San žutih zmija | Edo Popović

U PAUKOVOJ MREŽI

 

Dugačke sjenke čempresa pružaju se dvorištem. Iznad krovova i balatura treperi usijani zrak preliven morem i nebom. Prizor koji se ponavlja. Nekoliko dana? Tjednima? Više nisam siguran. Elef me je dovukao ovamo, u to sam siguran. Bar nešto.

Jesi li ikad bio na Murteru?, upitao je kad sam mu spomenuo da ću otići iz Zagreba kako bih dovršio davno započet rukopis.

Odmahnuo sam glavom.

Pravo mjesto za pisanje, rekao je. Tamo sat još uvijek ima najmanje stotinu minuta, ako razumiješ što hoću reći.

Nisam razumio što hoće reći.

Na Murteru imam kuću, dodao je, baš se spremam otići dolje, i mogu ti, naravno po razumnoj cijeni, iznajmiti apartman.

To je već bilo razumljivije. Elef je žudio za novcem. Ja za knjigom. Obojica smo bili očajnici.

Prve dane provodio sam u apartmanu, promatrao papir uvučen u mašinu za pisanje, pio mastiku, i čekao. Ništa se nije događalo. To jest, bio sam uglavnom pripit, ili mamuran, a papir je dotle zjapio prazan. Poslije sam promijenio taktiku i zaposlio se u jednom restoranu. To je tek bio glup potez, jer nema te cuge koja će izazvati mamurluk gori od pranja suđa. Osim toga, nisam mogao podnijeti dvojicu s kojima sam radio. Po čitavu noć brbljali su o ženama i djeci koji ih čekaju tamo negdje u brdima, o ovcama i zimi za koju se nadaju da će biti blaža od prethodne… Svaki je imao stotinu priča, i sve su bile ružne. Dao sam otkaz. Potom sam provalio da se na otoku dimi dobra trava. Manično sam duvao, ali ni to mi nije nimalo pomoglo. Ništa me nije moglo dići i pokrenuti.

Požalio sam se Elefu. Savjetovao mi je da prikočim s cugom i dimom i pokušam samo pisati. Opet ćorak. Dobra je vijest da sam dobio društvo. Visoko na zidu terase otkrio sam kolegu, pauka u svilenobijelu gnijezdu. Obojica smo bili na istom poslu – čekali smo. Sudeći prema isisanim tjelešcima leptirica i muha u njegovoj mreži posao mu nije išao loše. Kibio sam ga i umirao od zavisti. I on je mene kibio i umirao od cera. Imao je što vidjeti – impotentna pisca uhvaćena u vlastitu mrežu, mrtva, isisana pisca.

Uvečer sam odlazio u lučicu, sjedio na terasi konobe natkrivenoj trskom i slušao razgovore domorodaca. Bilježio sam u notes riječi koje su izgovarali, geste kojima su dočaravali prizore, riječima sam slikao boje vina, mirise maslinova ulja i pržene ribe, odsjaj gole žarulje na uglačanoj površini stola. Bilježio sam sve što sam vidio. Nadao sam se da ću nešto od toga jednom moći iskoristiti. Poslije fajronta odlazio sam na plažu, sjedio na pijesku, pušio, gledao, slušao. Plejade su se prigušeno sjajile na zapadnom nebu samo za mene, plankton je svjetlucao samo za mene, mjesec je prostro stazu po moru samo za mene, more je klokotalo u škrapama samo za mene. Na plaži nikoga osim mene. Gdje su ostali? Jebe li se tko danas na plažama?, vičem. Ništa. Nitko ne odgovara. Samo valovi klokoću u škrapama.

Vraćao sam se u apartman pred svitanje, kad je nestajalo svjetlucavog mora i mjesečeve staze, rušio se u krevet i spavao bez snova.

Kad sam upoznao Kaju počeo sam sanjati… I pisati.

 

Kaja je umjetnica. Tako bar ona tvrdi. Ima preplanulo umjetničko lice, uokvireno tamnom umjetničkom kosom crvenkastoga umjetničkog odsjaja, krupne umjetničke oči, pune usne umjetničke… Kad je doselila u moj apartman rekla je da će njezina ljubav trajati koliko i moji čekovi, a osim toga neka se ne zavaravam, u krevetu se svatko bori za vlastiti orgazam.

Pošteno, pružio sam joj ruku.

Kaja je zaljubljena u svoje crtaće pero. U njezinoj ruci ono je oživljavalo i tkalo čarobne crteže. Grad na drvenom brodu nasukanom na hrid, s kućama šiljatih krovova, povezanim krhkim visećim mostovima koji se isprepliću, vijugaju i gube u tintanim, olujnim oblacima. Viseći mostovi susreću se i tvore prazne trgove nepravilnih oblika, popločane krilcima kukaca. Tu je i crkva, promalja iz rascijepljena boka broda, liganj čiji krakovi palucaju na sve strane poput poludjele ruže vjetrova.

Ili dvorac čije su tornjeve izbrusili nafiksani brusači dijamanata. Temelj dvorca je zvijezda, šanac je uzduž prerezana amfora iz čijeg grla istječe mliječna rijeka i odmah ponire u bakrenu posudu ukrašenu grimiznim laticama. Crtež je obrubljen znakovima koje samo Kaja razumije.

Pismo iz snova, tvrdi ona.

Štogod crtala Kaja, izrezbarena vrata obrasla bodljikavim puzavicama indigo plavih listova, fontane ukrašene očima iz kojih već dugo ne teče voda, zlatne sarkofage na kojima čuče crvene gatalinke, gradove čije ulice proždiru jedne druge pa se ne može odgonetnuti gdje one počinju, a gdje završavaju, štogod, dakle, ona crtala, na njezinim crtežima nije bilo ljudi. Kaja nije crtala ljude.

Gdje su tu ljudi?, upitao sam jednom.

Otišli su, rekla je. Izgradili su ovo što vidiš i otišli svatko na svoju stranu. Da što ne pokvare.

 

To je bilo posljednje čemu sam se nadao poslije njezina traktata o ljubavi, čekovima i orgazmu, naime, da ćemo Kaja i ja postati bliski. A postali smo vrlo bliski. Toliko bliski da se ona više nije ustezala glasno prdnuti u zahodu, na primjer. Možete vi pričati o ljubavi koliko god hoćete, donositi doručak u krevet, ići na tržnicu i kuhati ručak, ili trčati iza ponoći u dežurnu apoteku, možete čak i ostavljati prljave gaće na podu pokraj kreveta, ali kad nekome poklonite vlastiti prdac… Prije je Kaja na zahodu pjevala operne arije, lupala četkom za kosu po plastičnoj kanti, tulila je i vrištala, što sve nije izvodila da zakamuflira stvar. Ili bi me jednostavno poslala u dućan po ovo ili ono. Jednom su to bile krpe za pranje poda, drugi put Magic spužva za posuđe, onda Viltex krpa za čišćenje lavaboa, pa gruba Super Sirmatex krpa za kadu, sjećam se i zglobnih slamčica s ružičastim prugama, salveta, raznobojnih kvačica, a vrhunac hitnoga odlaska u trgovinu bila je tekućina za čišćenje pločica. Pazi da bude bez fosfata, naglasila je. Sada je to već posve druga pjesma. Kaja se posve opustila, ona bez pardona, s najnevinijim smiješkom, radosno prdne i u krevetu.

 

Bila je tu i gospođa Ingrid. Na njezinim vratima stajao je vjenčić od božikovine, obrubljen izvezenom platnenom trakom na kojoj je kićenim rukopisom pisalo: Dobro došli, dragi gosti. Gospođi Ingrid nitko nije dolazio. Čak ni Elef. Kazao je da je gospođa Ingrid stalni gost, bude tu svake godine od proljeća do jeseni, kompletnu stanarinu plati unaprijed, pa se ne mora baktati s njom. Iskreno, rekao je, mislim da je stara udarena. Gospođa Ingrid, udarena ili ne, bila je nečujna, i uglavnom nevidljiva. Kolikogod napinjao uši nisam mogao čuti nikakav zvuk iz njezina apartmana, a rijetko sam je i viđao.

Jednoga jutra, a vraćao sam se iz samoposluživanja s tekućinom za čišćenje pločica bez fosfata, ugledao sam gospođu Ingrid na vratima. Zastao sam i kimnuo glavom, a ona me pokretom ruke pozvala da uđem. Ušao sam oklijevajući.

Ne prestanete li, morat ću vas prijaviti policiji, rekla je i prije no što je zatvorila vrata.

Upitno sam je pogledao.

Nemojte mi se tu praviti ludi, podigla je glas. Ne prestanete li tući tu jadnu djevojku, pozvat ću policiju.

Ne razumijem, rekao sam.

Razumijete vi dobro. Zašto onda onoliko jauče i vrišti, ako je ne tučete? Kakav ste vi čovjek?

Razmišljao sam što da joj kažem? Da joj kažem kako se Kaja dere zbog kamuflaže? Ili da je odjebem?

Mislim da se to vas zapravo i ne tiče, rekao sam konačno, ali ću vam svejedno kazati: moja djevojka se liječi.

Liječi?

Da, ona je narkomanka. Skida se s heroina, kužite.

O, bože, rekla je gospođa Ingrid.

Šutio sam.

O bože, ponovila je gospođa Ingrid, kako mi je neugodno.

No, dobro, rekao sam.

Žao mi je, iskreno mi je žao.

I meni je žao, rekao sam.

Ispričavam se, rekla je otvarajući vrata.

Zaboravite, rekao sam.

Ako mogu ikako pomoći…

U redu je.

 

Nisi joj valjda to rekao, iskolačila je oči Kaja.

A što sam joj drugo mogao reći?

Pa, jebem ti, rekla je crveneći.

Ništa mi drugo nije palo na pamet.

Jebem ti, jebem ti, jebem ti.

 

… a na zapadu diže se zavjesa olujnih oblaka prošarana žilama munja. Zvuk groma stiže s prvim udarima vjetra o škure. Ljubičastocrni oblaci poput tijesta valjaju se niskim popodnevnim nebom koje sam trenutak prije mogao dotaknuti, samo da sam se uspravio i ispružio ruku između blijedoplavih stupova terase. Krupne kapi kiše gutaju prašinu i…

Isuse, što je sad ovo, čula se Kaja iz kuhinje.

Što, rekao sam prekidajući pisanje.

Jednog ćeš me dana pronaći do kostiju oglodanu…. O, bože, ovo je zvijer, a ne buba.

Zavirio sam unutra.

Evo, stajala je dva metra od sudopera i upirala prstom u nj. Samo pogledaj.

Unutra je trčkarao krupan žohar. Panično se pokušavao uspuzati uz glatku stjenku sudopera, padao je i podizao se, borio se za svoj ušljivi život, kao i svi mi uostalom. Ali iz nekih situacija jednostavno nema izlaza, čovjek to, čitav život se koprcajući, konačno shvati, i prvi put, nakon svih tih godina batrganja, umiri se očekujući posljednji udarac. Shvatio je to i ovaj žohar. Umirio se uza zaobljenu stijenku sudopera i čekao. Zgnječio sam ga otvaračem za pivo.

Sad bi mi mogla natočiti nešto, vratio sam se na terasu i razmišljao što da učinim s kapima kiše koje gutaju prašinu.

S Kajinim dolaskom, kažem, počeo sam pisati, ali više se pored nje ne može u miru pisati. Buljiti u dvorišta u susjedstvu, u psa koji se pred neverom sklonio pod stepenice, u armaturne šipke što strše iz terasa nedozidanih kuća, u vreću celulita na susjednoj terasi koja žustro skida rublje s konopa, to da. Ili piti i podrigivati u oblake koji su…

Gutaju prašinu i podriguju u oblake, rekao sam.

Ne čujem, Kaja je treskala posudom za led o mramornu ploču sudopera, ova posuda za led.

Zapisao sam ono o podrigivanju. Nije izgledalo loše.

Pa nije ovo tako loše, slušaj: svlačimo se i tonemo u blijedo prostranstvo plahti…

To mi zvuči kao blijedi cvjetovi prostranstva, kaže Kaja jer je čitala Školice.

…i slušajući oluju plešemo usamljeni na valovima krećući se prema jugu, a vjetar koji smo pokretali svojim plesom učini nam se kao nešto novo, kao nadahnuće za stvaranje. Okrećući se oko sebe dohvatimo sjeverni vjetar, protrljamo ga trbusima i gle čuda. Pojavi se velika zmija…

Uh, neću zmiju, pruža mi čašu i sjeda mi u krilo. Ej, pa ti kradeš, prepisuješ mitove.

To nije krađa, otpijem gutljaj, to je citat, postmodernizam, razumiješ?

Ja to zovem krađom, kaže uzimajući knjigu sa stola. U svakom slučaju grčka mitologija čisto je pristojna gomila perverzija. Pasifaja, pa ta se ševila s bikom.

Pališ se samo na fukanje, kažem joj.

Ja samo volim ono što me pali, kaže ona suho.

 

Vašoj djevojci je bolje?, pitala je gospođa Ingrid.

Puno bolje, rekao sam.

Bog je svemoguć, rekla je.

I vi ste, gospođo Ingrid, i vi ste.

 

Zvizdan. Ležimo na šljunčanoj plaži, Kaja i ja. Pljujemo u lice ozonskim rupama, briga nas za sunčanicu, za opekotine i rak kože, baš nas briga. Guštamo u suncu i oblucima. Smeđecrveni, crni, opalno plavi, zeleni, crni, golublje sivi, bijeli s prugama boje pustinjskog pijeska, smaragdni poprskani srebrom, kakvi sve ne obluci… Mrtvi su, ali ožive čim ih se baci u plićak. Izgaramo na suncu, blještavi od ulja i znoja, prošarani prugama soli. Dvadesetak koraka iza nas mirisna je borova šuma, ali u hladu nema oblutaka i sunčevih kolobara. Naglo otvorim oči, pogledam u sunce pa zažmirim, a slika sunca ostaje na mračnoj pozadini kapaka, najprije blještavo bijela, potom žuta, crvena, ljubičasta… U ušima šumi krv. Zašto ne, mogli bismo i umrijeti ovdje, među oblucima, a neki će šetač, možda najesen, pronaći dva izbijeljela kostura u kojima se igraju smaragdne rakovice. Rekao sam to Kaji. Njoj se to nije svidjelo. Rekla je da će o smrti razmišljati kad umre i da će stvarno imati puno vremena za to. I dalje ležimo i buncamo omamljeni suncem.

Koji je, uostalom, danas dan?, pitam je.

Ona dugo ne odgovara.

Zamisli, kaže konačno, da se ovaj zaljev zove Zaljev anđela, zamisli da smo se tek probudili u hotelskoj sobi sa srebrnim i plavim cvjetovima na tapetama, u krevetu s izrezbarenim drvenim uzglavljem i plišanim prekrivačem u bojama paunova repa. Otvorit ćeš vrata francuskog balkona i otškrinuti žaluzine…

Naglo ušuti.

Paunovi repovi? rekao sam. Mrzim paunove. Jednom davno, u kasarni, noćima nisam mogao zaspati od njihovih krikova. Proklinjao sam ih, lupao glavom o limeni ormarić, noktima grebao uljanom bojom oličen zid, odgrizao plastična puceta s uniforme…Vezali bi me i nakljukali apaurinima, a ja bih tada sanjao klinca na obali rijeke kako baca glatko i crno duguljasto kamenje.

Sjećam se, rekla je, dani su, kad sam bila klinka, uvijek bili sunčani. Kiša je padala samo noću, i samo na moj krevet. Patila sam, ali ne zbog kiše, nego, shvatila sam to kasnije, zato što moja majka nije ličila na djevojku iz Plavog anđela i što mi nije pjevala uspavanke.

Okrenuo sam se na trbuh i promatrao suhe, mrtve oblutke.

Noćas sam opet sanjao da se vozim praznom cestom uz koju je cvala brnistra. Vozio sam se u krug tom cestom kroz žutilo brnistre…

Koliko god se trudila ja ne mogu uhvatiti vlastite snove. Ostaju fragmenti, alpsko jezero na čijim obalama iskapaju zlatne sarkofage, ili pečurka za kojom se bacam u mahovinom obrastao, vlažan ponor i ne plašeći se padam znajući da će me na dnu, ako uopće postoji, na istrulom lišću dočekati crvena gatalinka.

Takvo što ne postoji, mislim crvene gatalinke, rekao sam.

Varaš se, rekla je, zar bi, da ti je netko pričao, povjerovao da postoji plaža s ovakvim oblucima.

 

Ajoj, još su mi samo one trebale.

Što?, provirio sam ispod plahte, razapet između sna i Kajinih ljutitih vriskova.

Bio je tu mol, brod s trapeznim jedrom, za kormilom dječak, stajao sam na molu i držao cimu, a dječak je nestrpljivom gestom pokazao na mjesečevu stazu: „No, ideš li? Burin će nas odnijeti do kraja“. A onda Kajin vrisak.

Što?

Buhe, eto što, galamila je Kaja.

Pokrio sam se plahtom i pokušao zakrpati san. Mjesečeva staza blješti, i drveni brod oličen u zeleno, i podižemo jedro, i otići daleko, što dalje od ove galame…

Tebi je to normalno, je li, poteže Kaja plahtu, gužva je i baca mi je u glavu, to što je ova kuća puna buba?

Ajme, što mrzim kad mi upadaš u san. Pa to su samo buhe.

Je li, a onaj žohar?

Dobro, nekoliko buhica i jedan žohar.

A ona stonoga koju si nekidan jedva sredio?

Da, i stonoga. Probudio me zvuk. Kolik-ka-kolik-ka. Pedalj velika, tamnosmeđa stonoga upravo je bila izašla ispod kreveta i paradnim se koracima po linoleumu zaputila prema kuhinji. Napao sam je sandalom. Dam-dam-dam. Vidi ovo, kako je otporna na sandalu. Damdamdamdamdam…

Znaš što, Kaja, ja mislim da ti privlačiš te beštije. Prije ih nije bilo.

Daaaa, a tvoj pauk, ni njega prije nije bilo?

Okej, okej, gdje su te buhe?

Pokazala je na terasu.

Ustao sam i bosonog otapkao do terase. Stvarno, nekoliko crvenkastosmeđih točkica skakutalo je po pločicama. Otkud sad ove?

Najprije kava, rekoh, a onda ćemo nešto smisliti.

Dok smo pili kavu i smišljali u dvorištu se, u oblaku prašine, cvileći kočnicama, tik ispred maslinova stabla zaustavio Elefov auto.

O, jebem ti, rekao sam.

Nećeš mi valjda reći da nemaš za stanarinu, rekla je Kaja.

To ste trebali vidjeti, počeo je s vrata Elef. Bio sam par dana gore u Zagrebu, nigdje nikoga, sve mrtvo, ništa se ne događa. A onda sinoć, sjedim u kafiću, guštam pivce, kad uleti neki tip i počne mahati pištoljem. Na pod, proderao se, sve ću vas pobiti, jebem vam mater, svi na pod, ne znate vi kako je meni, ne znate kako je to kad vam umre žena… Polijegali smo, jebi ga, po podu, što smo drugo mogli, a on je onda plačući počeo pričati o svojoj ženi, kako je bila odlična blagajnica, prstima je prebirala po tipkama blagajne kao po klaviru, bila mu je dobra, znala ga je slušati i razumjeti, i što će on sada, gdje će naći takvu ženu, takve se više ne proizvode, ove današnje samo misle na novac, s kim će on pričati, kome će se povjeravati… I kad nam je sve to ispričao, trgnuo je lozu na eks, platio i otrčao dalje. Što veliš na ovo, ha?

Imamo buhe ovdje, rekao sam upirući prstom u živčane crvenkastosmeđe točkice na pločicama.

Molim?, rekao je Elef.

Velim da imamo buhe ovdje.

Nevjerojatno, rekao je Elef.

Da, rekao sam.

Boli tebe kurac, rekao je. Tebe ne zanima ništa osim tog posranog rukopisa. Mogu se ovdje kotrljati glave, a ti nećeš ni trepnuti. Znaš li ti uopće što se događa oko tebe, u kakvom svijetu živiš? Iza svakog ugla vreba neki očajnik spreman na sve…

Jebe mi se za to o čemu pričaš, prekinuo sam ga, trenutno su buhe moj problem.

I stanarina, kako stvari stoje, rekla je Kaja.

Elef je sjeo na stolac i počeo puhati, phu-phu-phu.

Može mastika?, pitala je Kaja iz kuhinje.

Stvarno, rekao sam, mogao bi smanjiti stanarinu.

Zašto?, bio je iznenađen prijedlogom.

Zbog buha, rekao sam.

Elef je zaškiljio u me.

Je li, rekao je, a od čega ću onda ja živjeti?

Kako bi bilo da pokušaš raditi, rekla je Kaja stavljajući na stol bocu i čaše.

Raditi?, užasnuo se Elef. Misliš onako…

Da, pronađi nekakav normalan posao, znaš već, rekla je Kaja.

To bi me ubilo, rekao je Elef.

Nasmijao sam se. Sjetio sam se prosjakinje koja je neki dan, noseći musavo dijete u zavežljaju, oblijetala oko stolova na terasi prepunoj turista. Šef restorana, jedan od onih ulickanih pedera koji bi i vlastitu mater pljunuo za napojnicu, dokurio je do nje, ustobočio se i počeo histerično, u falsetu: Marš. Nosi se odavde. Nađi posao. Radi. Zveckanje vilica i noževa prestalo je, u teškoj tišini svi pogledi bili su uprti u prosjakinju i dijete. Ona nije ni trepnula. Pa ja radim, rekla je mirno. Ovo je moj posao.

Ništa nije smiješno, rekla je Kaja oštro me pogledavši, rad je stvorio čovjeka.

Slegnuo sam ramenima.

Ni slučajno, usprotivio se Elef. Rad je upropastio u čovjeku ono najbolje. Rad ubija. Moj otac radio je dan i noć, svu ušteđevinu spiskao je na kuću u Zagrebu i ovaj pansion, a kad je sve to sredio, kad je u zid zakucao posljednji čavlić i objesio na nj fotografiju s vjenčanja, natočio si je čašu vina, sjeo u fotelju i umro. Sve te godine izjedao ga je rak, a da on pojma nije imao o tome. Nije imao vremena ni za što, samo je radio. Kad je umro zarekao sam se da ću radije krepati nego raditi.

Ti si satrap, rekla je Kaja.

Neka sam, rekao je Elef. Ali, ako ti zaista vjeruješ u ljekovitost rada, zašto ne natjeraš njega, pokazao je u me, da nešto radi, pa bi imao za stanarinu?

On piše, rekla je Kaja.

Može pisati i raditi, rekao je Elef.

Kaja nije ništa rekla, ja se nisam htio petljati u njihovu raspravu, a buhe su i dalje skakutale po terasi. U kući nije bilo ničega čime smo ih se mogli riješiti, a već je postalo prevruće za odlazak u trgovinu. Pili smo rashlađenu mastiku i smišljali kako da ih potamanimo. Elef je probao s mastikom, ali se činilo kako im ona godi.

Vidi ti ovo, čudio se. Kako su samo živnule.

Onda ih je Kaja pošpricala parfemom; ni to im nije smetalo. Nekoliko sam ih zatukao sandalom, i odmah odustao. Bilo je prevruće za fizički rad. Oko podne je pukla i druga boca, zaboravili smo na buhe, Elef je legao na terasu i zaspao, a ja sam čuo sebe kako mrmljam: Nemoj me gledati, Kaja, idi spavati. Tvoje oči nisu plave kao ocean, ali su mračne kao najdublja oceanska brazda.

Isuse, bože, čuo sam Kaju prije nego što sam spustio glavu na stol i zaspao.

 

Postoji li zaista tinta kojom se mogu izbrisati stari rukopisi, a u istom potezu napisati nešto novo? Ili će stari rukopisi uvijek izbijati na površinu kao noćne more?

Pitanja, samo pitanja, kaže Kaja vireći u blok u kojem sam pisao bilješke. A ja sam mislila da priče daju odgovore.

Možda neke druge priče, rekao sam zlovoljno.

Bio sam nadrkan. Posustao sam u pisanju, a lova se bližila kraju. Plus ovaj vjetar.

Bura je zviždala, rašpala more i bacala nam oštru, gorku prašinu u lice, u oči. Na drvenom molu, leđima okrenut vjetru, stajao je dječak. Nabio ruke u džepove hlača, gleda slike koje vjetar stvara na površini mora, slike koje se nenadano pojavljuju i nestaju izbrisane novim naletom vjetra. Često sam ga viđao na molu. Satima je stajao na rubu, nepomičan, zagledan u nešto. Jednom nisam izdržao, prišao sam mu i upitao ga što radi tamo.

Gledam, odgovorio je ne skidajući pogled s mora.

More?

Ne, gledam vjetar.

Vjetar?

Da, vjetar.

Vjetar se ne može vidjeti.

Može na moru.

A što kad vjetra nema?

Vjetra uvijek ima. Samo se pokatkad odmara na površini mora.

Dakle, ne posustaje Kaja, kakve su to priče bez odgovora?

Ne znam, naprosto priče.

Ali priče moraju…

Priče ne moraju ništa. Možemo li razgovarati o nečemu drugom?

Ovdje bi sad savršeno sjeo ovaj fragment: dječak prelazi mol, hoda ukošeno, u vjetar, prilazi nam ne ostavljajući tragove stopa u pijesku i pokazujući rukom iza sebe kaže:

Tko god je otplovio mjesečevom stazom, nije se vratio.

A kako ti to znaš?, pitam.

Pogleda me u oči i kaže:

Jer sam i ja jednom otplovio mjesečevom stazom.

…ali dječak bez riječi prolazi pokraj nas i odlazi niz kamenom popločanu stazu obrubljenu agavama i brnistrom.

Nemoj biti smiješan, kaže Kaja. Samo želim znati kako pišeš.

A kako ti sanjaš?

U zrcalu, kaže ona.

 

Opet je donijela kolače, rekla je Kaja.

Tko? Gospođa Ingrid?

A tko drugi?, rekla je gorko. Mislim da je potpuno luda.

I Elef to misli, rekao sam.

To je nije utješilo. Otkad se Kaja oslobodila straha od prdaca gospođa Ingrid joj je svako malo dodijavala kolačima, raspitujući se pritom o detaljima liječenja.

To sam još i mogla podnositi, živcirala se Kaja, ali sad je počela raspredati čitave priče. I to o sebi.

I zato misliš da je luda? Mnogi ljudi vole pričati o sebi, možda je gospođa Ingrid samo malo usamljena.

Ne znam, ali ono što priča plaši me.

A što ti je to ispričala? Priznala ti je da je masovni ubojica, da joj je uža specijalnost trančiranje susjeda?

Pričala mi je kako je cijeli život provela u lučkoj četvrti u Hamburgu.

Ne kužim što je tu loše? Mnogo je ljudi provelo cijeli život u lučkim četvrtima gradova na sjeveru.

Sve je tu loše, rekla je Kaja.

Avanture usidjelica nisu moje omiljeno štivo, ali ovaj put, tako su poručivale Kajine oči, nisam mogao birati. Morao sam slušati.

Početak priče nije mnogo obećavao. Mlada Ingrid bila je povučena osoba. Prijateljâ nije imala, nikad se nije udala, nikad nije imala ni momka jer nije imala hrabrosti prići muškarcu, a muškarci nisu mogli prići njoj jer nikamo nije izlazila. Kod kuće rado je sjedila pokraj prozora i promatrala prolaznike, uglavnom mornare iz svih krajeva svijeta.

Izlazila je, kaže Kaja, samo danju, na posao, ili u grad, ali tek onoliko koliko se to mora, da obavi ovo ili ono, kupovinu, zubara i takve stvari. I tako cijeli život. Možeš li to zamisliti?

Odmahnuo sam glavom mršteći se.

Pa iako je živjela onako kako je živjela, nastavila je Kaja, ona je upoznala ljubav, to jest, kako se izrazila, izgarala je u vulkanu ljubavi. Kako? Vrlo jednostavno. Zaljubljivala se u nepoznate. U muškarce koje je susretala u tramvaju, na ulici, u kolportere, cvjećare, činovnike, policajce, ali najviše se palila na mornare. Gledala je s prozora kako njezini momci teturaju pločnikom i odlaze prema luci da ih više nikad ne vidi, cvilila je kao pseto, a nije si mogla pomoći. Noći i noći provodila je zamišljajući kako razgovara s njima, kako je ljube, dodiruju snažnim rukama, svlače joj suknju…

Možda nešto i bude od ovoga, pomislio sam spreman dočekati ono što se krilo ispod suknje gospođice Ingrid, što god to bilo.

Godine su prolazile, Kaja je prečula moj glasan protest zbog naglog narativnog reza, a Ingrid se uporno držala prozora i mornara. Bilo joj je, dakako, posve jasno da joj nijedan nikada neće uzvratiti ljubav, ali to je nije obeshrabrivalo. Ništa je nije moglo pokolebati. I onda, prije nekoliko godina, a već je bila u mirovini, u izlogu jedne turističke agencije vidjela je fotografiju Murtera.

Bilo je proljeće, izlozi putničkih agencija bili su puni plakata s fotografijama ljetovališta na koje se, u prolazu, baci samo kratak pogled i ode dalje, ali gospođa Ingrid je kao opčarana stajala baš pred tim izlogom i zurila baš u tu fotografiju. Osjetila je kako je probadaju zapretani trnci, i odlučila je po prvi put u životu nekamo otputovati. To jest, ne bilo kamo, nego baš na Murter. Tada još nije shvaćala koja ju je sila vukla tamo, tek otok joj se učinio poznatim. Na njemu, posve sigurno, nikad nije bila, a televizijske slike brzo se zaboravljaju. Vjerovala je da je riječ o prizoru iz sna. Kako bilo, protumačila je to kao znak sudbine. Pokorila mu se, došla ovdje, i prvog dana na ulici opazila je Karla.

Tko je sad taj Karlo?, pitao sam zlovoljno.

Polako, rekla je Kaja. Karlo je mornar kojeg je davno vidjela na ulici, gore u Hamburgu, njezina možda najveća ljubav. Pogledi su im se tada susreli, nasmiješio joj se, a ona je samo zadrhtala, prošla pokraj njega i produžila ne osvrćući se. Nije ga zaboravila, prepoznala ga je unatoč godinama koje su protekle, unatoč tome što je posijedio, što mu se lice namreškalo, što se pogrbio. Bila je sigurna da je to baš on, i nakon toliko godina oklijevanja i uzmicanja, prišla je muškarcu. Zaustavila je Karla i zamolila ga da joj pokaže neko pristojno mjesto gdje se može popiti kava. Bio je vrlo susretljiv, odveo ju je do one kafeterije na rivi, čak je i popio kavu s njom.

O, majko moja, rekao sam, odustajem.

Ne gnjavi, rekla je Kaja, ono glavno tek dolazi. Dakle, on se, doduše, nije zvao Karlo, već Jakov, ali bio je mornar. Gospođi Ingrid, moraš priznati, karte su se dobro otvarale, život je postajao sve ljepši i ljepši, ali nije mu odmah rekla za onaj davni susret. Bila je smušena, sve se tako brzo događalo, a starosti baš i ne priliči brzina. Odgodila je to za sutradan, kad su se dogovorili naći da zajedno popiju kavu. Što je jedan dan prema tolikim godinama čekanja?

Te noći jedva je zaspala, ali ne zbog praska gromova, niti zbog fijuka vjetra u škurama. Silina oluje, baš tako se izrazila, nije bila spomena vrijedna u usporedbi sa silinom njezinih osjećaja. Jutro je osvanulo radosno, čisto. U dogovoreno vrijeme otišla je u kafeteriju, zapravo je otrčala tamo, osjećajući se laganom kao i onda u Hamburgu, kad se na ulici mimoišla s Jakovom. Tada je, zamaknuvši iza ugla, potrčala, i nije se zaustavljala sve dok nije primijetila da je prolaznici u čudu promatraju. Ovom prilikom nije bježala od muškarca, žurila mu je u susret.

Gospođu Ingrid nije uznemirilo što je Jakov kasnio. Pripisala je to južnjačkom poimanju vremena. To što se nije pojavio niti kad je sunce već visoko odskočilo pripisala je njegovim godinama – bit će da je pobrkao sate. Ili sam ja pobrkala sate, mislila je, a možda i dan, bila sam toliko uzbuđena da sam krivo čula. Bože kako sam glupa, pomislila je, gledajući kako na mol ispred kafeterije pristaje policijski gliser. Malo poslije na molu su se zaustavila mrtvačka kola. Dva muškarca, probijajući se kroz okupljenu gomilu, iznijela su iz broda neko tijelo i položila ga u metalni lijes. Gospođa Ingrid nije morala pogledati tijelo. Znala je da je to Jakov.

Ma jasno, tko bi drugi bio, rekao sam. Sve si to izmislila.

Nisam, rekla je Kaja mirno. Gospođa Ingrid nikad nije saznala što se dogodilo Jakovu. Zapravo, nije ni željela saznati. Ali otada ona svake godine dolazi ovdje, bude tu od proljeća do jeseni, a svako jutro, u sat kad se trebala naći s njim, odlazi u onu kafeteriju i čeka ga. Zna da on neće doći, ali, svejedno, ona ga čeka.

I što veli, pitao sam zajedljivo, je li joj žao što mu odmah nije rekla za onaj susret u luci?

Ne znam, nije to spominjala, ali mislim da joj nije žao. Možda je ovako i bolje. Jer, što bi se dogodilo da je otkrila da Jakov nikad nije bio u Hamburgu? Ovako, ona radi ono što je cijeli život radila. Čeka nekoga tko neće doći. I vjerujem da joj je dobro.

Samo malo, rekao sam. Recimo da je sve tako, da ti je gospođa Ingrid stvarno to ispričala, ali nisi li rekla da te to živcira i plaši?

Rekla sam.

Ajde što te živcira, to razumijem, ali što te tu ima plašiti?

Kaja je uzdahnula .

Ovako, rekla je. Ja nisam zeznuta na isti način kao gospođa Ingrid. Ne skrivam se u rupi, niti se plašim muškaraca, ali to su samo tehnički detalji, da tako kažem. Da, ja zujim uokolo, idem s muškarcima u krevet, napuštam ih ili oni napuštaju mene, ali sve je to čista mehanika. Kao kad zaključaš vrata, i nakon petnaest koraka više nisi siguran jesi li ih stvarno zaključao. Gospođa Ingrid zapravo je sretna žena, sa svojim je Karlom barem popričala i popila kavu, ima se čega sjećati do kraja života. Ona je, Kajin glas naglo je promukao, nepoznatim muškarcima koje je susretala na cesti davala imena, i dan danas ih pamti, sjeća se načina na koji su hodali, odjeće koju su nosili… A ja? Ja sam zaboravila imena većine muškaraca s kojima sam bila, a da o ostalome i ne govorim. Bili su tu, udisali moj zrak, dodirivali me, jebali, trošili moje vrijeme, ali čim bi otišli iza ugla, ja sam ih zaboravljala. Ne, nije me strah toga što možda neću uhvatiti nečiji svadbeni buket, niti toga što ću, kad ostarim, možda ostati sama. To me uopće ne dira. Radi se o tome da više uopće nisam sigurna hoću li se, kad ostarim, imati čega sjećati, i to me plaši. To me strašno plaši.

 

Kaja se zaprepastila kad je lonac pun crnog rižota od sipica poletio preko ograde terase i aterirao u sjenci masline. Za njim je poletjela i staklena zdjela s kuhanim brokulama prelivenima maslinovim uljem. Ona se razbila u cvjetnjaku. Kaja se užasnula kad sam je jednom rukom uhvatio za vrat i pribio uza zid, a drugu nategnuo iza pleća. Spasile su je oči. Na trenutak sam ugledao sliku dječaka skutrenog pod nogama oca koji je vadio remen iz hlača, u njezinim očima prepoznao sam oči tog dječaka, a s očima je sve počelo.

Tog jutra vratio sam se s tržnice s vrećicom punom sipica. Dok sam ih čistio ona se divila vještini mojih prstiju i smijala svaki put kad bi mlaz tinte ispisao fantastičnu šaru na mojoj majici. Prepoznala je u šarama pticu bez jednog krila, Judinu ruku, Čovjeka koji kamenjem gađa pticu, Svjetsko oko, uru koju su napustili sati… A onda je na dasci ugledala sićušne kuglice koje su se prigušeno presijavale na svjetlosti.

Što je ovo?, upitala je.

Što to?

Ove kuglice tu. Izgledaju kao mjesečev kamen.

Sipine oči, rekao sam pomičući ih oštricom noža.

Molim?, razrogačila je oči.

Sipine oči, ponovio sam. Stvarno bi bile odlične za naušnice.

Prsti kojima je htjela dodirnuti blještave kuglice ukočili su se iznad daske, a onda je briznula u plač. Odbila je moj zagrljaj, otimala se iz mojih ruku, udarala me po prsima, nemoj biti luda, govorio sam, to su samo sipine oči, a ona me nije željela čuti, ništa nije željela čuti, govorila je da sam ovo i ono, ubojica i zvijer, da bi ja tako i s ljudskim očima, pa je odjurila u kupaonicu, zaključala se i šmrcala tamo cijelo prijepodne. Izašla je kad sam pokucao na vrata i rekao da je ručak gotov. Sjeli smo za stol na terasi, a ja sam, da joj odvratim pažnju od sipe, upitao kako to da je Elef nekidan zaboravio naplatiti stanarinu. Zlurado se nasmijala.

Ne mogu vjerovati, rekao sam, da je otišao bez stanarine.

Pa i nije baš, rekla je.

Nisi mu valjda dala novce?

To ne, ali dobio je nešto drugo dok si ti spavao.

Moja ruka ukočila se iznad stola, a onda je poletio crni rižoto.

 

Posvuda sam je tražio tog popodneva. Na obali, u trgovinama, galerijama, obišao sam sve kafiće, restorane, hotelski bar, zavirio u crkvu, u zubarsku ordinaciju, u ambulantu… U baru kod ambulante naletio sam na Elefa. Sjedio je za šankom i zurio u redove boca na policama. Pogledi su nam se susreli u ogledalu, Elef se okrenuo i smiješeći se pružio mi ruku. Zaštambiljao sam ga posred usta.

Koji ti je klinac?, rekao je brišući nadlanicom krv s usana.

Razlika za stanarinu, rekao sam i naručio nam piće.

Kakvu stanarinu, jebote.

Ševio si Kaju, rekao sam.

Što?

Rekla je da ste se ševili onaj dan kad su nas napale buhe, siktao sam.

Kada?

Onda kad si mi popio svu mastiku.

Elef je uzdahnuo.

Ah, tada.

Dakle, da čujem.

Idiote, rekao je. Ništa se nije dogodilo. Zapravo, htjela je platiti stanarinu, ali ja nisam htio lovu. Tražio sam zauzvrat nekoliko crteža, stvarno mi se sviđaju njezini crteži.

Barmen nije rekao ništa. Otvorio je dva Foster’sa i nastavio glancati čaše. Nisam se osjećao nimalo bolje nakon što sam udario Elefa. Zapravo, osjećao sam se još mizernije. Nije pomoglo ni pivo. Spuštala se noć, bar se počeo puniti, sve sami blijedoružičasti sjevernjaci ispranih očiju.

Uostalom, rekao je Elef, možda se i jesmo poševili. Tko zna što se događa s ljudima kad zaspu?

Volio bih da sam negdje drugdje, rekao sam.

Tko ne bi, rekao je Elef.

Možeš li zamisliti, vrtio sam bocu u ruci, koliko se paralelnih priča odvija u ovom trenutku? Na nekoj cesti u smrskanom automobilu upravo umire neki čovjek, na nekoj građevini radnici dovršavaju marendu, podriguju i rolaju cigarete, neki ubojica prikrada se žrtvi, neka trafikantica čovjeku koji je kupio novine uzvraća sitniš i žali se na sparinu, neki beskućnik prostire kartone na pločnik i sprema se na počinak…

Volim kad si tako vedar, rekao je Elef. Je li sve u redu s tobom?

Nema veze, zaboravi.

Ti znaš Jana, upitao je i pokazao barmenu da otvori još dvije.

Kimnuo sam glavom promatrajući u ogledalu ulazna vrata.

Je li to onaj što dila amfore?

Da. Jučer su ga maznuli. Ponudio amfore nekom turistu, ovaj se zainteresirao, popodne ga je Jan odvezao kući, pokazao mu robu, a frajer mu pod nos gurnuo značku. Tip je bio murjak. Navodno ga je Jan onda upitao hoće li mu se to računati ekstra, kao rad nedjeljom i praznicima.

Kaja je zbrisala, rekao sam.

A tu smo, dakle, rekao je Elef. Zašto?

Zbog sipinih očiju.

Hmmmmm. To je prilično dobar razlog da se nekoga ostavi.

Ispričao sam mu što se desilo.

I što sad?, pitao je.

Ne znam. Tražim je.

Obišli smo te večeri sve zakutke, Elef i ja. Tražili smo Kaju u parkovima, u slijepim kamenim uličicama, ulazili u dvorišta gdje su plinske svjetiljke na stolovima obasjavale ljude koji su ispijali bevandu i gledali nas bez riječi, tražeći prečac do restorana u marini upali smo u grmove kupina i to je otprilike izgledalo kao jebanje s čoporom divljih mačaka, preskakali smo željezne ograde vrtova vila i, jer je ni tamo nije bilo, tužno pišali po cvijetnjacima i palmama, psi su lajali za nama i lanci su zvečali, a onda smo, s vijencima suhih smokava oko vrata, izgrebani, pripiti, doteturali natrag u bar kod ambulante. Bila je tamo. Sjedila je s nekim muškarcem koji je izgledao kao da živi od socijalne pomoći. Pili su vino, gledao sam kako je jezikom mlati po vratu, obrazima i ušnim resicama, a ona, zubima je zagrizala donju usnu, jednom rukom gužvala je stolnjak, drugom stiskala čašu, i gledala me.

Ma, zar nije sjajna, rekao je Elef.

Šutio sam.

I sve to zbog sipinih očiju?

Jebem im mater, zarežao sam.

Znaš što, ajmo pobiti sve sipe ovog mora, frfljao je Elef.

Tako govori muškarac.

Objavit ćemo rat svim jebenim mekušcima.

Nego što.

I trpovima, i ježincima.

Spržit ćemo more.

I ribama, sve u pizdu materinu.

Zamislio sam se.

Čuj, to je komplicirano. A da samo skršim ovog tipa, ha?

Zašto? Kakve sad on ima veze s ovim?

Drpa mi Kaju, eto kakve.

Ma on ti je samo pomagalo, k’o japanske kuglice, kužiš. Sipe su đubrad.

Ne znam baš. Ja vidim da je on drpa.

Može vino?

Sve može.

Kiptio sam. Koji me klinac tjerao da kupim sipe? Red ljubomore, red bijesa, red samosažaljenja, red jada… Kakva krasna torta. Budite dobri jedni prema drugima, vi napaljeni osjećaji, mrmljao sam nazdravljajući Elefu, i dok mi je vino zapljuskivalo nepce pred očima mi je puklo: ugledao sam divovsku brajdu što se proteže od Atlantika do Kavkaza, karavane lama natovarenih bačvama što se probijaju andskim stazama, brodove pune bačava koji iz La Rochellea kreću prema sjeveru, a u ušima su mi zvečale čarobne riječi Chablis, Volleney, Nuits, Clos de Vougeau, Mursault…

Noć je bila boje indiga, puna škorpiona. Te večeri Kaja se ušuljala u apartman, odjevena legla u krevet i zaspala. Ujutro je pakirala torbu.

 

Stajao sam na vratima terase i nijemo promatrao kako u pretinac nervozno trpa posljednje sitnice, četkicu za zube, četku za kosu, bočice parfema, sjenilo za oči… Koliko puta sam gledao ovaj prizor. Ajde, potrpaj sve svoje smrdljive stvari, nemoj zaboraviti nešto za čim ćeš kasnije žaliti, i požuri, svaka je sekunda dragocjena, ovdje se više ne može ostati, pritišću ovi zidovi i guše poznati mirisi. Žustrim pokretom, kao da odbacuje nešto, Kaja je povukla patentni zatvarač, uspravila se i kruto me pogledala. Htio sam joj prići i pružiti ruku, ali nisam mogao. Između nas ispriječila se putna torba. Spakirana torba pokatkad je gadnija od Kineskog zida.

To bi bilo to, rekla je Kaja jer je sa mnom potrošila sve riječi, osim nekoliko zamjenica i glagola.

Nisam rekao ništa, samo sam je gledao.

Što je?

O, imala je ona u džepovima još tog sitniša.

Je li sve u redu s tobom?

I Elef me je jučer to upitao, pomislio sam.

Volio bih da ne odeš, začuo sam svoj izdajnički glas.

Ukočila se.

Ostalo je još nešto čekova, rekao sam muklo.

Zezaš me, rekla je nesigurno.

Ne.

Okretala se oko sebe kao da traži osobu s kojom, zapravo, razgovaram.

Osim toga, otkad si tu ja stvarno mogu pisati.

I samo zato želiš da ostanem?

Ima tu još ponešto, rekao sam, samo se sad ne mogu sjetiti.

Oči su joj bljesnule poput mjesečeva kamena.

Ono sinoć nećemo spominjati?

Odmahnuo sam glavom.

Nećemo. Do kraja svijeta.

Možda si ti ipak moj Karlo, rekla je. Na prvi pogled ne izgledaš tako, ali iskopat ću ja već nešto iz tebe.

Ja sam ti pun smeća, Kaja, pomislio sam.

Držat ću ti fige, rekao sam.

 

Kaja je otputovala onih dana kad su na pješčanim plažama počeli cvasti divlji ljiljani. Nekako u isto vrijeme u moru su se pojavile goleme meduze ljubičastih klobuka.

Vrijeme je da pođem kući, rekla je jednog jutra.

Sjedili smo na terasi i pili kavu. Iznad krovova, balatura i čempresa blještalo je metalnoplavo jesensko nebo.

Bogme, dugo si trajala, rekao sam.

Dulje od tvojih čekova?

Mnogo dulje. Nisi održala riječ.

Hoćeš li sa mnom?

Moram dovršiti knjigu.

Ah, da.

Pa smo malo šutjeli.

Koliko ćeš još ostati ovdje?

Ne znam.

A novac za stanarinu?

O tome uopće nisam razmišljao i začudilo me što Kaja u ovom trenutku razmišlja o tome.

Sredit ću to s Elefom, rekao sam. Dat ću mu novac kad se vratim u Zagreb.

Bit ćeš sam?

Valjda.

Kao onaj tvoj pauk.

Skoro sam zaboravio na njega, rekao sam pogledavši iznad vrata. Još uvijek je bio tamo.

Noću ćeš plesti mrežu, a danju spavati, zar ne?

Pitanja, pitanja, samo mi, jebote, postavljaš pitanja.

Ja sam poput tvojih priča.

A ti, što ćeš ti raditi?

Crtat ću.

Gradove bez ljudi?

Ne. Crtat ću samo ljude.

Otpratio sam je na autobusnu stanicu. Šofer je trpao prtljagu u bunkere, zaudarao je na znoj i smijao se nečemu. Nekoliko je putnika već sjedilo unutra, priljubili su lica uz stakla i buljili u one vani koji su buljili u njih. Sve su riječi potrošili. Sad su svodili račune. Meni se u utrobi ugnijezdilo nešto gadno, stenjalo je, sralo i pišalo unutra, gušili su me mirisi, čisti alkohol, jod, krvavi zavoji, gangrena, čelični potpornji nadstrešnice pucali su, autobus je trunuo, raspadao se, ulica se rolala kao tepih…

Što je?, pitala je Kaja.

Loš sam ti ja u rastancima, otresao sam glavom.

Znam, rekla je.

Polazak, rekao je šofer brišući ruke o hlače.

Hoćeš li me nazvati kad se vratiš?, upitala je Kaja, i ne sačekavši odgovor poljubila me i ušla u autobus.

Vrata su se zatvorila, autobus je krenuo, Kaja je stajala iza vozača i mahala, svi putnici su mahali, mahali su i oni koji su ih ispraćali… Ja nisam mahao. Ušao sam u restoran kod stanice, otišao na vece i pošteno se izbljuvao.

 

Nekoliko dana poslije, otputovala je i gospođa Ingrid. Za njom i Elef. On će dolaziti ovamo samo vikendom. Ostao mi je nedovršen rukopis, pauk i nešto gotovine. Izbrojao sam zgužvane novčanice: tristotrideset kuna. Otišao sam u hotelski restoran i zamolio kuharicu da mi u vrećicu natrpa ostatke noćašnje večere.

Za mog psa, rekao sam.

Trpala je u vrećicu načete odreske i kobasice.

Koliko želite?, pitala je.

Za jednu osobu, rekao sam.

Svratio sam u samoposluživanje, kupio dvije krpe za pranje poda, Magic spužvu za posuđe, Viltex krpu za čišćenje lavaboa, grubu Super Sirmatex krpu za kadu, zglobne slamčice s ružičastim prugama, paket salveta i tekućinu za čišćenje pločica bez fosfata. Bacio sam sve te stvari na pod, sjeo na krevet i gledao ih. Nisam znao što početi s njima.