Ornamenti pada | Tomica Šćavina

BROŠ

iz svog tijela mogla bih izvući
mrežu živaca
ulovila bih krilata pluća
nabujalo srce
čučnula na vrh tjemena, uz fontanelu
kao Eskim uz ledenu rupu
i smijala se glasom starca
poznatog i nepoznatog
malenog i velikog
usputnog i vječnog
a onda bih u trenu postala svoj ulov
dotaknula mrtvu dubinu
pustila krake uzduž i poprijeko otoka
dok ne ispune svijet
i dok svijet ne postane broš
na kaputu žene
mirne, sijede i blago pomaknute
poput metafore