Mediji i kultura : ideologija medija nakon decentralizacije | Katarina Peović Vuković

III. TRI NOVOMEDIJSKA ŠOKA U HRVATA

UVOD

U hrvatskim medijima se od sredine dvijetisućitih vodi intenzivna debata oko Mreže kao javnog prostora. Ta je debata obilježena dualizmom – za i protiv Mreže, a oba se izvoda temelje na pitanju utjecaja medija. Digitalni mediji i Mreža često se smatraju opozicijom tradicionalnim medijima, demokraciji, obrazovanju. Postavlja se pitanje učinaka medijskih tehnologija na društvo, kulturu i politiku. Ovdje su odabrana tri rana novomedijska događaja, koji demonstriraju probleme okvira te debate i ukazuju na ograničenja tehnodeterminističkog promišljanja odnosa medija i društva. U njima se reflektira problem okvira koji ograničava društvenu analizu medija, a posljedično takav pristup ne dozvoljava uvid u borbu tradicionalnih, opozicijskih i alternativnih kultura uključenih u definiciju uloge medija.

Diskurzivno se oblikovala kriza ili smrt medija, kao eshatološki moment konačne društvene degradacije. U slučaju objavljivanja lažnog intervjua s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom naglašavala se devalvacija novinarstva koja se zbiva u trenutku kada se novinari “neprofesionalno” počinju koristiti e-mailom kao zamjenom za živi razgovor. Zbog nedostatka fizičkog tijela, kritičari su naglašavali, ne može se voditi ozbiljan razgovor. U slučaju curenja privatne pornografske snimke pjevačice Severine Vučković isticalo se ugrožavanje privatnosti putem mogućnosti krađe digitalnih podataka. U slučaju cenzure i kritike blogova u središtu je bilo kriminaliziranje Interneta i anonimnog subjekta.

U toj debati zaobilazila su se pitanja ekonomije razmjene informacija, redefinicije uloge intelektualnog vlasništva, komercijalizacije platformi za javnu komunikaciju i u konačnici, zapravo i temeljno pitanje Mreže kao javne sfere. U analiziranim slučajevima ukazat će se kako medij nije djelovao autonomno. Nije to pokušaj da se dokaže kako je sve isto i da se novi mediji ni po čemu ne razlikuju od starih, već da se uputi kako je medij važan element analize društva, ali ne kao autonoman čimbenik promjena, već simptom koji ukazuje na političke i ekonomske korijene promjena, kao i simptom u drugom smislu, partikularni element koji potkopava temelje vjerovanja u utjecaj tehnologije.

SEVERININ PORNOGRAFSKI VIDEO KAO DAR DISTRIBUIRANOG MEDIJA

Privatna pornografska snimka jedne od najpopularnijih pjevačica u regiji pojavila se na Mreži u lipnju 2004. godine. Taj događaj označio je početak debate o utjecajuMreže na hrvatsko društvo i njegove subjekte. Debata oko ovog slučaja uputila je na barem tri neuralgične točke koje će se perpetuirano pojavljivati u sličnim debatama. Prvo, slučaj je pokazao strukturalno nerazumijevanje medija, distributivne strukture Mreže i nematerijalnog karaktera digitalnog zapisa. Drugo, razumijevanje tehnologije pojavljuje se u tipičnoj determinističkoj interpretaciji – opasnog utjecaja medija. I treće, događaj je uputio na jedan od aktualnih društvenih antagonizama danas, antagonizam između p2p mreža i industrije zabave.

Prvo, medijski diskurs je apostrofirao digitalnu snimku kao materijalni medij. Događaj i njegova diskurzivna izvedba simptomatično su bili okupirani terminomdistribucija koji u sferi distributivne Mreže ima sasvim drugačije značenje od značenja distribucije fizičkog medija. Jedan je od Severininih odvjetnika izjavio: “Vjerujemo da će sud reagirati odmah i naložiti uništavanje materijala i zabranu distribucije…”[1]. Policija je i potvrdila ovo nastojanje ustvrdivši kako je “nakon razgovora sa Severinom spremna započeti zaustavljanje lanca distribucije”. Sama pjevačica apelirala je na one koji su u posjedu snimke da je “vrate ili unište i da je dalje ne distribuiraju…”[2]. No p2p dijeljenje torrent dokumenata proces je fragmentirane identifikacije mrežnih lokacija, a ne distribucije snimke u cjelini. Takva distribucija, temeljena na arhitekturi Mreže, omogućava izravno povezivanje korisnika. No struktura medija, istovremeno, onemogućava lociranje prekršitelja, “lopova” koji je ukrao snimku. Potraga za krivcem zaustavila se na procesuiranju portala Index.hr koji je objavio vijest o postojanju video snimke. Mnoge su institucije, među njima i Hrvatski helsinški odbor, optužile Index zbog kršenja ljudskih prava zbog objave snimke. No Index nije objavio ni poveznicu na torrent-datoteku za dijeljenje snimke, već vijest o postojanju p2p mreža na kojima se snimka može naći. (Ovdje ne ulazimo u novinarsku etiku i moguće načine na koje novinari mogu reagirati u sličnim situacijama.)

Samo je nerazumijevanje strukture medija aktualiziralo razliku između centraliziranih i decentraliziranih medija – između vertikalne, hijerarhijske organizacije i horizontalne organizacije. Pojava Severininog porno videa događaj je koji je oko milijun korisnika naveo na ilegalnu distribuciju snimke. Slučaj je pretvorio legaliste u kriminalce, jer su korisnici sami, postali ilegalni distributeri sadržaja. U jeku događaja bilo je više od 530 izvora za taj video (prema podatku na grupi hr.alt.seks). Mreža je djelovala nehijerarhijski, ne kao institucija koja bi se suočila s moralnim pitanjima objave takvog materijala, već kao rizom kojim se informacije šire mimo “vratara”, urednika, odgovornih nadzornika. Inzistirajući na sadržaju, nije vidljivo kako je ovdje “krivac” struktura. Locirati vrata koja su prva propustila snimku nemoguće je, kao niti otkriti “vratara”. Svi pokušaji “otkrivanja počinitelja” i kaznenog gonjenja koje su poduzele institucije, mediji i privatni odvjetnici propali su, a slučaj se sveo na otkrivanje počinitelja kaznenog djela “krađe osobne video kazete”. Pretpostavlja se kako je serviser kopirao dokument sa Severininog diska, tako da je jedino tog agenta (eventualno) moguće procesuirati. No nije moguće zaustaviti distribuciju.

No, druga neuralgična točka ovog slučaja upućuje na dosege i karakter debate o Mreži kao tipičnoj determinističkoj interpretaciji utjecaja medija. Curenje privatnih snimki, osobnih podataka artikulira se u javnosti kao posljedica kaotične strukture medija koji je po sebi sklon manipulaciji. S ovim slučajem u hrvatskoj javnosti započinje vladavina diskursa o brisanju razlike između javnog i privatnog, kao imanentnoj karakteristici medija. Te će istine kulminirati u slučajevima virtualnog Sanadera i cenzurama blogova. Ovaj je događaj imao, što su mnogi cinično apostrofirali, edukativnu funkciju (“Severina je podigla razinu informatičke pismenosti”, piše u Večernjem listu 3. lipnja 2004. godine), no on je ustoličio neka znanja koja ne nalaze potvrdu u samoj strukturi medija. Ta su znanja duboko prisutna u strukturi osjećaja. Iako je ovdje riječ o privatnoj snimci, ili upravo zato, ovaj događaj ukazuje na to kako je pitanje darovne ekonomije, kako je praksu dijeljenja nazvao Richard Barbrook (2002), puno kontroverzi i točaka nesporazuma, koje se slamaju u jednostavnim ocjenama za i protiv Mreže, a koja ukazuju kako je pitanje privatnosti i načina na koje se ona može zaštititi povezano s pitanjem arhitekture medija i kulturnim industrijama koje ne uspijevaju kontrolirati distribuciju svojih proizvoda.

Treći razlog zbog čega ovaj događaj postaje simbolički važan trenutak inicijacije hrvatske kulture u globalnu debatu o ulozi Mreže, jest uvid koji on pruža u sukob između dominantne kulture i emergentnih alternativnih kultura Mreže, p2p mreža za razmjenu glazbe, knjiga, filmova, softvera i kompjutorskih igara. U ovom slučaju postaje očit jaz između otvorene Mreže koja uvodi ekonomiju virtualnih darova i industrije zabave koja se temelji na proizvodnji i distribuciji istovjetnih kopija. Taj je sukob postao vidljiv u trenutku kada su odvjetnici odlučili Severininu amatersku snimku klasificirati kao umjetničko djelo, a kako bi ju zaštitili autorskim pravom. Reakcija je naravno, paradoksalna, jer svima je jasno da je riječ o amaterskoj pornografskoj snimci, no istovremeno ova je reakcija tradicionalnih medijskih industrija na ugrožavajuću strukturu p2p mreža simptomatična. Ono što odvjetnici pokušavaju jest snimku vratiti u posjed tradicionalne ekonomije industrije zabave, čija moć počiva na proizvodnji originalnih kopija. Strategija odvjetnika počiva na tradicionalnim modelima zaštite autorskih prava koja su definirana u eri formacije glazbene i filmske industrije. To ograničavanje znači kriminalizaciju korisnika distributera kao i kriminalizaciju p2p mreža.

Nedavnim američkim prijedlozima zakona SOPA i PIPA i trgovinskim sporazumom ACTA čini se da je neizbježno kako ćemo u budućnosti svjedočiti takvom ograničavaju. Kako bi perpetuirale svoju moć tradicionalne industrije virtualnu sferu ekonomije obilja (filmova, glazbe, knjiga, igara i softvera) pokušavaju redefinirati na način na koji je ekonomija oblikovana u materijalnoj sferi proizvodnje fizičkih kopija. Riječ je o očitom nastojanju industrije da ograniči mogućnosti neograničenog dijeljenja. No ono što je problematično jest hegemonija kao spontani pristanak podređenih kultura na smjer koji su nametnuli vodeći, kako je Gramsci definirao ideologiju. Borba suprotstavljenih kultura – p2p mreža i industrije zabave – borba je etatističko-korporativnih potreba koje se često prikazuju kao općedruštvene. Legislativa, a međunarodni sporazum ACTA je najrecentniji primjer, brani navodnu potrebu ograničavanja zaštitom korisnika. Ograničavanje distribuirane strukture Mreže legitimira se pravima djece (kao u slučaju Zakona o pristojnosti komunikacije), itd.

Može se postaviti pitanje – znači li slobodan pristup privatnim pornografskim snimkama početak slobode medija u Hrvatskoj? Ako je svaka informacija na Mreži “dar” kako je to tvrdio Richard Barbrook, jesmo li mogli politički pametnije iskoristiti “dar” distribuiranog medija? No što ako je samo pitanje – za što koristimo dar virtualnih medija – duboko pogrešno? Nije li događaj koji stoji na početku transformacije hrvatskog medijskog diskursa prema modelima distribuirane strukture medija upravo pravi događaj jer nas podsjeća na traumatičnu jezgru otvorenog medija. Ovaj slučaj poput sličnih šokantnih i traumatičnih događaja ispituje granice tolerancije same ideologije medija kao “univerzalnosti bez totaliteta”. On nas podsjeća na to da Mreža jest otvorena, ali se njezine partikularne perspektive međusobno ne mogu tolerirati. Slični kontroverzni događaji na Mreži često se tumače kao otkloni od demokratične, univerzalne matrice. Optimisti tada tvrde da se to može regulirati (poput Michaela Wescha), dok pesimisti smatraju da se od Mreže nije moglo više niti očekivati, jer je ona u sebi nedemokratična (zbog svoje vojne povijesti i sl.). No nije li Mreža inkluzivno mjesto i zato mjesto na kojemu se podaci dijele bez obzira na njihov sadržaj?

Jean Baudrillard hiperrealno je stanje opisao kao “pornografiju događaja”. Pornografija je opscena ne zbog reprezentacije opscenog sadržaja već zbog strukture medija koja omogućava bombardiranje “događajima”, “ekstazu komunikacije” u kojoj se više ne komunicira ni o čemu već o komunikaciji samoj (Baudrillard, 2001a). No danas je situacija gotovo obrnuta. Utopijske interpretacije Mreže slave YouTube video Numa Numa koji je reproduciran preko 700 milijuna puta, ne zbog njegova sadržaja, već strukture koja ga je omogućila. Sama struktura medija (Mreže) smatra se demokratičnom, još jednim stupnjem u emancipaciji artefakta od aure, procesom koji je Benjamin locirao u doba mehaničke reprodukcije koja je omogućila da svi konzumiraju sadržaje, dok sada svi mogu i proizvoditi sadržaje. Kada je struktura postala demokratičnom, zavladala je pornografija, ali ne pornografija događaja i ekstaza komunikacije, već prava pornografija sadržaja. Utopijski odgovori na pitanje “ako je Mreža utopijski prostor, zašto se tu uglavnom dijeli pornografija?” naglašavaju alternativne primjere aktivističke upotrebe Mreže. No ukoliko se Mreža smatra alatom demokratizacije, još uvijek ostaje pitanje zbog čega je to alat manjine dok većina konzumira pornografiju? Zbog toga nije dovoljno naglasiti potencijale digitalnih medija i Mreže kao alata kulture otpora, već je potrebno okrenuti stvari i zaključiti kako je Mreža otvorena i upravo zato naseljena pornografijom.

Slučaj Severinine snimke spojio je dva ključna momenta u raspravi o slobodi na Mreži. Pitanje privatnosti i pitanje ugrožavanja autorskih prava. Ta se dva pitanja ovdje čine gotovo slučajno povezana činjenicom da odvjetnici proglašavaju pornografsku snimku umjetničkim djelom. No zahtjev tradicionalnih industrija zabave za ograničavanjem distribuirane arhitekture Mreže zbog ugrožavanja autorskih prava i inače se legitimira općim dobrom, dobrom pojedinca (autora) ili zaštitom privatnosti. I zaštita autora (od nedozvoljenog kopiranja i dijeljenja) i zaštita privatnosti (curenje privatnih snimki) pojavljuju se kao legitimacijski diskursi kapitalizma, simboličke mašine koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava.[3] Tu se pojavljuje tipičan legitimacijski diskurs ekonomije javnog i privatnog. Iluzija počiva na legitimaciji kako je neka prava potrebno ograničiti zbog općeg dobra, kao što su to dobra države ili pojedinca. (U slučaju WikiLeaks se javnost konsolidirala oko zaključka kako je neka prava potrebno ograničiti ukoliko ona ugrožavanju države; dok je David Cameron pozvao BlackBerry da ograniči komunikaciju, kako bi spriječili nasilje na ulicama.)

ODGOVOR TRADICIONALNIH KULTURA. CENZURA BLOGOVA

Dok je prvi događaj, distribucija Severinine privatne snimke ustanovio tezu – distribuirana struktura medija kao praksa slobodnog dijeljenja je ugrožavajuća za tradicionalnu industriju zabave, druga serija događaja koju pratimo tijekom 2005. i 2006. godine, predstavlja svojevrsnu antitezu – uzvraćanje udarca tradicionalnih institucija. (Auto)cenzure blogova u ranoj fazi mrežne kulture u Hrvata, kada je zavladao jedan oblik blogerskog booma, ukazale su na aktualna polja pregovora. Jedan odgovor tradicionalnih struktura na emergentne oblike komunikacije bile su disciplinarne edukacijske mjere. Promatrajući strukturu Mreže, a pogotovo metode nadzora društva kontrole, ove su metode djelovale tek simbolički. Ipak, neki su subjekti bili disciplinirani. Učenici Prve riječke gimnazije i XVIII. gimnazije u Zagrebu su tijekom 2005. i 2006. godine kažnjeni ukorima jer su na blogovima ocjenjivali svoje profesore. Etatizacija komunikacije je kršila ustavotvorna prava – poput staljinističkih procesa – država je zabranila javni govor. Državni tajnik Ministarstva obrazovanja upozorio je kako će “svaki takav sadržaj biti uklonjen, a učenici kazneno gonjeni”.[4]

Ovo je samo jedna od mnogih reakcija tradicionalne kulture na nove komunikacijske prakse. No sukob se ne može detektirati kao sukob dviju generacija (David Kirpartick je zaključio kako je to razlika između opuštenih brucoša i starijih koji razumiju da je neke stvari bolje ostaviti za sebe). Često se u diskurzivnim pregovorima oko značenja tehnologije implicira neutemeljena generacijska podjela. Taj popularan pristup zanemaruje kako je, primjerice, Facebook zapravo medij odraslih – više je korisnika Facebooka starijih od pedeset i pet godina nego srednjoškolaca.[5] No i profesori i profesorice, kada postaju subjekti u društvenom prostoru distribuiranog dijagrama, i istovremeno građani disciplinarnih institucija (obrazovnog sustava, tiskanih medija, itd.) podliježu represiji. U tom je razdoblju bio aktualan i slučaj profesorice koja se na svom blogu požalila na teške uvjete rada u školi zbog čega je dobila otkaz (koji je ipak povučen nakon što je javnost reagirala).

Nije naravno niti riječ o tome da bi mentalitet centraliziranih medija i institucija podržavao kršenje ustavnog prava na slobodu govora, prije je riječ o klasičnojmoralnoj panici “stanju u kojem se epizodu, osobu, grupu ili grupu osoba definira kao prijetnju socijalnim vrijednostima i interesima” (Cohen, 1980: 9). Moralna panika se javlja kada društvo nije u mogućnosti savladati neke novosti. Iznenadna zamjena pozicija (učenici koji ocjenjuju profesore) provocirala je javni odgovor tradicionalnih kultura koje na blogere reagiraju slično kao na supkulturne skupine. (Stanley Cohen je u studiji Folk Devils and Moral Panics analizirao moralnu paniku promatrajući reakcije na pojavu modsa i rokera.) Moralna panika igra važnu ulogu u ideološkoj kontroli, jer riječ je o “jednoj od osnovnih formi ideologijske svijesti putem koje se stekla podrška ‘tihe većine’ za narastajuće prisilne mjere države, te koja pruža legitimitet ‘više nego uobičajenoj’ primjeni kontrole” (Hall, 1978:221). Obrazovne institucije kao klasične gutenbergovske institucije koje doživljavaju krizu u eri digitalno-mrežnih medija fabriciraju svoju moć, no ipak djeluju u prostoru pregovora o značenju medija na način legitimacije prisile. Zbog toga su se uglavnom u slučajevima represija tradicionalnih kultura autori odlučivali na autocenzuru, povlačeći sadržaje s Interneta.[6] Gašenje blogova ili moralni progon autora tijekom 2005. godine, nije se slučajno odigrao u sferi kulture i ekonomije Gutenbergove galaksije – obrazovnog sustava u kojem se obrtanje pozicije ocjenjivača doživjelo kao ugrožavanje autoriteta. Strukturalno Mreža ne podržava centralizaciju, pa je i cenzura otežana. Osim što nije lako dokazati tko stoji iza neke izjave ili sadržaja na Internetu, moguće je beskrajno perpetuiranje kopije neke stranice. Zato, cenzura blogova kao jedan od nekoliko događaja koji su u Hrvatskoj devedesetih obilježili debatu o Mreži, predstavlja tradicionalni odgovor na emergentne kulture.

Danas se u polju, koje je do sada bilo rezervirano za tradicionalne kulture, pojavljuju novi legitimacijski diskursi. Pobornici Bolonjske reforme pozivaju se na “digitalnu generaciju” i druge pseudo-progresivne diskurse. (“Današnja su djeca digitalna, a školski nam je sustav ostao analogan” upozorava rektor riječkoga Sveučilišta Pero Lučin u Jutarnjem listu 21. prosinca 2011. godine.) Marshall McLuhan edukacijske je sustave nazvao “retrovizorima”, jer su to “umirući i zastarjeli sustavi utemeljeni na literarnim vrijednostima i fragmentiranim i klasificiranim podacima, potpuno neprikladnima potrebama prve televizijske generacije” (McLuhan, 1969). No ti se diskursi mijenjaju, diskurs tradicionalne kulture koji nalazimo u reakciji na blogere u hrvatskom obrazovnom sustavu, danas se sukobljava s diskursom društva kontrole. Novi edukatori i sami primjećuju kako je sustav neprilagođen “novoj generaciji koja je odrasla s PC mišem, daljinskim upravljačem, mobitelom, iPodom i drugim elektroničkim uređajima za komunikaciju i zabavu” (Pero Lučin, Jutarnji list, 21. prosinca 2011.).

Društvo kontrole, kako je stadij u kojem se nalazimo nazvao Gilles Deleuze, disciplinira svoje subjekte na nov način. Post-panoptikon ne funkcionira više putem institucionalnog centraliziranog pogleda. On više ne funkcionira poput Benthamova Panoptikona kao arhitekturalnog prikaza sustava, karte, dijagrama moći, odnosa prema subjektima gdje je, kako je to Michael Foucault u djelu Nadzor i kazna opisao, disciplina uspostavljena kroz ‘‘male tehnike mnogostrukih i međusobno ukrštenih nadgledanja, pogleda koji vide ne bivajući viđeni’’ (Foucault 1994: 176). Autocenzure blogova još uvijek funkcioniraju na način discipliniranja subjekata gdje oni pod jednim oblikom pogleda odlučuju “popustiti”. Danas se u polju emergentnih kultura pojavljuju novi oblici ne samo legitimacijskih diskursa, koji se pozivaju na digitalno doba, već i stvarnih kontrola koje se temelje na kvantifikaciji svega, u kojoj su subjekti (učenik, student, zaposlenik u korporaciji, itd.) pod neprestanim treningom. Disciplinarne institucije, među kojima i škole i fakulteti, pokazuju sklonost novom, menadžerskom obliku kontrole, sustavu u kojem je, piše Deleuze, korporacija zamijenila zatvor, od kraja osamnaestog stoljeća analogijski model disciplinarnog društva. U nacrtima zakona za visoko obrazovanje danas se spominju dekani-menadžeri, a tržište kao nužan, iako nepopularan regulator. Emergentne kulture u hrvatskom obrazovnom sustavu djeluju u okviru novih moćnih ideoloških koordinata. Gilles Deleuze je predvidio kako će kontrola biti odgovorna za predaju i poraz škole korporaciji, gdje će trening zamijeniti obrazovanje (1990).[7]

Odgovor tradicionalnih kultura u tim ranim danima pregovora oko društvenog značenja Mreže, bio je nezgrapan pokušaj konvergiranja procesa decentralizacije. Diskurs tradicionalnih kultura još uvijek se obraćao disciplinarnim metodama. Jedan od osnovnih političkih principa informatičke kontrole je fleksibilnost, proizvod postindustrijskog društva u kojem smo svi zatočenici, kako tvrdi Deleuze, ne fizičkih zatvora, već društva numeričkog oblika nadzora (Deleuze, 1990). Umjesto zabrana, nove metode društva kontrole temeljene su na strukturalnim ograničenjima.

Cenzura u klasičnom smislu (uklanjanje sadržaja) pripada psihodinamici tiskanih medija jer ona počiva na moći “vratara”, cenzora da odluče o “prikladnosti” sadržaja. Cenzura kao oblik totalitarizma na Mreži bila je gutenbergovski odgovor na emergentne prakse gdje svi korisnici postaju proizvođači. Kao anakroni odgovor tradicionalnih kultura, cenzura ne uspijeva konvergirati započete procese. S druge strane, ograničenja u strukturi su novi oblici kontrole. Postoji fundamentalna razlika između strukturalnog zatvaranja Mreže – ograničavanja izravnog spajanja dviju točaka u Mreži bez posredništva i cenzure. Emergentne kulture oslanjaju se na metode strukturalnog nadzora ili tehnologija identifikacije, kao u slučaju Facebooka. Totalitaristički mehanizmi budućnosti transformiraju individuu u dividuu, upozorio je Deleuze, podijeljeni subjekt za sustav ne predstavlja nikakvu vrijednost mimo vrijednosti koju ima kao jedinica u masi (uzorcima tržišta ili bankama podataka). Ono što danas nalazimo i u obrazovnom sustavu, slično je tehnologijama kontrole na Mreži koje je najavljivao Lawrence Lessig. To su tehnologije identifikacije (koje će se, tvrdi Lessig temeljiti na korištenjima lozinki i procedura za provjeru autentičnosti) i tehnologije nadzora koje služe za presretanje poruka (Lessig, 1999).

Ova debata tek je izraz borbe tradicionalnih i emergentnih kultura i ukazuje na mjesta i polja pregovora. Obrazovanje je bojišnica, kao što je i tehnologija također bojišnica, kako je svaku Kulturu nazvao Stuart Hall. Danas su još snažnije povezane sve kulturalne bojišnice, jer se u društvu kontrole nalazimo u sveopćoj krizi s obzirom na sve ograđene okoliše koje je opisao Foucault. Zatvor, bolnica, tvornica, škola, obitelj, upozorava Deleuze postaju modulacije istog. Umjesto odvojenih prostora, društvo kontrole se koristi “određen[om] vrstom modulacije, nečim poput samo-deformirajućeg odljevka koji se neprekidno, iz trenutka u trenutak mijenja… poput sita čija se mreža od točke do točke preobražava, transmutira” (1990). U svim ovim prostorima, ako je slijediti Halla i gramscijevske kulturalne studije, hegemonija nije nametnuta, već rezultat pregovora o značenjima i artikuliranjima raznih interesa. Tehnologija (Mreža) važan je dio javne debate o značenju komunikacije, prava na govor, prava na javni prostor, statusa znanja, itd. No odgovor emergentnih kultura tek predstavlja pravi izazov u društvu distribuiranih medija.

VIRTUALNI PREMIJER. MEDIJ KAO SIMPTOM POLITIKE

Ako je prvi novomedijski šok, Severinin porno video, uputio na strukturalne promjene i sukobe koje oni izazivaju između tradicionalnih i alternativnih kultura, a drugi, cenzura blogova, ukazao na represivne reakcije tradicionalnih kultura, treći novomedijski šok svojevrsna je sinteza koja upućuje na to kako te bitke koje se čine kao bitke za ili protiv (strukture) medija zapravo i same ukazuju na neke društveno-političke promjene. Medij, ukratko, koji se često diskurzivno oblikuje kao onaj koji utječe na ukidanje umirućih i zastarjelih sustava (tradicionalnih kultura), ili onaj koji uvodi nove društvenopolitičke poretke, u ovom će se slučaju ukazati kao simptom jedne desupstancijalizacije politike.

U veljači 2008. godine u Jutarnjem listu objavljen je intervju s tadašnjim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom. Uspostavilo se kako je intervju Davora Butkovića koji je vodio putem elektroničke pošte – lažan. Jedan je mladić šaleći se, novinaru Jutarnjeg lista u ime premijera poslao poziv na intervju, koji je novinar prihvatio, iako je mladić poruke slao s Google elektroničke pošte linija04@gmail.com. Nakon što je prijevara otkrivena, novinarska struka, profesori novinarstva i institucije osudili su novinara, no ne samo zbog nepoznavanja medijskih kodova (protokola koji nalažu da premijer koristi vladinu službenu elektroničku adresu), već zbog toga što se koristio elektroničkom poštom, medijem koji ne može zamijeniti kontakt u fizičkom prostoru. Medijska kuća koja je intervju objavila, također je krivicu svalila na medij, tu “mračnu stranu internetskog svijeta komunikacije”.[8] U ovom je slučaju tako, osim novinara, optužen i medij.

Jasno je kako postoje neke razlike između komunikacije u realnom prostoru i vremenu i elektronički posredovane komunikacije. Nedostatak tijela nešto toj komunikaciji oduzima, kao što nešto i donosi. Riječ je o objektivnom nedostatku, ukoliko uzmemo u obzir da sugovorniku ne čujemo glas, niti ne vidimo osobu, već samo tekst. S druge strane intervju putem elektroničke pošte sugovorniku omogućuje promišljanje odgovora. No medij sam ne proizvodi nikakve učinke, a njegove su materijalne karakteristike prije posljedica nego uzrok devalvacije tijela i glasa, kao i fizičkog prostora. Zbog toga Manuel Castells i jest nazvao prostor “prostorom tokova”, a vrijeme “bezvremenim” (2000). Upućivanje na medij kao uzročnika, a ne posljedicu te devalvacije, mora se promatrati kao oblik lacanovskog nesvjesnog jer svi naravno znaju kako medij ne proizvodi ništa sam. Na djelu je ipak društvena fantazma izgrađena oko konsenzusa kako mediji (tehnologije, informacije) vrše odlučujući utjecaj na društvo.[9]

Marshall McLuhan je među prvim teoretičarima koji su upozorili na opasan previd, dojam kako je odnos između medija i njegovog sadržaja prirodan. Ta se struktura otkriva u trenucima kada novi medij postaje remedijacija starog, jer preoblikuje stari medij otkrivajući u tom procesu njegovu strukturu. Sadržaj svakog medija je drugi medij (McLuhan, 1964). Narativna struktura romana, upućuje McLuhan, postala je vidljivom u trenutku kada je postala sadržajem filma.[10] Marshall McLuhan je omogućio da uvidimo previd razumijevanja utjecaja medija. Sadržaj nije presudan za utjecaj medija, već medijska struktura. Uistinu, razgovor na Mreži poprima neka obilježja strukture medija. No McLuhanov tehnološki determinizam ne dozvoljava prijelaz od razumijevanja medija kao simptoma medijskog sustava, na društvenu razinu na kojoj medij kao takav možemo promatrati ne kao simptom drugog medija, već kao društveni simptom. Smrt (starog) medija tako se otkriva kao smrt starog društva. Virtualna komunikacija, kojoj se spočitava devalvacija komunikacije, upravo jest simptom devalvacije, ali ona se već desila, i u starom (novinskom) mediju, kao i u društvu uopće. Ukoliko se McLuhanova formula shvati bez njezina tehnološkog determinizma, a umjesto medija kao subjekta, u središte tog interesa stavi društvo i medij kao simptom društvenih promjena, tada se još uvijek postavlja pitanje, zbog čega su mediji diskurzivno tvoreni na tehnodeterministički način? Ta kritika djeluje putem medijacije gdje je objekt kritike (medij) zamjenski znak. Mogli bismo svaku kritiku medija čitati kao društvenu kritiku, kada bismo zamijenili subjekt tih kritika. No razlozi takva prijenosa povezani su sa subjektovim (društvenim) pokušajem samo-oblikovanja i privida koherencije. Tako te kritike više od svega upućuju na aktualne antagonizme u društvu. Novomedijski događaji poput lažnog intervjua s Ivom Sanaderom simptomatičan je moment koji čini očitim da nije novi medij ugrozio društvene i prirodne poretke, već ukazao na postojeće društvene antagonizme i potrebu da se oni oblikuju kao problemi tehnologije, medija i informacija. Neki takvi slučajevi učine očitim kako postoji jaz između latentnog i manifestnog sadržaja tog “znanja” u strukturi osjećaja o transformativnoj tehnologiji.

Javnost je u slučaju virtualnog Sanadera Mrežu osudila kao lažnu, degradiranu stvarnost, komunikacijski kanal koji je podložan prijevarama zbog izostanka tijela kao zaloga autentičnosti. No upućivanje na problem kao problem tehnologije (postoji neki sadržaj koji taj intervju treba prenijeti, a to ne može zbog nedostataka medija), a ne politike postaje problematičnim u trenutku kada se pokazuje kako je problematičan sadržaj a ne medij. U autentičnost Sanaderova intervjua nitko nije posumnjao sve dok Vladin ured nije poslao priopćenje. Moment otkrivanja prijevare sadrži u sebi nešto komično poput trenutka u crtiću u kojem mačka ne zna da pada dok ne pogleda dolje. To je trenutak koji ukazuje na Realno kao instancu pogrešnog prepoznavanja, onaj moment u kojem shvaćamo kako “nema ništa ‘onkraj’ fantazije”, već da je funkcija te fantazije da “sakrije prazninu, to ‘ništa’ – odnosno, taj nedostatak u Drugome” (Žižek, 1989: 148). Moment u kojem je Realno provalilo u hrvatski politički diskurs je moment kada se otkriva kako je sadržaj intervjua lažan, iako je dotada intervju bio neproblematičan. Ne samo da je, dakle, lažni intervju izvršio svoju prvotno namijenjenu funkciju (javnost je izvijestio o političkim stajalištima premijera), već se temeljna “autentičnost” ovog političkog diskursa detektira i kao osobna autentičnost. Razlika između realnog i virtualnog učinila se nejasnom čak i samom subjektu, Ivi Sanaderu, koji je priznao kako isprva nije bio siguran je li riječ o nekom njegovom starijem intervjuu, zbog greške ponovo tiskanom.

McLuhanova formula uzdignuta na razinu društvenog ukazuje na simptomatsku ulogu medija. Umjesto virtualnosti kao lažne realnosti – virtualnost se prokazuje kao simptom Realnog kao pogrešnog prepoznavanja. Intervju lažnog Sanadera materijalizirao je virtualne slike koje su lebdjele oko političkog diskursa praznih označitelja (EU, ZERP, NATO). Dematerijalizirana komunikacija, virtualni medij, pružio je mogućnost prodora Realnog u kontekst političkih himera – otkrivši kako nikad nije niti postojala točka reference. Gilles Deleuze je smatrao kako virtualno nije lažna degradacija stvarnosti, već aktualizacija mogućeg, slika koje se mogu aktivirati u svakom trenutku. Deleuze piše kako se “svako aktualno okružuje oblakom virtualnih slika” (Deleuze, 2002: 148). Tako se i ovdje virtualno ne ukazuje kao opozicija “realnom”, već “aktualnom”.[11] Viktor Zahtila – kao Sanaderov dvojnik jedna je od niza mogućih aktualizacija Realnog Sanadera-političara. U tom smislu, on nije prevario hrvatsku javnost, jer je odigrao svoju ulogu vjerno konceptualnoj ideji i aktualnom političkom diskursu. Imaginarno (Viktor) koje je preuzelo ulogu Realnog (Ive) uputilo je na to kako je Realno već u sebi nagriženo i necjelovito.

U medijskim komentarima ovog događaja moglo se čuti da se: “…veliki i važni intervjui s uglednim ljudima rade tako da s čovjekom sjedneš i razgovaraš”[12]… “Ozbiljan razgovor” se poistovjetilo s materijalnim, fizičkim (muškim) tijelom. No paradoksalno, zbiljska osoba Ive Sanadera otkriva se kao virtualnija od njegova virtualnog dvojnika. Premijer kojem je borba protiv korupcije bila temeljna točka političkog programa, danas je u pritvoru iz kojeg se brani od optužbi za korupciju i zlouporabu moći. Upozorenje kako je s ozbiljnim ljudima potrebno sjesti i razgovarati, diskurzivno oblikuje “ozbiljne sugovornike” kao fizičke osobe. No (muško, korpulentno) fizičko tijelo kao legitimacija političkog diskursa, bez napora je transkodirano u avatarski lik Viktora, dok je autentičnost zbiljskog Sanadera ozbiljno uzdrmana. Sanadera je naslijedila premijerka Jadranka Kosor koja je u punom smislu bila aktualizacija iste (virtualne) političke retorike. Ove se zamjene tijela zbivaju vrlo slično znanstveno fantastičnim zapletima u cyberpunk romanima Williama Gibsona gdje avatari umrlih korporacijskih moćnika i nakon smrti nastavljaju postojati u obliku virtualnih političkih generatora savjetujući svoje nasljednike (Mona Lisa Overdrive, 1988, 2003). Sanader-političar je doživio svojevrsnu simboličku smrt, no njegovi avatari oblikuju nove aktualizacije jednog političkog identiteta koji nastavlja i dalje politički djelovati. To je djelovanje moguće upravo zato jer premijerov identitet nikad i nije bilo određen fizičkim tijelom. Situacija je upravo suprotna od one koju je javnost detektirala kao problematičnu. Ne treba “ozbiljno shvatiti” fizičko tijelo s kojim bi novinar trebao sjesti i razgovarati, jer ono je upravo fikcija, dok je ozbiljno političko tijelo zapravo algoritamska osoba i skup informacija (koje je Viktor uspješno prisvojio).

Ono što kritičari virtualnosti iznose kao argument protiv novih medija (digitalnih medija i Mreže) uistinu nije determinirajuće obilježje medija, već društveno-političke situacije. Dematerijalizirani principi, treperavih označitelja, kako je digitalne znakove nazvala N. Katherine Hayles (1999), koji su skloni manipulaciji i programabilnisu, na što je u Jeziku novih medija upozorio Lev Manovich (2001), uistinu određuju ne samo digitalne znakove, već su i karakteristike neoliberalne politike. Zbog toga bi trebalo situaciju promatrati upravo obrnuto od perspektive kritičara novih medija. Nisu mediji devalvirali društvo, već su i sami proizvod društva u kojem se već desila devalvacija materijalnosti, instalirala fleksibilna proizvodnja i politike višestrukih identiteta kao konačna pobjeda projekta političko-ekonomskih sustava, liberalne tradicije i vrijednosti individualnih sloboda.[13]

Lažni intervju sažeo je dvije ključne točke djelatnog političkog diskursa i nepoznatih istina koje oblikuju hrvatsko Realno. Politički diskurs se nakon 2000. godine transformirao u neoliberalni proeuropski diskurs koji inzistira na zadržavanju dijela nacionalnog (nacional-šovinističkog) nasljeđa. Diskurs, oko kojeg je u Hrvatskoj postignut konsenzus, igrao je odlučujuću ulogu u pobjedi vodeće hrvatske stranke koja se na vlast vratila nakon velikog poraza 2000. godine (prve demokratske smjene vlasti u Hrvatskoj). Vladajuća politička stranka koja je devedesetih postala poznata po retorici nacional-šovinizma, sa Sanaderom je kao i s njegovim nasljednicima, pokazala kako je sposobna mijenjati se. Sanaderov izborni slogan bio je “Idemo dalje”, što je značilo odbacivanje prošlosti i djelomičnu detuđmanizaciju koju je tražila i ljevica. Mogućnost promjene, mijenjanja “karakteristika” koje definiraju varijablu “nacionalnog identiteta” ključ je političkog uspjeha. Ovaj je ideologijski manevar sličan sloganu “Yes we can!” Baraka Obame koji ne donosi nikakvu političku novost, već zamagljuje što mi to zapravo možemo?, i u kojem smjeru mi to zapravo idemo?, no istovremeno on uistinu politički djeluje.[14]

I političke istine funkcioniraju poput paradoksalnog psihoanalitičkog dijaloga koji nije ni subjektov ni analitičarev, a ipak djeluje. Politički identitet i medijski diskurs koji je bio presudan za Sanaderovu pobjedu na izborima 2003. godine, oblikovali su i istovremeno već bili djelatni za vladajuću strukturu osjećaja biračkog tijela. I u ovom slučaju bilo bi lako “optužiti svećenike ili despote za proizvodnju lažne svijesti” (Althusser, 1971: 174), no teže je primijetiti kako je svaka identifikacijaimaginarna, te kako je potrebno da se pojedinac prepozna kao subjekt neke ideološke prakse, adresat te prakse. Politički diskurs je manipulativan, ali ne zato jer laže. On je najčešće zapravo algoritamski generator političkih vrijednosti i ideja, čija matematička formula počiva na statistici istraživanja javnog mijenja. Hegemonija je stvar konsenzusa, zbog čega ne možemo jednostavno optužiti medij zbog devalvacije političkog diskursa. U zapadnim demokracijama, kako je upozorio Antonio Gramsci, hegemonija se stječe procesom pregovora, zbog čega jedna društvena skupina mora, i treba, biti hegemonijska prije osvajanja moći (Gramsci, 1971: 12). I Sanader i njegova stranka su, paradoksalno, već vladali prije nego što su osvojili vlast na izborima.

Uistinu postoji više “Sanadera”, kao političkih aktualizacija, a borba oko dominacije stalno je u tijeku. Sanader – političar koji je u opoziciji promovirao krut nacional-šovinizam, nije isti kao Sanader Europejac. Virtualni Sanader jedna je od aktualizacija povezana uz konkretan, ali promjenljiv politički diskurs. Zapravo digitalni mediji i Mreža u tom su smislu prostori najradikalnijih pregovora. Danas na Mreži Ivo Sanader egzistira u mnoštvu mrežnih aktualizacija kao utvara – cut-up postojećih premijerovih govora i mrežnih DIY intervencija. No najinteresantnije su sublimne aktualizacije dvaju suprotstavljenih političkih diskursa. Prva je “tradicionalna” reprezentacija u kojoj se Sanaderova moguća homoseksualna orijentacija pojavljuje kao konačni dokaz degradacije hrvatskog nacionalnog Bića. To je lik Sanadera kao homoseksualca, dakle izdajice.[15] Drugi Sanader je radikalna opozicija. Kao kreacija LGBT zajednica, on se pojavljuje kao aktualizacija virtualne transformacije patrijarhalne, tradicionalne, homofobne Hrvatske. Nije li simptomatično kako je i ovu sliku inicirao virtualni Sanaderov dvojnik Viktor Zahtila, koji je nakon događaja otkrio kako je njegova originalna motivacija za sve transgresije Sanaderova lika potaknuta homoerotskom žudnjom? YouTube filmom Mandate of My Heart, koji prikazuje Viktora koji “opći” sa Sanaderovim plakatom, Zahtila potiče i drugu simboličku aktualizaciju Sanadera, no ova djeluje gotovo nadrealno. Dok je prva uputila na desupstancijalizaciju politike, druga upućuje na mjesto u kojem političko još uvijek postoji, antagonizam koji je aktualan i u hrvatskom društvu. Ako je lažni Sanader uputio na virtualnost aktualnog političkog diskursa, Sanader-homoseksualac je jedna od opozicijskih ideja, antagonističina diskurzivna tvorba moguće Hrvatske. Premijer je u toj reprezentaciji homoseksualac dakle iskupitelj, maneken nove Hrvatske, afirmativne ideje kako je u toj Hrvatskoj moguće biti homoseksualac-političar.

Drugi YouTube video Sanader iliti Macho Man montira Sanaderov predizborni video, komično ali dosljedno naglašavajući elemente koji su prisutni u samom spotu – dug i značajan kvazi-erotski pogled Sanadera prema muškom akteru, stisak ruke i dodavanje lopte. Za razliku od fizičkog tijela i fizičkog kontakta koji su se ukazali kao slabi temelji javnog-političkog diskursa (pečat ozbiljnosti koji je, prema kritičarima, nedostajao u elektroničkoj komunikaciji), u ovoj aktualizaciji oni uistinu imaju snažan politički smisao. Fizičko tijelo se otkriva kao nositelj fantazmatskih, neizrečenih ali aktivnih i moćnih političkih igrokaza, politike identiteta i homoseksualnog oslobođenja Hrvatske. Homoseksualci, izgnani iz dominantnog diskursa tradicionalnih medija – Mrežu prihvaćaju kao medij horizontalne, decentralizirane, i najvažnije anonimne komunikacije.

Nije slučajno Mreža igraonica u kojoj se amateri transgresivno poigravaju sa simboličkim i fikcionalnim identitetima. Upravo zbog nedostatka tijela medij je prostor pregovora o značenjima političkih identiteta i označitelja koji definiraju javno mnijenje. Mreža je prostor posebno pogodan za popunjavanje jaza koji odvaja realno od simboličkog poretka i imaginarnog poretka – nacionalne politike od nacionalnih fantazija. Zbog takve nejasnoće virtualna realnost se ukazuje kao uistinu drugačiji prostor aktualizacije društveno nesvjesnog. Kritičarima autentičnosti Mreže se može odgovoriti i samo formalnom “obranom” te komunikacije (činjenicom da se danas Mreža koristi kao alat novinskog intervjua[16]). No u ovom tradicionalnom razumijevanju medija može se primijetiti i kompleksniji mehanizam. Mediji su istovremeno proizvođači i simptomi. Da bismo primijetili pogrešnu identifikaciju političara kao subjekta koji zna, ima uvid u supstancu politike, potrebno je pogrešno identificirati fizički prostor (medij) i tijelo (premijera) kao kanal komunikacije. Ono što je virtualna realnost otkrila – nije degradacija stvarnosti putem medija – već spoznaja da je Realno, već u sebi virtualno. Odnosno da – kako bismo premijera smatrali nacionalnim autoritetom – već moramo izvršiti fikcionalizaciju putem pogrešnog prepoznavanja. Identifikacija kao niz aktualizacija nejasnih diskursa i detekcija onog prividno osnovnog – političkog – kao lažnog (identifikacija s prazninom) otkriva se u onim momentima u kojima nam se učini da vidimo nekog drugog. Zato zamjena identiteta uvijek djeluje poput paradoksalnog vica braće Marx koji ovdje možemo parafrazirati. “Podsjećate me na Ivu Sanadera. Ali ja i jesam Ivo Sanader. Pa onda nije ni čudno što ste mu nalik!”[17]

Konačno, kao što dematerijalizacija političkog govora nije rezultat dematerijalizacije medija (Mreže), što dokazuje slučaj virtualnog Sanadera, tako ni privatnost Severine nije ugrozila dematerijalizacija komunikacije i distribuirana struktura medija; niti je školske autoritete ugrozila Mreža samo zato što je riječ o polju javne komunikacije. Nepostojanje supstancijalne politike koje je u debatama prikazano kao nepostojanje fizičkog tijela (Sanadera) je poput nepostojanja fizičke trake – video kasete – upravo simptom problema – legitimacije hegemonije postideologije, ili u slučaju digitalne snimke temelja na kojem počivaju industrije zabave. Lociranje politike, ekonomije, obrazovnog sustava kao mjesta političke borbe, koju mediji samo čine prezentnom, ne znači kako se umanjuje važnost medija. Ovdje se upozorava na pogrešku promatranja učinaka medija, no to ne znači da ne trebamo razumjeti medije. Upravo suprotno, mediji djeluju poput katalizatora u McLuhanovoj formuli. Novi mediji ukazuju na ključna mjesta političkih pregovora i borbi oko značenja, desupstancijalizaciju politike u Sanaderovu slučaju; odnosno industrijsku proizvodnju ponovljivih proizvoda kao temelj ekonomije industrije zabave u Severininom slučaju; kao i na tranziciju edukacijskih autoriteta u slučaju cenzure blogova.

BILJEŠKE

[1] Odvjetnik Severine Vučković u Večernjem listu 3. lipnja 2004.

[2] Severina Vučković, Novi list, 4. lipnja 2004.

[3] S druge strane to je simbolička mašina koja naturalizira komodifikaciju svih iskustava, pa tako i seksualnih. Zbog toga su proglasivši snimku umjetničkim djelom, odvjetnici ukazali i na to kako je za industriju zabave ugrožavanje privatnih sloboda jedne osobe problem ugrožavanja autorskih prava.

[4] “Sadržaji bloga mogu biti brisani ukoliko se pošalje poruka sistem-administratoru, a ako je to drastičnijeg oblika onda se može prijaviti i policiji. Policija će od sistem-administratora tražiti adresu, uspostaviti kontakt s T-Comom, dobiti podatke i može dati prijedlog za podizanje kaznene prijave”, Želimir Janjić, HRT Dnevnik, 14. ožujka 2006.

[5] Prema podacima statistike koju Facebook nudi, broj korisnika mreže starijih od pedeset i pet godina je u samo šest mjeseci narastao od jednog na šest milijuna korisnika. Kada su se odrasli počeli služiti ovom mrežom, broj srednjoškolaca i studenata je počeo opadati (Kirpatrick, 2009).

[6] Ne samo država, već i korporacije reagiraju na način tradicionalnih kultura. Hegemonija korporacija je omogućena instrumentalizacijom represivnog aparata države. Takva se sprega odigrala u slučaju blogera koji je pod pseudonimom T-Zombix sustavno kritizirao monopolistički karakter korporacije T-Com. U jednoj je situaciji T-Zombix na svojim stranicama objavio kratku animaciju u kojoj se korporacijski logo T-Coma pretvara u nacističku svastiku. Policija je naredila uklanjanje satirične animacije, a ovo je kršenje prava na javni govor legitimirano veličanjem fašističkih simbola. Zakonski je zabranjeno širenje nacionalne, rasne, spolne mržnje ili iznošenje moralno i politički “dvojbenih” stavova. No ova instruirana akcija evidentno je zlonamjerno tumačenje simboličke geste, s obzirom da je očito kako nije bilo riječ o veličanju fašizma. Slučaj nudi uvid u tipičan odgovor tradicionalnih kultura koji je disciplinaran, ali dugoročno neučinkovit.

[7] O tom je procesu u sferi politike pisao Jean Baudrillard koji upozorava kako je ispitivanje javnog mijenja zamijenilo politiku. Novi legitimacijski diskursi pozivaju se na mišljenje građana (kao što se i novi ministar znanosti poziva na “interese studenata”), no ono što politika uistinu nudi je “statistička kontemplacija” (Baudrillard, 2001b).

[8] Dnevnik HTV, 10. 2. 2008.

[9] I Mark Poster je upozoravao na to da se tehnologiju smatra zakonodavcem, a korisnike “unaprijed konstituiranim instrumentalnim identitetima” (1996: 177).

[10] Ovu su ideju u kontekstu digitalnih medija i Mreže razradili David J. Bolter i Richard Grusin. Suprotstavivši se ideji da živimo u dobu smrti starih medija Bolter i Grusin (2000) primjećuju formalnu logiku kojom novi mediji preoblikuju ranije medijske oblike. Suvremeni mediji samo su remedijacije televizije, filma, tiskanih medija i glazbe, specifične interpretacije tih starih medija. Primjerice, ne možemo reći kako je digitalna televizija označila smrt analogne televizije, već remedijaciju analogne televizije, filma, tiskanih medija i glazbe.

[11] Virtualni premijer i njegov dvojnik djelovali su kao “virtualna slika koja je suvremenik aktualnom objektu, svojem dvojniku, svojoj Zrcalnoj slici, poput Dame iz Šangaja, kada zrcalo preuzima kontrolu nad likom, zauzima ga i ostavlja ga upravo virtualnim” (Deleuze, 2002: 150).

[12] Dnevnik HRT, 10. 2. 2008.

[13] Svaki od Lacanovih triju poredaka, upozorava Slavoj Žižek, u sebi sadrži moment fikcionalnosti, laž. Imaginarno je virtualno jer je slika sebe i onih koje volimo uvijek fikcionalni konstrukt (potrebno je apstrahirati sve negativno), kako bi simbolički poredak bio doživljavan kao realan autoritet mora ostati virtualan (otac koji tuče dijete zadaje mu fizičku bol ali djeluje impotentno) (Žižek, 2004b). Realno je, tvrdi, zapravo najvirtualniji od triju poredaka, jer se Realno ne odnosi na neki transparentan politički diskurs, već nepoznate istine, onaj sjenoviti diskurs koji prati službeni politički govor, istine koje znamo, ali ne znamo da ih znamo. Bivši je američki ministar obrane Donald Rumsfeld, prije napada na Irak 2003. godine, upozorio da iako ne možemo sa sigurnošću tvrditi kako postoji oružje, postoje “poznate nepoznanice”. Riječ je o sloju značenja koji nam ostaje nejasan, u psihoanalizi – nesvjesno, oko kojeg se oblikuje nacionalni konsenzus, a čije značenje ostaje ne-aktualizirano (Žižek, 2004b).

[14] Kako zaključuje Steven Berlin Johnson, u jednoj od niza rasprava o tome je li Richard Nixon izgubio na izborima jer se u završnoj debati znojio ili, jednostavno nije bio dovoljno zgodan, John F. Kennedy jednostavno je “izgledao” kao netko za koga biste glasali (Johnson, 2006: 103).

[15] Ovaj sjenovit diskurs je od samog početka pratio profil ovog političara, a nacija je već tako glasno kalkulirala o tome, da je Aleksandar Stanković u razgovoru na nacionalnoj televiziji Ivi Sanaderu postavio izravno pitanje: “Gospodine Sanader, jeste li vi peder?”

[16] Strani tiskani mediji koriste Mrežu i kao dopunu svakom izdanju i kao alat za stvaranje vijesti. Vidi primjerice studiju Marka Briggsa i Jana Schaffera Journalism 2.0 how to Survive and Thrive; a Digital Literacy Guide for the Information Age iz 2007. godine.

[17] Ovdje se parafrazira šala braće Marx koja u originalu glasi: “Podsjećate me na Emmanuela Ravellia. Ali ja jesam…” (Žižek, 1989: xxv).