Mučenice | Želimir Periš

SARA

I

Gledam vas kako sjedite i ništa ne pričate. Malo se smijete, malo ljubite, malo se zaplićete u osjećajima koje mislite da poznajete. Ona ti drži ruku u kosi, privlači ti lice dok je ljubiš. Onda se ponovo smijete. Hvata te za ruku, čvrsto je steže. Tako te čuva od mene, biblijske opasnosti, babilonske prijetnje. Osjeća me u istoj prostoriji, kao pas strah. Ne pušta te. Nešto ti govori. Ti se smiješ. Prepoznajem tvoj smijeh iz pristojnosti. Ponovo je ljubiš. Gnječite usne. Gura ti ruku među prepone. Skrećem pogled.

II

Gledam vas krišom, skrivajući pogled iza poluprazne čaše. Između nas su neki ljudi. Svira neka glazba. Ljudi pričaju i plešu. Zajednički prijatelji, jedina stvar koju još dijelimo. Jedan od njih mi prilazi i sjeda kraj mene.

„Zabavljaš se?“ pita.

Zabavljam se, dragi zajednički prijatelju, u mislima pljujem crne hostije ne bi li mi se podzemlje smilovalo pa im gromobran s katedrale zabilo u vratove.

„Gledaš ih?“ ne dopušta mi da ga ignoriram.

Propuštam njihova lica kroz kaleidoskop očaja gledajući kako im šarena stakalca upadaju u oči i zabadaju se u srca.

„Zaboravi ih. Zabavi se.“

Da, dragi zajednički prijatelju, pucnut ću prstima i sve zaboraviti, to je bar lako. Pa onda i mi možemo zaplesati, pa me možeš napiti, odvesti na balkon i gurati mi ruku pod majicu. Eto zabave.

III

Ja samo tvrdim da se vi ne volite. Tvrdim da je vama samo dobro zajedno, a da se zapravo ne možete podnijeti. Ja samo kažem da me on u svakom trenutku želi više nego tebe, a da će svejedno pristati biti tvoj i da će me uvijek zanijekati. Ja kažem da je on još dijete i da će ga boljeti kad progleda.

IV

Večer završava. Vi se dižete, pozdravljate sa svima (uključujući i mene) i odlazite. Zamišljam vas kako silazite stepenicama, kako se štipate u mraku. Kako zagrljeni hodate ulicom i kako vas ulični perači požuruju šmrkovima. Vidim vas kako čekate tramvaj, kako se bez riječi vozite, odlazite kod njega. On pere zube, a ti se skidaš i čekaš ga u krevetu. On dolazi iz kupaonice, gasi svjetlo. Sad vas čujem, krevet lagano škripi, on se propinje, ti ubrzano dišeš, mene boli.

V

Znam što ništa neće riješiti i što ne smijem napraviti. Pa ipak me neki iracionalni impuls gura s litice. Nešto mi ne dopušta da se ponašam onako kako moram, već onako kako ne želim. I ne želim te nazvati, ne želim ti čuti glas, zamišljati tvoje lice i osjećati prste kako mi kruže po leđima, kako iscrtavaju osmice među mojim lopaticama, i klize prema slabinama, ne želim to osjetiti, ne želim te, iskreno sebi govorim ne, ne i ne.

VI

Pitam se, pamtiš li sve ono što ja pamtim? Čega se prvoga sjetiš kad mi čuješ glas? Otkud ti toliko hrabrosti, toliko odvažnosti da tako hladno razgovaraš sa mnom? Otkud taj podsmijeh? To je ona, zar ne? Tamo je negdje, pored tebe, stvara ti odstupnicu. Štiti te. Imaš nju i zato se možeš poigravati sa mnom. Imaš gdje pobjeći i zato si dopuštaš ispade.

VII

Gledam u svoja prljava bijela vrata i čekam da se otvore. Svaki dan očekujem tvoj lik na njima, u glavi stvaram slike tebe koji se nenajavljen pojavljuješ i ulaziš bez riječi. Samo pružaš ruku i posjeduješ me.

U mojim si snovima uvijek nijem. Bez riječi mi prilaziš. Bez riječi me uzimaš. Odavno je sve izgovoreno. Sve se zna. Tu nema više ničega osim pukog postojanja. Postojanja tvoga bića kraj mene, i moga bića u tebi. Postojanja za koje sam bila sigurna da je sve što je doista potrebno za život. A onda se malo odmaknem i pogledam se iz daljine. Gle! Pa ja postojim i dalje, iako sama, iako bez bića uz koje sam postojanje definirala. I još postoje pojmovi kao što su život, i sreća, i život. I pitam se sada je li to stvarno ili si još lažem.

VIII

Mojim danima upravljaju naivnost i nerazumnost. Tvoja slika stalno mi se uobličava pred očima. Dok hodam ulicom, vidim te kako mi mašeš s druge strane. Vidim te u redu u trgovini, razmičeš gužvu i pružaš mi ruku. Vidim te na tramvajskoj stanici, TV dnevniku i reportažama iz egzotičnih zemalja. Svugdje me opsjeda tvoj duh. Ne jedem, ne pijem i ne dišem, egzistencija mi se srozala na listi prioriteta duboko ispod tužnih pjesama i maramica za plakanje.

Zašto me razara tvoje neprisustvo? Koje je evolucijsko opravdanje ljubavi? Mogla sam biti kučka, tjerati se tri tjedana i pustiti na sebe džukelu da mi stvori sretnu porodicu od deset malih štenaca. Čemu ljubav? Ljubav je slijepa grana evolucije. Izlasci u kino, večere uz svijeće i pokloni za godišnjice oruđa su naše nesreće. Ili ćemo se vratiti njušenju genitalija ili ćemo izumrijeti.

IX

A ja te u stvari mrzim. Znam to jer znam kako izgleda mržnja. Prepoznajem gađenje, onaj osjećaj kad ne želiš biti ni blizu njega, kad ne želiš niti razmišljati o njemu, kad ti svaka pomisao budi osjećaj odbojnosti i ružnoće, odvratnosti i želje za nasiljem, jednostavno: mržnje.

Jednostavno te mrzim. Mrzim tvoje pronicljive načine kojima mi daješ do znanja da sam od nas dvoje ja ona koja je manje vrijedna. Mrzim tvoje samodopadne izljeve koji me uvijek uspiju uvjeriti da sam od nas dvoje ja ona koja je manje u pravu. Mrzim sve čega se više ne mogu sjetiti jer se aktivno trudim izbaciti te iz svakog pojedinog sjećanja koje imam. Lutam nekim novim ulicama. I ne gledam izloge.

X

I tako sam shvatila da ti, ustvari, dugujem. Sjeti se, ti si onaj koji je otišao, onaj koji me povrijedio, koji je bešćutno, hladnokrvno, bešćutno, posve nonšalantno gazeći moje nježnosti, otišao. Ti si onaj koji mi je dao sav taj jal. A ja tebi nisam dala ništa. Rekla sam ti: „Kako hoćeš.“ Rekla sam ti: „Ne želim to slušati.“ Rekla sam: „Nije me briga.“ Dala sam ti otpust, blagoslov, potpunu slobodu, sjeti se. A ti si meni dao samo hrpu govana da u njih uranjam emocije koje su preostale. Oprosti na izrazima, ponekad se malo ražestim, tada se ne libim prostota. Pa kažem govno. Neprimjereno, zaista. Puno je prihvatljivije kad uzmem nož i zabijam ga u jastuk. Perje frca, madrac skiči, federi mi se zarivaju u dlanove, ali bar društvo ne pati od mojih histerija i nitko se ne mora snebivati nad ružnim riječima. Ti skromni ispadi posljedica su toga što nisam reagirala kad sam trebala. Sjeti se moje indiferentne vanjštine, nepomućene strukture hladnokrvne elegancije. Oh, bila sam toliko iznad svega toga. Kakva nepotrebna i bijedna gluma. Najradije bih ti zarila onog prokletog Orfeja u srce. Ali, eto, nisam. To ti dugujem.

XI

Sjećaš li se Orfeja? Sjećaš li se onog zlokobnog dana koji sam s toliko optimizma zvala našom prvom godišnjicom. Sjećaš li se jadnog Orfeja koji nije izdržao ni petnaest minuta s glavom na ramenima? Uspio si mi zgaditi taj dan, uspio si mi zgaditi toliko toga, ali baš ti taj dan nikad nisam zaboravila. Godišnjica. Savršena prigoda za potvrdu proteklog vremena i emocija. Stol sa svijećama, večera, bijelo vino u frižideru. Čekala sam te cijeli dan. Došao si s mrenom bezvolje na licu. Ništa gore nisi mogao te večeri unijeti u moj stan. Što je ono bilo, htio si ići negdje s prijateljima? Pivo, utakmica ili neki drugi povod muškarcima za banaliziranje svijeta oko njih? Naravno, bio si mrzovoljan. Častio si me plejadama gunđanja i prigovaranja. Pretvarao si svoju letargiju u umjetnost. „Preko kurca“, nazivali smo to jedinstveno stanje. Preko kurca si jeo ono što sam za tebe čitav dan spremala. Preko kurca pio vino. Vrhunac je bio kad si me preko kurca povalio na krevet i preko kurca uzeo. I onda Orfej kao neko opravdanje. Gipsani kipić za sklad i razumijevanje. Tad ti je prvi put poletio prema glavi.

XII

Drugi put priznajem svoju pretjerano burnu reakciju. Doista, nisi samo ti taj koji je bio negativac u našoj vezi. Bilo ih je nekako i previše. Jadni je Orfej to trpio koliko je mogao. Dva puta mu se gipsana glava mogla prilijepiti na ostatak tijela, treći se put rasprsnula u previše komada da bi je itko sastavio. Pa ipak smo je lijepili. Sjeti se, ipak smo je lijepili. Tek sad uviđam što nam je taj kipić uistinu bio. Izlijepljen stotinu puta, sav okrnjen i deformiran, ali mi smo i dalje tražili sitne komadiće gipsa ispod stola i kreveta i ponovo ih pokušavali staviti na mjesta kojima su pripadali. Previše puta razbijen da bi se ponovo sastavio, a ipak smo pokušavali. Mi smo taj kip. Mi smo ti krivo srasli komadi.

XIII

Sad ga gledam. Glava mu je neprepoznatljiva. Ono što je vjerojatno bio lovorov vijenac (zašto ima lovorov vijenac, što je on, neki pobjednik?), strši sada iz čela poput roga, a glumi nos. Lira u rukama posve okrnjena, a ni cijele jedne ruke, koja je bila toliko slobodna da se drži dalje od tijela, nema. Ožiljci udaraca po nogama i leđima, taj mali komad gipsa prošao je u tih godinu i pol više nego mu grčki original u dvije i po tisuće godina.

XIV

Orfej. Hodao si, po vlastitim riječima, tjedan dana među izlozima tražeći nešto što je dostojan poklon za prvu godišnjicu naše ljubavi. I vidio si ga, i provirio pitati za cijenu, a susretljivi starac ti se naširoko raspričao o Orfeju, o njegovoj veličanstvenoj ljubavi, o tome kako su mu bogovi, zato što tako lijepo pjeva, dopustili da ode čak u Had po svoju dragu. U smrt zbog ljubavi, ponavljao si mi često, oh, zasljepljujuća patetiko! A najdraži dio ti je bio onaj drugi, onaj kad se Orfej bezuspješno vrati iz Hada i nakon toga prezire sve žene. I onaj kad ga naposljetku tračke žene iz bijesa rastrgaju. I ja bih prezirao sve žene da izgubim tebe, govorio si. I mene bi rastrgale. Spasi me, Zeuse, patetike koja me je onda toliko opčinjavala. Spasi me, Zeuse, od same sebe i svoga lika iz prošlosti.

XV

Govorio si: „Sve što muškarac treba, jest pustiti ženu da djeluje u skladu s onime čime se ona u dubini duše zavarava.“ I uvijek si tako i djelovao. Bilo je zabavno ismijavati tvoje stavove. Što si ti uopće mogao znati o dubini ženske duše? Koliko si puta pokušao zaroniti u moju? Bio si previše zaokupljen svojom ulogom u našoj vezi, a da i malo vremena posvetiš takvim apstraktnim imaginacijama, pojmovima posve nedokučivim tvojoj percepciji, kao što je moja duša. A dubina moje duše bila je prepuna naših slika u nekom svijetu koji nam je, tvojim zaslugama, ostao nedohvatljiv, nedokučiv, nepristupačan, nemoguć.

XVI

Govorio si: „Sve što muškarac treba, jest pustiti ženu da djeluje u skladu s onime čime se ona u dubini duše zavarava.“ Pročitao si to u knjizi, prepisao u notes, ponavljao kao mantru. I ja sam te pustila da vjeruješ u to.

XVII

Dan prođe, mjesec i sunce zamijene pozicije, a ja se uhvatim kako te ponovo krivim za sve. Nepravedna sam prema tebi. Ti si me jadan trpio koliko si mogao, a onda kad se to više nije dalo i nisi mogao učiniti ništa drugo nego se uvaliti u krevet prve koja ga je sveusrdno ponudila. Svjesna sam svih svojih ispada, znam koliko sam bila teška. Ali znaj da me baš ta ljubav učinila toliko teškom. Bez ljubavi bila sam ništa. S ljubavlju sam postajala prijetnja, emocionalna bomba zastrašujućeg kapaciteta. Ljubav nas pretvara u oružja. Ljubav nas pretvara u nekog drugog. Ljubav nas gradi, upravlja našim postupcima, mijenja naše stavove. Toliko toga dugujemo ljubavi. A ljubav ništa ne duguje nama. Jebe se njoj. Samo skače dalje, kad iscrpi jedne domaćine, nađe druge.

XVIII

Sjedila sam na prozoru i gledala veselje proljetnog dana na ulici. Što bi se dogodilo da se sad bacim, pitala sam se. Kako bi ti primio tu vijest? Kako bi se osjećao? Vidiš koliko sam glupa bila u svojoj boli. U mislima mi je bila samo slika tebe kojemu govore da sam se ubila. Čitava jedna novinska tragedija, dvije kartice teksta sa slikama policijskog vozila i plahtom pokrivenog tijela na pločniku, samo za slanje poruke. Koliko je samo neodgovorno neekonomična komunikacija inicirana emocijama. Moja tarifa uključuje tisuću besplatnih sms poruka mjesečno, a ja sam bila spremna platiti cijenu u krvi.

XIX

A to je ta ljubav. Ljubav je ta stravična sila, ta apstraktna moć koja upravlja nama više nego što ćemo si ikad priznati. Ona nas lijepo oblači, ona nas šminka, ona nas sili da budemo duhoviti i ležerni, pametni i obrazovani. Ona nas u trenutku pretvara u zvijeri, u trenutku nas ponižava i nikakav razum joj se ne može oduprijeti. Razumno, mi smo bića za koja se smatramo. Radimo ono što želimo, biramo između mogućnosti koje nam se nude ili koje smo sami stvorili, rasuđujemo i odlučujemo onako kako je za nas najbolje. Ali čim se taj životinjski nagon u nama probudi, čim nama zavlada osjećaj, sve razumno i racionalno se zamrači i mi djelujemo po čistom nagonu. Ljubav od nas čini zvijeri. Ljubav nas ponižava i vrijeđa. Zbog ljubavi stojimo na kiši i plačemo u liftovima. Zbog ljubavi prisluškujemo kroz zaključana vrata i bacamo se kroz prozore.

XX

Ljudi su proklete životinje. Mogli smo biti spokojni, baviti se esencijalnim stvarima, hraniti se, razmnožavati, rađati, umirati, ali u nekom trenutku stvari su skrenule krivo. Neki je majmun mutirao, neki mu se gen pokvario, pa je stao na ledinu i plakao. A drugi, umjesto da ga odmah zatuku kamenjem i zatru tu protuprirodnu opscenost, sjeli oko njega pa mu se čudili. I pogledaj nas sad.

XXI

Bila sam dijete, pa sam postala djevojka, sad sam žena. Izgubila sam uvid u te transformacije, ostale su zamagljene negdje u danima koje smo potrošili zajedno i sad ih ne mogu ni prepoznati ni dozvati u sjećanje, još manje vratiti. Vrijeme ima tu neugodnu manu da se ne da manipulirati. Nepotkupljivo je i neuviđavno. Nema razumijevanja za tvoje pogreške, za mjesece i godine koje si ulupala u krivim smjerovima. Možeš se samo predati i prepustiti, i gledati kako neka druga hoda stazama koje nisi izabrala, čini stvari koje si ti trebala, spava s muškarcem kojeg si ti željela. Neka druga će se upisati na fakultet koji si ti htjela i dobit će posao koji si sebi odredila, pa će se jednog dana ta – neka druga – baciti kroz prozor na kojem si ti sjedila.

XXII

Čitam sve ovo i shvaćam koliko sam vremena bila zatvorena, izgubljena u onoj našoj posebnoj prošlosti. Potpuno sam zanemarila svijet oko sebe, i taj svijet je zauzvrat potpuno zanemario mene. Nastavio je teći, razvijati se, i taman kad sam posve zaboravila na njega, taj svijet mi se obratio. Rekao je: „Oprosti ako se namećem. Možda bi željela ići u kino večeras?“

XXIII

On je lijep. Ima oči i zube. Ima kosu i jedan mali ožiljak na ruci. Ima ruke i noge i na njima prste, a na njima nokte. On je muškarac. Prvi muškarac kojeg sam vidjela od… Prvi kojeg sam doista vidjela, a da mi pogled nije samo prošao kroz njega kao kroz objekt. Prvi s kojim sam doista razgovarala, a ne samo pozdravila u prolazu ili razmijenila nekoliko beznačajnih riječi. Prvi ikad. Ako je onda kad si me ostavio bio smak svijeta, onda je on prvi muškarac. Onda je on Adam.

XXIV

Zamisli, ima isto ime kao ti. Ta spoznaja me toliko zgrozila da sam odbila poziv u kino. A on je htio znati razlog. Kako se može objasniti taj razlog? Onda sam i sama sebi pokušala objasniti taj razlog. Vežemo se uz neke apstraktne pojmove, pretvaramo ih u simbole i dopuštamo da nas usmjeravaju, da upravljaju nama. Mi želimo biti upravljani, ne želimo nositi odgovornost odluke. Zato važemo naša imena, uzdamo se u numerologiju da nam prebroji šanse, slinimo nad horoskopima, zato želimo pastire da nas vode kao ovčice. Gdje god zagrebem, ocean je iracionalnog.

Pitao me što ne valja s njegovim imenom. Rekao je da je do jučer bio prilično zadovoljan s njim. Ja sam rekla da nema potrebe da postane nezadovoljan, to je sasvim lijepo ime. Razgovor besmislen i banalan, ali bitan. To je ta razmjena vibracija, bitno je da se nešto razmjenjuje, da postoji kontakt i interakcija. Šutnja ubija.

XXV

Čudni su ti prvi trenutci upoznavanja. Čudna su ta ponašanja pri prvim susretima, kad osoba pokušava ostaviti što bolji dojam na osobu koju upoznaje i na kraju, neizbježno, glumi nekoga tko nije, osobu prijaznu, zabavnu i na silu duhovitu. Ali još je gore kad nikoga ne glumi, kad bez prikrivanja bude ono što jest. Tek onda počinju problemi, jer bez one glumljene prijaznosti i ugodnih fraza postoji mogućnost da svojom sirovošću i surovošću neglumljene reakcije izazove posve suprotan efekt od onog koji zapravo želi. Ljudska je komunikacija farsa loše izvježbanih uloga.

I tako prolazi već drugi tjedan, a on je i dalje toliko prijazan, zabavan i duhovit. Toliko umjetan.

XXVI

Da, u mom je životu novi čovjek. Novi muškarac. I jedini razlog zašto ti se još obraćam je puka inercija, tromost tijela koje nastavlja činiti isto i još dugo nakon što je podražaja nestalo. A podražaja je davno nestalo. U meni za tebe ničega više nema.

XXVII

Toliko se trudi da mi ugodi. Sve je točno onako kako treba, sve točno onako kako je najbolje. Kao da se vodi po priručnicima za samopomoć. Kao da sam mu cilj do kojeg mora stići u deset koraka. Korak jedan: definirajte cilj. Korak dva: evaluirajte moguća rješenja. Korak tri: bez povoda joj kupite ruže. Korak četiri: poslije seksa ugodno intimno čavrljajte do dugo u noć.

XXVIII

Želim da me bude briga za tebe samo onoliko koliko mi treba da zadovoljim svoju povrijeđenu taštinu. Čula sam da te je nova draga ostavila. Pokušala sam ne reagirati na tu novost, ali isto sam, čim sam ostala sama, slatko trijumfirala nad tvojom nesrećom. Želim ti da si sam, bijedan i jadan, da plačeš i da te boli, sve ti to želim i samo žalim što nisam ja ta koja bih te do toga dovela.

XXIX

Ne znam što hoćeš. Ne znam što je to trebalo značiti. Danas si nazvao. Što hoćeš od mene? Spominješ izlazak, spominješ razgovor. Tko smo mi da me smiješ tek tako nazvati i tek tako govoriti sa mnom, onim istim tonom, opušteno i svakodnevno, kao da stotine dana nije iscurilo između nas? Ja sam jača od tvoje opuštenosti. Ja sam gospodarica svoje odluke. Uporno si to ponavljam i hvatam se kako otvaram ormar i gledam što bih mogla obući za tebe, oštru košulju ili pitomu haljinu, sexy ili cool, crno ili bijelo ili neku od boja tvoga spektra.

XXX

Neshvatljiv mi je poriv koji me tjera na valjanje u pepelu lomača vlastite prošlosti. Ne mogu zapaliti ni jedan most iza sebe. Stalno se vraćam na stepenicu za koju sam vjerovala da sam je ostavila iza sebe. Dva koraka naprijed, jedan natrag. Nikud.

Mrzim se što sam popustila pred nečim čega nema. Tek kad je noć iščistila iz mene mrenu pohote, vidjela sam, da sam se podala praznini. Ništa mi nisi. Ništa mi ne pružaš. Fizička ljubav, emotivna ljubav, kristalna ljubav, socijalna ljubav, sve su ljubavi samo pogreška u kodu majke prirode. Neki prođu neokrznuti, drugi zaglave u beskonačnim petljama.

XXXI

A bio si tako drag, tako nježan i moj. Ti si biće koje ima sve, ali ne zna s tim. Ni ja više ne znam s tobom. Ja te ponovo želim. Ja se više ne želim odvajati od tog daha, a znam gdje me tvoj dah vodi i znam kako taj udisaj završava. A taman sam se odvikla od boli.

XXXII

On je bijesan, ponižen i jadan. Postaje bezličan i prazan. Ili je oduvijek i bio, samo sam ga ja u sebi pretvorila u nešto što nikad nije mogao postati.

Ne razumije u čemu je pogriješio. Što je napravio krivo? Odmahujem rukom, gledam na drugu stranu, tamo ljudi hodaju ulicom, žive svoje ravne živote, nitko ne vrišti, nitko ne plače. On želi da mu se objasni, zašto, što, kako. Zar je kriv priručnik ili je on pogriješio u koracima? Umara me. Toliko je sporedan. Nemaš ti ništa s tim, sporedni statistu. Ništa ne dijeliš s mojom pričom. Pa ni ime.

XXXIV

A ti, ti me više ne iznenađuješ. Kad sam ponovo udarila licem o tvoj zid od hladnoće nisam se šokirala, gotovo sam ga očekivala. Tvoja je arogancija potpuna. U tvojim zidovima nema rupa. Naučit ću živjeti uz njih.