Odstranjivač ljubavi : Amolitium Amoris | Vlado Simcich Vava
UŽIVO IZNAD HARTERE
(Dance the Night Away)
Poštovano i predrago čitateljstvo, bez obzira na ono što slijedi u nastavku ovog teksta, molim vas da ne odustanete te ga pažljivo pročitate. Jer ovo su, naime, posljednje riječi koje vam upućujem. Ali krenut ću iz…
* * *
Kastva prema Kostreni, cirka 25 minuta vožnje, ako imate sreće i ne naletite na antipatične turiste koji se motaju sa svojim glupavim kućicama na kotačima i koče ispred svih tunela, kojih ima ih po obilaznici sedam-osam. Pa si izračunajte koliko vas živaca jedna takva vožnja može stajati. Ne govorim o benzinu koji se, gle čuda, teško, pa usudio bih se reći i nikako, obnavlja sam u rezervoaru mog vozila. Uglavnom, zastao sam, kao i ostali, stavio nogu na kočnicu i pogledom, uz odgovarajuću zvučnu kulisu Van Halena, pratio zastoj na mostu koji spaja Kozalu i onaj drugi dio grada.
Dok sam glupavo klimatao glavom na Dance the Night Away, i usput svirao po zračnim bubnjevima koje sam si dao ugraditi u auto isti čas kad sam ga preuzeo, na sredini gredice-mosta nekoliko je privremenih imigranata nestrpljivo otvaralo vrata, dok su neki čak i preuzetno izlazili iz svojih ljubimaca s ambicioznom željom da mrvu ubrzaju glistu čijim su člancima i oni sami bili.
Jednom od njih, naprotiv, to nije bio prioritet u životu. Naslonio je laktove na ogradu i pogledom odmjeravao dubinu (da me pitao, rekao bih mu oko 90 metara!) kanjona Rječine. Posegnuo je u džep, koliko sam mogao vidjeti iz te daljine, jer su mi vlastite ruke u zraku zaklanjale vidik ispred nosa poradi virtuoznog prijelaza preko 5 ili 6 Alexovih tomova, izvlačeći mobitel te tipkajući po njemu. Uspostavio je vezu. Barem je otvarao usta. Moguće je doduše da se zaigrao pa pričao uprazno tek toliko da nas, voajere, zabavi ili učini zavidnim jer, eto, on može kad god poželi nazvati nekoga te pričati do mile volje ili pak samo reć tu sam u nekoj gužvi, malo kasnim i ne, nije mi problem novac i krediti na mobitelu, naravno.
Smijao se široko. Nemam pojma koliko je imao godina, od 25 do 40, najviše. Okretao je glavu malo lijevo malo desno, ne skidajući osmijeh s lica, usne su mu se protezale od jedne strane lica do drugog uha, ali ne onako ružno kao kod Jacka Jokera Nicholsona u Batmanu. Nouvej. Kao da ga je Stvoritelj rezbario pa malkice više zarezao u krumpir po polovici. Omaklo mu se. Napominjem da je riječ o vrlo zgodnom gomolju. Budući mu je lijeva ruka bila zauzeta držanjem aparata za komunikaciju s nekim vrlo bliskim, jer sad je stvarno pretjerano zabacivao glavu unatrag, činilo se urlajući od nevjerojatno duhovite opaske, i sve u svemu dramatizirajući svakako previše tu egzaltiranost, desnom je čupkao nešto iz prepona. Možda osu? Obada? Ne vjerujem. Malo preneugodno. Pripišalo mu se? Nemam niš protiv, kad vas stisne morate ispraznit mjehur bez obzira na okolnosti, stid, sram, nelagodnost, izloženost pogledima, potencijalnu kaznu ćudoredne policije zbog uriniranja na (vrlo) javnom mjestu. Jedino mi se učinilo da bi mu jugovina mogla taj žuti slap vratiti, onako, cirka, u visinu brade, a gotovo ziher i neminovno, Adamove jabučice. Valjda će izdržati. Ili se radilo samo o tome da je morao odigrati nedovršenu partiju bilijara. Promeškoljit si družinu prstena koja ga vjerno prati bez obzira kamo krenuo. Ko će znat.
Glista u kojoj stojimo, ni makac. Srećom, danas temperatura nije prelazila 37° C. Ali ako nastavim pijuckat vodu, bogami, mogao bih se Jokeru ubrzo pridružit na mostu pri neodgodivom porivu za održanjem sadašnjeg vodostaja 17 kilometara duge rječice. Prebacio si je aktivnosti desne ruke na popravak frizure, provlačeći prste kroz crni gustiš. Na čemu sam mu također zavidio. S umjerenim naglaskom na kvantitet skalpa. Odmaknuo je mob od uha, pažljivo ga pogledao te odnio u vozilo. Ispraznila se baterija? Jebiga, događa se, stari, svakome.
Bome, da, sve to sam izrekao naglas. Kao da sam stvarno tamo s njim. Lupnuo sam se po usnicama da se osvijestim od transa u koji sam zapao. Pogledao je u mene, jebemtisveakonije, i mahnuo, majkemi, pričekao da mu odzdravim, na što ja, naravno, još uvijek s čistim daskama u glavi, nisam pristao te se ispravno pravio ludim. Idi u pivskuflašu. Ne znam telepatiju. Ne pušim ja takva SF sranja. Ljudi se ne kuže kad pričaju a kamoli kad razmjenjuju misli. Šta je? Splasnuo ti cer na faci, a frajeru? Nema sa mnom cilemile, drugar. Odjebi. Osim što sam proveo 7 godina na faxu želeći se dokazati kao intelektualac, našljakao se u rafineriji, održavao toranj s gradskom urom u stalnom pokretu punu godinu (što je zajebano, jer valja s obje ruke natezat nekoliko zupčanika u samo desetak minuta, to jest u pauzama kad odzvone četvrtine sata, i to svaki dan između 6.45 i 7.00. Ujutro, da), puštao ploče u disku, pisao kolumne koje nitko nije (kahmkahmkahm) čitao, nisam nikada napustio grad. Cijeli sam život proveo tu. Znam ja kako je bit u koloni!
Nasmijao se. Ovaj put uredno, diskretno, nenametljivo. Možda zbog toga jer se čas kasnije strmoglavio prema Harteri? Jednostavno, odskočio je, kakvih metar-metar i pol od rubnika i fijuuu! Skok za povijest. Jurio je dosta brzo, ali nažalost zbog pozicije nisam bio u mogućnosti svjedočiti, za razliku od roza Nijemaca koji su u čudu gledali za njim, bliskom susretu Jokera i tla/vode.
E, da, to je naša lokalna atrakcija. Rezervoari puni odlične pitke vode. I sam Gospod se napaja na tom izvoru. Nakon što počisti malo nereda koje mu je priredio ovaj bogohulnik. Dance, dance, dance the night away…
Odnekud se pojavio policajac na BMW motoru od puno kubika zviždući da nek se imaju požurit svi jer da šta se čeka, nema on vremena se zajebavat s nama cijeli dan na toj žegi kad ga doma čekaju: a) dvoje klinaca; b) žena; c) novi labrador izdresiran zahvaljujući inspektoru, njegovom inače dobrom-gotovo- pa-prijatelju, a poznanstvo bi moglo po svemu sudeći do kraja godine evoluirat i u kumstvo, šta nije mala stvar, jebiga, na račun MUP-a i nešto malo poreznika, i doista, trenutak kasnije stisnuo sam po gasu i gotovo ubacio u drugu brzinu od silne želje da udovoljim tom tek neznatno sebičnom, ali nadasve razboritom zahtjevu. Mi se iz ovog kraja jako trudimo bit ugodni domaćini.
No, konačno već sam pristojno pičio prema njezinoj zgradi, motor je brundao s užitkom u četvrtoj, a David Lee Roth se drao da nikako nije dobra nije dobra uopće nije dobra, na što sam ja pomislio da si upoznao moju ljubicu ne biš srao takve besmislice. Baš kad sam se gotovo parkirao ispred ulaza, došlo mi je da se okrenem.
Ionako sam godinama bio neprelazni redovni problem i za svoju obitelj i za svoju blizinu. Možda mi je Joker to htio sugerirati? Hmm… Šteta. A taman sam odlučio je zaprosit i nagovorit da postanemo roditelji. Jebiga, predomislio se.
Juhu! Idem i ja po tu porciju jednosmjernog bungee jumpinga. Napokon, napredak.
Iskreno, i zagrobno, vaš V.S.
