Mučenice | Želimir Periš

SILVIJANA

I

Rekao mi je zlo. Rekao mi je zlo, prevaro i obmano, bježi od mene, koliko sam te puta zvao, koliko puta nisi došla, koliko si se puta pravila da ne čuješ, koliko si spletki isplela, znam ja što ti hoćeš od mene, hoćeš da umrem, to hoćeš, hoćeš da umrem pa da prodaš stan, novce moje hoćeš, sve ja znam, ali platit ćeš ti meni, ništa ne brini, sve ja znam, sve ću ti ja naplatiti, ništa nećeš dobiti od mene, ništa, ništa nisi zaslužila i ništa nećeš ni dobiti, dovoljno si ti ukrala od mene, sve ja znam, gdje ćeš sad, dolazi ovamo kad ti govorim, vrati se, gdje si pobjegla, bježiš je li, sve je meni jasno, sve je meni jasno zašto ti bježiš, dobit ćeš ti svoje, nemaš ti gdje pobjeći, naći ću ja tebe, sve ćeš ti meni platiti, gdje mi je štap, gdje mi je štap dohvatim li te štapom platit ćeš, sve ćeš ti meni platiti. A ja sam čučnula u kuhinji iza peći i plakala.

II

Bila sam kod njegovog liječnika. Rekao je to je tako, to se tako razvija, ništa se tu ne može, bolest se širi, malo po malo uzima maha, mi to možemo probati usporiti i to je sve što možemo, dat ćemo neke tablete za smirenje, kad se tjeskoba poveća dat ćemo više tableta, moramo naći dozu koja pomaže, to ne možemo znati, to je individualno, dajte mu jednu tabletu ujutro i navečer, pa ako vidite da ne pomaže, ako je i dalje tjeskoban, ako ne spava, dajte dvije, dvije će pomoći, ako ne pomognu dvije dajte tri, samo pazite na tlak, ove tablete snižavaju tlak, pa treba paziti na tlak, ja ću vam napisati recept, a vi ćete onda naći mjeru, ne možemo ništa više, samo lijekove i izdržati, bit će boljih faza, bit će lošijih faza, bit će i agresivan, i zločest, takva je to bolest, ali morate razmišljati unaprijed, znate, to nikad neće ići na bolje, to će biti sve gore i morate razmišljati kako ćete kasnije, vi ste sami je li, nemate brata ili sestru, to je nezgodno, teško je brinuti za roditelje, teško je kad nemate nikoga, ali ni oni nemaju nikoga, znate, samo nas, rekao je liječnik.

III

Kad sam se vratila, otac je sjedio na kauču i kuhinjskom krpom pokrio oči. Izgledao je kao da spava. Nasjeckala sam mrkve i stavila ih kuhati, oribala pod koji je ispolijevao u kuhinji. U sobi je razbio sat, skupila sam ga i bacila, presvukla posteljinu s mrljama od njegove mokraće, na madracu je ostala velika mrlja, preokrenula sam ga na drugu stranu na kojoj su stare osušene mrlje. Tad se probudio.

E, moja Silva, rekao je, ko je mislio ovo dočekati, ko je mislio da će ovako biti, bolestan a ništa me ne boli, a ništa ne mogu, a nemam ni vrućicu, ko je mislio da će do ovoga doći, gdje su oni naši lijepi dani, vidiš li što nam godine rade, moja Silva, vidi na što smo spali, a gdje je Marica, gdje je moja Marica što se ne javi, Marice gdje si što me ne čuješ, Marice! Ne viči oče, rekla sam mu, zaboravio si, majka je umrla prije dvije godine, sjećaš se, samo si zaboravio, nije to ništa. Onda je ušutio, vidjela sam kako mrko gleda ispred sebe. Dohvatio je štap i udario me po glavi. Lažeš, lažeš zlo jedno, lažeš i varaš me, sve mi lažeš, znam ja dobro, ti me praviš ludim, znam ja što ti hoćeš, hoćeš novce, svi to hoće, vi bi mene u ludnicu strpali, to bi vi, znam ja, u ludnicu pa podijeliti novce, sve je meni jasno, al nećeš ti sa mnom tako, o ne, zapaprit ću ja tebi, sve ću ti zapapriti, jel ti jasno, neće mene nitko zajebavati, još ja mogu tebi zagorčati, nećeš se ti sa mnom zajebavati, sad ćeš ti vidjeti. Onda se napregnuo i učinio stolicu u hlače.

IV

Ne mogu više izdržati. Ne mogu više. Ne znam što s njim. Ne znam kako. Zvala sam Andreja. Nije se javio. Za pet minuta je poslao poruku da je negdje na konferenciji nekakvoj i da će se javiti kasnije. Ocu sam umrvila dvije tablete u jogurt. Pola je popio, pola prolio po sebi. Nije prestajao vikati. Polegla sam ga u krevet i rekla mu da moram ići, ne mogu ostati, sutra radim i moram spavati, tu nemam gdje, ne mogu još jednu noć odsjediti na stolici, kičma me ubija, križa me ubijaju, a moram raditi, šef je već nervozan, previše sam izostala, ne mogu svako jutro biti s tobom, moram cijelu smjenu odraditi na nogama, zato moram kući spavati, moram u krevet, ali vratit ću se sutra, poslije posla ću doći pa ću ti skuhati nešto, ujutro pojedi jogurt, za ručak imaš juhu od mrkve, ostavit ću je na štednjaku, laku noć oče, rekla sam mu, a on me tek onda pogledao i rekao lažeš, znam ja što ti hoćeš, hoćeš moje novce.

V

Nazvala me Dijana, pitala kako je, rekla sam loše je. Rekla je izdržat ćeš, samo se moli i Gospa će ti sve muke ublažiti, ja se svaki dan molim i svaki dan mi Gospa pomogne, Blažena Djevica Marija, baš ona.

VI

Kući sam stigla za vremenske prognoze nakon dnevnika. Josip je sjedio za kuhinjskim stolom i gledao me staklenim očima. Pored njega velika boca kole, prazna, s nekoliko kapi rakije na dnu. Ništa nisam rekla, prošla sam prema sobi samo da se uvučem u krevet, samo da prespavam sve i svakoga, ali nije me pustio. Gdje si ti dosad, rekao mi je šupljeg pogleda. Gdje si ti dosad, gdje se skitaš, kurvo, opet se negdje vucaraš, stalno negdje ideš, stalno neka opravdanja, kurvo, ti si kurva, samo kurve šeću okolo po cijele dane, kurve, kraljice noći, hahaha, ti kraljica, ti si smeće zadnje i ološ, dno dna prljavština obična, ti si kurva, stalno neke priče, ne želim čuti ni riječ, dosta mi je razgovora, dosta mi je laži i opravdanja, nemaš se ti meni što pravdati, kurvo jedna prokleta, to si, ti si kurva, dno, dno koje treba zgaziti! Podigao je ruku, otrčala sam u sobu i zaključala se, a on je ostao vikati cijelu noć.

VII

Budilica je zvonila u pet. On je hrkao s glavom na kuhinjskom stolu. Pored glave mu se pojavila još jedna boca kole s dopola popijenom rakijom. Po podu rasuta tjestenina. Razbijeno keramičko posuđe. Moj kaput zgažen i zgužvan. Kauč na pola prostorije. Pljunut televizor. Ulazna vrata zaključana. Pokušala sam otključati, ali nisam uspjela. Promijenio je bravu.

VIII

Na posao sam zakasnila pola sata. Šef je ušao dok sam oblačila pregaču. Znaš, Silvijana, ja razumijem da imaš situaciju, rekla si da ti je otac bolestan, ja sam te pustio dva dana, jesam li te pustio, jesam, ali si danas trebala doći, a vidi, pola sata je prošlo, ja nisam znao ni hoćeš li doći ili nećeš, nisi se javila, ali dobro, ja razumijem, rekla si ti meni i otac bolestan i s mužem imaš problema, sve je to razumljivo, svi mi imamo problema, ali ja moram znati da ćeš doći na vrijeme, ja ne mogu otvoriti smjenu bez jedne prodavačice, ti to znaš i sama, i što sad ako se to nastavi, htjet ćeš oca njegovati, to je meni razumljivo, mi se brinemo za svoje roditelje, imam i ja staru majku, ali to je sve više slobodnih dana, ja ti ne branim, da se razumijemo, meni je to sve shvatljivo, ali ja nemam s kim otvoriti smjenu, ja ne mogu sam tu raditi, ti to razumiješ, zato molim te nemoj više, znam da imaš problema, svi mi ih imamo, ali nemoj svoje probleme donositi na posao, imaš još deset dana godišnjeg, to iskoristi kako ti bude odgovaralo, eto to ti dopuštam da sama odrediš, samo mi javi dva dana ranije, i kad kažeš da ćeš doći, onda dođi, jel se razumijemo, ovo da mi kasniš pola sata to se ne smije više ponoviti, ja sam morao zvati Anicu da dođe, ja nisam znao hoćeš li ti doći ili nećeš, i sad će ona doći i odraditi smjenu, i kako da ja platim tu dnevnicu, idi sad kući, njenu dnevnicu ću ti odbiti od plaće i sve u redu, i sutra dođi na vrijeme na svoju smjenu, jel to jasno, a ako ti treba slobodni dan javi dva dana ranije, sve ti dopuštam, ali ovako više ne ide, to neka je jasno.

IX

Oca sam zatekla na podu. Zvala sam ga i vikala, nije reagirao, samo je ponavljao, o Silva, o Silva, o Silva, o Silva, o Silva, o Silva, o Silva. Nisam ga mogla podići, nisam mu mogla pomoći, zvala sam hitnu pomoć. Dežurni tehničar je pitao u kakvom je stanju, koja mu je dijagnoza, kakve bolesti ima, demencija razumijem, a koliko ima godina, osamdeset i jednu kažete, kakve znakove demencije pokazuje, jede li redovno, gdje je sad, leži na podu, možete li ga nasloniti, da li je pri svijesti, odgovara li na pitanja, možete li mu dati vode, da li ima temperaturu, koje lijekove pije, nismo sigurni za intervenciju, kažete da zna biti agresivan, kažete da je paranoičan, da se gubi, to je sve od demencije, to nije napad, to je takvo stanje, to nije za liječnika, dajte mu tabletu za smirenje, dajte mu duplu dozu, smjestite ga u krevet i do ujutro će biti u redu, ako odbija umrvite mu u vodu i prevarite ga nekako, čujte to nije za liječnika, imamo puno ozbiljnijih intervencija gospođo, dajte mu lijek, izmjerite mu tlak, ako bude problema nazovite. Nisu htjeli doći. Jedva sam ga naslonila uza zid. Umrvila sam mu dvije tablete u vodu. Nije htio otvoriti usta. Gledao je ispred sebe i tresao glavom. Nisam mogla ništa. Nazvala sam njegovog liječnika kući. Kažete hitna nije htjela doći, razumijem, ja ću ih nazvati, rekao je. Hitna je došla za dvadeset minuta. Liječnik i tehničar su ga podigli na krevet, izmjerili mu tlak i temperaturu, dali mu injekciju za smirenje. Hoćete ga voziti u bolnicu, pitala sam. To nije za bolnicu gospođo, rekao je bolničar, demencija se ne liječi u bolnici, vidi se da je on dobro, pacijent je njegovan, tu nema osnova za bolnicu, vama treba dom ne bolnica, kako da ga odvedete u dom, morate se upisati, liste su duge, čeka se po dvije godine, znam, to je previše, ali je tako, imate i privatne domove, da, jako su skupi, više od prosječne plaće, da, to si ne može svatko priuštiti, a što da radite, ne znam, gospođo, ne znam.

X

Ne mogu više. Ne znam kako dalje. Zvala sam Andreja. Nije se javio. Nazvao me pet minuta kasnije. Rekao je bio sam na sastanku, izišao sam samo na kratko da te čujem, kako si, kako djed, toliko loše, što ćeš s njim, ima li ti tko pomoći, kako to misliš samo ja, mama ja ne mogu, sad radimo nešto važno, stalno radim, ne bih sad nikako mogao dobiti slobodno, evo vidiš i sad sam na sastanku, a ne može ni Anita, sad su upisi, Emilio hoće u gimnaziju, ide na pripreme i iz matematike i iz engleskog, Anita radi s njim, ja sam na poslu stalno, ali gledaj, poslat ću ti nešto novaca, nađi nekoga, nađi neku ženu da ti pomogne s njim, da ga presvuče, da mu da jesti, bar jednom dnevno da svrati bit će lakše i tebi i njemu, kako je otac, stalno pije, promijenio je bravu, ne, nisam se čuo s njim, ma ne želim ga zvati, nemamo što pričati dok je pijan, zašto uopće ideš tamo kad je takav, znam da to ne prestaje, znam da nemaš gdje, možeš se kod djeda stisnuti, ma znam da nema mjesta, sve razumijem, ali ne znam što da ti kažem, evo zovu me, moram natrag na sastanak, ajde izdrži, još malo pa će biti bolje, ajde javim se, čujemo se mama.

XI

Nazvala sam šefa reći mu da mi treba još nekoliko dana slobodno, da mi je otac zbilja loše. A jesam li rekao da mi javiš dva dana ranije, samo sam to tražio, dva dana, pa ne mogu ja sad iz ničega tebi naći zamjenu, ne može to tako, lijepo sam ti rekao, sve sam ti omogućio, ali ovako ne može, sutra dođi na posao, odradi svoju smjenu, pa ćemo onda vidjeti, ili ne moraš ni dolaziti, i ne zanima me koliko ti je ostalo do penzije, ja nisam socijalna organizacija, sutra ćeš se pojaviti na poslu, ne zanima me kako, ništa me ne zanima, odradit ćeš svoju smjenu sa smiješkom il se ne pojavljuj uopće, radna knjižica će te čekati za pultom, samo da znaš.

XII

Kući sam stigla pred dnevnik. Samo da si uzmem nešto odjeće da imam u čemu na posao. Prostrt ću deku na pod i spavati uz oca dan-dva, dok ne smislim kako dalje. Bilo je otključano. Josip je sjedio za kuhinjskim stolom i gledao me onim istim staklenim očima. Ista poza, isti pogled, samo je više praznih boca rakije oko njega. Kurvo, rekao je. Kurvo, znam gdje se kurvaš, ništa ti nije sveto, kurvo, po cijele dane lutaš, po cijele noći se kurvaš, smeće jedno obično, ološ, ti si ološ koji hoda zemljom, ne odgovaraj mi, ništa mi ne odgovaraj, jer ne želim čuti ni jednu riječ od tebe, prokletinjo obična, crve koji gmiže, ti si crv, zgazit ću te crve, kurvo obična bijedna! Pokušala sam mu odgovoriti, ali nijedna riječ ne dolazi do pijanog uma. Čuje samo što želi čuti i vidi samo što želi vidjeti. Ušla sam u sobu, uzela torbu i krenula pakirati odjeću, a on je ušao za mnom i udario me plastičnom bocom punom rakije po glavi. Pala sam i na podu me nastavio tući nogama.

XIII

Dijana kaže izdržat ćeš, samo se moli i Gospa će ti sve muke ublažiti, Blažena Djevica Marija, ona zna naše muke, ona zna kako nam je, i ona je bila žena u muškom svijetu izgubljena i baš je nju Gospod Bog izabrao da spasi ženski rod, ajde, moli se sa mnom, kaže Dijana. Kaže zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše, amen. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus. Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše, amen. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom.

XIV

Nazvao je otac. Oče, dobro ti je? Odlično mi je, kaže. Da je skuhao ručak, da dođem. Uredio je i prozračio cijeli stan, napokon podigao rolete da sunce obasja mračne zidove. Skuhao je sarme kakve je mama radila. Predivne sarme, sa sjeckanom junetinom i teletinom umotanom u lišće vinove loze, ne melje se meso nego se sjecka, kako je mama spremala na selu, i bez riže. Napravio je veliki lonac, tko će to sve pojesti, tata. Svi ćemo pojesti, kaže, svi će doći. Hvala Gospi Mariji što te ozdravi, oče.

XV

Cure na poslu su napravile tortu. Jabuke i cimet, kao pita, ali na dva kata, tri kata. Dijana je na vrh torte stavila kipić gospe Marije. Sve smo se uhvatile za ruke i izmolile Zdravo Marijo milosti puna. Onda je došao šef. Zagrlio me i rekao drago mi je da si se vratila. Sad će sve biti u redu. Prvi kupac koji je ušao je nosio kiticu ljubičica. To je bio Josip. Ubrao ih je u vrtu. Obrijao se i počešljao. Obukao je odijelo u kojem smo se ženili. Stao je u njega kao po kroju, ili ga je dao proširiti ili kao da više nije imao onaj golemi trbuh. Imao je malo zemlje na cipelama. To je iz vrta, dok je brao ljubičice. Obrisala sam mu cipele. Uvijek ima zemlje na cipelama, puno je radio na terenu sve dok tvornica nije propala. Hvala Gospi Mariji koja je smirila njegov bolni jal.

XVI

Došao je Andrej. To mi je sin, vidite koliki je. I on se postarao, ima dva sina, krasna, stariji će sad upisati gimnaziju, ide na pripreme, ali mu sigurno ne treba, on je tako pametno dijete. Oboje su pametni, reci gospođi, Andrej, jelda su pametni. Andrej pita boli li me. Reci joj kako su dečki pametni, unuci moji, a što mi je ovo u nosu? To ti je sonda, mama, nemoj to skidati. Kakva sonda, zašto sam u krevetu, zašto su mi ruke zavezane? Trgala si infuziju pa si ruku raskrvarila, zato su ti zavezali ruke. Ma što to pričaš, Andrej, gdje sam to ja? Oh, mama, rasplače se Andrej.