII

Još ne vjerujem u ono što sam vidjela. Iz kojeg svijeta dolazi njena majka? Počelo je mirno, malo nepovjerljivo. Amra je uzmicala, majka navaljivala. Onda je počela govoriti o školi. Majka joj zamjera što studira. Nisam mogla vjerovati. I to još nije ništa. Ona joj zamjera što živi tako kako živi, takva kakva jest. A moja velika glupost natjerala me da pitam kakva to. A samo sam htjela stati u Amrinu obranu. Vidjela sam da se već povlači u svoj kut.

„Kakva je to ona?“ pitala sam. Ona me pogledala kao da sam simbol zla spušten u tu studentsku sobu.

„Obeščašćena.“

 

XXXIX

Žena i njena čednost su svetinja, rekla je majka. Zli duhovi i prokleti ljudi bacili su sram na njenu obitelj. Više je boli što su učinili Amri, nego što su joj ubili muža. Voljela bi radije da je i ona ubijena, nego što je tako obeščašćena. Ja sam se stisla na krevetu i plakala. Nisam mogla to slušati. Sad je Amra kriknula. Vikala je na majku, ponovo su se svađale, a ja više nisam bila tamo.

 

XL

„Po Kuranu ove djevojčice i žene, koje su silovane neće snositi nikakvu krivicu. Njih bi trebali respektirati kao paćenice kojima je u ovom groznom ratu uništen život. Žene su moralno čiste. Grijeh je na ove žene gledati s prezirom, jer su strašno propatile.“

Hazrat Mirza Tahir Ahmad, vrhovni poglavar Ahmadijskog islamskog pokreta u svijetu.

Stravičan je svijet u kojem se takve stvari moraju izreći. Moj dom.

 

XLI

Amra me vodila na kavu. Nisam znala da li da joj se divim ili da je se bojim. Sve što se dogodilo, sve što podnosi… Sumorno gledam u svoju kavu, crni talog iza očiju. A ona se smije i veseli. Kosa joj je sjajna i lepršava. Oči joj blješte. Prelijepa je. Prelijepa si, prijateljice moja. Sunce ti je šminka. Najljepša si među ženama.

 

XLII

Mrki je danas pokušao ući u sobu. Kao, ima nešto važno pričati sa mnom. Amra ga nije pustila. Izvikala sam se na njega i izbacila ga. Uživala sam.

 

XLIII

Negdje nestaje prošlost. Negdje preskačemo zid i više se ne okrećemo. Negdje nas stare boli prestaju boljeti. Treba postojati Negdje.

Ispričala mi je kraj priče.

 

XLIV

Od nekog švercera kupile su jugoslavenske pasoše. Preko Beograda stigle do Berna, zajedno s još nekim bosanskim ženama. Tamo je prvi put bila kod poštenog liječnika. Dijagnosticirao joj je triper i spontani pobačaj od prije nekoliko mjeseci. Ležala je u bolnici dva mjeseca. Pokušala se ubiti. Šest mjeseci u kampu u Bernu. Još jedan negdje u Austriji. Onda ih je udomila nekakva rodbina od rodbine na Murteru. Tu su ostali dvije godine. Onda ona više nije mogla. Morala je otići. Morala je ostaviti majku i prošlost i sve. Učila je cijelo ljeto i upisala se na fakultet, dobila dom. Novi početak.

 

XLV

Samo treba izvući volju iz sebe. Samo treba željeti. Snaga je tu. Unutra.

 

XLVI

Dok sam se jutros tuširala neki je dečko kucao na vrata i tražio Amru. Cijeli mi je djelovao smušen. A tek ona kad se vratila iz hodnika gdje je pričala s njim. Zacrvenjela se kad sam se nasmijala. Sjajila je.

 

XLVII

Vani je sunce, prekrasan dan. Mali je došao pozvati me u šetnju. Naravno, Mali. Ljubavi.