Kauboj u crvenom golfu | Željka Horvat Čeč

PJESNIK FANTASTIK

 

Darežljivost nije u tome da mi daješ
ono što mi treba više nego tebi,
već u tome da mi daješ
ono što trebaš više nego ja.
Kahlil Gibran

 

Već je kasno i vjetar se diže. Prevrćem očima i pitam se kao malo dijete? Zašto baš mora puhati taj blesavi vjetar i zašto kada je bura ja moram biti u kući? Odjednom shvaćam da više nisam malo dijete i da je bura ostala u meni kao blesava pojava, ali nešto se ipak promijenilo, sada ne moram ostati kod kuće.

Brzo navlačim tenisice, bacam šal i kaput na sebe i izlazim iz stana. Izveo sam najbrže zaključavanje u povijesti i lagano otrčao niz ulice. Za 68 sekundi sam bio pred Goranovom kućom. To je sada moj novi rekord, inače sam do sada držao rekord 72 sekunde. Brzo sam zaključio da je to zbog toga što sam sada trčao sretan, a inače uvijek trčim iz glupog razloga; jer kasnim. Pomislio sam kako je i to jedna od činjenica koje sam ja sam otkrio i koje vjerojatno gotovo nitko ne zna i to me činilo jako sretnim.

Konačno sam pozvonio. Pred vrata je došla Jasna i uvela me u kuću. Ona je bila Goranova kći jedinica brinula je za kuću i za njega.

Dolascima u njihovu kuću zapazio sam da kod njih vlada nevjerojatan red.

Sve je mirisalo na cvijeće, sve je imalo svoje određeno mjesto i toga su se svi morali držati (njih dvoje i posjetitelji). Znao sam se zezati s Goranom govoreći mu da i svaki atom zna svoje mjesto u njihovoj kući. Svaki puta bih se ponovno čudio toj strogoći, miru i tišini kojim je disala njihova kuća.

On je isto bio pisac kao i ja. Zapravo, ja sam bio kao on. Barem smo se smatrali takvima. Iako je bio stariji dvadeset i pet godina, osjećao sam se kao da me oduvijek smatrao prijateljem, a ne nekim nadobudnim klincem.

Njemu je četrdeset i pet godina, ali zapravo izgleda kao da mu je barem šezdeset. Sijeda kosa, duga sijeda brada i umorne oči zbog kojih sam ponekad, gledajući ga kako sjedi u naslonjaču, pomislio da spava te bih se lagano dignuo i uputio prema vratima, a on bi me zovnuo da još malo uživam s njim u tišini i slobodi misli.

Ušao sam u njegovi sobu. Bila je mračna i zadimljena od cigareta. Na naslonjaču sam vidio obris nekog lika kako miruje i kao da ne daje znakove života.

– Dobar dan – pozdravio sam.

– Pozdrav mladiću – odvratio mi je smirenim glasom. Nalivpero je otvoreno ležalo na stolu, dim cigarete je vijorio oko njega, a hrpa ispisanih papira bila je razbacana po drvenom, masivnom stolu. Znao sam da sada radi i da će me zamoliti da izađem i malo pričekam da završi.

– Sjedni tu kraj mene – rekao je s blagim osmijehom na licu, a inače se gotovo nikada nije smijao.

Bez riječi sam sjeo, a on me odmjerio pogledom. Čudno je zapravo bilo naše prijateljstvo pošto sam bio godina njegove kćeri kojoj zbog njegovih izričitih zabrana nisam smio prići kao djevojci. Bila je mirna i povučena, ali opet dovoljno komunikativna da čovjek ne bi mislio da je čudna.

Pogledao me još jednom onako ispod oka i počeo čitati s jednog od tek ispisanih papira:

Vjetar kao da se bori sam sa sobom od siline koju ima danas. Prozor je otvoren, a rolete spuštene, ali ne u potpunosti, već tako da se vidi kroz rupice na njima. I stalno strahujem i svako malo gledam u rolete ne bih li vidio nekoga. To nije znanac, vidim sliku kako se pojavljuje muškarac srednjih godina, s brkovima i ofucalim šeširom. Otvorio bi rolete sa suprotne strane i onako se odjednom pojavio upitavši: Što radiš?

Ja bih se zaledio i ne bih uspio ništa reći, a on bi se već popeo u sobu i pogledao moje tekstove.

– Što je ovo? Kakve su to nebuloze i gluposti?

– Aaa, aaa… Ništa – odvratio bih.

Tu sam upao Goranu (pjesniku, kako sam ga imao naviku zvati) u riječ.

– Ništa? To je sve što uspijevam odvratiti? A gdje su nestali svi oni moji čvrsti stavovi i uvjerenja koja sam spreman braniti, uvjerenja za koja imam već unaprijed pripremljene cijele govore kao odgovore na moguća pitanja? Znaš da ja ne bih šutio.

– Što se uzbuđuješ? – upitao me. – Pa tko kaže da je riječ o tebi?

– Jedino ti znaš da uvijek pišem kraj prozora i da me strah tjera da brzo pišem jer se bojim nenadanog dolaska te nepoznate osobe – govorio sam mu uvjereno i strogo, naglašavajući riječi.

– Udahni-izdahni, smiri dušu – rekao mi je tako polako i smireno da je zvučao kao neki duhovni vođa. Ali opet sam se pitao: Zašto bi on pisao o meni? Zašto bi pisac pisao o piscu? A možda je taj lik samo paravan nečeg drugog? Možda on uopće nije pisac, već običan čovjek koji se jako boji? Tad je pjesnik prekinuo moj tok misli.

– Nemoj me krivo shvatiti Ervine, jednostavno volim pisati o strahu i možda si me zaista ti potaknuo da pišem o nečemu takvom, ali moji nekadašnji pogledi su isparili one davne nedjelje prije sedam godina – tim riječima kao da mi je opalio šamar. Kako sam samo mogao nasrnuti tako na njega kad znam njegovu prošlost?

Tu sam progutao ogromnu knedlu i ušao mi je dim u pluća. Zakašljao sam se, prvo malo suzdržano, ali tada me počelo tako napinjati da više nisam mogao izdržati. Savinuo sam cijelo tijelo i pridržao se rukom za zid. On me blijedo gledao. Tim kašljanjem kao da sam razbio svu maglu misli koja se nalazila između nas.

On kao da me htio potaknuti da razmislim o nekim segmentima njegove prošlosti o kojima mi je govorio. Duboko je udahnuo i pogledao me nekim pogledom, kao da mi daje do znanja da skuplja hrabrost da izbaci nešto iz sebe. Možda je namjerno pročitao onaj odlomak da me malo izbaci iz takta i da krenemo u neki do sada neviđeni razgovor?

Razmišljao sam da li da kažem nešto, neku riječ potpore ili nešto tome slično, ali nisam bio taj tip osobe, nisam znao što reći u tom trenutku. Šutio sam.

– Jučer su mi javili da su pustili neke ljude iz zatvora – rekao je uz stalno zamuckivanje.

Široko sam otvorio oči i zagledao se u sliku na zidu. Pjesnik je primijetio da sam odlutao te kao da je šutio davši mi psihološki pauzu da razmislim. Odvrtio sam film i sjetio se. Htio sam nešto reći da prekinem šutnju, ali nisam znao točno što.

– Moraš se osloboditi tih osjećaja – rekao sam smireno, ali istog trena sam shvatio da sam izvalio glupost. Zaista to nisam trebao reći.

Uputio mi je prijeteći pogled. Samo sam čekao što će reći. Znao sam da sam sada zeznuo stvar, ali znao sam da sam u nekom pogledu i u pravu.

– Molim te ostavi me samog – rekao je pomalo ljutito.

Bez riječi sam izišao iz sobe, pozdravio se s Jasnom i otišao kući.

 

Tek što sam stigao u stan zazvonio je telefon. Dignuo sam slušalicu i čuo poznati glas.

– Pozdrav – rekao je pjesnik.

– ‘Dan – odvratio sam. – Nešto se dogodilo? – upitao sam jer sam osjetio da mu je glas čudan.

– Da, Jasna je otišla, spakirala je stvari i otišla u Kanadu k teti – tu je nastala kratka šutnja. – Još uvijek me muči to što se dogodilo prije sedam godina. Ona je bila moja žena, shvaćaš? – rekao je i iznenadio me tim direktom.

– Da, shvaćam, ali probaj ti shvatiti da se moraš pomiriti s tim, da život ide dalje. Uostalom, ako je Jasna prihvatila život nakon… Zašto ti ne možeš?! – odvratio sam.

– Mislio sam da shvaćaš, ali ti si jadnik kao i svi ostali, ne znaš zaista osjećati, nemaš taj intenzitet osjećaja.

– Ali…– ostao sam bez riječi. Zaista ga nisam mogao shvatiti u tom trenutku. Umjesto da mu sad pokušam pružiti pomoć ja sam se uvrijedio jer me poistovjetio s ostalima. I tu je nastala šutnja. On je želio čuti ono što ja nisam mogao izgovoriti, a ja sam mu želio pružiti pomoć kakvu on nije htio primiti. Ipak mi je prije nego što je poklopio slušalicu rekao da dođem u osam sati u grad, pred crkvu da se vidimo.

Spustio sam slušalicu i otišao u svoju sobu. Još su mi se motale pjesnikove riječi po glavi. Da, jesam i jadan i nikakav i vjerojatno ću neslavno završiti, ali znam da ću se vući još neko vrijeme kakav-takav po ulicama, parkovima i po obalama u potrazi za inspiracijom. Ja ću se uvijek moći diviti, jer ja sam slobodan, a njega su zarobili osjećaji. I on to zna, ali ne želi priznati, on će završiti život zarobljen i tada će plakati.

Sjeo sam za stol i sav bijesan izvadio čiste papire, uzeo nalivpero i počeo pisati.

 

Opet je pao. Leži na pločniku. Lice mu je blijedo, izmučeno. Podočnjaci i pogled u kojem se vide suze otkrivaju njegovu bol. Ustaje i osvrće se da li ga je netko vidio. Ljudi stoje na autobusnoj stanici i prave se da ga ne vide, ali ga zapravo gledaju.

Promatraju ga kao zločinca, grješnika i čovjeka koji se treba sramiti.

Ali on zna da se ne mora sramiti, da je jedina greška bila to što im je dao sebe na dlanu. Bio je sretan životom koji je podređivao drugima. Ispunjen rekla bi moja baka.

Dok mu nisu uzeli ljude za koje je živio i time ga bacili na ulicu i prozvali ga krivim da bi namirili svoju dušu, pobjegli od činjenice da su egoisti i da bi trebali biti bolji.

Prilaze mu neki mladići, usporeno kao u filmu. Dvojica imaju bejzbolske palice, a druga dvojica zadovoljno udaraju šakom o šaku. On ih zbunjeno gleda i ne zna da li bi uopće vikao jer zna da mu nitko neće pomoći, ali uostalom ni ne zna da li želi pomoć jer zna s kojim je naumom krenuo u šetnju. Spustio je lagano glavu i napravio koji korak po cesti. Momci su ubrzali korak, ali on im dobacuje ciničan osmijeh. U glavi mu se raspadaju stanice od siline bolnih misli.

 

Odjednom mi se prekinuo niz slika. Izašao sam iz tog filma i spustio se u realni svijet gdje se nalazim u zamračenoj prostoriji s ispisanih nekoliko redaka.

Pogledao sam na sat i shvatio da je već vrijeme da krenem.

Ovaj put nisam želio pješačiti te sam sjeo na autobus i za koji čas se našao u gradu. Došao sam do centra i sjeo pred crkvu. Ubrzo sam vidio pjesnika kako se približava.

Čim mi je prišao počeo je govoriti:

– Dobro, sada sam te vidio i mogu otići – pjesnik mi je pružio ruku i čvrsto smo si stisnuli šake. Pravo muško rukovanje. Tada mi je proradio mozak.

– Ideš? Gdje, molim? Čekaj! – uznemirio sam se.

– Molim te idi, ostavi me malo na miru – rekao je usporeno dok su mu suze klizile niz lice.

– Dobro – prozborio sam uz uzdah.

– Pazi na sebe i budi dobar – rekao mi je dok mi je mahao iako je bio tek dva-tri metra od mene.

Zaista sam se okrenuo i pustio ga da ode. Možda mu treba vremena da razmisli o svemu, a možda mu treba što ja znam… Ma, znao sam da se samo tješim tim mislima i da zapravo nikada neću prežaliti što sam se okrenuo i pustio ga da ode, ali kao da me netko skamenio.

Još jednom sam glasno uzdahnuo i spustio glavu. Zagledao sam se u svoje bijele Nike tenisice. Slegnuo sam ramenima i uputio se kući. Ne znam zašto, ali kako sam hodao tako sam sve više ubrzavao korak. Kada sam ušao u svoju ulicu, uhvatio sam samoga sebe kako trčim.

Sav zadihan ušao sam u stan, bacio stvari na naslonjač i sjeo. Odjednom mi se pojavio niz slika te sam brzo uzeo nalivpero i to zapisao. Nakon posljednje točke stavio sam nalivpero na stol i zamislio se.

Nisam uopće znao što sam napisao tog trena. Znam sam samo da sam dopisao taj odlomak na onu priču koju sam danas započeo.

Sjeo sam za stol i zagledao se u posljednji odvojeni odlomak, te ga glasno pročitao.

 

Uzvratit će udarac čovječanstvu, toj bolesnoj masi koja mu je oduzela svaki komadić nade u bolji život.

Odjednom se ruši, a prazna mala bočica kotrlja se po cesti. A oni? Prvo zastaju, ali mu ipak prilaze. Stoje oko njega, pogledi su im izbezumljeni. Bacaju palice na pod i gledaju u mrtvo tijelo. Sve izgleda kao da je vrijeme da se spusti zastor, ali u njihovim glavama još će dugo odzvanjati smrt, a on kao da je bio siguran da će im dati mogućnost da počnu gledati svijet nekim drugim očima, iako možda nisu bili dostojni vidjeti pad jednog pjesnika.