Kauboj u crvenom golfu | Željka Horvat Čeč

ŽUTA PIDŽAMA

 

Everybody knows that the boat is leaking
Everybody knows that the captain lied
Everybody got this broken feeling
Like their father or their dog just died…[1]
Leonard Cohen

 

Kuća se nalazi u ulici koja vijuga kao rijeka. Predivni prostori livada, šuma, kroz njih prolaze potoci, a ptice pjevaju uloge poznatih opera. Naziv mjesta “Koka” nikoga nije opterećivao. Svjetlost, idila, noću vučja tama koja mami san. Maja živi kao da je moderna Crvenkapica, iskočila je iz bajke i nastanila se na planetu Zemlji. Svijet iz knjige preselila je u stvarnost. Otac, mlad, ima 37 godina, inženjer građevine. Majka, prosječna mlada žena, medicinska sestra, ali broj godina već je lukavo izbjegavala.

Predivne su ponekad bile večeri u Koki. Tama se omotala oko njihove kuće. Događalo se ponekad da mjesec baci svjetlo u njihovo dvorište, ali to se desi često kao i hattrick. Zvuk listanja novina i slinjenja kažiprsta prekrio je kao ogromno platno dječji glas.

– Žuto je fuuuj!! Mora biti crvena ili plava – vrištala je Maja.

– Obući ćeš žutu i točka. A sad na spavanje. Laku noć – zatvorila je polagano vrata i spustila se niz stubište. Njezini koraci odzvanjali su večernjom tišinom prostrane kuće. Usto nosila je klompe.

 

U susjednoj kući živjeli su Novakovi, otac, majka i šestero djece, Matej, Marija, Luka, Ivan, Lucija i Marko. Bavili su se poljoprivredom. Staje pune krava, svinja, dvorište puno kokoši, pataka, gusaka. Dva različita svemira dodirivala su se zajedničkom betonskom ogradom. Kod njih nikada svjetlo nije gorjelo poslije jedanaest. Svijeće su se gasile, a oni su se budili u ranu zoru.

 

Milinovići su živjeli u ulici tek godinu dana, zapravo su se sklonili u Koku. U Tržištu su im izgranatirali kuću. Nitko nije previše komunicirao s njima, ali se o njima puno pričalo. Oni su jednostavno postojali u tom selu.

 

– Ustaj! – vikao je stari Novak u 5 i 30 u jutro. Skidao je redom pokrivače svojoj djeci koja su do toga trenutka mirno spavala u svojim krevetima.

– Posao čeka – rekao je dok je izlazio iz skučenog sobička. U kuhinji je već vladala radna atmosfera. Majka Katica je pekla omlet i lupala šalicama i tanjurima. U šesterokrevetnoj sobici počelo je negodovanje.

– Meni se ne da, spavao bi još – govorio je sneno Marko, najmlađi član porodice.

– Šuti i ustaj, znaš da otac ne voli da nas čeka – prijetio je Matej kao najstariji sin, ujedno i autoritet ostaloj braći. Njegovih sedamnaest godina davalo mu je pravo da radi raspodjelu posla.

– Lucija, danas ćeš ti raditi u staji – objasnio je crnokosoj djevojčici koja je još uvijek trljala oči.

– Marija ti ostaješ doma i kuhaš ručak. Ivan vodi krave na ispašu, a mi ostali idemo na polje – ozbiljnim glasom dao im je njegovo viđenje toga dana. Dok su svi navlačili odjeću i slušali Mateja, otac je već vani otvarao vrata kokošinjca.

 

Uto je u kući pokraj Maja još uvijek bila u dubokom snu ne sluteći da životi nekim njezinim vršnjacima započinju u neko drugo vrijeme i na neki drugi način. Mir i tišina u njezinoj kući bili su osigurani, a buka susjedne kuće kao da se odbijala od ostalih i zadržavala u tom dvorištu koje je bilo prenatrpano kao obližnja bara šašem.

Ranojutarnji metež kod Novakovih raščistio se za sat vremena. Sunce je polako mlatilo prozore na kućama. Jutarnja buka ostalog svijeta dizala se kao magla po cijelom mjestu. Vijugava ulica se napunila užurbanim koracima stanovnika, ali motori su davali orkestralnu kulisu svemu ljudskom u tom trenutku.

Od osam sati u jutro do jedan-dva popodne Koka nije postojala, bilo je to tek izmišljeno mjesto koje treba naseliti. Maja se probudila, uzela sa sobom barbiku i otišla u kupaonicu. Posjela je barbiku na perilicu.

– Dobro jutro Sandy – nježan dječji glasić ubio je tišinu.

– Vidiš, mama i tata su na poslu, nas dvije smo same. Sad ću se ja umiti, a onda ću tebe umiti – govorila je važno lutki čiji je plastični izraz lica ostao isti.

– Eto, vidiš. Sad smo svježe. Mama bi bila zadovoljna – objašnjavala je pokazujući svoju ozbiljnost mahanjem ruku.

– Sada idemo doručkovati – krenula je prema kuhinji.

– Želiš nutelu na kruhu? Može? Vidiš kako se mi slažemo i ja volim nutelu na kruhu – uzela je staklenku i stavila je na stol.

– Stavit ćemo podmetač da ne zaprljamo – posjela je Sandy na stol i kraj nje stavila kruh.

– To ti se zove doručak i jako je važno – objašnjavala je Sandy između zalogaja. Lutka je po cijeloj glavi bila namazana nutelom, ali Maju to nije smetalo jer bila je sigurna da Sandy voli nutelu.

– Čašu mlijeka? Tvoja čaša je ostala u dnevnoj sobi, pričekaj me tu – Odskakutala je veselo iz kuhinje ne bi li udovoljila svojoj prijateljici. S dva prstića ulovila je malu šalicu i približila je Sandy.

– Super. Sad smo se nadoručkovale pa idemo natrag u krevet. Za čas će početi emisija za djecu na televiziji – pograbila je Sandy za glavu i krenula po stepenicama.

 

Dok su u kući odzvanjali Majini veseli koraci, nekoliko kilometara dalje čuli su se udarci motika po tvrdoj ilovači. Novakovi su harali poljem. Pustoš van Goghovih slika izvrsno bi se snašla u njihovoj pozadini. Zvukove rada prekinuo je dječji glas.

– Moram pišati – skakutao je Marko s noge na nogu.

– Pa idi. Što čekaš?

– A, a, a… Matej?

– Reci.

– Ne znam da li moram i kakati.

– Kako ne znaš? – pitao ga je stariji brat kroz smijeh.

– Pa, nisam siguran.

– Ajde odi u susjedov kukuruz, naberi lišće i snađi se.

– Dobro – bacio je motiku na zemlju i potrčao niz polje.

– Izmotava se! – ozbiljan glas zaorio je prostranstvom.

– Ne bi se izmotavao, znaš da uvijek sve napravi.

– Dobro, onda nek sere, ali zovni ga, da ne bude u tom kukuruzu sat vremena.

Dobro, pusti ga, i ti moraš… – počeo se smijati.

– Aj, aj… Ne smij se. Radi!

Maja je sa Sandy ležala u krevetu i listala časopis Smib te svako malo pogledavala prema televizoru je li možda počela emisija za djecu. Odjednom se čula gomila izmiješanih zvukova: padanje cigle s petog kata, vrisak trudnice koja upravo rađa, koračanje Zrinske garde, tisuće djece koja upravo trče proljetni kros, roktanje svinja, lavež bijesnog psa.

Ipak, bio je to običan pad srednje velikog rekreativnog aviona na susjedovu kuću. Nakon nekoliko serija vrištanja, masa ljudi počela je bezglavo hodati oko zemljišta susjede čiji se visokofrekventan glas nekako izdvajao od ostalih. Nakon nekoliko minuta počela je druga teška serija vriskova i galame te onaj iritantan zvuk sirene kola hitne pomoći.

Sve to bio je film koji je Maja gledala kroz prozor dječje sobice. Nikako nje mogla pronaći pravi gumbić za gašenje ili barem mijenjanje kanala. Probala je pritisnuti svaki gumb na daljinskom upravljaču pa dva odjednom, pa tri, pa četiri i zatim je počela vršiti masakr nad gumbima. Ako ništa drugo da izjednači situaciju izvan i unutar četiri zida. U tom činu prekinula su je dvojica policajaca koji su počeli vršiti teror nad kućnim zvoncem.

Stari zvučnik zvonca je poludio i nije stao pištati nekoliko minuta.

– Nema nikoga – rekao je policajac neugledne građe. Bio je čovjek s izgledom lica koje je odavalo njegovu tajnu da za doručak jede petarde.

– Idemo dalje, treba evakuirati sve ljude – odgovorio je važno drugi i istog trena se uputio prema cesti.

Dok su Novakovi, kao stari radnici koji godinama rade u manufakturi, radili svaki svoj posao, iz daljine se čulo prštanje kamenčića. Nitko se osim Mateja nije usudio dignuti glavu. Stari bicikl jurio je prema njima, a za njim se kao u vestern filmu dizao oblak prašine i sitnog kamenja koje su presijecale sunčeve zrake.

– Ide Lucija! – izderao se Matej.

Djevojčica nije ni zaustavila bicikl već je skakala s njega i vikala:

– Avion, avion!!! Tata!!! Avion!!! – disala je ubrzano.

– Što s avionom?

– Srušio se na našu kuću, svi smo dobro, ali kokoši su se razbježale, svinje su mrtve.

– Brzo, pokupite sve stvari bacite ih na prikolicu, ja idem upaliti traktor. Matej!

– Da? – Stavi bicikl na prikolicu i pozovi Marka posrao se ili ne! – Odjednom je izblijedio pejzaž van Gogha i strka je uzburkala sve boje koje može pružiti dodir polja i neba. Trčali su na sve strane, bacali motike i podsjećali jedan drugoga što sve moraju uzeti. Marko je u trku zakopčavao hlače i preskakao gredice. Prašina se dizala u skladu s njihovim kaotičnim kretnjama.

 

Žute trake su se širile oko kuća, omatale oko ograda, drveća i svega što je moglo poslužiti igranju uloge stupića. Maja se polako spustila niz stepenice i izašla iz kuće. Dvojica koja su vršila teror nad zvoncem pograbila su je za ruku te je onako u pidžami dovukli na ulicu i poslali iza žute trake. Novakovi su svi bili na okupu i imali isti pogled. Ostali su bez svega. Ona bijeda koju su imali je isparavala pred njihovim očima, ostajala je samo pjena koja je izlazila iz vatrogasnih cijevi. Pred njih je stala Maja. Sramežljivo je navlačila rukave pidžame, ali nitko ju nije gledao. Odšuljala se do svoga dvorišta i uzela bicikl.

Na kraju ulice, djeca koja su tek došla iz škole bezbrižno su skakutala za loptom ne sluteći kaos koji vlada stotinjak metara dalje. Podrugljivi pogledi Majinih vršnjaka sjetili su je da je u žutoj pidžami. Spustila je pogled i brzo pedalirala prema šumi. Za njom je ostao smijeh njezinih vršnjaka i zvuk lopte koja se odbijala od ceste. Stala je kraj hrasta i počela plakati. Svi su je vidjeli u toj ružnoj pidžami. Znala je da se mora vratiti jer će je roditelji tražiti, vijest o srušenom avionu sigurno su već primili. Potrčala je brzo prema cesti zaboravivši na bicikl naslonjen na drvo. Ubrzo se našla u svojoj ulici. Stare žene iz susjedstva sjedile su na klupici i komentirale događaj. Djeca su trčkarala zbunjeno po cesti. Maja je stajala nepomično i poput najveće spužve upijala govore drugih ljudi uz ostale zvukove dok joj se pritom vrtio u glavi prizor od prije pola sata.

Mrtav čovjek kraj aviona, nekoliko životinjica i velika krvava fleka na fasadi koja se još uvijek formirala. Krv se cijedila polagano poput meda niz kuhinjski ormarić kada je prošle godine razbila staklenku. Sada nisu bili važni ostali ljudi ni okolni prostor ni zelena trava u dalekoj pozadini. Bio je samo taj isječak slike koji je ubrzo izgurala druga misao, misao o žutoj sramotnoj pidžami.

 

[1] Svatko zna da brod pušta vodu
Svatko zna da je kapetan lagao
Svi imaju taj gorak osjećaj
Kao da im je otac ili pas upravo preminuo