Društvene igre | Andrija Škare

I TO SE DOGAĐA, PONEKAD

 

1.

Ako je nešto volio, to su bile birtijske priče i pišanje. To dvoje je često išlo jedno s drugim. Volio je u birtiji, za šankom, razlagati svoju teoriju o tome kako je pražnjenje mjehura tužno podcijenjeno u odnosu na pražnjenje crijeva.

– Slušaj me, bratiću – govorio bi iako mu osoba kojoj se obraća nije bila ni u kakvom srodstvu – svi se hvale po društvenim mrežama kako su se dobro posrali kada se dan ranije najedu ćevapa s lukom…

– Ja nisam nikad vidio da se netko time hvali – prekinuo bi ga tankoćutniji sugovornik.

– S krivim si ljudima prijatelj – presjekao bi Jerko brzo – uglavnom svi pričaju o tom kenjanju ili, ako hoćeš mogu ja biti i učen: defekaciji! Defekaciji, bratiću! A šta je s pišanjem? Zapostavljeno je, eto šta je s njim! Pišaš pet, šest puta dnevno pa to počneš uzimati zdravo za gotovo, a ne valja ništa uzimati zdravo za gotovo. Nema većeg olakšanja nego kad se dobro popišaš, pogotovo nakon što si neko vrijeme trpio. Kako to podcijeniti, kako to zaboraviti, kako to ne slaviti? Treba biti zahvalan svaki put kad se popišaš, svaki put! I sranje je dobro, može biti dobro, priznajem, ali u tome „može biti dobro“ leži zec! Mora se previše toga poklopiti da bi bilo dobro, bratiću! Mora lagano izaći, brisanje ne smije predugo trajati, ne smije prejako bućnuti… ma milijun faktora je tu u igri, milijun! Kod pišanja toga nema, popišaš se i šlus. Šlus, bratiću! Uvijek je dobro.

Ulazio je u takve monologe i, zanimljivo, ljudi su ga rado slušali. Imao je šarma. Djelovao je kao da je ozbiljno uzrujan, ali svima je bilo jasno da je to samo gluma, predstava za ekipu oko šanka. Inače je, štono se kaže, poznavao cijeli grad. Imao je gotovo beskonačno mnogo poznanika, nije bilo birtije u širem centru grada u koju bi ušao, a da ga ne pozdravi barem troje ljudi. To je sve bio rezultat toga što je često visio po birtijama u kojima se krug poznanika neprestano širi, netko koga znaš dođe s nekim koga ne znaš pa upoznaš i njega, a onda te taj idući put upozna s nekim drugim i tako u nedogled. No, nije upoznavao ljude samo na taj način, za šankom. Bavio se koječime, sviruckao je u nekim bendovima, povremeno je radio kao DJ, čak se i nešto muvao po lokalnoj televiziji gdje je vodio jednu glazbenu emisiju, ustvari je samo najavljivao spotove, ali i to je bilo dovoljno da postane polupoznato lice. Ljudi bi se zagledali u njega, odnekud im je poznat, kao, ali nikako ustanoviti odakle. Ili bi ga samo pozdravili jer im njegovo lice nije bilo nepoznato.

Imao je i novca, ne baš za razbacivanje, ali za lagodan birtaški život svakako. Život mu je bio jeftin, živio je u stanu u centru koji je naslijedio od tete koja nije imala djece. Uz stan, ostalo je za njom i nešto nasljedstva u novcu koji je on polako grickao, zato ga nije previše uzbuđivalo ako su mu honorari za posliće kojima se bavio bili sitni ili neredoviti; znao je da neće biti gladan ni žedan, a ostalo ga nije previše brinulo.

Djevojke su ga voljele, imao je nekoliko dugih veza, ali između njih je nerijetko ulazio u poprilično promiskuitetne faze. Malo televizija, malo bend, malo urođeni šarm, malo velikodušnost, sve je to utjecalo na to da je uvijek bio okružen nekim djevojkama, prirodno ih je privlačio, kada bi ušao u birtiju odjednom bi se našao u centru, frendovi su mu često, ne bez sitne doze ljubomore, govorili da je on kao Sunce, da se sve vrte oko njega.

Tako je bilo i kišnog i hladnog prosinačkog četvrtka kad se sa Saletom zavukao u špelunku koja je inače vrvjela studentima i studenticama s Filozofskog, ali je taj dan bila nekako čudno prazna. Kišilo je čitav dan, sunce se nije promaljalo danima, sve je smrdjelo na depresiju i memljivost, ljudi su se vjerojatno zatvorili po kućama sa svojim brzim internetom, društvenim mrežama, filmovima i serijama, nitko da dođe u birtiju. Pojave se ipak tri djevojke i puf, kao da su se s njim dogovorile, ravno na šank prema njemu i Saletu.

– E, oprosti, jesi ti Jerko? – uleti mu jedna.

– Jesam, jesam, taj sam – kaže on skromnošću koju čak nije morao glumiti, zaista je bio skroman. U određenim okvirima.

– Ja sam Željana – kaže djevojka i pruži mu ruku.

– Drago mi je.

– Joj, baš sam bila prošli petak u Spunku kad si puštao, naplesala sam se kao nikad, bio si super – uzbuđen je curetak dok prijateljice cijelu scenu iz drugog reda promatraju ispod oka, a Sale preko pivske čaše promatra njih jer je jasno da će, ako tu dođe do nekakvih kombinacija, on završiti s jednom od njih dvije, ova najprobojnija je svoj cilj jasno označila.

– Super, baš mi je drago – odgovori Jerko jer ustvari ne zna što reći na to. Nikad se nije naučio zapravo snalaziti s takvim uletima. Ekstrovertiranost na stranu, razgovor ni o čemu mu baš nije ležao i nije volio tu vrstu iznenadne pozornosti. Nije imao problem biti u centru pažnje, ali uživao je u tome jedino kada su uvjeti bili kontrolirani, ovako ga je smaralo. I bilo mu se teško opustiti dok ne popije.

– Je, je, kad ćeš opet puštati? – bila je uporna.

– Za dva tjedna, mislim. Imaš na njihovom Fejsu cijeli raspored – odgovorio je bezvoljno, ali sa smiješkom.

– Okej, super, vidimo se onda! A i još večeras, tu smo, na šanku – kaže ona i namigne zavodljivo pa se pridruži frendicama na drugom kraju šanka dok su on i Sale ostali čuvati kotu broj jedan, počasni komad na samom rubu šanka prešutno rezerviran za česte goste.

– Koji ti je kurac? – napadne ga Sale čim su djevojke odmaknule dovoljno daleko da ih ne mogu čuti. – Cura lijepo dođe, pristojno se javi, sve u redu, a ti je tako odjebeš?

– Ma pusti me, bratiću, bezvoljan sam – odvrati Jerko.

– Vidim da si bezvoljan, ali ne moraš zato i meni sjebavati prilike – sada se Sale već žestio. – Možeš biti malo kolegijalan. I hoćeš li ikad prestati s tim bratićem, užasno me živcira! Kaj ne možeš kao i svi normalni ljudi govoriti „frende“, „stari moj“, „rista“ ili nekaj slično?

– Ne mogu, bratiću.

– Dobro, koji ti je? Ozbiljno te pitam. Zvučiš kao da ćeš krepati za pola sata. Jučer si se nacugao ili kaj?

– Ma da, ali nisam bio sam.

– Naravno da nisi, sigurno je bila neka mlada dama u igri. U, jebote, je l’ ti znaš kako je iritantno kada cure zoveš mladim damama?

– Zašto? – začudi se Jerko.

– Djeluje podcjenjivački, patronizirajuće. Čak i malo perverzno.

– Krivo, bratiću! Krivo i šlus! Ja to uopće ne mislim podcjenjivački i nema u tome nimalo ironije. Ja se družim samo s gospodom i damama, a iako nerado pušem u vlastiti rog, priznat ću da i sebe smatram jednim. Gospodinom, jelte. U tom smislu su svi ljudi koji me okružuju mlada gospoda ili mlade dame. Iako priznajem da me sada malo zabrinulo što se to i tako može shvatiti. Možda ti nisi jedini koji u tome čuje negativne konotacije, bratiću! A to bi bilo jako, jako loše. Moram misliti na svoju reputaciju!

– Jebala te reputacija. Dobro, koja je to mlada dama bila u igri noćas?

– Oćeš čuti priču?

– Pa pitao sam te, znači da hoću.

– Okej. Slušaj.

 

2.

Sale, Goran, Egon, Crni i Veks bili su Jerku više od poznanika ili frendova, njih je smatrao prijateljima. Egona je znao još iz osnovne škole, Veksa iz gimnazije, sa Saletom je studirao, Gorana i Crnog je upoznao negdje usput, više se nije ni sjećao gdje ni kako, možda za nekim šankom, vjerojatno za nekim šankom. U njegovom najnovijem bendu First Ki$$ on je pjevao i svirao gitaru, Veks je bio na bubnjevima, a Goran na basu. Iako su njegovi prijatelji bili posve različiti, dolazili iz različitih društvenih krugova i međusobno se uglavnom nisu družili ako Jerko nije bio u blizini, sva petorica su obožavala njegove priče. Pogotovo ako su one uključivale mlade dame. Možda su kroz njih i sami proživljavali nešto što im je inače nedostupno.

– Okej, mlada dama se zove Talia – počeo je Jerko svoje izlaganje.

– Talia? Pičku materinu! Po muzi? Kako pretenciozno ime. Koji je kurac tim roditeljima?

– Grozno ime, bratiću, složit ću se, ali ga nosi jedna krasna mlada dama. I ona je malo pretenciozna, ali nomen est omen, je li tako? Uglavnom, naša Talia je jako mlada, ima 21 godinu.

– Isuse moj dobri! Ti si možda pedofil – zgražao se Sale, zgražanje s dozom zavisti koju nikada ne bi priznao.

– Prestani, bratiću! Ja imam trideset. Ona je punoljetna, odrasla žena, ne znam o čemu pričaš!

– Okej, okej, Talia dakle.

– Talia. Upoznao sam je na televiziji. Došla je tamo nešto raditi kao studentica, na praksu ili štajaznam. Studira novinarstvo. I uglavnom, dogovorimo mi izlazak, ali sve nekako bi-ne bi. Bili smo na nekoj grupnoj kavi, nas deset, i ja joj kobajagi usput dobacim da idem na izložbu Stipana Tadića u Laubu i pitam je želi li sa mnom. Ona se nešto nećka, nije sigurna. Nije sigurna, bratiću! I okej, meni svejedno, stvarno. Mislim, zgodna je i sve, ali imao sam dosta kontakata s mladim damama u posljednje vrijeme pa mi nije previše stalo, a na izložbu idem u svakom slučaju i znam da će tamo biti sto ljudi s kojima mogu hengati.

– Naravno da hoće.

– Naravno. I niš, ja doma taman lijepo popušim jedan mali, fini džoint i baš se spremam krenuti kad stiže njezin SMS da bi ona ipak sa mnom. Velim okej i nađemo se i uputimo se tamo.

– U Laubu?

– Aha. Tamo milijun ljudi, gužva, vrućina. Vani pada kiša, a unutra ćevru za riknut. Za riknut, bratiću! Ali okej, gledamo mi slike, ja joj objašnjavam koja je spika i koliko se ovo razlikuje od onoga što je Stipan prije radio. Razvoj umjetnika i te šprehe. Upućen sam, rasturam tu umjetničku spiku, baš ga derem nemilo. Pozdravljam sto ljudi, sa svakim malo čit-četam, ona me gleda kao bokte ovaj je velika zvijezda, vidiš da joj imponira cijela scena, ne krivim je, sve je razumljivo.

– Isuse, kako si ti zaljubljen u sebe, to nije baš zdravo.

– Uopće nisam, bratiću, uopće ne! Objektivno ti opisujem situaciju, točno tako je bilo. Daj zamisli. Cura ima 21 godinu i dolazi na izložbu najboljeg mladog hrvatskog slikara s frajerom koji poznaje tog slikara i poznaje svu tu kul ekipu koja se tamo vrzma. Mislim, ja i ti znamo da nema ništa kul u tome i da dobar dio tih ljudi samo izgleda kao da su kul i u to su, jebem li ih dokone, uložili dosta truda i vremena, a ustvari su neviđeni smorovi kojima je najveći doživljaj vikendom otići u Masters ili dva puta godišnje kod frendova u Berlin, uvijek kod frendova, svi imaju nekog frenda u Berlinu, bratiću! Joj, da, i stavljanje slika s aftera na Instagram da lajkaju njima slični. Nema ništa kul u tome, to znamo ti i ja, ali djevojci koja otkriva svijet čini se da ima, a ja nisam tu da je razuvjeravam, to je jasno samo po sebi, per se, reklo bi se.

– Okej, okej. I onda? Lauba, ti si kul, vi ste kul, svi smo kul i šta dalje?

– Malo tamo minglamo, ali postaje baš jako vruće, ja sam doma zapalio jedan mali, sjećaš se. I žedan sam. I pije mi se ful i velim njoj, ajmo negdje na cugu, nemrem ja tu više biti, žedan sam, a ova birtija je skupa. Ona se opet nešto kao nećka, ali ajde, odemo u Sedmicu. I tamo sjedimo par sati. Ćaskamo, pijemo, okej je. I krenemo kakti doma. Ide ona na tramvaj i ja velim da ja živim blizu i ajmo kod mene, gladan sam, nekaj ću nam složiti za jelo.

– Opet ti s tim jelom? – negodovao je Sale.

– Uvijek, bratiću! Ako pijem, moram jesti! Osim toga, mlade dame vole vidjeti da muškarac kuha, to im je seksi, tako sam čuo, tako se priča po kvartu. I opet se ona, pogađaš, nećka, sva mi je nešto neodlučna mala Talia, a znaš da ja nikad ne nagovaram, ja velim u najboljem slučaju da bih ja rado da ide sa mnom, ali ako neće, široko joj polje, čak ću i pričekati tramvaj s njom…

– Jer si gospodin.

– Jer sam gospodin. I ona ipak pođe sa mnom, šta će drugo? I ništa, skuham nam tjesteninu s umakom od tune.

– Jerko klasik.

– Upravo tako! Pojedemo, popijemo još malo vina, zapalimo džoint, zezanje. Ja kreten pustim Neutral Milk Hotel i nešto se počnemo ljubiti, sve nevino, bez prave strasti s ijedne strane. I idemo kao u krevet. Još ju ja pitam: Ti nemaš nekog dečka?, a ona kroz smijeh kaže da ima, ali da nije važno i mi se oboje smijemo tome, haha, kako dobra fora. Legnemo, ljubimo se, krene akcija i taman trebamo riješiti stvar, ali kabelčuga otkaže poslušnost.

– Hahaha, hoćeš reći da ti se nije digao? – tek sada je Sale počeo istinski uživati u priči, zlurado.

– Digao se, ali se spustio. Kaj sad, dogodi se. Ni prvi ni zadnji put. Meni ti je inače jedini način da ga dignem kad se spusti malo starog, dobrog kunilingusa.

– Čekaj, čekaj. Dakle, spusti ti se kita i onda moraš lizati da bi se opet digao?

– Da, to me napali. Ne znam zašto ti je to toliko čudno. Uglavnom, bacim se ja dolje i radim šta treba i sve okej, postaje sve bolje i bolje i opet sam spreman i hajde, idemo, jeeee, penetracija. Penetracija, bratiću! I nakon dvije, tri minute opet ništa, fijasko. I kažem ja njoj okej, ajmo spavati, nisi ti kriva, ja sam. I to je istina. Ustvari je prava istina da je kriv onaj Jeff Mangum koji se tamo iz dnevne sobe dere „I love you Jesus Christ“, pa tko može kopulirati uz to? Tko, bratiću, reci ti meni?

– Neutral Milk Hotel. Osušit će ti se kičma od te tvoje indie muzike. Bilo bi bolje da si Vucu pustio. Ne bi ti pala kita.

– Ma, pusti – nujno će Jerko.

– Ali nije ti priča baš nešto. Izveo si je van, napili ste se, najeli, napušili i onda je nisi uspio pokarati.

– Ne, ne, bratiću, tu ti priča zapravo tek počinje, tek sad postaje zanimljivo! Zaspimo mi, sve okej, kadli ujutro meni zvoni mobitel. To nas probudi. Nepoznati broj. Mrzim to, mislim da svatko normalan mrzi nepoznate brojeve. Javim se jer se moram javiti, posao, štajaznam, uvijek se javljam na mobitel. I ja: Halo, a lik s druge strane: – Bok, Jerko, ovdje je Nenad, Talijin dečko.

– A u pičku! Otkud mu broj?

– Slušaj, jebote. Meni se odsjekle noge, srce mi se uzlupalo. Kažem: Bok, reci. I frajer veli: Čuj, je lʼ ti znaš kaj je s Talijom, jeste vi možda skupa? Znam da ste išli na izložbu zajedno, ali nikome se nije javila od jučer navečer. Ne javlja se na mobitel. Ja u trenu odlučim sve negirati, i velim da smo išli na izložbu, ali da smo se rastali oko ponoći i da nemam pojma gdje je. Pričam s njenim dečkom, a ona u mom krevetu i počne pizditi, čupati kosu, cviliti. Ušutkam je nekak, da on ne čuje da je ona tu, drama, bratiću! S njim sam kul, kao, velim mu da bum mu javio ako nekaj doznam i pozdravim ga, bok, bok.

– Ajme meni!

– Ali pazi sad. Ona sva izvan sebe ide u dnevnu gdje joj je torba i mobitel i vidi da ima sto propuštenih poziva, od mame i od njega. Koza mala, nikome nije javila da neće spavati doma. Mogla je nešto izmisliti, da je kod frendice. Bilo što. Bilo što, bratiću! I velim joj da nazove mamu da se bar žena ne brine, pozvat će murju, sranje ću si nabaciti na vrat. I ona zove mamu i mama se dere, ali je sretna kaj je ova živa i zdrava, a naša mala slatka Talia joj mrtvo-hladno kaže: Ja sam kod Jerka. Jebote! I prekinu one razgovor i ja joj velim, čuj daj nazovi staru opet pa ak se čuje s tvojim dečkom jer su oni očigledno u kontaktu da mu ne kaže da si kod mene kad si se već ti izlanula. Ona veli da fakat, imaš pravo, idem da i zove staru opet, ali staroj je zauzet mobitel…

– Jer priča s frajerom.

– Bravo, Šerlok! Priča s frajerom, bratiću! Popizdio sam. Po-pi-zdio! Dobije ova staru nakon pet minuta i stara joj veli da je pričala s Nenadom i da mu je rekla i ja tek tu popizdim, ne znam kaj ću, ono kaos, kompletni jebeni kaos, bratiću moj mili!

– A otkud je frajer dobio tvoj broj?

– To sam tek popodne povezao, kad mi je malo mamurluk minuo. Nekad nije dobro znati čitav grad. Frajer je otišao na jebeni Fejs i pogledao je tko su nam zajednički prijatelji i onda je smarao jednog po jednog dok nije našao onoga tko ima broj. Jezivo, bratiću, jezivo!

– I kaj sad? Pa frajer bu te prebio.

– Ma ne bude, potražio sam ga na Fejsu, a i pitao sam nju. Lik je neki micek mali, slatki. I pazi ti, ona mene zove popodne da se našla s njim i ostavila ga i da bi htjela biti sa mnom. Da su ionako bili blizu prekida, da ga je već prije pokušavala ostaviti, ali nije uspjela, da se lik jednostavno nije dao. Da je sve to dugo već bilo gotovo, ali joj je trebao povod, nešto preko čega on neće moći preći. Pazi to, bratiću! Reko: Zajebi! Ne pada mi na pamet ništa više s njom, ustvari potpuni fijasko – tužno uzdahne Jerko, svrne pozornost konobarici i napravi prstom krug iznad svoje i Jerkove čaše, internacionalni znak za novu rundu.

 

3.

Popili su nekoliko pića i čemerni, teški četvrtak je promijenio boju. Hoće to od kombinacije gemišta i pelinkovca, svijet se može, na trenutak barem, učiniti kao sasvim prihvatljivo mjesto, ali tu zabludu sutra plaćaš mamurlukom, glavoboljom, mučninom i depresijom. Zato nije mudro razmišljati o sutra, treba jahati val pripitosti dok ide, održavati ga i brinuti se o njemu, treba pokušati tu jarku boju koja se samo na tren pojavila provući na sutra, na prekosutra, na čitav život. Zaredaju li pića pravim redom i intenzitetom, to se čak može učiniti mogućim.

Birtija se već fino popunila, izgleda da je ostatak polaznika birtaške školice smjerno čekao večer i završavanje dnevnih obaveza, nisu svi poput Saleta i Jerka imali luksuz otisnuti se u kavanske vode već od ranog poslijepodneva. One tri djevojke su i dalje čvrsto držale svoj komad šanka, ali stigla im je i četvrta prijateljica, cura koju je Jerko znao iz viđenja. Činilo mu se da se sjeća da se zove Tamara, ona je dosta dugo hodala s njegovim poznanikom koji je također svirao u nekoliko lokalnih bendova i upoznao ju je na nekom tulumu. Njima se pak pridružio Veks koji je svaki dan nakon posla morao prvo otići doma, pojesti i istuširati se, a tek nakon toga je razmišljao hoće li izaći na piće ili će ostati doma sa svojim brzim internetom, filmovima, serijama i društvenim mrežama.

Pića više nisu morali naručivati, stizala su čim bi konobarica uočila da su im čaše prazne. Bili su već dobrano pripiti, barem Sale i Jerko, a Veks se trudio da ih sustigne. Čavrljali su o nogometu, ženama i politici, najklasičniji od svih klasičnih repertoara kada su na kupu tri momka u ranim tridesetima, scenarij koji je nemoguće izbjeći ma koliko se trudili. Jerko je sve češće pogledavao prema Tamari i bila mu je sve privlačnija. Izgledala je i odijevala se nekako muški, dječački, nosila je tenisice i sportske majice, uvijek je bila u hlačama, a nikada u haljini ili suknji, a imala je naočale koje su izgledale kao da su kupljene preko socijalnog, u njima nije bilo ni daška modernog, nisu joj izraz lica činile produhovljenim; djelovale su kao medicinsko pomagalo, a ne modni dodatak. Svejedno, Jerko je u tome čitao pritajenu seksualnost, bila je seksi na neki vrlo neobičan način, ne na prvu, čak ni na drugu, trebalo se potruditi uočiti privlačnost u njoj, ali on nije bio površan tip kada su mlade dame bile u igri, vidio je ljepotu ondje gdje bi je mnogi previdjeli.

Pogledi su im se u jednom trenutku susreli i dobio je instant erekciju. Bio je siguran da će se nešto dogoditi. Malo je osjetio žaljenje prema Taliji i njezinoj djetinjoj, promašenoj ženstvenosti.

– Bratići moji, je l’ bed da odem malo do cura da vidim što se zbiva na onom dijelu šanka? – pitao je Veksa i Saleta koji se inače nisu družili, ali kada bi se sreli tema im nije nedostajalo.

– Normalno da nije bed – rekao je Veks još uvijek dovoljno trijezan.

– Dovedi ih tu, dovedi onu malu – prstom je nepristojno pokazivao pijani Sale prema djevojkama koje tu gestu, srećom, nisu zamijetile.

– Idem prvo pišati pa ću razmisliti o tome – kaže Jerko pa krene prema WC-u.

Toalet je uzak, nepraktičan i smrdljiv, ali je čak i takav idealno mjesto za malo pripite introspekcije. Dok mokri, Jerko gleda u naljepnice punk bendova, građanskih inicijativa i trgovina skejterskom opremom, ali njihova poruka ne dopire do njegove pijane svijesti, maksimalno uživa u ispuštanju mokraće, to je jedino na što se može koncentrirati. Ah, to predivno pišanje, nikad dovoljno opjevano! Tako je nepravedno zapostavljeno, misli Jerko, a toliko užitka donosi. Bolje je nego seks. Pišanje je uvijek dobro, seks samo nekad. I kihanje isto. On bi tako posložio ljestvicu najboljih stvari na svijetu: pišanje, kihanje, seks. Bez ikakve dvojbe.

Završi, duboko odahne od olakšanja pa se, dok pere ruke, gleda u zrcalo. Tamna mu je kosa hipsterski ošišana, izbrijana sa strane, ali uspijeva ne djelovati kao da je u tu frizuru uložen trud. Brada stara tjedan dana manje je pitanje imidža, a više rezultat životnog stila u kojem nije imao vremena za nevažne, trivijalne stvari kao što je brijanje. Podočnjaci samo pridonose boemskom izgledu, tako si ih objašnjava. Zgodan je, zadovoljan je.

Izlazi iz toaleta pa ide ravno prema djevojkama. Prilazi im s uobičajenom lajnom – „Cure, šta ćete popiti?“ – pa maše konobarici i već tren kasnije su nova pića na šanku, on je u centru pozornosti i priča im zgodu kada je kao zamjenski basist uskočio na jedan koncert Hladnom pivu.

Društva je lakše spojiti kada stoje nego kada sjede, to je jedna od brojnih prednosti pijenja za šankom, a njihova društva se spajaju prirodno, elegantno; Veks i Sale prilaze jer ih je Jerko pozvao, ležerno, curama je rekao da su to dva najveća frajera koja hodaju Zagrebom gradom, da su to dvije najveće legende Zagreba grada i svega što pod Zagreb spada. One su se smijale i dobro raspoloženje se u toj maloj, smrdljivoj špelunki moglo napipati, momci su prišli i iako nisu bili toliko šarmantni ni ekstrovertirani kao Jerko dobro su se snašli, komunicirali su, bili su zanimljivi.

Pripitost je neminovno evoluirala u pijanstvo, pričali su sve glasnije i sve manje su se slušali. Jerko je već posljednjih pola sata razgovarao samo s Tamarom, govorio joj je na uho, a u tom manevru bi je i povremeno poljubio u vrat, nježno i neprimjetno za okolinu. Njoj je godilo, približavala mu se i dodirivala ga je kad bi govorila, bilo je očito da se među njima nešto zbiva.

– Ajmo kod mene, živim blizu – rekao joj je u jednom času, nije više vidio smisla da tamo piju. Treba se maknuti iz buke i dima, treba postaviti novu scenografiju i pustiti da se stvari na njoj nesmetano odvijaju.

Tamara nije oklijevala, odmah se složila s idejom da napuste ugostiteljski objekt i odu kod njega. Brzo su se pozdravili s ekipom koja njihov odlazak nije doživjela posebno tragično. Možda su bili tek malo iznenađeni da Jerko odlazi upravo s Tamarom jer je ona u društvu bila svojevrsno ružno pače, a Željana je bila vidno razočarana, ali je odmah, dok su tek skupljali jakne i spremali se otići, počela plaziti po začuđenom Veksu jer je htjela da Jerko osjeti makar malo ljubomore, da se zapita što je izgubio, a mogao je imati.

Njegove su pijane misli bile drugdje. Površne i banalne, kako to već bude slučaj s pijanim mislima. Ako bi i zagazile u dublje vode samo bi ih zamutile i uzburkale, bez prave ideje kamo i zašto krenuti. Vidiš ti, mislio je Jerko, ime im počinje na isto slovo, a mala Talia je sva neka neodlučna dok je Tamara bez krzmanja krenula sa mnom, a još Talia fura neki imidž fatalne slatkice, a Tamara je obična cura iz susjedstva. Jako zanimljivo.

 

4.

Iako pijan, Jerko nije zaboravio pravila lijepog ponašanja, sam bi za sebe rekao da je gospodin uvijek gospodin. Također, nije zaboravio incident od prošle noći pa je, niti pet minuta nakon što su ušli u stan, zaskočio Tamaru pitanjem.

– Ispričavam se što to činim na ovaj način, ovako direktno i iznebuha, ali savjest mi nalaže da pitam. Ima li mlada dama krasnog imena Tamara kakvog mladića, momka, simpatiju? Ili je pak slobodna kao leptirić? – pitao je dok je na računalu namještao playlistu, čvrsto odlučivši ne ponoviti jučerašnju pogrešku i staviti neku romantičnu glazbu.

– Slobodna sam, čovječe. Pa ne bih došla tu s tobom da nisam.

– A valjda ne bi, iako ima svega, to ću ti ja reći. Svašta ima na ovome svijetu, više me ništa ne iznenađuje. It’s a mighty big world, some of it I’ve seen but mostly I’ve only heard, rekao je jedan pjesnik, a ja se slažem. Iako sam ja dosta vidio i na svoje oči, nema više iznenađenja za mene, draga moja Tamara!

– Pa to je dobro, ne? Mislim, da nema iznenađenja – izgledalo je kao da je stvarno zainteresirana za odgovor, a ne samo kao da pokušava održati tu pijanu komunikaciju.

– Dobro je jer je mirnije, ali je i loše jer je predvidljivo, već znam sve što će mi se dogoditi, jedino bi mi srčani ili moždani udar bili iznenađenje, ali ni oni ne bi zapravo s obzirom na to kako živim – lutao je Jerko.

– Nikad ne znaš, ne možeš to znati – rekla je Tamara, a Jerko odjednom više nije imao snage proturječiti, dogodio se onaj trenutak kada pijanstvo iz euforije prelazi u umor, trebalo ga je nečim popraviti.

– Nego, Tamara, draga, što biste vi voljeli popiti? Ovo skromno kućanstvo nudi vam bijelo vino, svijetlo pivo u limenci. Kažem u limenci jer ne znam koje je, zapravo. Ne kupujem pivo, ovo je ostalo od nekog tuluma. Imam i pelinkovca i nešto domaće šljivovice. Nije mnogo, ali čovjeka veseli, kako to već kaže narodna poslovica. Hmm, ima li uopće poslovica koje nisu narodne?

– Može pelinkovac. A spominjao si i da imaš nešto za zapaliti – kaže Tamara, na što Jerko spremno skoči. Travu i rizle je držao u kupaonskom ormariću jer je mislio da tamo nitko ne bi gledao u slučaju da mu, iz bilo kojeg razloga, odluče pretresti stan. Stavio je sve pred nju i zamolio je da zamota džoint dok on priredi pića.

Popušili su džoint, iz zvučnika je curio Destroyer. Jerko je pomislio kako je to u svakom slučaju više seksi od Neutral Milk Hotela, ali i kako je Sale barem djelomično u pravu, morat će poraditi na glazbi za romantične trenutke, možda sastaviti neku playlistu baš za te prigode, pa ne mora uvijek slušati kompletne albume. Može, kad je sam, ali u društvu ne bi škodilo malo šaranja, malo raznolikosti. Možda malo Burta Bacharacha, Marvina Gayea, takvih stvari, malo se odmaknuti od tog samonametnutog terora šugavog indieja.

Tamara ga je poljubila iznenada, nije to očekivao. Njezin jezik se uskoro našao duboko u njegovim ustima. Iznenadilo ga je to, očekivao je nešto nježniji i postupniji pristup, a ovo je bilo dosta agilno. Bome je preuzela inicijativu. Ljubili su se na kauču, a onda je on predložio preseljenje u spavaću sobu.

– Ovaj, samo da znaš, ja imam na sebi duge gaće. Čisto da ti ne bude smiješno kada se skinem – rekao je Jerko. Tu je rečenicu izgovorio već nekoliko puta u zimskim mjesecima, navikao se izgovarati je i nije mu bilo neugodno, vjerojatno bi mu bilo neugodnije da se skine pa da cura prasne u smijeh.

– Nemoj mi to govoriti, odmah ću svršiti! – rekla je Tamara sada promijenjenim glasom, zvučala je zaista napaljeno.

– Molim, to te pali?

– Užasno. Duge gaće. Potkošulje. To mi je stravično seksi! – nastavila je Tamara tonom koji je bio nešto između šapta i režanja, kao da se potpuno promijenila.

– Imam sve! – rekao je Jerko šeretski pa se krenuo skidati.

Gledala ga je dok se skidao, a gledao je i on nju. Imao je tamnoplave duge gaće i ona je stvarno malo podvrisnula kad ih je ugledala. Svukao ih je i ostao u boksericama. Gore je skinuo sve i požurio pod poplun, bilo je hladno, toplana je radijatore isključivala prije ponoći. Ona se također skinula do gaćica i uvukla se k njemu. Imala je obične bijele gaćice, a Jerko je uspio ušićariti jedan kadar njezinih grudi. Male, ali prpošne, taman veličina i oblik koji je najviše volio. Veselio se trenutku kada će ih primiti u ruke.

U krevetu su se ljubili i dodirivali, klasična predigra koja je ubrzo pokazala rezultat, njegova erekcija je bila postojana, a ona je bila sasvim primjereno vlažna. Navukao je kondom i kliznuo u nju. Zastenjala je. Ševili su se. Ubrzo su pronašli usklađen ritam, a Dan Bejar je iz dnevne sobe cmoljio o divljoj noći u operi. Jerko je osjetio kako mu se penis spušta. Pripiši to glazbi, umoru, pripiši vinu ili travi, ali činjenice su činjenice.

– Čekaj – rekao je – spustio mi se.

– O, jebemu – rekla je.

– Daj da te malo ližem, to uvijek pomogne.

Isuse, koji opaki deja vu. Iste rečenice dvije noći za redom. Mora prestati s nečim, ili s travom ili s cugom, ili sa usputnim seksom. Ili sa svime. Tako je, treba prestati sa svime! Treba se posvetiti sviranju, živjeti zdravo i biti kreativan i produktivan! To je rješenje!

Shvatio je da mu te misli uopće ne pomažu i da mu se penis potpuno usukao. Kondom se još držao na njemu, ali sve je to izgledalo smiješno. Ili tužno. Onaj smarač je iz dnevne sobe sada cvilio o tome kako je jadan i zaljubljen.

Radio je, trudio se, koristio se jezikom i usnama, pokušavao se posvetiti i uživjeti, ali nije mu išlo, a činilo se da ni Tamara ne uživa, bila je nekako čudno mirna i nije proizvodila gotovo nikakav zvuk, ništa stenjanje, ništa dahtanje, gotovo kao da liže lutku. Čak je u jednom trenutku pomislio da je sve do sada izmislio, da je počeo halucinirati od pića i marihuane i da je zbilja u krevetu s lutkom pa je prestao s oralnom rabotom i privukao svoje lice do Tamarinog.

– Zašto si prestao? – promrmljala je, imala je zatvorene oči.

– Hmm, ne znam, činilo mi se da nikamo ne vodi. Nije mi se opet digao. Možda najbolje da idemo spavati – malo posramljeno je rekao Jerko.

– Znaš šta bi ja? – rekla je ona mazno – Ja bi… – tu je zastala i kao da joj je bilo neugodno.

– Reci, što bi? – pitao je on nadajući se da je zahtjev nešto što on može učiniti, želio se iskupiti.

– Ma pusti me, pričam gluposti – sada je odjednom pretvorila u djevojčicu koja se srami vlastitog nestašluka.

– Ajde, ne zajebavaj. Reci što bi!

– Ja bi da se popišaš po meni.

 

5.

Tamara nije pretjerano patila od rituala, ali ako ujutro ne bi popila kavu čitav dan bi joj bio promašen. Spor, tegoban, ljepljiv, nikakav. Svako jutro bi postavljala na štednjak bakrenu džezvicu koju je donijela s jednog izleta u Sarajevo i kada bi voda konačno uzavrela i ona bi polako postajala spremnija za sve ono što joj donosi novi dan, kava je djelovala čak i prije nego što bi bila skuhana.

U Jerkovoj kuhinji bila je gomila neopranog suđa. Tanjuri, čaše, tava s ostacima nečega što je izgledalo kao šalša, lonac u kojem je bilo još tjestenine, popriličan nered. Iako joj je prvi poriv bio da to malo pokuša raskrčiti, uspjela mu se oduprijeti. Pronašla je džezvu, doduše ne bakrenu, već od rostfraja, ali nekad treba vlastite želje i navike staviti u kontekst i zadovoljiti se onim što je dostupno, što je na raspolaganju. Eh, da sam barem tako razmišljala i prošle noći, pomisli Tamara pa se zacrveni.

Voda je uzavrela kada se u kuhinji stvorio Jerko. Zgužvan i raščupan, sasvim očito mamuran, u kariranom donjem dijelu pidžame i običnoj bijeloj majici kratkih rukava djelovao je krhko i ranjivo, sav njegov kul bio je ispario.

– Mlada dama Tamara se izgleda udomaćila. Bravo, bravo, tako treba – rekao je, a ona nije mogla razabrati je li ironičan ili ne.

– Ma samo ću skuhati kavu, popiti je u pet minuta i bježim.

– Polako, nema žurbe. Jednom sam pročitao jednu prilično lošu knjigu u kojoj je glavni lik bio novinar i tamo je pisalo da se novinar mora svuda osjećati kao kod kuće. Iako nisam novinar i iako je to bila dosta loša knjiga, od tada se trudim da mi svuda bude ugodno i da se, je li, osjećam kao kod kuće.

– Lijepo, drago mi je. Ne, stvarno, moram popiti kavu jer sam inače cijeli dan pospana, ali idem za pet minuta, moram u devet biti na poslu.

– Kako ti drago – rekao je Jerko, provukao rukom kroz kosu i oteturao u dnevnu sobu, malo prenaglašavajući svoje loše stanje.

– Jesi i ti za kavu? – viknula je Tamara za njim.

– Ne, ne, hvala ti, prvo moram nešto doručkovati – odgovorio je on već se rastežući po kauču.

Pridružila mu se za dvije minute, prvi gutljaj je popila već na putu iz kuhinje u sobu. Žurilo joj se.

– Čujte, mlada damo Tamara, što se tiče noćas…

– Ne želim razgovarati o tome – prekinula ga je i osjetila kako joj se rumenilo razlijeva licem. Već drugi put u zadnjih deset minuta.

– Pa gledaj, nije to ništa strašno ni neobično…

– Isuse, rekla sam da ne želim razgovarati o tome. Mogu, molim te, popiti kavu u miru? Tri minute i idem. Doslovno tri minute.

– Ma daj, samo jedna rečenica, okej? Jedna rečenica i prestajem? To mi moraš dozvoliti – izvukao je Jerko sav šarm i poniznost koju je posjedovao.

– Okej, jedna rečenica, jebiga – odgovorila je ona nevoljko, okrećući glavu od njega i zadubivši pogled prema šalici koju je držala u rukama.

– Hvala ti. Dakle, ja sam inače vrlo liberalan tip, a osim toga sam sklon svakojakim fetišima koji mi, ruku na srce, nisu nužni da postignem seksualno uzbuđenje, ali volim eksperimentirati jer me to ispunjava, pomaže mi razbiti učmalost života, otvara mi horizonte i potvrđuje moj svjetonazor, no noćas jednostavno nisam bio raspoložen za tu vrstu akcije što ne znači da nekad u budućnosti neću biti pa ako si za, mogli bismo jednom izaći…

– Vidjet ćemo, čut ćemo se – prekinula ga je ona opet misleći kako nema šanse za takvo što jer je tip stravično iritantan. Osim što ne prestaje mljeti i to tim svojim teatralnim tonom, još je i pravi promašaj u krevetu. Tko joj je kriv kad vjeruje u priče o divljem i razuzdanom Jerku, slobodoumnom pastuhu koji ženama vlaži gaćice jednim pogledom.

– Super, mislim da bi nam moglo biti zabavno – pokušao je sada Jerko biti zavodljiv jer nije iščitao pravo značenje njezinog odgovora.

– Da, da, sigurno.

Tamara je popila kavu i krenula je po sobi skupljati svoje stvari. Ruksak joj je bio bačen u hodniku, tražila je po stolu duhan i rizle koje je noćas bila izvadila. Otišla je u kupaonicu gdje joj je ostala gumica za kosu. Kada je sve skupila i pospremila, trebala je još navući i zavezati čizme, staviti šal i kapu, obući jaknu. Jerku se odjednom činilo da to sve strašno dugo traje. Iako joj je do maločas govorio da nema žurbe, sada je jedva dočekao da zatvori i zaključa vrata za njom. Gotovo je potrčao u kupaonicu. Nije se popišao od jučer navečer.