Kauboj u crvenom golfu | Željka Horvat Čeč

DOBAR POSAO

 

I govorili su naši stari:
Čovjek se ne treba ogledati u vodi,
nego u drugim ljudima.
Autor nepoznat

 

Glazba škotskih instrumenata vijorila je prostorom. Njih dvojica sjedili su za stolom i pili vino, teran, mislim. Nikola se zvao onaj stariji, ako sam dobro ulovio njihov početak razgovora. Izvadio sam bilježnicu i počeo zapisivati što govore, rekao sam sebi to bi mogla biti priča onako, nekako iz prve ruke, realna. Nisam baš uspio uloviti svaku rečenicu, ali Nikoline riječi sam uspio doslovce zapisivati. Čovjek što je stariji to sporije govori. Možda je to isto neka domena zrelosti. Ili jednostavno fizičko ograničenje koje se javlja zbog toga što čovjek stari. Bit ću iskren. Nemam pojma.

 

– Išli smo Vlasta i ja u Dubrovnik i reko svratit ćemo do vas, ali vrijeme je nekako proletjelo…

– Ma nema veze, eto vidiš da smo se ipak našli.

– Dobro je i ovdje u Rijeci…

– Ma, da… Nego… Kako si? – rekao je nekako zabrinuto.

– Dobro, nisam više tako mlad kao ti – počeo se smješkati.

– Kako posao? Čuo sam da tražiš posao.

– Da, tražim, teško je naći posao u mojim godinama, znaš?!

– Teško je i nama malo mlađima, dragi moj Nikola. Ako ti kako mogu pomoći, reci. Što bi radio?

– Ne znam. Bio mi je dobar ovaj zadnji posao.

– Što si radio? Daj pričaj! – nalaktio se i zapalio cigaretu.

– U firmi prije ove, bio sam tehnološki višak pa sam morao prihvatiti bilo kakav posao. Vlasta je bila zadnja godina fakulteta i trebao mi je novac. No, uglavnom, dobio sam ponudu da radim kao trgovački putnik, nešto takvo. Potpisao sam ugovor na tri mjeseca i reko dat ću si šansu, odradit ću to pa ako mi bude dobro produžit ću ugovor, a za svaki slučaj tražit ću posao za vrijeme ta tri mjeseca. E, malo sam se zajebao. Krivo sam si ja to protumačio da ću imat vremena. Sljedeći dan već su me poslali u Pulu na vikend s rokovnikom i hrpom predviđenih sastanaka s poslovnim partnerima firme. Uglavnom su to bili restorani, hosteli, hoteli i kafići. E, da, nisam ti rekao, firma u kojoj sam se zaposlio bavila se uređenjem prostora, ono izrađivali su pokućstvo, ali specijalizirano za potrebe restorana, kafića, hotela i tome slično. Uglavnom, došao sam u Pulu i smjestio se u hotel. Bio sam sav nervozan, nisam znao gdje se staviti. Stojim u toj sobi i šta sad? Da l’ da sjednem, da legnem, da stojim, da šećem po stanu, da gledam TV, nisam znao šta sa sobom. Tako sam otišao sjesti u kafić koji je bio u predvorju hotela. Ionako sam imao tamo za sat vremena sastanak s gazdom.

Sjeo sam i dragi moj, kada je došla konobarica smrznuo sam se. Pita ona mene standardno “izvolite”, a ja ništa. Bio bi najradije skočio i zagrlio ju. Žena me blijedo gledala i ništa joj nije bilo jasno. U jednom trenutku, tada, bio sam siguran da je to moja Emina.

– Ajoj! – prekinuo je Nikolin monolog.

– Da, ajoj – odgovorio je. – I nemoj misliti da sam lud – odmah se nadovezao ne dajući priliku sugovorniku da nešto kaže.

Pogledi su im se zaustavili, a njihovi glasni uzdasi kao da su se zagrlili nasred stola. Nikola je nategnuo košulju koja mu je bilo zakopčana do posljednjega gumba, do vrata. Ne, to nije bila kravata, to nisu bili gumbi. Uhvatili su svaki svoju čašu i ispili gutljaj vina ne bi li time isprali misao o smrti koja im je zavezala čvrstu mašnu oko grla i ne pušta glas da izađe.

– Da ti ispričam do kraja.

– Oprosti, reci.

– Naručio sam kavu i… Ma to nije bitno. Uglavnom odradio sam sastanak i sve to i sutradan sam došao opet na kavu, ali nje nije bilo. Imao sam osjećaj kao da sam ponovno izgubio ženu, kao da je ponovno umrla. Ona je mrtva znam, nema je više, ali taj dan kao da je oživjela u toj konobarici i sada je ponovno umrla zbog toga jer me poslužila neka druga žena. Bio sam totalno u depresiji, a onda kako sam popio kavu, morao sam na wc. Znam da to zvuči smiješno i pomalo blesavo, kao, šta ti ja to sad pričam. Objasnit ću ti, stvar je u tome da ne mogu ić na wc nigdje osim doma u svome stanu, shvaćaš? Možda zvuči glupo i nekome je bez veze, ali nakon razmišljanja o smrti Emine, taj problem s wc-om postao je ogroman problem koji je samo rastao i rastao. Dva dana nisam mogao na wc, morao sam, ali bih došao u wc i ništa. Ne ide.

Njegova priča bila mi je kao odmotavanje božićnih poklona, samo što je iznenađenje bilo razočaravajuće. Mislio sam da ću čuti ne znam kakvu životnu priču, a on priča o nekim sitnicama. A ovaj njegov sugovornik ga sluša kao da priča o tome kako je imao prometnu nesreću i svi su poginuli osim njega i sada prepričava svoju traumu, svoje noćne more i nemogućnost pomirenja s time što se dogodilo i nastavkom života.

Ipak sam nastavio pratiti razgovor misleći da se iza toga krije neka velika životna priča, fascinantna, šokantna.

 

– To ti je sve bilo na ljeto. E, da moram ti reći kako sam riješio problem, riješio sam ga treći dan dolaska u Pulu. Bio je neki sastanak baš završio i sjedili smo na nekoj otvorenoj terasi i pričali nešto. U stvari svi su pričali o poslu, o poslu i o poslu, koliko smo prodali, koliko zaradili, kako ćemo još prodati i još zaraditi. Išli su mi na živce. Nisam se mogao uklopiti u to, ne još. No, uglavnom, odjednom je nastala tišina. Pred nama se pojavila jedna žena i pitala možemo li joj dati čašu vode. Beskućnica. Kako je izgledala, sva raščupana. Dao sam joj čašu vode i izvadio deset kuna iz novčanika i dao joj. Svi su me blijedo gledali, ali nakon par sekundi nastavili su pričati. Osjećao sam se nekako izopćen. Mučilo me kako ću ja još tri mjeseca. Ustao sam i ostavio ih da pričaju. Ispričao sam se i otišao prošetati. Moš mislit koga sam sreo kada sam prolazio kroz park.

– Konobaricu?

– Ma, ne. Onu beskućnicu kojoj sam dao deset kuna.

– Aha, i šta je bilo?

– Ma ništa samo sam je malo promatrao, sjeo sam do neke gospođe na klupicu i gledao beskućnicu kako ide od klupice do klupice i kopa po smeću, a svi okreću glave. Baš mi se smilila, ali kako da joj ja pomognem. Shvaćaš?

– Učinio si što si mogao, ne možeš svima pomoći, uostalom moraš prvo sebi pomoći – ozbiljnim glasom je potvrdio da razumije što Nikola govori.

– Da, sad smo malo skrenuli s teme, da ti konačno kažem kako sam se riješio problema s tuđim wc-ima. Sjedio sam na toj klupici i gledao malo beskućnicu, malo u daljinu, malo u gospođu do mene. A onda me stegnulo u crijevima, ajoj prijatelju. Bilo mi je tako neugodno. Otišao sam brzo do Hotela na wc. I opet ništa. Sjedim na toj školjki i blejim u pločice, a boli.

Onda sam se sjetio one beskućnice, mislio sam si, daj zamisli kako je njoj, misliš da ona brine je l’ to njezin wc ili ne kada mora obavit nuždu. Rekao sam sam sebi tada da sam ja sretan čovjek, imam puno toga, opustio sam se i tako sam se konačno riješio problema sa zatvorom. Bilo je još puno toga, kao da mi se jedan cijeli život nagurao u tu jednu godinu koju sam radio na tom poslu. Oprosti što te gnjavim tim pričama, ali ti si psiholog, ti to shvaćaš – tom rečenicom naslikao mu je osmijeh na licu.

– Trebao ti je novac, zaradio si, Vlasta je završila fakultet, možeš bit zadovoljan – nakon kratkoga predaha, nastavio je – Zašto si ostavio posao?

– Dobio sam neku bolest na želucu nakon tih godinu dana, neki čir i dao sam otkaz jer više nisam mogao, bilo je tu previše svega. Ali bio je to dobar posao? – rekao je zamišljeno – Naučio sam srati na tuđim wc-ima.

 

U trenutku kada sam želio staviti točku na kraju njegove rečenice, nasmiješio sam se i odustao. Ovaj posljednji gutljaj kave bio je presudan. Morao sam ustati i otići kući. Spremio sam bilježnicu i penkalu u torbu i krenuo s mišlju koja se omatala oko mene kao zavoj oko glave mrtvaca. Možda bih i ja morao naći neki dobar posao.