Odstranjivač ljubavi : Amolitium Amoris | Vlado Simcich Vava

A DAN JE TAKO LIJEPO POČEO…

Djeca nose neku malu smrt u sebi, a
odrasli veliku. Žene imaju u krilu svoju
smrt, muškarci u prsima.
R.M.Rilke, Zapisi Maltea Lauridsa Brigea

Nakon što je prestao zuriti u sadržaj zahodske školjke (ništa posebno – uobičajena boja tekuće i krute izlučevine uvjerila ga je u dobrostojeće stanje njegova tijela), krenuo je u opsluživanje standardnog nedjeljnog poslijepodneva koje svaki drugi vikend, na njegovu žalost, isključuje obilazak nogometnog stadiona.

Podrazumijevalo je to, dakle: 1. zamarajuće šetnje romantičnog predznakovlja uz more; 2. zaustavljanje s parovima sličnog društvenog statusa poput njegova i Hanina (dugogodišnje veze neokrunjene brakom, s okusom neodredljivo srednjoškolskih emocionalnih bauljanja); 3. ispijanje kava koje iritiraju čir na dvanaestercu i uzrokuju uočljivo napuhivanje želuca (a ispuštanje vjetrova je odavna odbacio kao simpatični oblik neverbalnog komuniciranja što mu često za posljedicu predstavlja onaj karakteristični grčeviti zelenkasto-kiseli izraz usana), i naposljetku, 4. slušanje Haninih nazovianalitičkih ogleda i pritužbi na račun preostale malobrojne lokalne židovske zajednice čije je gene i ona nosila. Nastavljala je iznositi, n-ti dan zaredom, teoriju izraelskog rabina Yoseffa koju je, usputno govoreći, prenijela gotovo svaka svjetska novinska agencija, pa tako i ovdašnji dnevnopolitički list. Sadržaj je vijesti, koja ju je tako nabrijala, Hana prisvojila i (da li doslovce? hm) distribuirala, ovisno o raspoloženju, profinjeno-uglađenim ili uvrijeđeno-superiornim tonom, u njegovo – ili bilo čije, svejedno – lice kao gotovo vlastitu umotvorinu, kako su žrtve naci-holokausta same krive za svoju sudbinu. „Jer se zapravo radilo o reinkarniranim dušama grešnika poslanih na zemlju kako bi otplatili svoje nakupljene grijehe… a možda je samo lakše optužiti ljude negoli Boga dovoditi u pitanje“, ublažujući je završila. Valja imati na umu da nije bio osobito sklon točnom citiranju pa je vrlo vjerojatno ponešto njezina, šutke poprativši, izlaganja izostavio ili dodao. Zahvaljujući upravo djelovanju unutarnjeg stroja za interpretiranje, velikodušno je produljivao Hanine šanse za nastavak zajedničke koegzistencije. Proturječnostima, proizvodima njegova mašinskog sustava, baratao je svakodnevno. Zastupaš, razmišljao je, određeni, tvrdoglavi mahom, stav, a nakon nekog vremena, kraćeg ili duljeg, ovisilo je o sugestibilnosti i labilnosti uma, provedenih u društvu intrigantnih argumenata, započinje, najprije oprezno-polagano ali ipak, predaja a potom bezglavo sjurivanje u preobraćenje. (Jesu li svi takvi? Podmitljivi, kukavni, nedvojbeni i hrabri?) U svakom slučaju, takvo što se da uvježbati. Pitanje je samo brzine i, dakako, talenta. Oni s manjkom intuicije školuju se životom prikupljajući tuđa iskustva, bilježeći ih po razbacanim papirima sivih ćelija. A u jednom i drugom slučaju radimo na sebi. Na stjecanju dostojanstvene nedosljednosti.

* * *

Danas je osjećao drugačije. U sebi je čuo kliktaj o neprolaznosti života i nekakvoj tobožnjoj vječnosti u kojoj se, uvjeravao je sebe, zaglavio. Danima mu se ta rečenica, nije više bio siguran u opstojnost prvog dojma te se kliktaj počeo hrvati i preobražavati s tjeskobnošću (u suprotnosti je bit!), namatala oko jezika dok je konačno nije omaterijalizirao sebi u bradu. Je li ga samoća opijala, nadahnjivala i hranila mu ideju o vremenskom tjesnacu u koji ga je primila neidentificirana svemirska sila? Nije znao sa sigurnošću reći, ali stanje mu je nalikovalo onom kao pri izlasku tijela iz grozničave kratke i naporne bolesti – opća malaksalost rasprostrla je svoje plahte unaokolo vidnog polja i s tih malih visina sve što zapaža jest blagost, mir i uopće vrhunac užitka nedjelatnosti. S jednakim je entuzijazmom prianjao neodređenoj budućnosti i čvrsto svršenoj prošlosti, a ništa od svega nije činio svjesno već kao profesionalac roneći duboko u tišini, nastojeći zadržati nezamjetnost, šireći iz sebe povjerenje, neutralnost, ali i nametljivu odlučnost. Prigušeni šapat, a potom sve glasnije Hanino dozivanje agresivnom ga je frekvencijom prizivalo u svjetovnu egzaktnost i obveznu nazočnost zahtijevajući od njega bilo kakvo obraćanje i odricanje od usamljenja čije su posljedice spone upravo se kidale zbog ovladavanja već mu poznatim spektrom ljudskih iskustava. Vrlo je teškim mentalnim naporom uspijevao odolijevati tim izvanjskim signalima i to poglavito zahvaljujući usredotočenosti jednoj jedinoj zamisli koja je navirala iz tih nepreglednih maglovitih prostora koji su ga snažno okružili. Kao nježni otok potpuno utopljen u visoke krošnje stajala je ta ideja iznad mora oblaka pružajući mu oslonac i izlaz za svojevrsnu viziju koja se ocrtavala na njegovu licu kao olakšanje i svršetak sjedenja na rubu kreveta obloženog trnjem. Sve je to vrijeme poklonio šutnji i dugim skrivanjem pogleda iza kapaka gdje je bio zaštićen od tuđeg oka, oklopljen aluminijem iza kojeg je mirno gledao ne-iznenadnu i nehirovitu karikaturu samoubojstva. Neskladno je to bilo u odnosu s okolinom, znao je, no bi u potpunom suglasju s onim što je osjećao prema sebi. A nije se volio odviše. Nedostatak mu je, da li primarne ljubavi pitao se, počeo isključivati grižnju savjesti pa je stoga postupao prema sebi kao i prema stvarima i osobama koje je prestao trebati i voljeti. Odbacivanjem. Učini mu se da je uspio otkloniti moralne dvojbe oko ispravnosti odluke te mu je prethodno raščlanjenje priuštilo udoban ležaj u tek zasnovanom umoru. Što li bi Hana rekla na sve ovo? Bi li to prečula, zataškajući i taj problem kao i niz drugih, uvodeći nove digresije svojim neumornim jezičnim mišićem potpomažući mu samo u preciznoj odluci? Nije ga bilo briga. Učinila mu se ugodnom spoznaja da može prestati rasipati osjećaje i da se napokon nalazi u predvorju nečeg čvršćeg, određenijeg negoli je to on sam s parom ruku, nogu, očiju i ušiju. Razriješen obzira i postavljenih okvira ponašanja u svojoj se premorenosti mogao nastaviti šunjati po sobičcima vlastitih misli (ili su to bili možda rubovi živaca?). Bi mu to poput ponovnog dolaska u već otprije istražen teritorij (stavio je međutim ovdje veto na analogiju s deja vu osjećajem zbog odviše direktne asocijacije na razigranost mašte od čega je već dugo bio odcijepljen) i pružalo mu je određenu sigurnost i, iako paradoksalno, budilo radoznalost. Zadatku je pristupio gotovo religiozno – potiskujući strasti koje je predosjećao već duže vrijeme kao zavodljive naputke srca što su ga do tada razjedale izdašnom snagom najsnažnije kiseline, crpeći pritom posljednje energijske potencijale koji su se uspjeli zadržati tek u rijetkim lokvama njegova tijela.

Valja reći da je, još uvijek nedefinirana, odluka stvorena po instinktu najdostupnijeg mu dijela duhovna razvoja kojem je težio, a zapravo je predstavljalo suprotstavljanje odgoju iz socijalističkog samoupravnog doba. Učinilo mu se, dakle, razumnim objašnjenjem posegnuti u religiozno, iako je i to također, čega je tek djelomice bio svjestan, anakronizam. U toj je sferi još uvijek nalazio prostora za intelektualno, samo, držao je, s umanjenom količinom bahatosti te većom dozom poniznosti. Osim toga, bi mu to jedina dostupna kočnica želji da nekoga, i fizički i emocionalno, povrijedi – a što je predugo vremena u sebi potiskivao. Slijed mu je misli nasilno zaustavljen Haninom nervoznom i nestrpljivom zamolbom da skokne do obližnjeg kioska i kupi joj novu kutiju cigareta i tada je iskoristio priliku i krenuo u konačni obračun sa sobom. Skriven od njezina pogleda, sjeo je u „5“ francuskog proizvođača otputivši se u suprotnom smjeru od kioska, Hane i gutanja, danas baš uinat nešto kvalitetnijeg zraka. Odbacivši sve strahove od osvete katoličke doktrine vječnog prokletstva, rasterećen svojih prosječnosti i kvazitalentiranosti, sukladan s istinom da je svijet bio i ostat će na okupu potpuno neovisan njegove nazočnosti i strasti, zapitao se još jednom hoće li se ovim činom uniziti pred Hanom i ako da, bi li se kakvim očajničkim obrazloženjem i ispovijedi adresiranoj na nju, uspio barem malo uzdići. Znao je, međutim, da za takvo što nema, neobično je oštro i odlučno to zaključio, vremena. U ovom je slučaju, naime, zastupao isključivo sebe i vlastite želje nije želio usklađivati s uobičajenim protokolarnim trivijalnostima. Osim toga, kakva poruka sročena na brzinu Hanu bi učinila još jadnijom i potištenijom, čime bi bila potvrđena svojedobna teza o njoj kao jedinoj žrtvi njegove grozničave i neurotične katedre.

* * *

Pripravivši si alat predviđen sve do danas jedino i isključivo za brijanje (gdje li je to tek maločas čuo ili pročitao? Je li to zbog nečeg važno?), pomokrio se još jednom i na trenutak se našao zagledan u taj zdravi žućkasti miks koji kao da je živio sam za sebe, zaigrano se krećući, čas lijevo pa desno. Zapitao se otkud takva pokretljivost i dinamika, te ne želeći narušiti nenadanu živost vlastite WC školjke, odluči ne uporabiti vodokotlić, nalazeći u tome nekako neshvatljivo umirujući trenutak.