Mučenice | Želimir Periš

FLORA

I

Prije tjedan dana liječnik mi je promijenio terapiju. Mogu reći da se tek danas osjećam nešto bolje. Boje su se vratile, sunce je nekako življe, mislim da terapija djeluje. Još nisam u stanju rješavati križaljku, ali to je zbilja posve nebitno. Koja korist od križaljke? U mojoj je obitelji ionako brat bio onaj pametniji. A to se prvo vidjelo na križaljkama. Dok sam ja pokušavala slovkati prve riječi, on je već mogao riješiti pola križaljke iz dnevnih novina. Brat je mogao vladati svijetom. Poslije je tu svoju pamet upogonio u bolji svijet. Doktorirao je s dvadeset i pet na temu faune sjevernog Vijetnama. Fauna sjevernog Vijetnama! Ima li besmislenije teme za utrošiti godine života? Sigurno ima. Ali brat nema kriterije, kad se uhvati nečega on to gura do krajnosti. Preko ruba. Tako je u tom egzotičnom biosustavu pronašao neke nepravilnosti. To ga je opsjedalo, proveo je tamo nekoliko godina na nekom projektu instituta, klasificirao i prikupljao i ludio na uzorke koji se nisu poklapali. Životinjske vrste nikako nisu željele leći na svoje mjesto. Iznimke i nepravilnosti su potkopavale teoriju. Taj znanstveni rad nije imao smisla, to više nije bilo otkriće, nego trivijalnost. Napokon je, da istraživanje ne propadne, počeo ubijati životinje.

II

Jutros je stiglo pismo, majka piše da će doći ovaj vikend i pita što mi treba, a što može donijeti. Treba mi svašta, ali ništa što joj stane u torbu. Probada me u zdjelici. Lijevo, uz kost. Stalno, bez prestanka. Nemam volje ni ustati, mislim da ću cijeli dan preležati. To bi bio treći dan u nizu. Kao i brat. Kad je dobio filariozu, četiri je dana ležao u krevetu kolibe nad rijekom, sve dok nije postalo jasno da nije riječ o nekoj običnoj groznici. Azijski crvi su ga izjedali iznutra, naselili mu se u nozi, i još gore, u očima. Sumanuti lov na laocijske štakore po močvarama sjevernog Vijetnama skupo ga je koštao. Lijekovi su zaustavili ličinke, ali odrasli crvi se moraju ukloniti operativno. Oni jedu tijelo. Jedu nogu, jedu oči. Oslijepiš. Ne možeš se kretati. Pretvore te u jednog od njih, u crva. Moraš prekinuti sve, inzistirao je profesor Bormann. Institut će ti platiti operaciju u Baselu. Profesor je prekinuo istraživanje. Moj brat se bunio, nije to mogao dozvoliti. Bio je tako blizu, još samo malo i sve će sjesti na svoje mjesto. Istrijebi li još samo nekoliko staništa rezultati će se poklopiti. Brat lako plane. Tad se ne kontrolira. Sve izviče iz sebe. Tako je Bormann saznao za ubijanje laocijskih štakora. Namještanje rezultata, to je skandalozno, grmio je Bormann. To je nepravda! To je nepravda prema štakorima! To je nepravda prema institutu koji plaća njihovo istraživanje i sve te godine šuljanja po džungli! Brat nije reagirao. Sav njegov svijet, sve te godine učenja i truda u trenu su postale bezvrijedne. I više nego bezvrijedne, postale su neprihvatljive. Ali brat je prepametan da bi dopustio tako nešto. To je opravdana nepravda, rekao je tad Bormannu. Napokon je, da istraživanje ne propadne, počeo ubijati ljude.

III

Iz televizora čujem buku sapunice. Teško podnosim te gluposti koje su toliko agresivne u svojoj sveprisutnosti. Bijes što moram to slušati, osjećam kao fizičku bol. Ne mogu trpjeti te likove oko sebe i njihove plitke živote. Glupani. Nisam jedna od njih. Ljudi koji su obdareni s jedne strane, uvijek imaju nedostatke s neke druge. Zato su lijepi ljudi tako glupi. Zato inteligentni ljudi nemaju prijatelje. Brat je bio samac u svijetu. Sam u sebi. Sam u svojoj obitelji. Sam u školi, uvijek sam. Ni s kim nije komunicirao jer nitko nije mogao komunicirati s njim. Nitko ga nije vidio, nitko znao gdje je. Sam je bio i u džungli Vijetnama. Kući je stigla vijest kako su stradali svi članovi ekspedicije u organizaciji Instituta evolucijske biologije iz Basela, osim najmlađeg člana koji je čudom preživio napad plemena divljaka iz kambodžanskih prašuma. Brat se vratio kao heroj. Pokušao je kapitalizirati svoju instantnu slavu, ali od znanstvenih krugova zaineresiraniji za njegovu priču bili su žuti mediji. Časopis mu je odbio objaviti prijelomni rad o fauni sjevernog Vijetnama. Urednik zoologije ga je pozvao na razgovor, izrazio sućut zbog strašne tragedije koja ga je u džungli zadesila, ali je bio čvrst u stavu da s rezultatima istraživanja nešto ne valja. Oni su revolucionarni, zato su nevjerojatni, tvrdio je brat. Urednik nije vjerovao. Brat nije svoj kad stvari krenu krivo. Zgrabio je olovku i zabio je uredniku u mozak. Da istraživanje ne propadne.

IV

Prije ručka me posjetila majka. Donijela je vrećicu bombona i kasetu s audio snimkom Kuće duhova. Stražar je uzeo oboje. Ništa ne dođe do mene bez dozvole liječnika. Bombone možda dobijem, kasetu sigurno neću. Sadržaj se dva puta pregledava. Život je ovdje strogo kontroliran.

Majka plače. Priča o ocu. O susjedima. Osjećam kako prešućuje i preskače. Laže o pozdravima koje mi šalju. Ne zanimaju me laži, želim slušati o institutu. Jesu li izolirali rebraše? Jesu li popisali slijepe glodavce? Ali, majka mi te priče ne zna prenijeti. Pitam je da li je brat tu. Osjećam da ga nema, ne znam zašto nije mogao doći. Ili zašto nije htio doći. Moja krv i moja ljubav. Gdje li je sad?

„Koji brat, dušo?“ pita me majka. Čujem joj suze. Osjećam njene poglede.

„Moj brat.“

„Dušo“, ponovo ta bol u zdjelici, probada me poput stotina ugriza filipinskih crva, „ti nemaš brata.“