Mučenice | Želimir Periš

DIJANA

I

Želim reći kako me se stišće s više strana. Kako se moj prostor smanjuje. Kako me se promatra. Kako mi se objašnjava šaptanjem. Kako je Amalija to učinila. Kako je Ana to učinila. Kako je Andrea to učinila. I kako sam ja sljedeća po abecedi.

A opet sam sanjala morske pse. Ja plivam, a morski psi za mnom. Nemoguće je pobjeći. Mašem rukama i nogama, ali se ne mičem. More postaje sve gušće, mahati je sve teže i samo čekam da me ščepaju s leđa. Onda se probudim sva unezvijerena. Unezvijerena, kako je to glupa riječ. Ima zvijer u sebi, a nema veze sa zvjerstvom. Zvjerstvo. Ima stotine glupih riječi. Jutros mi je poslao poruku: „Ubijedit ću te“. Kako glupa riječ, ubijediti. Kao da će me učiniti bijednom. A točno to i osjećam, da ću biti bijedna kad me napokon nagovori. I jebanje je glupa riječ. Jebanje, je-banje, jel nije to glupo? Od gluposti mi se ponekad napušu uši i slušam se kao da ću preletjeti preko budala.

II

Priča mi Hela kako je to smeće. Kako stalno curiš okolo, stalno se okrećeš i gledaš iza sebe jesi li negdje ostavila trag. Budeš luda, napižđena skroz. Stalno ti se piša, boli te trbuh za popizditi i onda se ni iz čega sjetiš tate i počneš plakati. Ili tipa: u pola sekunde ti u glavi prolazi film, kao, ubit ću sve, ostavite me na miru, mater vam jebem, i onda isti tren se raspekmeziš pogle kako divna maca dođi maco, dođi da te pomazim i onda tipa isti sekund pukneš: Neka me netko zagrli prije nego se rasplačem! Jebote, sama sebi nisam normalna, kaže Hela. Samo što nitko sam sebi nije normalan, to nije mjera. Hela je prvi dobila na zimu i od onda pizdi. Briga nju, po abecedi je iza mene i Emilije. Njoj je tata umro prije nekoliko godina, od onda je s mamom kao s prijateljicom. Ja svojoj ništa ne mogu reći jer se odmah zacrveni i počne puhati. Moja mama stalno puše, kod nas je uvijek neki propuh.

III

U džepu sam pronašla papirić. Pisalo je: „Oću te ajmo to na otoku“. Zadnji dan škole cijeli razred ide na izlet brodom, on mi kaže ajmo to na otoku. Bogte, ništa drugo ga nije briga. Ništa drugo nikoga nije briga. Samo se prebrojavamo: tko, kad, kako, s kim, gdje. A ja se bojim broda, morske pse sanjam. Plivam i ne mogu pobjeći, a osjećam da mi prilaze, da su mi sve bliži. On se ruga da je to glupo. Da san i java nemaju nikakve veze. Da koliko je on puta sanjao svemirce. A zašto mi onda uvijek pričaš kako sanjaš da smo se na školskom igralištu ili na tvojoj zgradi ili usred bijela dana u parku iza fontane? Nemoj reći da ne sanjaš, kad uvijek pričaš da sanjaš. Nemoj sanjati da ne sanjaš, kad uvijek sanjaš da sanjaš.

IV

Svako jutro kad se probudim prebrojim zvijezde na svojoj posteljini. Da stigne u moju sobu, sunce prođe kroz ogradu gradilišta, odbije se o staklenu zgradu banke, rastrese kroz lipu ispred moje zgrade i mreška u lokvama vode na noću opranom pločniku. I onda kad prođe kroz moje rolete završi kao hrpa zvijezda na posteljini, među medvjedićima i ponijima. Medvjedićima zasvijetle trbuščići, ponijima se razmašu repovi. Rekla sam mami da želim crnu posteljinu, ona je samo puhnula. Kad sam kupila crnilo za oči, onda mi je opalila pljusku. Kad sam se prvi put pojavila crnih očiju pred njom, opet je samo puhnula. Za idući moj prijestup ću dobiti pljusku. Pa onda puhanje. I tako redom. Uvijek neki red. Uvijek je važno što kojim redom. Kaže on: ajmo dok nam je red. Da moramo to prije nego mi dođe vrijeme. Važno je da je prije. Strašno je važno kad. Ništa drugo nije važno, samo je to važno. Od važnosti mi nekad nabubri jezik pa ispadne iz usta i razbije se kao porculanska figurica Michelangelovog Davida. Još mjesecima poslije će komadi Davida zveckati u maminom usisavaču dok joj ja poslušno pomažem sjedeći na kauču s nogama podignutim u zrak.

V

Hela je tetovirala zmaja na guzicu. Kaže da ju je mama odvela u salon. Mama ima istetoviranu zmiju na nozi. Njih su dvije kao frendice, Hela kaže da joj je mama rekla da će joj dati da puši travu, samo kad bude spremna. Tako će je uvesti u život. Ona će joj sama zamotati prvi joint. Poslala mi je dvije fotke na kojima isprobava novi kostim. Na jednoj se nagnula i stisnula sise i šalje poljubac fotografu. Kao dva balona na prsima. Desna joj je bradavica skoro ispala. Takvu je mama slika i meni šalje. „Na otoku moramo biti tip top“, napisala je ispod fotki. Tip top, kakve glupe riječi. Tko je to smislio? Tip top. Top je oružje, a tip je vrsta. To nema veze s vezom. Ja nemam takav kostim. Ja nemam ni sise da ih mogu stisnuti pa da izgledaju kao baloni. A baš se sad negdje u Teksasu neki balon zaljubio u kaktus.

VI

Sanjala sam psihomafiju. Nisam ni znala da to postoji. Sanjala sam tu neku ekipu ljudi kod mene u kući koji su znali stvari. Bila je neka slika Gospe u garaži za koju sam znala da je tu, a oni su se cijelo vrijeme pravili da nije, manipulirali su sa mnom i zato su je ukrali. Znali su unaprijed stvari koje su bile samo u mojoj glavi. Ali shvatila sam da prvo naprave nešto da bih ja nešto pomislila, a poslije bi učinili nešto totalno suprotno od mog predviđanja. Užasno su pametni bili.

VII

Pitala sam mamu da mi da novce za izlet. Majka je sva sretna odlepršala do kuhinje, izvukla stotku iz kutije od viskija, dala mi je napola namignuvši i rekla: samo nemoj potrošiti na piće. Da mi je dala pljusku nekako bih lakše to podnijela, ovakve nelinearne izljeve raspoloženja je puno teže pratiti. Skoro sam joj se sažalila. Skoro sam sjela kraj i nje i pitala je: mama, ajde mi ispričaj kako je tebi bilo prvi put. Pa bi me ona zagrlila, skuhala bi nam kavu, prostrla kuhinjsku krpu i na nju stavila dvije šalice, pa bih je morala slušati kako je i ona bila mlada, ali nije bila pametna, i neka ja budem pametna. Sve mame obožavaju takve fraze. Kakva glupost, što znači „budi pametan“? Kako se bude pametan? To je kao da nekome kažeš „budi plav“, ili si plav ili nisi. Ili plivaš ili toneš. Naravno da bih plivala da mogu. Ali mašem i ne pomičem se. A morski su psi sve bliže.

VIII

Gnjavio me preko odmora. Na otoku ćemo se, kaže dok mi trese pepeo na tenisice. Glupane, ne radi to, gurnula sam ga tako da mu je cigareta ispala. Prečiste su, kaže. Psihomafija dolazi. Moramo prije ljeta, kaže. Prije nego što završi škola pa me mama odvede baki u Slavoniju. A možemo čekati dok se ne vratim, možemo si pisati pisma preko ljeta. Ne, bit će prekasno, uzruja se. Ne možemo čekati, moramo prije nego ti dođe. Tako ne možeš zatrudnjeti. To je jedino sigurno. Moramo prije, kaže i trese mi pepeo na tenisice.

IX

Podvalili su mi sinoć tortu s jajima i rumom, zato sam ovako neuravnotežena danas. Bilo mi je krivo što sam to pojela. Tješili su me, ali sam zbilja bila bijesna. Živciraju me ta jaja što se svugdje podmeću.

Ja ne jedem meso, a oni kažu: ali to su samo jaja. Ljudi su baš vezani za jaja. Ja bih uvijek trebala pitati: da li mi sigurno ne pokušavate podmetnuti jaja?

A današnji je dan počeo neodređeno kišno. Voda je s neba padala neuravnoteženo. Neke su se kapi razočarano vratile u oblake.

X

Mama je vlakom otišla na petnaestu godišnjicu mature. Vozit će se deset sati da vidi tko se udebljao, a tko rastao. Cijelu ću noć s Helom gledati filmove. Hela će u detalje prepričavati kako će joj biti prvi put. Sve zna, s kim, kada, kako, gdje, što će on obući, što će ona, koja će glazba svirati na radiju. Onda će mi kovati planove za otok. Gdje će me on odvesti i što će mi raditi. Onda će iz torbe izvaditi, votku, apaurine i vibrator. Ima ovakvih nekih dana kad se rascvjetam. I tada sam potpuno nemoguća pjesmotvorka. Kakva divna glazba.

XI

Mrzim biti ostavljena. Onaj osjećaj kad tražiš nekoga na plaži, tražiš, tražiš i nema ga. A onda ugledaš toga nekoga kako leži potrbuške i uhvatiš mu pogled, a on brzo spusti glavu među laktove i nastavi se praviti da spava. Ti tada shvatiš da ga ne možeš naći jer on se pravi da ga nema. I samo nastaviš šetati tom plažom i prođeš pored tog spavača bolno ostavljena.

XII

Sunce je tek pljunulo krajolik, a mi smo već bili nagurani u tom brodu i čekali da krene. Torbe pune votke, apaurina i planova. Svi su se cerekali. Neki su pjevali glupe pjesme. Kad je brod napokon krenuo, osjetila sam toplinu. Netko je rekao: gle, krv! Gle, moja krv. Krvava mi rijeka curi niz nogu, sve je krvavo. Gledaju me Amalija, Ana i Andrea, sve redom po abecedi. Gleda me i on, preko reda. Svi me gledaju, a za nama, za brodom, za mojom krvlju morski psi plivaju.

Mogla sam zacviljeti kao prasica, mogla sam ih sve pobiti kao zalivena Carrie, ali nisam. Nije me bilo briga. Jebi se, sad sam sam pomislila kad sam vidjela njegov gadljivi pogled. Sam sam, kako to glupo zvuči. Pogubila sam sam pamet. Sad sam svoja sama, sama sebi sama, jebite se svi. Digla sam ruke u zrak i zapjevala: Svi pjevaju, ja ne čujem, nikome se ne radujem, samo tebe očekujem. I baš kao u pjesmi svi su digli ruke i pjevali sa mnom.