Zaštićena zona : „crna“ komedija | Damir Šodan

ČIN DRUGI

 

PRIZOR PRVI

Bolnička soba na prvom katu. Petra stoji uz prozor i nešto šara po staklu. Ulaze Hanka i Miranda.

HANKA: (Pjevuši.) “Gol-uuuu-bice bijela, što si nevese-laaa. Gol-uuuu-bice bijela što si nevese-laaaa… Ka-koooo ne bi bila jadna nevese-laaaa… kad moooj golub leti od jata do jaaa… taa…”

MIRANDA: Nemoj, čini mi se da nije baš raspoložena.

HANKA: Ma tko nije, ma što nije. Petra, Petrice, dušo moja, šta ima tamo napolju. Je l’ snježić pada, je l’ kišica roska?

PETRA: (Tiho.) Gledala sam kako snijeg i kiša padaju zajedno, ali ne mogu se sjetiti kako se to kaže samo u jednoj riječi.

HANKA: Ma što te briga kako se kaže. Ako pada, pada. Ajde srce da se malko družimo. Dole dečki prave zabavu. Slavit ćemo Božić.

PETRA: Pa kako ću slavit, kad ne znam ni kako se kaže kad snijeg i kiša padaju zajedno?

MIRANDA: Kaže se susnježica.

PETRA: Susnježica. Tako je. Su-snje-ži-ca. Lijepa riječ. Da imam kćer, takvo bih joj ime dala.

HANKA: (Zagrli je.) Ajde, Petra, sestro moja, živni malo.

PETRA: Nešto sam strašno sanjala. Neke su žene plovile rijekom u noći.

HANKA: Je l’ mrtve?

PETRA: Ma ne, žive. Na velikom splavu. I jedna je htjela da joj prihvatim dijete. Ali nikako nisu mogli splav do obale. Na rijeci je bila velika oluja.

HANKA: Bog s tobom, nema na rijeci oluje. Oluja je na moru.

PETRA: Samo sam trčala uz obalu. A onda je jedna žena bacila dijete prema meni, a ja ga nisam uhvatila. Palo je u vodu. Vojska je pucala s planine, granate su padale u vodu. Voda je gorjela. Da sam bar to dijete spasila. (Počinje plakati.)

HANKA: Ma daj, pa to je samo san.

PETRA: I isto sam sanjala Isusa.

MIRANDA: To je možda dobar znak.

HANKA: E, to bogami ne znam. Ja sam kao Muslimanka. Ustvari nisam nego pola pola, fifti-fifti. Takvo mi je prezime, ali nikad nismo išli u džamiju.

PETRA: Isus me zvao k sebi. Imao je kao neko veliko zlatno koplje. I stavio mi ga je u srce. A sva sam bila nekako prozirna, kao da sam od najlona. Ali nije me boljelo, tako sam blažena bila. Vidjela sam svuda samo žito, i čula ljude kako pjevaju u polju. Kod nas se tako nekad pjevalo kad se napolju radilo. A onda sam se probudila.

HANKA: I kod nas se tako pjevalo. Sjećam se kako smo sestra i ja pjevale kad bi išle na berbu višanja u Dalmaciju. Samo bi brale i pjevale. Počele bi na kamionu i ne bi stale dok se ne vratimo kući. A bio je neki lijep Dalmatinac, zvonkoga glasa koji nas je vozio. Šofer je bio dolje u hotelskom, mislim da se zvao Tadija. Jes’ ti brala višnje, Miranda?

MIRANDA: Pa nisam baš brala višnje.

HANKA: Pa što si radila? Kako si se uzdržavala kad si bila skroz mlada?

MIRANDA: Misliš dok sam studirala?

HANKA: Mislim to, i inače?

MIRANDA: Pa i nisam radila. Kad sam diplomirala počeo je rat.

HANKA: Je i lijepo ne radit, ali ne može to svatko.

MIRANDA: Mislim radila sam nešto i u srednjoj školi. Bila sam hostesa na Olimpijadi.

HANKA: Šta ti je to, sestro, hostesa? Kao u hotelu nešto? Hotelska neka stjuardesa?

MIRANDA: Ma otprilike. Vodiš goste uokolo i pokazuješ im znamenitosti. Ništa posebno.

HANKA: Pa to i sad radiš.

MIRANDA: Eto vidiš, nisam o tome ni mislila. Doduše, plaćaju me kao prevoditelja.

HANKA: Ma sve ti je to isto. I ja sam radila u ugostiteljstvu, dok nisam otvorila frizeraj, a onda sam pukla. Nešto od posla, a nešto je i do mene. Ideš Hanka malo “u remont” kaže onaj moj bivši. To mu je riječ bila. Nisam ni znala što je remont dok nisam ovdje došla. A lijepo je znat jezike. Cijeli je svijet tvoj. Koji si ti jezik, Petra, učila?

PETRA: Ruski, ali ne sjećam se, slabo pamtim. Samo se nastavnika sjećam, Ognjena. Imao je brkove ko Njegoš. A nikad mu nije radio magnetofon, pa smo stalno ponavljali za njim “ja ničevo ne pominjajut…”, tako nešto. Ali sve sam zaboravila.

MIRANDA: Šteta što se svugdje učio ruski, a sad od njega nikakve koristi.

PETRA: Imaš lijepo ime, Miranda. Je l’ to neka voćka?

HANKA: Sad ima i Mirindi otkako se pojavilo ono gazirano piće.

MIRANDA: Ma to je nešto iz Shakespearea. Moj pokojnji otac je predavao englesku književnost.

HANKA: Jel’ umro prije rata?

MIRANDA: Nije nego sad nedavno, ubila ga granata. Bilo je toliko blizu, samo što mu u tanjur nije pala. A sve knjige je spalio kad nije bilo drva. Ostavio je samo Shakespearea.

HANKA: To je ono, Romeo i Julija, kad su im se zavadile porodice, a oni ne mogu da se vole.

MIRANDA: Da, tako nekako.

HANKA: Lijepo je to. Možda i sad ima takvih ljubavi. Mislim, rat je i to.

MIRANDA: Možda.

HANKA: Ej, cure, sad sam se sjetila. Oćete malo konjaka da se razmrdamo? Ajde biće plesa večeras. Neka krvca malo prokola. Ajde, i žena je čeljade. Je l’ tako govorila Roza Luksemburg?

MIRANDA: Da znaš da bi mi dobro došlo. Samo ne znam je li pametno. Petra uzima lijekove. Odakle ti uopće konjak?

HANKA: Eh, draga moja, ostavili doktori kad su digli sidro. Da ti je bilo vidjet koliko samo pića, viskija, konjaka, keksa, napolitanki, bombonijera smo našli tamo u sobi kod primarijusa. To je narod, rodbina ovih tu nas interniranih godinama nosila doktorima i sestrama. Al’ bogami kad su zbrisali nije im bilo ni do čega. Eto bar pića imamo na bacanje, a kruha i soli nema. Da ne bi ovih Kanađana i njihova vojnog dvopeka pocrkali bi svi odreda.

MIRANDA: Ajde onda daj, ali samo čašicu.

HANKA: Evo, evo, samo da uzmem čaše.

MIRANDA: Pa, dobro. Petra, je li ti malo bolje?

PETRA: Pa ne znam, nije meni bilo dobro i prije nego što su doktori otišli.

MIRANDA: Nije lijepo od njih što su to učinili. Otišli i ostavili vas.

PETRA: Nije, ali kažu da se nije moglo drugačije. Autobus je bio pun tog medicinskog osoblja. Đeger se pokušao uvuć u autobus, ali bacili su ga van, kažu doći će drugom turom po njega, i po nas, ali ništa.

MIRANDA: Nema veze, došli su Kanađani, dobri momci.

PETRA: Dobri, dobri, nego bojim se da mi ne ponestane ovih pilula.

HANKA: Probaj onda s kurtonima, mala, ha, ha, ha…

MIRANDA: Ej, polako.

HANKA: Ma zna moja Petrica da se ja šalim. Petrica Kerempuh, ha? Je l’ da dušo? Srce, evo ti na jedna, gucni, pa će sve ić bolje. A evo i tebi. (Sipa konjak u male plastične šalice.)

MIRANDA: Baš si srce, Hanka, hvala ti.

HANKA: Eh da je vidiš kako je stidna. Kako okrene glavu kad se pojavi Gazda s onom batinom. A ja joj kažem, deder pipni ga malo, Petra. Neće ti on ništa. Ni on ga više ne osjeća. Bliža mu je noga od stola u svijesti, nego ona stvar. A taj mora da je povalio sekretarica i sekretarica u svoje vrijeme, je l’ da?

MIRANDA: Ne znam.

HANKA: Ma, on ti je, sestro, bio glavni ovdje kod nas u kraju, direktor “Vijka”, najveće tvornice žice i šarafa u nas. Znaš šta to znači, tri hiljade radnika i kooperanata su imali. Nego izgorilo ti skladište draga moja, tamo negdje osamdesetih i našli da je on kriv. Kao odgovorna osoba, drž ne daj, a ja sam čula da je bio prepošten čovjek i da su mu to namjestili. Nije taj zuba obijelio na društvene jasle. Elem, naš ti Gazda načisto poludi od toga što je kao nevin zatvoren. Neki kažu da je kao Srbima smetao, tobože Musliman na visokom položaju, šta ti ga ja znam. To je politika. Uglavnom, umalo ukratko ostavi ga i žena i odvede djecu i tako je završio s nama.

MIRANDA: Svašta, kakva sudbina.

HANKA: A što ćeš draga moja, ludara ti je velika škola života. Trebala bi se ti više družit s nama. Svašta bi čula. A i “Vijak” je propao. Eno čujem, pričaju otvorili logor u njemu. I više nitko nema mišolovki, a rat je i beštije se množe ko lude i sad ih na lijepak hvataju, pa se muče da ti je zlo dok ne krepaju.

MIRANDA: Kakve mišolovke, ne razumijem?

HANKA: Pa “Vijak” ti je pravio mišolovke, jedini u državi. To je bio broj jedan izvozni artikl. To ti se slalo u nesvrstane zemlje. Amerikanci su čak dolazili, poslovni partneri, i sve ode u vjetar. Nije čudo što se toliko štakora namnožilo.

MIRANDA: Bogme nije.

PETRA: Joj kunići su mi ostali gore u selu kad smo krenuli. Ne znam šta je s njima. Ostala im je samo glavica salate i nešto repe. Ali ne znam da li oni jedu repu.

HANKA: E, moja Petra, davno si ti otišla. Ti si tu bila već pet godina kad je rat počeo.

MIRANDA: Ma jedu ti oni sve, Petra. To su životinje, one će se same snaći. Sigurno ih je neko dijete uzelo.

HANKA: Ma šta te briga na kraju krajeva, sestro, zec je to. Svežder. Lako je njima. Ljudima je jebeno.

PETRA: Nisu mogla djeca, svu su djecu kašnje odveli.

MIRANDA: Ma bit će sve dobro. Oni su sad na sigurnom.

HANKA: Bogami na sigurnijem nego mi u ovoj vukojebini. Nit znaš više što se u svijetu događa, tko gubi ovaj rat, a tko ga dobiva. Vrag bi ga znao.

MIRANDA: Stvarno smo odsječeni, ja samo slušam hoće li se netko javiti kod Marlowea na voki-toki.

HANKA: (Lijeva drugu rundu.) Hajde živjele vi meni. Mi ženske moramo se držat skupa. Sretan vam Božić, Bajram, Kurban Bajram i sve ostalo, Dan Republike, i Dan mladosti, i Dan žena i kobogda se iskotarisali iz ovoga još ove godine.

MIRANDA: Imaš pravo, moramo se držati skupa. A da osnujemo AFŽ, ha, ha, ha. Eto, mene je ovo piće već uhvatilo. Šta veliš, Petra?

PETRA: Ne znam, meni se spava.

HANKA: Ajde ti prilegni sestro, malo prije nego počne fešta. A ti, kad spomene onoga Marlova, sviđa ti se, ha?

MIRANDA: Pa šta ja znam. Zgodan je, ali vidiš i sama u kakvoj smo situaciji.

HANKA: Ma nemoj ti meni o situaciji. Uvijek je neka situacija. Ako tako gledaš nećeš nikad ništa. Doduše, ova je naša situacija malo gora od drugih, ali opet je to samo situacija. Malo ti njega pritisni. Nemoj da te ja učim kako se to radi. Vidim ja da on trza na tebe. Miranda ovo, Miranda ono. Ne zna se okrenut bez tebe. Iskoristi to.

MIRANDA: Pa kako. Šta da radim?

HANKA: Je li bilo šta između vas?

MIRANDA: Pa nešto stalno kao da visi u zraku, ne znam šta da ti kažem. Nego, onaj Milton mi se kao nešto nabacuje.

HANKA: Pusti njega. On je budala i rasist. Ne voli duševne bolesnike. Kaže da smo luđaci i da bi nas trebalo pobit. A luđaci sjede s njihovima za stolom i pregovaraju. Mi smo ti, draga moja, što reče moj ljubljeni Mišo Kovač “ljudi bez adrese.” A Mišo ti je meni zakon. To je najseksi muškarac na Balkanu. Onako mali i dlakav, ko koala medo, ali opet ima, ono znaš, ima neki stav. A ne Milton, on je kreten.

MIRANDA: Dobro si ga provalila. Previše je arogantan, a Marlowe je zbilja nekako mio. Ima takta, zna s ljudima.

HANKA: Ma to je dečko i po. Drž se ti njega. To ti ja govorim. Ova služba ga je malo uzela poda se, a vojnici su ti dobri, znaš, pogotovo ovi koji još drže do časti, do čojstva i junaštva. Ne bi oni na žene i djecu, starčad i nemoćne, razumiješ što ti hoću reć.

MIRANDA: Da, razumijem. Ma Christopher nije to što misliš. On je nekako poseban. Duševan je i topao.

HANKA: Samo ti pripazi da nije previše topao. Takvih je u vojsci puno. Ako je malo defanzivan, nema veze, ne znači da je u svemu takav. Je l’ me pratiš?

MIRANDA: Pratim te, pratim. Samo nije on to što veliš.

HANKA: Ma znam da nije. Ali malo opreza ne škodi. Žene smo, ljepši pol. Da je bilo više opreznosti ne bi do svega ovoga ni došlo. Je l’ tako?

MIRANDA: Pa vjerovatno ne bi.

HANKA: Prema tome, ja ću malo urgirat indirektno ovako sa ženske strane. Nastojat ću da se oko tog Božića malo i zapleše. Da bude pravi žur. Imamo i starih ploča i kaseta. Ono malo stiskavca da padne. A ima onaj crnac Lanoa cijelu portabl liniju sa sve najnovijim hitovima, samo je malo namćorast.

MIRANDA: Ali šta ja da radim? Mislim to u vezi Marlowea. Kako da se postavim?

HANKA: Samo pleši, pleši s njim i ne daj ga. Vrti se oko njega. Biće to bal ko u “Ani Karenjinoj”, kao u “Prohujalo s vihorom”. Biće kao “Doktor Živago”. Uvijek tako neki rat rastavlja i spaja zaljubljene. Nosi ih ko vihor, baca tamo amo. Pa nije to bez veze. Takav je život.

MIRANDA: Zanimljivo. Nikad nisam o tome razmišljala. Jesi li ti čitala sve te knjige?

HANKA: Nešto sam čitala, a nešto tako, preko te-vea. Ali nemam ti ja više vremena za to. Mislim imam, barem u ovoj ludari imam vremena, ali nekako sam se pomirila sa sudbinom. Šta je bilo, bilo je. Za mene više nema princa na bijelom konju, ali za tebe…

MIRANDA: Za mene u bijelom landroveru. Ha, ha…

HANKA: Što da ne? Može i u tojoti lendkruzeru. Možda se danas princ krije ispod plavog šljema. Jest da sav narod i ne voli te plave šljemove, ali narod ti, draga moja, ne voli nikoga. Toliko sam bar naučila.

MIRANDA: Joj, ovo je ko neko svodništvo.

HANKA: Sve ti je, draga moja, neko svodništvo. Nego čekaj da bacim oko na Petru pa idemo dolje da vidimo kako napreduju pripreme.

MIRANDA: Važi.

 

PRIZOR DRUGI

Badnja večer. Salvatore Alighieri, izaslanik Visokog povjerenika, “stacioniran” diljem srednjedalmatinske obale, i Maristela, njegova osobna prevoditeljica traže put do pokretnog logora isturenog odjeljenja kanadskog bataljuna od kojeg su se prošlu noć, vođeni razbuktalom željom za intimnim sjedinjenjem, nakratko izdvojili i zalutali. U sklopu isturenog kanadskog odjeljenja trebali su po planu produžiti do kote 212, zvane “Zabriskie”, kako bi se našli s predstavnicima triju zaraćenih strana i zajedno nastavili do duševne bolnice “Avala”, gdje će izvršiti evakuaciju ostatka bataljuna i duševnih bolesnika. Već skoro dvadesetak sati Salvatore i Maristela bezuspješno traže put do isturenog odjeljenja i već su oboje na rubu živaca.

SALVATORE: Porca madonna, ma che cosa fai? Tu sei una donna molto dificcile. Oh Dio. “Nel mezzo del cammin di nostra vita mi ritrovai per una selva oscura ché la diritta via era smarrita.” (Širi ruke i gleda u nebo.) Pa moze li to malo zveltije, Maristela!?

MARISTELA: (Oštro.) Salvatore, nemoj me izazivat! Koji me je đava toka da iden s takima nesposobnjakovićima ka ti u ovu pripizdinu. Jeben ti život. Vidi me! Cila san se izneredila.

SALVATORE: O dio, ma che putana? Ma pozuri piszdo jedna, radi tebe ce propast cila ova nan misija. Pruzi korak u picku materinu!!

MARISTELA: Ma kako ću pružit korak, idijote, kad mi je puka tak. Sjebala san ganjc nove Prada postole zbog ove tvoje jebene misije. I još smo zabucali u ovoj šumetini. Ispaliću na živce! Osjećan se ka notorna tuka.

SALVATORE: Ma ke kaco puka tak? Ko te tira da ides u te nove skarpe po ovi kamenjar, sulle ove pietre. Evo i ja san iskida Laura Biagiotti košuju. Ma guarda, cila se isurjala. A ti – lipo san ti govori da cu da ti kupin neki laganiji, komodniji postol za odit po ovon Teksasu. Ovo je gore nego u Pugliji.

MARISTELA: Ajme šta san se išćeprjala! Ovo je sama sikalina, sami smrić i kopriva oko nas. Eno smrdljivi martin! Biće i zviri ima u ovoj šumetini.

SALVATORE: Koji Martin?

MARISTELA: Koji Martin? Leo Martin! Idijote da bi idijote. Ajme debila, ljudi moji, ma to je bâja, papane. Zovu je smrdljivi martin. Vidi ga! Salvatore, Salvatore! Čekaj me konju, cilu san bičvu uništila. Moga si me i nosit, nije me briga.

SALVATORE: Ma dicu te nosit, zenska glavo. Da se pojavin tamo u bazu kod ovi Kanadzani sa zenskon u krilu, pa bi mislili da san kurbar, a ne humanitarni djelatnik.

MARISTELA: Joj, počeja si mi igrat po živcima s tin tvojin iskrivljenin hrvatskin! Šta uporno pilaš taj jezik kad ga ne znaš. Govori talijanski, bar pariš gospodin. Radi jezika san se i zagledala u tebe, tovare, a čin smo se spetljali odma si počeja govorit taj svoj debilni italo-hrvacki i furat se da si Dalmatinac.

SALVATORE: Ajde, ajde…

MARISTELA: A ja jedva čekala da se otarasin tih Dalmatinaca. Ono sist, popit, zapivat. Jebeš taj đir! Meni je pun kufer konoba, razumiš?!! (Viče.) Meni se povraća na slane srdele, na pršut, vino, škampe, pečeno i zubace… A jadna ti san šta san dočekala. I onda se uvatin stranca, mislin se fala ti bože – moj spas za mene – kad ono on se totalno upinje, oće ka bit Hrvat, Dalmatinac, šta ja znan. I onda ga ne razumin riči kad govori na taj svoj hrvatski. A ljudi…

SALVATORE: Kako ne razumis, kako ne razumis, tuko? Kenjo! Kurca ti, kaco ti ne razumis. Zamo se piturajes, namuscajes, bruskinajes. Samo parfumi, redjipeti i gacice od trista iljad lira. Samo na sebe mislis! Svo ovo vrime sta smo zajedno. (Viče.) Meni je dida Zadranin, dida mi je, nono mi je Hrvat, razumis, i ja san sebe ovdi ponovo nasa. Ja san nasa svoje korijene. Meni je ovo Vita nova!

MARISTELA: Ma šta ti je dida bija? Dida ti je bija tonomaš. Bija je zapovjednik karabinjerije za vrime okupacije, neš ti. Bija je fašist! Odvaljiva skojevcima bubrige i ganja učiteljice. Eto šta je činija.

SALVATORE: Ma kakvi fasist? (Okrene se.) Pa jesi ti normalna? Bija je kulturan jedan covik. Zna je ciloga Gabriele d’Annunzija, ciloga Carduccija, skoro ciloga Dantea napamet.

MARISTELA: Neš ti d’Anuncija. Kad je osvojija Rijeku, najprije je otvorija bordel. To smo mi još u školi učili. Svi ste vi isti, manjagati i kurbari. Mlećani! Mlećani! Eto šta ste! Još ste nan i šume posikli!

SALVATORE: Basta! Basta! Prokinicu te, ne maka se z mista. A ka san ti platija operaciju na estecku kirurgiju, za povecat cicone gori u onoga Gumicica u Agram, onda san ti bija dobar!? A oni pizdolizac, kako je samo baci oko na nju. Govori: bice ka Venera u Botticellija. Bice mu glava ka demejana ka mi dopadne saka!

MARISTELA: Ajme, ispizdiću. Pa je li ti razumiš čoviče da ja deboto bosa odan po ovon kamenju. Je li razumiš?

SALVATORE: Ma razumin, ali sta mores, ili koracaj ili ostani ovod i krepaj. Kad stignemo u bazu, dace ti UNPROFOR cizme. Ali prvo moramo nac ostatak ekipe. Pa ne zelin ovde da izgubi Salvatore svoju ludu testu, u ovu balkansku brekinju, kapisi? Koji me kaco tira da iden iz Firenze. A, lipi moj Arno, lipi moj ponte vecchio.

MARISTELA: A di san ja gledala, majko moja, di su mi bile oči. Pa jesan vlajina, turbo vlajina, pa to je za ispizdit. Ja da afanan na mirovnjaka, gospe moja? Mislin, fino Talijanac, konačno jedan gospodin na vidiku. Kad ono on najobičniji pizdun ka i oni naši vlaji.

SALVATORE: A di san ja gleda?

MARISTELA: Gleda si mi u noge, pizdo, i u moju guzicu. A i tribala ti je prevodilica. Ko ti je kriv kad ne znaš engleski, a završija si ka neki međunarodni faktor. Pa ljudi moji, je li to moguće! Ja sam mislila da samo u nas veleposlanici i ta diplomacija ne zna engleski. Ali, eto za bit ambasador dobre volje, valjda ti osin dobre volje ništa ni ne triba, moš bit muto. Joj, pa di smo se baš ovde morali izgubit.

SALVATORE: Ne bi se ni izgubili da tebi nije pripelo.

MARISTELA: Meni, meni je pripelo? A šta si me vuka u srid noći po ovoj šumetini? Osin da ti ga…

SALVATORE: Prikini!

MARISTELA: Ma neću prikinit! Kako moš mislit na seks u ovako ozbiljnoj situaciji. Cili skvod Kanađana s nama, a ja jedina ženska. Prevodilica, usto? A njemu se, gospodinu se došlo inkokolavat u dvi ure po noći u ovoj šumetini. I to na Badnjak. Pa kakva san ja katolkinja, jadna mi mater.

SALVATORE: Aaaaaaaa! Basta! Ubicu te! (Zaleti se prema njoj.)

MARISTELA: Ajme luđaka! (Padne na zemlju. Salvatore je zgrabi za jaknu, ali ona spretnom kretnjom iz torbice izvadi patent nož.) Odjebi živino!

SALVATORE: Polako, polako, porca madonna, samo san te tija dignit. Evo nosicu te. Nosicu te, Stela, evo.

MARISTELA: (Sumnjičavo ga gleda.) Ajde nosi.

SALVATORE: Evo, evo… (Maristela ga zajaši oko vrata.)

MARISTELA: E, lipo, sad me uvati za gambe ka su ti tako drage i piči, i da nisan više rič čula.

STOOOOJ! (Začuje se iz šume.)

SALVATORE: Sta je sad ovo, u picku materinu?

MARISTELA: Odazovi se konju, šta se misliš, možda su naši.

SALVATORE: Stali smo!

THROW YOUR ARMS ON THE GROUND AND STEP BACK! (Glas iz šume.)
[BACI ORUŽJE I ODSTUPI!]

MARISTELA: Okay, okay. Don’t shoot! Jonathan is that you?
[Okej, okej. Ne pucajte! Jonathane, jesi li to ti?]

THIS IS NOT JONATHAN, THIS IS HIKMET!!!
[OVO NIJE JONATHAN, OVO JE HIKMET!!!]

MARISTELA: Hikmete, ajde lipo kvragu, nemoj me plašit! Šta odma ne govoriš da si ti! Cila san ublidila.

DON’T MOVE! (Opet glas iz šume.)
[NE MRDAJ!]

MARISTELA: Evo, evo stali smo.

SALVATORE: Stali smo!

(Iz šume izlaze prevodilac Hikmet, poručnik Bilich i ostatak kanadske desetine.)

SALVATORE: Hikmete, pa ke kaco cinis? Mogli smo poginit, reci to ovome cukunu Bilichu.

HIKMET: Oprosti, Salvatore, radim samo po nalogu.

MARISTELA: (Umiljato.) Jonathan, Jonathan, you naughty boy, you could have got us killed.
[Jonathane, Jonathane, baš si zločest! Mogao si nas sve pobiti!]

BILICH: Don’t worry baby. I’d never do anything like that, besides I don’t shoot at pretty women. No way. But you had a knife in your hand. You looked tough, heh, heh… like Pam Anderson.
[Bez brige, dušo. Nikad ne bih takvo što učinio, osim toga, ja ne pucam u lijepe žene. Nema šanse. Ali imala si nož u ruci. Izgledala si opasno, heh, heh… kao Pam Anderson.]

MARISTELA: I thought you liked tough ones.
[Mislila sam da ti se sviđaju opasne.]

BILICH: Well…

SALVATORE: Daj prikini tu vagidjanciju s tin teleton i reci mu da mi da motorolu da se javin u bazu. Jeben ti ’vakoga Hrvata u drugu generaciju kad ne zna beknit na svoj jezik.

BILICH: Okay, cut the crap, I’ve good news.
[Dobro, dosta budalaština. Imam dobre vijesti.]

SALVATORE: Reci pizdo onda sta cekas?

MARISTELA: Pusti Jonathana neka reče. Nisi valjda uvatija vezu?

BILICH: Yes, I did, as a matter of fact. I’ve just spoken to major Marlowe. We’re very close. Few miles to the north and we’ll reach Avala.
[Zapravo jesam. Upravo sam razgovarao s bojnikom Marloweom. Vrlo smo blizu. Nekoliko milja prema sjeveru i stići ćemo u “Avalu”.]

MARISTELA: Thank you sweet Jesus, I’ve always believed in you!
[Hvala ti, dragi Isuse, oduvijek sam vjerovala u tebe.]

BILICH: Turns out that we were on the right route. The three representatives of the warring factions lost their way. Went completely in the wrong direction. Weather permitting, they’re going to join us first thing in the morning.
[Čini se da smo na pravom putu. Trojica predstavnika zaraćenih strana su zalutali. Otišli su u sasvim pogrešnom pravcu. Ako vremenske prilike dozvole, pridružit će nam se u najranijim jutarnjim satima.]

SALAVATORE: Jel to on oce rec da mi samo sta nismo stigli u tu ludaru “Avalu”?

MARISTELA: Upravo tako. Za uru dvi smo s Kanađanima, ako san dobro shvatila.

SALVATORE: Kozo jedna tu si da dobro svacas. Za sta te drugo drzin?

MARISTELA: Ne budi bezobrazan, izaslaniku Visokoga povjerenika, znaš ti dobro za šta me drziš, ali nećemo sad o tome.

BILICH: I think we should move.
[Mislim da bismo trebali krenuti.]

HIKMET: Okay, let’s move fellas, we’re almost there.
[U redu, ajmo dečki, još malo i stigli smo.]

 

PRIZOR TREĆI

Velika soba za dnevni odmor. Sve je spremno za žurku. Čuje se glazba – “Jingle Bells”(u sličnom tempu kao i “Jingle Bells” u aranžmanu Jacka Nitzschea, u Formanovom “One Flew Over the Cuckoo’s Nest”). Bolesnici i vojnici su na broju, uparađeni i spremni za slavlje. Na stolovima je nešto hrane i pića i borovi su diskretno i priručno okićeni. Na stolu je veliki ghetto blaster i stara muzička linija s gramofonom. Na televizoru je CNN, ali bez tona. Svi su tu, jedino je Petra odsutna, koja se ne osjeća baš najbolje i Lanois koji je na straži. Klinton je također na sceni. Cohen, Lightfoot, Cockburn i Robertson unose Marlowea na nosilima preodjevenog u Djeda Mraza i pjevaju “Jingle Bells.”

COHEN, LIGHTFOOT, COCKBURN & ROBERTSON:
“Jingle bells, jingle bells jingle all the way!
Oh what joy it is to ride in one horse open sleigh!
Dashing through the snow, in one horse open sleigh,
all the way we go, singing all the way!
Jingle bells, jingle bells…”

ĐEGER: Šta je ovo, u pičku materinu?

ĐOVANI: Oni su, bogami, luđi od nas.

TITO: A onda mene optužuju za kult ličnosti. A pogle kaj Fitzroy dela? Pa to je škandal, moliću!

MILTON: I’ve always known Marlowe is prone to such exaggerations. We’re soldiers for fuck’s sake, not a bunch of drag queens.
[Oduvijek sam znao da je Marlowe sklon ovakvim pretjerivanjima. Mi smo vojnici, jebote, a ne transvestiti.]

MIRANDA: I don’t think so. He’s only trying to make these people feel good for at least a moment.
[Ne bih rekla da se o tome radi. On se samo trudi omogućiti tim ljudima da se barem na trenutak osjećaju dobro.]

MILTON: This is pure travesty, if you ask me.
[Za mene je ovo čista travestija.]

HANKA: Ih, znam i ja pjevat. “Ne ti nisi htjela anđela, htjela si crnog đavola, od mene si to i dobila…”

ĐEGER: Daj, Hanka, prekini!!!

GENERALNI: Gle Božić Bato, jebote.

HANKA: E to je sad, vala, Dedo Kijamet.

TITO: Drugovi i drugarice, Djed Mraz je buržujska tlapnja. Osim toga ako smo zabranili povratak kralju u zemlju zabranit ćemo i Djedu Mrazu.

ĐOVANI: Daj budalo smiri se. Ovo nije ništa ideološki, već prilika da legalno popijemo piće.

PROFESOR: Hm, vrsta bitka tih bića i jest priručnost.

ĐEGER: Riječ je o piću – a ne o biću, kretenu!

PROFESOR: Ona, međutim, ne smije biti razumljena kao puka karakteristika ovisna o shvaćanju, kao da “bićima” koja najprije susreću bivaju podmetnuti takvi “aspekti”, kao da neka, prije svega po sebi postojeća, svjetska tvar biva na taj način “subjektivno bojadisana”. Ovako usmjerena interpretacija predviđa…

(Kvartet Kanađana još uvijek pjeva i nosi Marlowea po prostoriji.)

ĐEGER: Jebem ti život samo nam još ovo treba.

PROFESOR: …da bi u tu svrhu ta bića morala biti prije svega toga razumljena i otkrita kao sušto Postojeće i da bi u slijedu otkrivajućeg i prisvajajućeg ophođenja sa “svijetom” morala imati prvenstvo i davati vodstvo. Ali to se protivi već i ontološkom smislu spoznavanja, koje smo pokazali kao fundirani modus bitka-u-svijetu.

HANKA: Profesore jebem ti znanje, daj se zaustavi!

TROKUT: Daaaaaj, se zausssstavvviiiii.

PROFESOR: Ono prodire do razotkrivanja samo Postojećega tek preko Priručnoga pri brigovanju. Priručnost jest ontološko-kategorijsko određenje bića kakvo je ono po sebi…”

MILTON: Okay, cut the crap now, Pro!

PEPO: Druže Tito, daj malo anfas! Ne mogu ovako raditi.

TITO: Pepo prekini sad s radom. Imamo predstavu.

MARLOWE: (Silazi s improvizirane ležaljke-nosiljke.) Okay, guys, okay, guys, attention please! First of all let me bring you the good news.

MIRANDA: Pažnja, pažnja, najprije dobre vijesti.

MARLOWE: We have finally established contact with the envoy of the High Commissioner.

MIRANDA: Napokon smo uspostavili kontakt s izaslanikom Visokog povjerenika.

SVI: Hurraaaaa! Huraaaaaaaaaaaaa!!!!

(Nastaje sveopće oduševljenje. Grle se i ljube s Kanađanima. Kape lete u zrak. Hanka vadi bocu pjenušca i uz prasak je otvara.)

ĐEGER: Odakle ti to?

HANKA: E, i ja sam nešto na vrijeme štekovala. (Pjeva.) “Stade se cvijeće rosom kititi, stadoše momci cure ljubiti, samo jaaaaaa… nemam nigdje nikoga, samo jaaaaa…”

MARLOWE: Silence please!

MIRANDA: Mir! Tišina nek bude za trenutak.

MARLOWE: Mr Alighieri, lieutenant Bilich, and the rest of the crew are on their way here. They’ll join us in a short while. Please let’s behave ourselves the best we can.

MIRANDA: Gospodin Alighieri, poručnik Bilić i ostatak ekipe na putu su ovamo i uskoro će nam se pridružiti. Molim vas da se dolično ponašamo.

SVI: Hura!!! Hura!!!

MARLOWE: Please, please. I have also heard from Mr Alighieri that the three representatives of the warring factions will join us first thing tomorrow morning and we will be evacuated.

MIRANDA: Takođe sam čuo od gospodina Alighierija da će predstavnici triju zaraćenih strana stići sutra rano izjutra i bit ćemo evakuisani.

(Erupcija veselja. Svi se grle i skaču po pozornici.)

MARLOWE: Please, please let me now explain the concept of our tonight’s celebration.

MIRANDA: Dajmo malo tišine. Marlowe će sad objasniti koncept naše večerašnje proslave.

MARLOWE: The idea is that everyone should have his own act.

MIRANDA: Ideja je da svatko ima neku svoju tačku.

HANKA: Imam ja tačku, samo mi je ne zna svako nać!

ĐEGER: Prekini!

MARLOWE: It doesn’t necessarily have to be a Christmas song, or something related to that, more like some expression of good will. A poem, a joke, a story, anything that’ll make us feel good.

MIRANDA: Evo Marlowe kaže da to ne mora nužno biti božićna pjesna, niti nešto u vezi sa tim, više kao izraz dobre volje, pjesma, šala, priča, nešto što će učiniti da se dobro osjećamo.

TITO: Ja ne znam koliko je to pametno drugovi. Doduše, ja sam pripremio govor, ali neprijatelj nikad ne spava.

ĐOVANI: Jebeš to, nego imamo mi pitanje, Đeger i ja.

MIRANDA: Jagger and Giovanni have a question.

MARLOWE: Okay, shoot.
[Samo naprijed!]

ĐEGER: Možemo li popit po koju, jebi ga, Božić je i to, radost za cijeli svijet.

MIRANDA: They want to know if thay can have a few drinks.

MARLOWE: Drinks are okay, but only few drinks for those who aren’t on medication.

MIRANDA: Piće je u redu, ali samo za one koji ne piju nikakve lijekove.

ĐOVANI: Jupiiiii!!! Ja nisam tablete čvaknuo mjesecima.

ĐEGER: Bogami nisam ni ja.

MARLOWE: And now I’ll reveal a well-kept secret.

MIRANDA: A sad će Marlowe otkriti dobro čuvanu tajnu.

MARLOWE: We’ve got several crates of Heineken stashed away. Kept them just in case. You know, save it for a rainy day. Okay fellas, bring in the merchandise.

MILTON: I don’t know if this is a good idea.
[Ne znam koliko je to baš dobra ideja!]

(Cohen, Cockburn, Robertson i Young odlaze po pivo.)

MIRANDA: Oni su sačuvali nekoliko gajbi piva za crne dane…

SVI: Jupiii! Tooo! Hura!!!

ĐEGER: Uvijek mi je bio drag ovaj Marlowe.

ĐOVANI: A sad mi je još draži. Đegeru, trk gore po konjak!

ĐEGER: Letim, letim.

PROFESOR: Can I start with my essay?
[Mogu li ja započeti sa svojim ogledom?]

MARLOWE: You can start Pro, as far as I am concerned, but keep it concise.
[Što se mene tiče možete početi, profesore, ali nastojte biti kratki.]

PEPO: Mislim da bi bolje bilo da počne drug Tito. On je ipak nekakav vođa, lider, figura od međunarodnog ugleda.

HANKA: Bolje da ja odojkam “Tri se vode zavadile”, pa da se svi lijepo razvalimo!

PROFESOR: Ja bih kratko, evo nešto što pogađa u samu srž ove naše situacije. This is the essence, Mr Marlowe. Pitanje opstanka, a question of survival. A dotiče se i metafizike kao problema bitka.

PEPO: Ja mislim da nije u redu.

PROFESOR: Ali ovdje profitira vaš Klassenbewusstsein!!!

ĐOVANI: Koji mu je to sad kurac?

TITO: Nećemo okupatorske, osovinske termine.

PROFESOR: To nije okupatorski termin, to je Marxov termin za klasnu svijest, a ti bi to druže, kao Tito, morao znati.

ĐOVANI: Jebote, ovo je stvarno ludnica.

MARLOWE: Okay, okay. Let’s let our Pro have the floor. I’m sure we can all learn something here, but, please, Pro, make it short.
[U redu, u redu. Dajmo riječ našem profesoru. Siguran sam da ćemo svi moći nešto naučiti, ali, profesore, molim, budite kratki.]

MILTON: I think this is insane. If each if these loonies is gonna have his or her own act, we’re gonna be stuck here till the end of time.
[Mislim da je ovo sumanut.o. Ako svaki od ovih maloumnika bude imao svoju točku, bit ćemo ovdje do sudnjeg dana.]

PROFESOR: (Vadi papir i počinje čitati.) Budući da su takovost i opstanak momenti principijelnosti principa, kategorijalna analiza može otpočeti istom s diferencijacijom između njih. Kako je tako bitak neutralan spram toga da li opstoji na idealan ili realan način, prva razlika pada na tubitak ili opstanak. Opstanak je ili bitak idealne sfere ili bitak realne sfere – disjunkcija. Traži li se dokaz za opstanak realnog svijeta tada uz aposteriornu spoznaju – zamjedba…

HANKA: Jaoj ljudi nije u radu da nas utuši baš sad na Badnjak, pa Miranda reci Marloweu. Meni je već mozak nateko ko bundeva.

PROFESOR: (Uputi Hanki prijekoran pogled i nastavlja.) …ovaj dokaz, ovaj dokaz još pružaju i vanspoznajni, emocionalno-transcendentalni akti koji isključuju svaku sumnju u posebitak – ansichsein takozvanog izvanjskog svijeta. A emocionalno-receptivni akti, iskušavanje, doživljavanje, pretrpljivanje, podnošenje, otkrivaju time što im se kroz njih nešto opire i pogađa nas kao nešto čemu smo izručeni, kao tvrdoći, oporosti realnog. Toliko zasad, hvala drage kolege.

HANKA: Hvala bogu, gotovo je.

ĐOVANI: Hvala kurcu, prošlo je i ovo mučenje.

MARLOWE: Okay, thanks pro. Let’s give a huge round of applause to this gentleman.
[Dobro, hvala profesoru. Dajmo jedan veliki pljesak za gospodina.]

(Začuje se rijedak pljesak.)

TROKUT: Jeeeeel moggggu jaaaa daaa prrredammm šššštafffettttuuu?

ĐOVANI: Ma predat ćeš moj – da ti ne kažem što. Stoj gdje jesi i ne benavi!

KOBRA: A jel’ mogu ja, ali nešto bez teksta?

ĐEGER: (Pojavljuje se s nekoliko flaša konjaka. Među bolesnicima i vojnicima sveopće odobravanje, jer s drugog kraja scene ulaze i Young, Cohen, Robertson i Cockburn s gajbama piva.) Može, ali samo kratko.

KOBRA: Bit će to Bruce Lee, scena iz filma “U zmajevom gnijezdu”. Ja sam dodao ovu posebnu tačku s nunčakama.

MIRANDA: It’s gonna be a scene from Bruce Lee’s “In a Dragon’s Nest”.

(Opće odobravanje Kanađana. Plješću i otvaraju se prve limenke piva.)

HANKA: Alo druže Li, jel’ mogu ja biti tvoja treba. Znaš ono on je uvijek furo neke koke.

(Đeger lijeva prve runde konjaka.)

ĐOVANI: Hanka, sve si pobrkala. Brus Li je borac za pravdu, samotnjak, nema on vremena za koke, pogotovo ne za provincijske frizerke, pevaljke i lobotomičarke.

HANKA: Šta vrijeđaš, pederu, jebem tebe i njega. Jebem vas oba u zmajevom gnijezdu. Eto!

PEPO: Dajte se drugovi i drugarice smirite. Ja još uvijek mislim da je napravljena ovdje jedna nepravda našem jedinom i voljenom drugu Titu.

ĐEGER: Idi u pičku materinu i ti i Tito, jesi me čuo? Ja sam prozapadni element, anarholiberal!!!

(Kobra počinje točku s nunčakama. Vrti ih velikom brzinom i istovremeno izvodi udarce nogama. Klinton se nato strašno uznemiri i počne lajati, ali sve je još uvijek pod kontrolom jer ga Milton drži na lancu.)

ĐOVANI: Jebo te život, ovo je prava borba sa imaginarnim protivnikom. Vidi Klintona, života ti, sav se uznemirio.

PROFESOR: Svaka je borba borba s imaginarnim protivnikom.

HANKA: Dosta, ti si svoje reko.

KOBRA: Aji, asssa, huuur, aha, inju, aka, aji… saaaaaaa… hrm… hrm… ajiiii, ajiiiii…

(U jednom trenutku jedna se drvena nunčaka odvoji i odleti pravo u prozor i razbije ga. Kobra se uhvati za glavu i napravi neku čudnu grimasu.)

MARLOWE: No problem, Mr Kobra. This was really something else. Don’t worry about the window. We’ve got plenty of nylon and tape. Cohen and Robertson, go and fix the window.
[Nema problema, gospodine Kobra, ovo je zbilja bilo nešto posebno. Ne brinite za prozor. Najlona i samoljepljive trake imamo u izobilju. Cohene i Robertsone, sredite prozor!]

COHEN & ROBERTSON: Yes sir!

(Odlaze da zalijepe prozor. U tom trenutku na sceni se pojavljuje Lanois s Alighierijem, Maristelom, Hikmetom, Bilichem i ostatkom isturenog odjeljenja.)

LANOIS: Ladies and gentlemen, his royal highness the envoy of the High Commissioner and his crew! (Izgovori “his crew” tako da zvuči “screw”.)
[Dame i gospodo, njegovo veličanstvo, izasranik visokog povjerenika i njegova svita!]

MARISTELA: (Lanoisu) You don’t have to be so cynical, you know.
[Ne moraš biti toliko ciničan, znaš.]

MARLOWE: Welcome, welcome. (Rukuje se s Alighierijem, Maristelom i ostalima.) Please give a warm round of applause for our saviour, the envoy of the High Commissioner, Mr. Alighieri.

MIRANDA: Dame i gospodo, izaslanik visokog povjerenika, gospodin Alighieri. Dajmo jedan srdačan pljesak za gospodina i njegovu svitu.

(Začuje se buran pljesak.)

TITO: Gospodine Alighieri, ima li poruka od Winstona za mene?

ĐOVANI: Ima li od gospodina Marlbora za nas? Nema veze može i zlatni i crveni. Mi pušimo sve šta nam se da. Bez predrasuda.

HANKA: Jest, jest, ova je dobra. Mi sve popušimo.

MARLOWE: (Namiguje.) Mr Alighieri, let me introduce you to Marshal Tito, a legend in his own right.
[Gospodine Alighieri, dozvolite da vas upoznam s Maršalom Titom, istinskom legendom.]

SALVATORE: Drago mi je. Neobicno mi je drago. Cast mi je.

TITO: Felićisimo di fare la sua konošenca.

SALVATORE: Govorite talijanski?

TITO: Kao i svi stari revolucionari. Italija je kolijevka anarhizma i komunizma. Ali i vi govorite po naški. Zadivljen sam. Može jedna? (Vadi kubanske cigare iz drvene kutije i nudi Salvatorea.)

SALVATORE: Govorim, govorim. Moj nono je bija iz Zadra.

TITO: O pa krasno, Dalmatnici su najbolji borci, požrtvovni i samoprijegorni.

HANKA: (Pjeva s bocom u ruci i vrti se oko Gazde pokušavajući ga uhvatiti za organ, ali ovaj izmiče. Gazda u ruci drži neki ogromni drveni štap od kojeg se ne odvaja. Izgleda poput Mojsija.) “O nono, nono, nono, dobri moj nono, sve manje ljudi znan ča nalik su na te…”

GAZDA: Ma bjež! Pušti me. Nu je.

TITO: Dalmatinci, Dalmatinci. Ja ću znate preseliti svoj vrhovni štab na Vis, ali još nije vrijeme za to. Ofenzive su pred nama.

SALVATORE: Si, si, ijo kapisko.

ĐOVANI: (Provocira.) Drug je Tito rekao na grani – Dalmatinci najbolji su partizani.

MARISTELA: Poasti iruda, ovde su svi ispaljeni for gas. Pinku me strah nekontroliranih reakcija.

BILICH: You’re safe as long as you’re with me, babe.
[Sigurna si dok god si sa mnom, bejbe.]

MARISTELA: Thank you Jonathan.
[Hvala, Jonathane.]

MARLOWE: Now that we’ve introduced our guests, we can continue with the program.

MIRANDA: Sad kad smo upoznali goste, možemo dalje.

TITO: Da li bih ja sad mogao drugovi?

ĐEGER: Joj, jebo njega. Dosta nam je revolucije.

MARLOWE: Yes, Marshal, you may start if you’re ready.
[Da, Maršale, možete početi, ako ste spremni.]

(Pepo odlazi do kazetofona i ubacuje podlogu.)

PEPO: Evo druže Tito, par uvodih taktova. (Pali kazetofon iz kojeg se prolomi dio pjesme “Druže Tito mi ti se kunemo”.) “Godine su prošle pune muka, sad slobodno po zemlji idemo. I uz pjesmu umjesto jaukaaa. Druže Tito mi ti se kunemo…”

ĐEGER: Mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne skrenemo.

ĐOVANI: Pa ima li šta primjerenije ovoj ludari. Da s tvog puta ne skrenemo, e ne da smo skrenuli nego smo pali u endek.

TITO: Pepo ugasi slobodno. S obzirom na okolnosti nećemo ništa protokolarno. Drugovi, ja bih večeras samo nešto kratko, prigodno, o idejnom jedinstvu Saveza komunista i demokratske javnosti u razvoju političkog sistema.

ĐOVANI: E, sad smo ga stručno najebali.

TITO: (Vadi papir i počinje čitati govor.) Sposobnost Saveza komunista da uspješno ostvaruje osnovne ciljeve svog revolucionarnog programa zavisi neposredno i u najvećoj mjeri od stepena i karaktera idejnog i političkog jedinstva koje se ostvaruje u partijskim redovima i potvrđuje i provjerava u svakodnevnoj praksi.

HANKA: Tako je druže Tito, ja sam za praksu.

TROKUT: I jaaaa sssssssaaaaaaaam zaaaaaaaa prrrrrrrrraaaaaaaksssssssuuu.

ĐOVANI: Ti nisi ni za staro željezo.

TITO: Drugovi, molim vas.

PEPO: Tišina!

TITO: Ne smije se, razumije se, niti za trenutak zaboraviti na karakter jedinstva u Partiji i način na koji se ono ostvaruje zavisi od prirode poretka koji se gradi, od ciljeva za koje se sama Partija bori. Gradimo demokratski sistem socijalističkog samoupravljanja utemeljen na pluralizmu samoupravnih interesa, a ne sistem partijsko-državnog monolitizma i zato naš cilj, a još manje naš ideal, ne može biti naturena uniformnost i jednoglasnost koja se zasniva na suzbijanju i zabrani borbe mišljenja i demokratskog dijaloga u Partiji i društvu…

ĐEGER: Jebo te bog, on je skočio trideset godina unaprijed.

PEPO: Šuti, drug Tito je vizionar i mislilac, kao drug Hegel. On historiju vidi kao nešto simultano, a ne samo linearno.

ĐOVANI: Opa Miki, teške su riječi pale. Ajde dosta više, daj da zaplešemo.

TITO: Unutarpartijska demokratija, drugovi, je stalan proces koji vodi ka dinamičnom jedinstvu u akciji. Ali, treba odgovoriti na pitanje zašto razlike u mišljenjima, same po sebi prirodne, dobijaju takvu političku težinu i tvrdoću da to počinje ozbiljno da ometa demokratski proces odlučivanja u samoj Partiji i dovodi u pitanje dosljedno i odgovorno sprovođenje onoga što je odlučeno. Hvala Drugovi!

ĐEGER: Hvala kurcu, i ovo je gotovo.

SALVATORE: (Nekako se dokopao jedne pune flaše konjaka i već je dobrano pripit.) Je li mogu ja sad nesto, jako kratko?

ĐOVANI: Gdje ćeš ti sad, bog te jebo, tek si došo! Pa valjda idemo po stažu. Tito je lud još od četrespete.

MARLOWE: Please, let us give floor to our special envoy. After all, he is our saviour.
[Molim, dajmo riječ našem specijalnom izaslaniku. Na kraju krajeva, on je naš spasitelj.]

HANKA: Ajde daj da čujemo i to čudo.

SALVATORE: Ja bi samo nesto vrlo koncizno. Jednu pismicu, ako moze. Evo, to je jedan veliki trscanski pisnik. (Klati se dok recitira.)
Ho parlato a una capra.
Era sola sul prato, era legata.
Sazia d’erba, bagnata
dalla pioggia, belava.
[Razgovarao sam s kozom.
Sama, na travi, vezana je bila.
Sita, po njoj se slila
kiša, i tu je meketala.
Umberto Saba, La Capra, prev. Frano Čale.]

MARISTELA: Ma znan te tele jedno, znan te prije nego šta zineš! Ti ćeš meni pismu o kozi recitirat, a znan ja dobro na koju se to kozu odnosi!!!

(Skida štiklu i nasrće na Salvatorea. Počinje ga udarati. Ovaj nevješto eskivira smijući se.)

SALVATORE: Pa cekaj, kokice, nisan te tija uvridit, ovo je bezazlena pismica.

MARISTELA: Ma šta bezazlena, gnjido jedna provokatorska. I nisi za drugo nego za provocirat!

MARLOWE: Please, miss, don’t. Let the man speak.
[Gospođice, molim vas, pustite čovjeka neka govori.]

TROKUT: (Sasvim obnevidio od pića, počinje neki svoj ples i vrti se kao derviš.) Let d men spiiik, let d men spiiiiiiiikkk…

(Maristela ne posustaje. Marlowe i Lightfoot odvajaju je od Salvatorea.)

SALVATORE: Dajte Kanadzani pomozite. Pa vi ste neka jebena pis kiping fors. Snaga razdvajanja, pa ucinite nesto prije nego me ova ludjakinja ne kastrira.

MARISTELA: Mrš, gubo pijana!

SALVATORE: Evo sacemo nesto neutralno. Moze jedan kratki Leopardi za ljude dobre volje.

ĐEGER: Ovo je sve van kontrole, jebeš mi sve.

ĐOVANI: (Obojica rezignirano sjede i cugaju.) Eto, tek sad vidiš stari u koga se mi uzdamo. U bene i budale. I histerične radodajke.

MARISTELA: (Okomi se na Đovanija.) Šta si reka, šta si to reka, maloumniče jedan!

LIGHTFOOT: Okay lady, calm down!
[U redu, gospođo, smirite se.]

(Obgrli je. Maristela se otima.)

SALVATORE: (S čašom u ruci.) Evo, samo par rici. Evo Leopardijev L’Infinito. Nesto iz pisnickoga beskraja.
(…) E come il vento
odo stormir tra queste piante, io quello
infinito silenzio a questa voce
vo comparando: e mi sovvien l’eterno,
e le morte stagioni, e la presente
e viva, e il suon di lei. Così tra questa
immensità s’annega il pensier mio:
e il naufragar m’è dolce in questo mare.
[Ali kada vjetar
čujem da šumi kroz to granje, onu
beskonačnu tišinu s ovim glasom
usporedim, i vječnosti se sjetim,
i mrtvih doba, i tog sadašnjega
i živoga, i zvuka mu. Kroz tu se
beskrajnost tako topi moja miso.
I brodolom je drag mi u tom moru.
Giacomo Leopardi, L’Infinito, prev. Frano Čale.]

I brodolom je drag mi u tom moru.
Molto grazie. Fala lipa.

ĐOVANI: E mi smo il prolupali, il se nasukali.

ĐEGER: Dobro si ovo reko. Pravo onako, pjesnički.

MARLOWE: And now something from our side. Four members of our unit are going to perform their own a cappella rendition of the famous tin-pan-alley tune “White Christmas”. Please give them a warm welcome.

MIRANDA: A sada nešto s naše strane. Četiri pripadnika naše jedinice izvest će vokalnu verziju poznate pjesme “Bijeli božić”. Pozdravimo ih jednim aplauzom.

(Prolomi se veliki aplauz. Svi bolesnici i vojnici plješću.)

COHEN, COCKBURN, LIGHTFOOT, ROBERTSON:
“I’m dreaming of a white Christmas.
Just like the ones I used to know.
Where the tree tops glisten and children listen
to hear sleigh bells in the snow.

I’m dreaming of a white Christmas… ”

LANOIS: Stop, stop, stop! This is a mean motherfucking racist song!
[Prekini! Prekini! Prekini! Ovo je jebena rasistička pjesma.]

MARLOWE: What do you mean, Francis? It’s an old tune by Irving Berlin.
[Što hoćeš time reći, Francis? To je stara pjesma Irvinga Berlina.]

LANOIS: Yeah, yeah, tell me the last line, man.
[Da, da, reci mi, čovječe, kako ide zadnji redak?]

MARLOWE: What last line?
[Kakav zadnji redak?]

LANOIS: “And may all your Christmases be white.” That’s the last line. The sleaziest motherfucking crypto-racist line I’ve ever heard in my entire life. It advocates oppression ih the name of Jesus mother… Christ. This is blasphemy. This is abominable!
[“I neka vam svi Božići budu bijeli.” To je zadnji redak. Najpokvareniji jebeni kriptorasistički redak koji sam čuo u životu. Zagovara ugnjetavanje u ime Isusa… jeb… Krista. To je blasfemija! To je gnjusno!]

MILTON: C’mon. The man was a Jew!
[Ma daj, čovjek je bio Židov!]

LANOIS: Jew my ass!
[Židov koliko i moje dupe.]

MARLOWE: Okay, okay. We don’t have to sing this one.
[Dobro, dobro, tu pjesmu ne moramo pjevati.]

MILTON: Sing it! Sing it! It’s a beautiful song. He’s paranoid. Who gives a fuck about his sorry black ass.
[Pjevajte, pjevajte! To je prekrasna pjesma. On je paranoičan. Boli koga kurac za njegovo šugavo crno dupe.]

MARLOWE: Okay, Lanois, we don’t want to stir anything up here. If you know of a better song, you perform.
[U redu, Lanoise, ne želimo ništa ovdje zakuhati. Ako znaš neku bolju pjesmu, ti je izvedi.]

ĐEGER: Šta je ovo, brate, kriza mirovnjaka. Potakli su rasno pitanje.

ĐOVANI: A kažu da smo mi nacionalno obojeni. Oni su zadrtiji od nas, to je.

LANOIS: Okay, now listen to this!
[Okej, slušaj sad ovamo!]

(Pali svoj ghetto blaster.)

“Yes this is me. The bad, bad Dolomite. And I am ready to put me in the White House. Make me the President. I’m gonna move on my first act. I’m gonna get me two thousand ragged-assed painters to paint the motherfuckin’ White House black. Dolomite for your President! I’m gonna legalise every motherfucking thing. Somebody asked me – how do I stand on marijuana? Very high, babe, very high. How do I stand on prostitution? I don’t stand on it, I lay on it! I’m gonna legalise selling pussy. Sell it! Sell it! Sell your pussy girrls! Pussy will sell. Pussy don’t sell grits ain’t groceries and AIDS ain’t poetry and Mona Lisa’s a motherfucking man.”

(Počinje Snoop Doggov song “Snoopafella”.)

– glazba –
[Snoop Dogg, Dolomite, s albuma No Limit Top Dogg, Priority Records, No Limit Records 1999.]

“Once upon a time on the l-b-c on the east side of the two one street there lived a young man, Cinderfella’s his name. To make it interesting it’s me…”

BILICH: (I on već dobrano pod gasom, prilazi blasteru i gasi muziku.) Enough of this nigga shit!
[Dosta ovog nigerskog sranja!]

LANOIS: What the fuck do you think you’re doing you red-neck-white-trash-pussy-lickin-sonofabitch?!
[Koji ti je kurac, šta radiš, kurvin sine, pizdolizac jedan primitivni, seoski!]

BILICH: Hey, hey!
[Hej, Hej!]

ĐEGER: (Rastavlja ih.) Okej, gajz, kalm daun. Ju Lanoa, ju hed jor ekt, nau ju let Bilić do samting.
[Okej, momci, smirite se! Ti si, Lanoise, imao svoju točku. Dozvoli sad Bilichu da se izrazi.]

SALVATORE: (Petlja jezikom.) Neka piva na svoj materinjski jezik, ako smi, pizdek jedan kanadski.

MARISTELA: Šta to govoriš debilčino! Bolje ti je da mučiš, dok nisi izgubija položaj, konju jedan konjski, nepromišljeni.

BILICH: Ja da ne znan jezik, i hrvatski i oli srbski. Sad naćuli svi dobro uših i poslin neka mi ih kaživaju kako li ti ih je bilo počuti. Ja sada ću jednu od božićnih kako su mi je ćaća moj i matera naučili.

SALVATORE: Cicu ti irudovu kaka je ovo gramatika? Koja cobanska sintaksa. Govori ka klon molizanskoga i gradiscanskoga Hrvata.

MARISTELA: Pusti Jonahtana, više. Hey Johnny! Go Johnny, go! Go!

(Pijani Kanađani odobravaju i skandiraju: Go Johnny go, go Johnny go! Bilich stavlja u ghetto blaster kazetu s muzičkom podlogom i počinje pjevati, nekako skrušeno i usredotočeno.)

MARLOWE: Well, this is a nice latin version.
[Ovo je zgodna latino verzija.]

BILICH: Radujte se narodi kad čujete glas
da se Isus porodi u blaženi čas.
Svaki narod čuj, čuj, i Betlemu pristupljuj,
svaki narod čuj, čuj, pristupljuj.

Priđi božić pod taj svod u podrtoj štalici,
i tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici.
To otajstvo štuj, štuj, i k jaslicam pristupljuj.
To otajstvo štuj, štuj, priiiistupljuj…”

– glazba – lagani calypso
[Preuzeto od Cubismo, Radujte se narodi, s CD-a Alegrate mi Pueblo, Aquarius Records, 1999.]

PEPO: Mogli bi sad onu pravoslavnu, kako ono ide: “Uskliknimo s ljubavlju Svetitelju Savi, srpske crkve i škole – svetiteljskoj glavi.”

HANKA: Pa nije ti to božićna, kol’ko ja znam.

PEPO: Nema veze, lijepo zvuči. Moramo drugovi malo sa svih strana, čisto onako kao da širimo kolo bratstva i jedinstva. Dakle – “tamo venci tamo slava – gde naš srpski pastir Sava…”

ĐEGER: Čuj, čuj, Pepo je čedo, ha. Vidi, vidi. Idi dole na Hilandar i puštaj bradu, mater ti jebem četničku! Guzi se dole s onim mantijašima!

(Krene prema Pepi, ali ga Đovani zaustavi.)

ĐOVANI: Šta ti je, čovječe, pa jesmo rekli da nećemo na nacionalnoj osnovi.

ĐEGER: Nemam ja ništa protiv srpskih narodnih, ali imam protiv četničkih.

MARLOWE: (Plješće i poziva druge na pljesak, ali reakcija je nekako mlaka, jer su svi već dobrano pod gasom.) Okay guys, okay, Well done, Bilich, you sound like Nat King Cole. Who’s next ladies and gentlemen?
[U redu, momci, u redu. Svaka čast, Bilichu. Zvučiš kao Nat King Cole. Tko je sljedeći, dame i gospodo.]

ĐOVANI: Oćemo mi onu našu, Đegeru.

ĐEGER: Može, kume, može. (Stavlja kazetu. Iz blastera se prolamaju prvi taktovi “Glavo luda” Zdravka Čolića.) End nau lisen, dis is a tru song abaut mednes. Kamon bojs and grls! Kamon!
[A sad slušajte. Ovo je prava pjesma o ludilu. Ajmo momci i cure. Ajmo!]

(Svi bolesnici skaču na noge, osim Tita i Pepe. Čak se i Profesor nevoljko hvata u kolo.)

MARLOWE: What’s this?
[Što je to?]

MIRANDA: This used to be a big hit. You Crazy One, or something like that.
[Ovo je bio veliki hit. “Glavo luda”, ili tako nešto.]

(Đeger i Đovani uzimaju metle i prave se kao da sviraju gitare. Kobra udara u imaginarne bubnjeve, a Trokut glumi basistu. Hanka se totalno otkačila i napokon pleše s Gazdom. Ostali se hvataju u kolo i pjevaju.)

“Glavo luda,
sve se mijenja.
Šta će nama izmirenja.
Ako nije srce vruće,
sve je nemoguće.

I ko ne želi
da se mijenja.
Vole ga iz sažaljenja.
Pamti to za ubuduće
jer sad je nemoguće.

Promijenila riba more
rob čuvara
zvjerka gore
kožu zmija
duga boje
a ti samo tjeraš svoje.
I zavede me u bespuće
živjeti je nemoguće
nemoguće znaj.

Glavo luda,
sve se mijenja.
Šta će nama izmirenja.
Ako nije srce vruće
sve je nemoguće.

Promijenila riba more
rob čuvara
zvjerka gore
kožu zmija
duga boje
a ti samo tjeraš svoje.
I zavede me u bespuće
živjeti je nemoguće
nemoguće znaj.”

[Zdravko Čolić, Glavo luda (R. Boban – D. Trifunović – K. Kovač), s albuma Ako priđeš bliže, 1978. (Croatia Records).]

(Nastaje sveopća “ludnica”. Nered na sceni. Kanađani se hvataju u kolo. Situacija je sasvim van kontrole. Svi su se otkačili i plešu. Uključujući sad već i Tita i Pepu. Polako se gase svjetla i glazba odlazi pri kraju u fade-out. Pred sam kraj utrčava Petra koja je u međuvremenu dobila histerični napad.)

PETRA: (Vrišti.) Gavrani! Gavrani! Gavrani su nas napali. Jao… Gavrani! Gavrani!
Oči kopaju! Gavrani!

ĐEGER: Šta je sad u p…

PETRA: Gavrani, gavrani…

MARLOWE: Petra, Petra, will somebody do something about…
[Hoće li netko učiniti nešto…]

(Potpuni mrak. Nakon podulje stanke polako se pali reflektor i osvjetljava samo Marlowea i Mirandu u jednom uglu scene. Svi ostali su polijegali po podu kao da su mrtvi. Neki glasno hrču.)

MARLOWE: (Govori tiše, kao šaptom.) Looks like we’ve finally found us some peace. Peace, what a magical word.
[Čini se da smo konačno pronašli mir. Mir, kakva magična riječ.]

MIRANDA: Yes, peace. It’s a beautiful word. It’s sounds so soft, so wonderful.
[Da, mir je prekrasna riječ. Zvuči tako mekano, divno.]

MARLOWE: How do you say it in your langugae?
[Kako kažete na vašem jeziku?]

MIRANDA: We say – mir.
[Kažemo – “mir”.]

MARLOWE: Miiiirrrr. Miiiirr. It produces a beautiful echo. Mirrr. Mirrr. Look, Miranda, I don’t know how to put this, but ever since I met you I’ve had this feeling, I can’t explain. I think…
[Mirr, Mirr. Proizvodi prekrasnu jeku. Mirr, mirrr. Čuj, Miranda, ne znam kako da se izrazim, ali otkad sam te sreo imao sam osjećaj, ne znam kako da ti objasnim. Mislim…]

MIRANDA: So do I…
[I ja…]

(Pras! Začuje se udaljeni prasak i na nebu se ukaže blještavi trag svijetleće rakete.)

MARLOWE: Jesus! Somebody’s sending us a message. Excuse me for a second, Miranda, please.
[Isuse, netko nam šalje poruku. Oprosti na trenutak, Miranda, molim te.]

(Odlazi do prozora na drugom kraju scene. U blizini Mirande u mraku leži Hanka. Dopuže do nje i povuče je za rub haljine.)

MIRANDA: Ups…

HANKA: Pssst. Nemoj da me čuje.

MIRANDA: (Šapće.) Šta hoćeš sad? Spavaj!

HANKA: Sad je momenat, zagrli ga i poljubi, jel’ čuješ? Sad ili nikad. Poslije će ti biti žao.

MIRANDA: Pa…

HANKA: Upamti što sam rekla. Sad ili nikad.

MIRANDA: ???

(Marlowe se vraća.)

MARLOWE: Those were probably the three representatives. They want to let us know they’ll be here sometime soon. Looks like we’re really saved. Now, where did we stop?
[To su vjerojatno tri predstavnika. Žele nam dati do znanja da će uskoro biti tu. Čini se da smo doista sprašeni. A sad, gdje smo ono stali?]

MIRANDA: Here! (Privuče ga sebi, zagrli i poljubi.)
[Tu!]

 

 

– kraj drugog čina –