Kauboj u crvenom golfu | Željka Horvat Čeč

PERILICA SUĐA

Onaj koji umre s najviše igračaka
nije ništa manje mrtav.
Anon

Crveno-žuta zgrada simetričnih balkona uvijek se isticala u predgrađu. Kiša je padala kao koplja vojnika Selasija. Stanari su postali zatočenici, a crveno-žuta fasada utopila se u tiraniji vode.

– Niko, ne lupaj više tim autićima – rekla je Barbara ljutito i ošinula ga pogledom. Ona i susjeda Marta vodile su važan razgovor. Anita s trećeg kata, stan 17, jučer je potjerala muža. Srela ga je Marta u liftu, nosio je nespretno zapakirane putne torbe i nije ju ni pozdravio, a i čula je ostale stanarke kako pričaju o tome kad je išla u jutro u pekaru.

– Mama, mogu dobiti čašu mlijeka?

– Ne sada Niko, pričam s tetom Martom – rekla je ovaj puta malo smirenijim glasom. Otišao je u kut dnevne sobe i započeo drugu sezonu Grand prix-a.

– Ta žena je luda, on je dobar čovjek.

– Ja ga nisam baš poznavala, ali vjerujem ti – uhvatila je Barbara važno fino pozlaćenu šalicu i ispila gutljaj kave u kojem ju je iznenadilo Martino pitanje.

– A kako ti i Josip? – Dobro, on radi, ja sam doma i tako.

– I tebi je to u redu da te on uzdržava?

– A što si ti tako nastrojena? – počele su žešće izgovarati replike jedna drugoj kao da su zaboravile zbog čega su se našle na ispijanju smeđe tekućine.

Dnevni boravak postao je ispunjen riječima i glasovima koji su šetali među njima. Pokreti usana kao da su zaostajali, riječi su same vodile razgovor. Zastori su skrivali buku koja se nalazila izvan stana ili su tek dijelili dva prostora koja nikako da se isprazne i postanu tišina, ništa. U tom kavezu koji je markiran riječju dom, dva gladijatora nadmetala su se u pokazivanju oružja. Njihove riječi brusile su se jedne o druge i stvarale opasnost veću od pljuska koji je tenkovski napadao taj dio Hrvatske.

– Brrrrm, brrrrm – dječak je davao onomatopejsku pozadinu zvučnom košmaru koji je nastao tijekom ispijanja kave dviju prijateljica. U prostoriji su se istodobno razvijala dva svijeta kao dva jajeta, jedno ptičje i jedno kokošje. Narančasti bager našao se u središtu piste, ali drugdje nije bilo mjesta za njega i to je bio okidač koji je dječaka tjerao na razmišljanje. Uto je dječakova majka razbila nabrušenost koja se stvorila između dviju žena koje raspravljaju o uspješnosti.

– Reci, šta ima novo kod tebe?

– Znaš da idem na tečaj dizajniranja interijera?!

– A da?

– Da, baš mi je super, upravo radimo na uređenju kuhinja.

– Onda bi mi mogla pomoći. Pokvarila mi se perilica suđa, a ovaj moj nikako da nađe vremena da odemo kupit novu perilicu. Više mi je dosta pranja suđa ručno. Perem već šest dana, popizdit ću.

– Razumijem te – kimala je važno glavom gore-dolje.

– Prošli tjedan sam bila na manikuri, draga moja, 300 kuna, a sada moram prati suđe, pogledaj molim te na što mi liče nokti – ispružila je ruke prema Marti.

– Strašno!

– Reci mi dal da uzmem bijelu ili sivu perilicu? Koja bi se bolje uklopila u kuhinju?

– Ne znam tako napamet.

– Daj dođi u kuhinju – ostavile su dijete da uživa na svome otoku, u svom svijetu i krenule prema otoku zvanom kuhinja.

– Vidiš kuhinja je plava – pokazivala je Marti kao da se prvi puta nalazi u njezinom stanu. – Znam da je plava, ali trebaš pogledat koje boje su ti ostali uređaji, mikrovalna, mikser i te stvari, kužiš?!

– Sve je bijelo, ali mikrovalna je sivo-crna jer je Josip htio baš tu zato što je digitalna.

– Ne znam, ajmo sjest u dnevni pa ćemo malo prolistat po časopisima. Nabavila si valjda neke časopise s tehnikom?

– Da, donio je Josip neki dan.

Marta je sjela, a Barbara otišla do komode i otvorila vratašca pretinca iz kojeg je ispala hrpa časopisa. Sakupila je sve šarene papire kao drva za ogrjev i stavila ih na stolić.

– Označila sam neke koji mi izgledaju fora, onako svemirski mislim da bi išlo uz plavo.

– Da, bi, plavo ti je sada in.

– Možda bi mi mogla pomoći da preuredim cijeli stan?

– Zašto, pa stan ti je ful okej.

– Šta da?

– Da, šta mu fali?

– Treba mi neka promjena, nekako mi je dosadan. Kužiš što hoću reći?

– Draga moja, prvo što sam naučila na tečaju je da ono što je u redu, ono što je usklađeno i funkcionalno ne treba mijenjati. Zašto biš mijenjala cijeli stan kad je sve okej. Treba ti nova perilica. Ajde, molim te, pogledaj ovu.

– Okej je, a vidiš da je zaokružena, čak sam je označila.

– Možda bi i ti mogla na tečaj?

– A tko će se brinut za Nika?

– Pa unajmi dadilju.

– Ne znam, Josip se ne bi složio vjerojatno, a i sigurno bi pretumbala cijeli stan.

Njihovu važnu raspravu prekinulo je kućno zvono.

– Šta se Josip već vraća s posla? – zabezeknuto je pitala Marta kao da se boji da bi prijateljičin muž narušio njihovu intimu razgovora o ženskim stvarima.

– Ne. Ena je rekla da će možda svratit. Vjerojatno je ona – ustala je i polako odšetala do ulaznih vrata njezina kraljevstva. S druge strane vrata Ena je uzdisala i nervozno tapkala potpeticom. Vrata su se oprezno otvorila.

– Ćao – Ena nije mogla sakriti nervozu ni u izgovaranju kratkoga pozdrava.

– Ćao maco, ajde uđi i Marta je tu.

– Treba mi kava!

– Šta si tako nadrkana?

– Ma, pričat ću ti.

– Ajde sjedni.

Tek što je sjela Barbara je već otrčala do kuhinje po šalicu za kavu. Njihovi pogledi u tišini iščekivali su povratak Barbare, a samim time i početak razgovora.

– Izvoli draga – pokretima balerine spustila je Barbara šalicu na stakleni stolić.

– Drage moje, ja sam već luda. Evo, morala sam otići iz stana. Rekla sam Darku da ja to više ne mogu. Neka on malo piše zadaću s Lukom to je i njegov sin, a ne samo moj. Uostalom, taj klinac mene ništa ne sluša, ja ko da objašnjavam Kinezu.

– U čemu je problem, možda možemo pomoći – ponudila se Marta.

– U zadaćama. Ne želi pisati zadaće. Evo sada ima za zadaću napisati nešto o godišnjim dobima iz Prirode. Ima neke slike u udžbeniku i mora ih opisati. Njemu je to teško. Jedva smo napisali za ljeto par rečenica. A i ta učiteljica, mislim stvarno, šta daje toliko zadaće? Pa ide u školu da tamo nauči, a doma nek riješi zadatak-dva, a ne da ja moram cijelo popodne natezat se s njim i sjedit u stanu. Već sam luda. I… – njezin monolog prekinula je Barbara.

– A joj. Bit će sve u redu, znaš da se ni nama nije dalo pisat zadaće, htjeli smo se igrat. Zato ja Niku puštam nek se igra cijeli dan sad kad može.

– Razumijem, ali moj Luka mene ništa ne sluša. Kužiš da ja moram dva-tri sata sjedit s njim da bi on napisao tu prokletu zadaću.

– A, ste razmišljali da ga odvedete k psihologu? – predložila je Marta.

– Znaš, razmišljala sam o tome, ali bio je kod pedagoginje u školi jer ne želi odgovarat kad ga učiteljica nešto pita na satu.

– I šta je ona rekla? – uključila se opet Barbara.

– A, ono, da treba pričat s njim, objasnit mu da to mora, da je već velik i da mora pisat zadaće, pa da je vjerojatno povučen jer mu je tata na brodu i nema ga po šest mjeseci i to ti je uglavnom sve što je rekla. Nadam se da će Darko sad kad je doma nekako uspjeti izaći na kraj s njim – u njezinom isforsiranom osmijehu ipak se vidjela doza olakšanja. Tapšanje po ramenu i pogledi prijateljica izvukli su iz nje problem i ponovno su sve tri postale one prpošne djevojke koje su nekada listale Cosmo i smijale se pred televizorom kada bi se na malom ekranu pojavio David iz Beverly Hillsa.

Pljusak je još uvijek ostavljao svoje otiske na vanjskim stranama PVC stolarije dok je u stanu broj 27 nakon Eninog smiješka vladalo vrijeme ljetnih šarenih haljinica. Njihove riječi raznosile su se po sobi kao pijesak na sunčanoj pješčanoj plaži.

– Mama, ona teta stoji na kiši i drži cvijeće u ruci.

– Dobro – zakolutala je očima.

– A, mama ona stoji na ogradi od balkona.

– Niko ne izmišljaj, pusti nas da popričamo do kraja i daj se makni od prozora vidiš da je vani pljusak i grmljavina.

– Već pet godina nemam mira, a on bi da imamo još jedno dijete.

– Pa, imate para, šta? Uostalom ti si doma.

– Ne. Odlučila sam da je to to.

– Mama!

– Niko prestani, prestani! Sada će ti tata doći doma.

– I mi bi mogle krenut, a? Gle koliko je sati već – Marta se podigla s kauča i pogled zaustavila na Eni.

– Ma-ma! Maaa-maaaa! – vikao je dječak histerično.

Približile su se dječaku i pogledale kroz prozor. Oči su im se ukočile, kapci osušili, usta ostala otvorena kao dječja koja čekaju sljedeću žlicu čokolina. Skok nisu očekivale. Marta i Ena obukle su na brzinu svoje kapute i uputile se prema vratima. Dijete je počelo plakati i stisnulo se uz majku.

– Ona će sada postati anđeo – odgovorila je izbezumljeno rečenicu koju su nju naučili kada je bila dijete.

– A zašto onda mene tata zove anđeo? – brisao je brzim pokretima ruku suze i usplahireno gledao u majku.

– Jer te voli, ali ovo je drugačije. Znaš, postoje dvije vrste anđela – pokušavala mu je objasniti, smiriti ga pričom jer smrt je nešto za što on još uvijek ne smije znati. A anđeli su prihvatljivi, mislila je.

– Sad će doći tata za desetak minuta, pa idemo do grada kupiti novu perilicu suđa. Već je vrijeme da to obavimo.