Društvene igre | Andrija Škare
NA MOSTU
Na stolu je bilo sve. Izgledao je kao da je noćas pijani mornar došao u stan, izvadio iz svakog kutka nešto što mu se učinilo zanimljivim, pobacao to po stolu i onda legao na njega i pokušavao plivati na suhom. No, mornara nije bilo, ni pijanog ni bilo kakvog; takav stol je bio stanje.
Vilice, žlice i tanjuri, čokolada i prljave šalice, opušci posvuda, poneki čak i u pepeljarama (njih tri), dvije čarape, stare novine i prazne košuljice ploča, naočale i kovanice, upotrijebljene maramice, prazne boce piva i vina, vaza s jednim potpuno osušenim suncokretom, nekoliko kemijskih olovaka, riblja konzerva, vrećice šećera skupljene u kafiću, bedževi, pohabani notes, aluminijska folija s malo marihuane, potrgani ciferšlus, ručni sat, nekoliko audio-kaseta i još štošta.
Tražiti iglu i konac u tom kaosu bilo je kao tražiti iglu bez konca na golemoj šljunčanoj plaži, ali Bobo bi nekako uvijek pronašao ono što je tražio, bez prevelike muke, intuitivno. Poput šahista koji si i u snu može predočiti situaciju na ploči, tako je i on uvijek znao gdje je što na tom stolu. Tog dana mu, međutim, nije išlo.
U potrazi ga dodatno smete zvono na vratima pa prije nego što će ih otvoriti počeše testise u boksericama, pomiriši ruku i onda je provuče kroz svoju dugu kosu koja se već počela rijediti. To je bio njegov način uljepšavanja, krajnji ustupak onome što se obično zove „popravljanje frizure“.
Pred vratima je bio Leo; njegovo blesavo lice s nosom oblika patlidžana, ali veličine jagode, špijunka je iskrivila u gotovo simpatičnu pojavu. Čudna je to stvar, pomisli Bobo, zgodne poružni, a grde uljepša. Malo se rastuži jer shvati da mu pred vratima već dugo nije bio netko kome bi špijunka pokvarila izgled.
Otvori vrata, još jednom promiješa testise i pusti Lea u stan.
– Uđi, rista.
– Bok, rista – odvrati Leo pa uđe kao što se ulazi u vlastiti prostor. Ništa neobično – poznavali su se dugo, posjećivali često, zajednički dangubili svakodnevno.
Leo sjedne u masni naslonjač koji je bio njegovo mjesto. Imao je kod Bobe i svoju čašu i šalicu, čak i pepeljaru koju je najviše volio.
– Zakaj niš’ ne svira? – pita Leo umjesto kurtoaznih gostinskih izjava koje se izgovaraju pri manje neformalnim susretima.
– Tek sam se probudio. Išao sam si pokrpati rupu na vijetnamki, znaš onu na rukavu, ali nemrem nać’ iglu i konac.
– Čudim se kak’ tu išta možeš naći. Kaos, rista.
– Kurac bi kod tebe bilo bolje da ne živiš sa starcima.
– Zaboravljaš da sam ja djevica po horoskopu, sve na svome mjestu.
– Lako za horoskop, bed je kaj si djevica i u životu – podbode Bobo Lea tražeći po stolu upaljač ili barem šibice dok mu je iz usta visjela nezapaljena cigareta.
U normalnoj bi situaciji Leo rekao nešto kao „Pitaj mamu tko je djevac“, ali budući da su Bobi prošle godine roditelji stradali u prometnoj nesreći, to bi bilo sasvim neprimjereno.
Bobo je uspio pronaći upaljač pa je zapalio i onda je stavio ploču na gramofon. Neil Young je ušetao u prostoriju pjevajući o igli i počinjenoj šteti.
– I dalje ploče, i dalje Neil? – blago je negodovao Leo, više za sebe.
– A što bi ti? Nirvanu?
– ‘94. je, čovječe! Devedeset. Četvrta. Malo nove moderne muzike. I mogao bi se konačno prebaciti na CD-ove, ovo je tehnika iz prošlog stoljeća.
– To su tatine ploče. I još su sasvim dobre – odvratio je Bobo odjednom zamišljen.
Otkako su mu roditelji u automobilu probili zaštitnu ogradu i sletjeli s mosta u rijeku Adige na sjeveru Italije, nije ga prestalo proganjati jedno pitanje. Što su slušali u trenutku smrti? Koju je kasetu vrtio njihov auto-radio kupljen, da ironija bude veća, u Milanu?
Do odgovora nije mogao doći, to je znao. I znao je da će ga to vječno proganjati. I bez tog pitanja, koje bi se drugima sigurno učinilo suludim, bilo je dovoljno teško rješavati formalnosti oko njihove smrti. On sam, izgubljen, dvadesetogodišnjak bez znanja talijanskog u sukobu s nesagledivom birokratskom nemani. Jedva je preživio. Talijanske ceste su mu uzele roditelje, a talijanska administracija, umalo, njega.
– Znaš da sam jedva otputovao u Italiju kad sam išao po njihova tijela, jesam ti pričao to? – upita Bobo kao da je Leo mogao čuti njegovu dotadašnju struju svijesti.
– Ne, kaj je bilo?
– Vratili su me s granice.
– Zašto?
– Mislili su da idem dezertirati. Iako imam uredan pasoš i sve.
– I, kako si to riješio?
– Morao sam se vratiti s nekim potvrdama da ne mislim ostati i da se sigurno vraćam.
– Jebote.
– Da.
– Ali tebe ionako nisu mobilizirali zbog faksa.
– Nisu, da. Kad je počelo ono pravo sranje bio sam još premlad, a onda sam upisao faks. Ali ove na granici se to ne tiče.
– Jebemti granice.
– I Tuđmana, jebemti Tuđmana.
– Daj zamisli kako bi bilo super da nema granica. Mislim, uopće. Pa putuješ gdje i kako hoćeš!
– Da, da, i svi ljudi su braća. I onda sam ja jebeni hipik – otpuhne Bobo prezrivo i posegne za novom cigaretom.
Mnogo su pušili. Cigarete kao da su im davale privid slobode jer su svaki put kad bi posezali za novom imali dojam da barem o nečemu odlučuju.
Soba se već gušila u dimu. Nisu otvarali prozor iako je iza njega proljeće živo i vedro disalo svoje pupajuće, peludno šarenilo. Leo je ustao i okrenuo novu stranu ploče. Namjestio je iglu na svoju najdražu pjesmu. Neil je pjevao o zlatnom srcu.
– Opet „Heart of Gold“ – podbadao je sada Bobo.
– Obožavam tu pjesmu.
– Znam.
– Malo sam razmišljao i znaš šta, gotovo sam siguran da je Kurt Cobain bolji gitarist od Hendrixa.
– Ti jednostavno nisi normalan.
Najčešće su se prepirali oko glazbe, upravo oko glazbe. Bobo je od oca naslijedio golemu kolekciju ploča i ona mu je uglavnom formirala i omeđivala ukus, s tek minimalnim zastranjenjima u suvremeno. Leo je, s druge strane, imao rođaka u Americi koji mu je odande slao neke nove i ponekad čudne bendove na CD-ovima i kasetama. Nirvana, Pavement, Flaming Lips, takve stvari. Pokušao je Bobu zainteresirati za njih, ali ovaj se nije htio ni milimetra pomaknuti od svojih Beatlesa, Clasha, Bowieja, Hendrixa i slične bratije. Ponekad je čak tvrdio da nakon 1987. Nije snimljen album vrijedan slušanja, ne ako će to uzeti vrijeme od slušanja zlatnih vedeta iz prošlosti. Leu je najveći problem s Bobinim ukusom bilo to što su svi njegovi omiljeni glazbenici stvarno bili legende i majstori od kojih mnogo toga počinje i kojima se ništa ne može prigovoriti. Smatrao je da treba slušati i istraživati stalno i da najbolja glazba nije snimljena prije deset godina već da će biti snimljena sutra. Onda je često prijateljski provocirao Bobu i uvjeravao ga da su neki novi glazbenici bolji, zanimljiviji ili naprosto tek vještiji od njegovih legendi iz prošlosti. Nije imao pojma da ovoga to istinski smeta. Dijelom ga je smetalo jer je glazbu donekle doživljavao kao uspomenu na roditelje, a dijelom zato što je duboko vjerovao da je u pravu.
– Jučer sam opet išao biciklom u Novi Zagreb i opet sam na mostu premro od straha – promijeni temu Bobo.
– Išao si kod Tina po travu?
– Aha. Uvijek se userem na tom mostu. Mislim, na svakom. Na bilo kojem od tri.
– Ali to je bilo i prije staraca, je l’ da?
– Ma da, neka kombinacija straha od visine, klaustrofobije i agorafobije.
– Klaustrofobije?
– Da. Kad se voziš preko mosta, s lijeve strane ti je ograda koja djeluje baš opako nisko i krhko, a s desne ti jure auti. Imaš vrlo malo prostora i on te zatvara, stišće i guši.
– Kužim. Mislim da kužim.
Joint je došao kao prirodan nastavak njihovog druženja, pojavio se naizgled niotkuda i svoj kratki život vedro skončao nakon nekoliko prelazaka iz ruke u ruku.
– Jesi razmišljao da nešto poduzmeš u vezi s tim strahom? – pitao je Leo kojem su se crte lica razvukle i opustile.
– Jesam. Imam plan.
– Slušam.
– Znaš kako kažu da je jedini način da se riješiš straha suočavanje. E, pa, ja mislim otići na onaj četvrti most.
– Koji? Onaj tirkizni? Željeznički.
– Baš taj.
– Zašto?
– Slušaj. Tamo uopće nema ljudi, nema prolaznika. Kad prođe vlak, sasvim je mirno. Gledao sam ga sto puta s pješačkog mosta i baš je lijep prizor. Lijep, ali nekako prazan.
– Dobro, i?
– Otići ću gore i nešto ću napisati na mostu. Na vanjsku stranu, tako da se vidi izvana.
– Kako ćeš to napraviti? To je golem prostor, kako ćeš ga uopće dosegnuti?
– Sve sam smislio. Ponijet ću boju i partviš. Može se.
– Ambiciozno. I pomalo ludo. Ali zašto?
– Gle. Prvo, rješavam se straha. Prošao sam tamo i sve proučio. Moraš biti ful blizu ruba. Teško je, ali ne i neizvedivo. Drugo, otkako su starci poginuli opsjedaju me mostovi dodatno. Želim im odati počast. Znam da će se činiti glupo, ali meni nije.
– Nije glupo. A što ćeš napisati?
– Ne znam još, nemam pojma. Smislit ću.
– Pa to je važno.
– Znam da je. Hoćeš ići sa mnom?
– Hoću.
Večer idućeg dana bila je fino, proljetno prohladna. Izašli su u nju kad je već postajala noć, napunili pluća svježim zrakom nakon nekoliko sati kod Bobe uz vino i cigarete, neizostavne cigarete. Uzeli su kantu boje i partviš, upravo onako kako je bilo i planirano. Raspravljali su o glazbi, o novim i starim bendovima, o umijeću sviranja gitare, o odnosu melodije i ritma i o tome što je važnije da pjesma bude dobra, da bude prava. Leo je, prije nego je došao kod Bobe, čitav dan slušao Nirvanu i opet je gnjavio s time kako je Kurt Cobain najbolji, kako je veći od najvećih, kako je bolji od Hendrixa. Hvalio je In Utero i govorio kako je to najbolja ploča u posljednjih deset godina. Bobo se samo smiješio, nije ulazio u prepirku s uobičajenom strašću.
Gore, na mostu, sve je išlo kao po loju. Tek kada je već krenuo umakati partviš u boju, naginjati se preko ograde i povlačiti poteze koji su imali postati slova, Leo se sjetio ponovno upitati što će pisati. „Vidjet ćeš. Polako“ – odgovorio mu je Bobo i nastavio povlačiti partviš po hrapavoj podlozi. Bilo je teže i napornije nego što je mislio da će biti.
Kasnije, kada je sve bilo gotovo, onako prljavi i umorni spustili su se na nasip i onda došli na pješački most. Bobo je zamolio Lea da ne gleda dok ne dođu na najbolju poziciju i ovaj ga je poslušao, nije bilo varanja, to je dug prijateljstvu.
Most je lijepo obasjan sjajio u svom čudnovatom tirkizu, a na njemu je pisalo ime najboljeg gitarista svih vremena. Oko toga više nije moglo biti dvojbe.
