Zaštićena zona : „crna“ komedija | Damir Šodan

ČIN PRVI

 

PRIZOR PRVI

Velika soba za dnevni odmor. Na sceni su Hanka, Đeger, Đovani, Profesor i Pepo.

HANKA: (Ogleda se pred zrcalom, šminka se, popravlja frizuru i pjeva.) “Jesen je tužna u mome kraju, kad žuto lišće odnosi sve, jer nikog nema, ni tebe nema, da vratiš ljubav i naše sne…”

ĐOVANI: (Leži na kauču i čita stare, predratne novine.) Ajde Hanka, matere ti, utrni se više! Ohani malo ženo božja. Nismo na Ilidži ’76, nego u umobolnici u pripizdini – ako nisi znala. Nema ti ovdje menadžera. Jedini menadžer je dragi bog koji nam je ovo namjestio. On je najveći estradni umjetnik, ako mene pitaš.

ĐEGER: (Sjedi u staroj raspadnutoj fotelji.) Pusti je nek pjeva. Ne volim ni ja narodnjake, ali joj nekako volim čut glas. Na momente zvuči baš nježno, ko Emilu Haris.

ĐOVANI: Koji Haris?

ĐEGER: Ma to je ženska, jebo te. Kantri pjevačica.

ĐOVANI: Nikad čuo.

HANKA: Đovani, e moj Đovani da ti imaš vakav stas i glas ko ja, ti bi bio u Milanskoj skali, ne bi ovdje čučao i čekao da te razmijene, ili šta ja znam već.

ĐOVANI: Kako to misliš?

HANKA: Kako kako? Pa tako, ti si probitačan, snalažljiv, a ja imam samo ovaj svoj talent, ali nemam žice za plasiranje sebe kao robe, razumiješ?

ĐOVANI: Kurac ja čekam razmjenu. Ja čekam samo da ovo sranje protutnji pa odoh u Norvešku, Holandiju, Njemačku, bilo gdje u pičku materinu.

ĐEGER: Đovani, daj cigaru. O jebem ti troboga, nešto me udarilo u križa ne mogu mrdnut. Koji ćeš kurac u Njemačkoj? I ja sam cijelog života sanjao o Americi i evo me na kraju balade ni krivog ni dužnog u ovoj ludari, a oko nas još veća ludara.

PROFESOR: (Ne dižući nos iz knjige. Sjedi malo podalje na tronošcu i čita “Kritiku ciničkog uma” Petera Sloterdijka.) To vam je, dragi kolega, predstava u predstavi, a play within a play. Zapravo ovo što mi živimo je neš još gore. To je, kak bi rekli, čista meta-fikcija. Postmoderna. Sve mi ovdje imamo što ima i postmoderna, a ima i natruha formalizma. Zapravo ovo je jedna “retardacija”, kako je govorio dragi naš tovariš Šklovski.

ĐOVANI: Retardiran si ti moj profesore i to dobro. Uzele ti te knjižurine pamet. Jebe se tebi, ti si zapravo totalna alternativa, pa znaš li ti čovječe gdje smo mi?

ĐEGER: Ma šta zna budala, pusti ga. Njemu je najbolje, on misli da je u knjizi.

HANKA: (Pleše po sobi i pjeva.) “Kad u vojsku pođem ja, cijelo selo će znaaaati… svi će za mnom pjevati, a dragi će da me prati…”

ĐOVANI: Jebo te bog, gdje to nađe? “Pro Arte”, jel’ tako? Pa čuj je, majke ti, zavija ko džuboks, ko da je progutala cijeli PGP RTB. A ti kažeš nježno pjeva.

ĐEGER: Bogami kad je malo bolje poslušam i nije baš milozvučna. Ovo je grlo za Radio Šabac.

HANKA: Jao momci moji gdje ste vi bili kad sam se ja probila u garderobu kod Šabana. Potpisao mi se čovjek na ruku. Sedam je dana nisam prala.

ĐEGER: Čuj, ne samo da je luda nego je i nostalgična.

ĐOVANI: Daj, Hanka, ideš mi na živce, dobro ti se nije na minđu potpiso. Nego, matere ti, kakav je bio taj Šaban, kad smo već kod njega?

ĐEGER: Nikad mi nisu bili jasni ti narodnjaci. Na čijoj je on sad strani? Jel’ on Srbin, ili Musliman?

ĐOVANI: E, nije nego je ustaša.

ĐEGER: (Iskreno iznenađen.) Kako ustaša?

ĐOVANI: Ma zajebavam se, Đegeru, jebo te bog, pa bar ti ne bi trebao da padaš na te nacionalne folove.

HANKA: Šaban je bio divan. Sviro je na svadbi jednoj mojoj drugarici u Banji Koviljači za deset hiljada maraka. Uvijek mi žao što nisam išla.

ĐOVANI: Je l’, a što ne ode, majke ti?

HANKA: Ah, imala sam ljubomornog čovjeka.

ĐEGER: Eto ti, zato ja uvijek govorim što možeš danas ne ostavljaj za sutra. Da sam se ja guznio u onaj konvoj onda, sad bih imao svoj studio za snimanje u Santa Moniki.

ĐOVANI: Pravo ti budi, umjesto da si odmah digo sidro, ti si išo folirat armiju?

ĐEGER: Javila se firma, a šta si ti radio, ako se smije znat?

(Ulaze Gazda i Generalni. Generalni sav usplahiren, Gazda samo šuti i gleda u vrh sjekire koju drži u ruci.)

ĐOVANI: Tišina, tišina, stižu direktori. Stiže inokosni poslovodni…

ĐEGER: …i njegov organ… ha ha ha…

ĐOVANI: Ha, ha, stvarno su par, jebeš mi sve.

GENERALNI: Đe je Marlov? Imamo loše vijesti. Je l’ tako Gazda? (Gazda lagano kimne glavom.) Imamo situaciju.

ĐOVANI: Bogami, imamo mi situaciju ovde već neko vrijeme, samo nam dragi bog nije svima dao da je budemo svjesni.

PROFESOR: Čovjek je uvijek u situaciji, lijepo je rekao Sartre. Čovjek je biće situacije, usudio bih se reći.

HANKA: (Prilazi Gazdi i krene rukom prema onoj stvari koja mu strši u hlačama, ali je on spretno eskivira.) Joj Gazda, pa šta je ovo, bogu moj, oće ovo ikad spast? Oće li doć do popuštanja te napetosti? A da ti i ja odemo malo u šok sobu na kraću terapiju? Ha, dorate moj, đogate moj, lipicaneru.

(Gazda je odgurne od sebe.)

ĐOVANI: Pa šta je bilo, Generalni, da nećemo na brzinu jedan partijski sastanak, ha, ovdje u ovoj jazbini. Reci ti svome Đovaniju?

ĐEGER: He, he, ovo je dobro.

GENERALNI: Pusti sad. Imamo problem.

ĐOVANI: Kakav problem može lud čovjek imat? Pa zašta drugo poludiš nego da ti cio život prođe u veselju.

ĐEGER: Pusti ga da kaže.

GENERALNI: Imamo problem jer se usro Klinton.

ĐEGER: Pa gdje se usro majka mu stara?

GENERALNI: Pa usro se u jaslice.

ĐOVANI: Eto, eto, propade slavlje, propade mirovni proces, propade dobra volja kršćanska. Jesi reko Marloweu?

GENERALNI: (Na rubu suza.) Pa evo tražim ga, stalno ga tražim.

ĐOVANI: Eno ti ih tamo u ping-pong sali. Svi Kanađani sjede i gledaju krajinsku televiziju. Daje se “Osmi putnik”.

ĐEGER: Što ne mogu, jebote, taj film. Sama slina, slina na slinu, eh shvati to, matere ti. I to mi je kao sajens-fikšn.

GENERALNI: Ne znam kako da, da, da im priđem, bojim se da će Marlov biti ljut?

ĐEGER: Neće, neće čovječe. Marlowe je dečko i po. Tamo je i Miranda, ona će ti prevest, ti samo reci šta je bilo.

ĐOVANI: A gdje ti je jadna beštija?

GENERALNI: Eno, vezali smo je pred vratima. Auuuuuu! (Udari u plač.)

HANKA: (Tješi ga.) Ajde Generalni, ne plač’, neće ništa bit’. Šta zna ćuko šta su jaslice. Pa jesam vam rekla da ga učite kako će…

ĐEGER: Tako je! Da ga učite kako će kenjat, i gdje ima da se usere, i gdje nema da se usere.

ĐOVANI: Mješanac je to, moj sine. Avlijaner. Naše gore list. A znaš kako kažu Švabe, unzere – usere.

ĐEGER: Pusti tu paščinu. Ja sam davno reko da mu treba dat eutanaziju. A nismo ni mi daleko od te opcije.

ĐOVANI: Bogami ne bi se usro da mu je ovo Pustinjska oluja, ali ovo je Balkan, može srat gdje ko hoće i kad hoće, luda kuća vazda bila i ostala.

ĐEGER: A i mi smo ga usrali motku. Od svih mjesta na svijetu, baš ovdje da ostavim kosti? Pa kakva je to karma, čovječe. Koji sam kurac učio engleski?

ĐOVANI: Eto zato da bi jednog dana, kao danas, sjedio u ludnici i fluentno se sporazumijevao s pripadnicima međunarodnih snaga.

ĐEGER: Eh, jebi ga.

GENERALNI: (Sebi u bradu.) Jebi ga, jebi ga, jebi ga, auuuuh, šmrc.

PROFESOR: Pse treba na vrijeme učiti kako da vrše nuždu. Pisao sam ja još početkom osamdesetih i o psećoj ćudi u svojoj kinološkoj studiji…

ĐOVANI: Profesore, začepi! Nije tvoj resor.

HANKA: Ajde, Generalni, budi muškarčina. Šta cmizdriš? Vid’ kako se Gazda ništa ne sekira. Vid’ga ko strela! Ha! (Ponovno se maši za Gazdin organ, ali se ovaj izmakne.)

ĐOVANI: Vidi ga, majke ti, sve ga nešto gledam. Ovako mu stoji već danima, danima. Ne treba njemu vijagra, ne boj se. Jel’ Gazda, heeej, Gazda. (Približava mu se i gazda ustuknjuje). Koliko ti već nije pao?

ĐEGER: E da mu je ’vako stajao u mirnodopsko vrijeme bilo bi pičke ko salate. A sad mu stoji kad ne treba.

ĐOVANI: Jest, jest, vidio bi je taj više od WC šolje. (Pjeva.) “Balkane, Balkane, Balkane moj. Budi mi silan i dobro mi stooooj…”

ĐEGER: E, bogami moj je Gazda sve ovo ozbiljno shvatio. Vidi ga, sav je u kurac otišo… ha… ha… ha…

ĐOVANI: Ta ti je dobra, kume… ha… ha… ha. Ima li još onog nektara gore na intenzivnoj? Trebat će nam večeras za dernek.

ĐEGER: Nego treba Klintona za glavu pa u vlastiti drek, da zapamti u čijoj je kući srao.

PROFESOR: Kakva bestijalna proverbijalnost, kakav primitivizam.

(Ulaze Trokut i Brzi sa sjekirama i nose hrpu posječena drveća.)

BRZI: Evo, mi nasjekli borića kako je Marlov reko. Vidi ih, ne znaš koji je bolji.

TROKUT: Neeee znaaaaaš koooooji jeeeee bbbbboooljiiiii…

ĐOVANI: Majke ti božje, ovi su cijelu šumu posjekli. Pa dobro, šta uradiste jadna vam majka? Posjekli svu šumu oko bolnice. Sad smo neprijatelju ko na dlanu. Pa jesmo rekli da siječete samo četinare, a ne sve s reda.

BRZI: Pa šta ja znam koji su ti ti četničari. Drvo ko drvo.

ĐEGER: Če-ti-na-ri, a ne četničari, jebem te luda. Zimzeleno drveće, to je ono kojemu ne opada lišće.

TROKUT: (Svaki put trzne glavom kako izgovori koju riječ.) Pa šššššštttttaaaa jaaaaa znnnnaaaaam koooooji su čeeeetniiiččarrriii…

ĐEGER: Daj Trokute utišaj malo, bogati. Zavijaš ko sirena za vazdušnu opasnost. Reci jednom u životu nešto svoje, neku misao izrazi. Ne ponavljaj ko papagaj.

PROFESOR: Pa što će ti reći kad on nema svoje mišljenje. Insuficijentan je u stavovima, rekli bi drugovi komunisti.

(Ulazi Tito od glave do pete zamaskiran lišćem, travuljinom i granama. Puši cigaru.)

ĐOVANI: Pa pogledaj njega, sunce ti krvavo. Druže Stari koji je tebi klinac pa si se danas tako udesio? Da nije opet desant?

TITO: (Zavlači na kajkavski.) Drugovi, dolazi nam drug, ovaj gospodin Winston u posjetu. Trebamo obavijestiti Fitzroya. Sutra slijeće u Derventu.

ĐOVANI: Čuj slijeće u Derventu? Slijeće na moj kurac.

TITO: Javio je Radio London. Drugovi, moramo sastaviti odbor za doček. Ovo je najbolji trenutak da se promovira naša borba. Đegeru ti buš s Mošom i Vladimirom u kulturno-zabavnu sekciju. Odmah uzmite drugarice i počnite s probama. Spremajte Majakovskog i Gorkog.

ĐOVANI: Ma koje probe, tenkre jedno. Daj skidaj to drveće sa sebe dok nije Marlowe ušo. Pomislit će čovjek da smo svi ovde kreteni ko ti.

PROFESOR: Pustite ga. To je nova boljševička moda. Iz šume u šumu. A što će biti s nama, akademskim građanima? Nama je šuma metafora, njima je šuma sudbina.

TITO: (Tito najednom zauzme svečanu pozu, izvadi iz gornjeg džepa uniforme komad papira i počne čitati govor.) Više od deset mjeseci narodi okupirane Jugoslavije vode uporni i krvavi rat protiv Hitlerovih i Musolinijevih pljačkaških bandi, protiv jugoslavenskih kvislinga – generala Nedića, Pavelića, Pećanca i drugih. Porobljeni narodi Jugoslavije podigli su se da s oružjem u rukama, zajedno s narodima Sovjetskog Saveza i herojskom Crvenom Armijom vode borbu protiv zajedničkog neprijatelja za svoju slobodu i nezavisnost. Naši herojski partizani, u početku…

ĐEGER: Čuj kretena, života ti. Ej, druže Tito, probudi se!

PEPO: (Viče iz kuta scene.) Tišina, dok govori drug Stari. Umjesto da hvatate bilješke, vi ga zajebavate.

TITO: …malobrojni i skoro goloruki, u borbi su otimali oružje od okupatora i naoružavali njime seljake koji su se također podigli.

HANKA: Podigli se ko naš Gazda, he, he.

TITO: Na taj način partizanski odredi u Jugoslaviji postali su sve brojniji i prerasli su u pravu narodnu vojsku, koja je već u toku deset mjeseci zadavala teške udarce okupatorskim trupama i bandama narodnih izdajnika, Nedića, Pavelića i drugih. Bez obzira na užasan teror, jugoslavenski partizani, koje je organizirala Komunistička partija Jugoslavije, uništavali su sve što je moglo da služi hitlerovskim bandama za vođenje rata…

ĐOVANI: Ma daj, jebote, dosta mi je ovoga bilo cijelo školovanje. Neka ga neko ušutka.

TITO: …oni su uništavali željezničke pruge, mostove, telegrafe, fabrike, rudnike, žito, razne sirovine itd. Okupatoru je postalo vruće pod nogama u Jugoslaviji. On nije uspio da iskoristi bogatstva Jugoslavije za svoj pljačkaški rat. Protiv partizanskih odreda okupator je slao velike ratne ekspedicije i to cijele divizije s motorizacijom, tenkovima, avionima itd. Ali one nisu uspjele da unište partizanski pokret…

HANKA: (Pjeva.) “Al’ je uska ova moja suknja. Nije, nije, jeste bila prije. Davorike dajke, davorike dajke, davorike daj, daj, daj, daj, samo malo daj!” Ajmo druže Tito, ’oćemo jednu brzu dvojku, ha? Znam ja šta ti voliš. Nema ti ovde Jovanke Budisavljević, a nema ni Pelagije. Pipni malo ovaj batak! Pipni za radni narod, za našu vojsku!

TITO: Dobro drugovi, nastavit ćemo drugom prilikom.

PEPO: (Ustaje iz kuta scene gdje je cijelo vrijeme šutke sjedio i šmirglao neku nedovršenu skulpturu.) Druže Tito, jel mogu nešto da te pitam, al’ nasamo?

TITO: Pitaj slobodno druže Pepo.

PEPO: Ja bih radije nasamo.

TITO: Evo dobro. (Udalji se malo s Pepom.)

ĐEGER: Šta je tamo? Partizani ne šapću u društvu.

PEPO: Druže Stari, ja ovdje nemam uslova za rad. Molio bih da me se prebaci u drugu jedinicu, ili da mi se dâ druga prostorija, jer ovo nije mjesto za narodnog umjetnika.

ĐOVANI: Za navodnog umjetnika, he, he, he.

PEPO: Ovdje nemam stvaralački mir. Ako se ovo ludilo ovako nastavi, skulptura neće bit dovršena do dolaska savezničkih snaga.

TITO: Dobro, druže Pepo, primio sam to na znanje. Razgovarat ću s Englezima. Đegeru, trebaju mi tvoje prevodilačke usluge.

ĐEGER: Bogami, ništa od tog posla, druže Stari. Zadnji put sam se pošteno oznojio za kutiju cigara.

ĐOVANI: Šta je bilo?

ĐEGER: Kako šta je bilo? Ja mu prevodim, a budala razvali po Marxu i Engelsu. Kakve pizdarije. Sve bigliše, moj sine, od “Anti-diringa” do “Kapitala” i na kraju počeo da tupi o nekom libretu za operu što je kao Engels složio. Te nije to samo tako, te bili su to školovani, svestrani ljudi i tu mi je puklo. Zamisli to, ej! U tri izjutra ja prevodim ovom upokojenom referentu za “ovo i ono” koji je u ovoj vukojebini, na ovoj kurcopoljini, utripovao u tu svoju krajišničku glavetinu da je ni manje ni više nego drug Tito, Vrhovni komandant oružanih snaga. I ja da prevodim njegove ludačke mudroserine jednom kanadskom majoru. Pa jebo te bog, da mi je ovo netko prije par godina pričao… o ovome bi trebalo da se snimi film. Baš o ovome što se nama sada događa. Pokupili bi sve oskare.

ĐOVANI: Bogami, da znaš da bi.

TITO: Dobro, dobro Đeger, izbacil bum te iz kulturne sekcije, pa buš videl. Tvoje mjesto bu zauzel drug Gazda.

ĐEGER: E, on ti vala može jedino kurcu svirat tamo.

HANKA: To! On kurcu da svira, a ja da mu pjevam kao ona iz Denis & Denis.

ĐOVANI: Iz penis i penis.

HANKA: (Opet se mota oko Gazde koji stoji oslonjen o dršku od sjekire. Pjeva.) “Uou, uou, uou, uou, sada pratim ritam tvoj. Uou, uou, uou, uou, ovu pjesmu ovaj broj…” (Pokušava ga opet uhvatiti, ali ovaj ponovno izmigolji.)

ĐEGER: Joj narode, ova je univerzalna, a ja mislio da piči samo narodnjake. Povlačim ono što sam rekao o Emilu Haris.

ĐOVANI: Ma kakvi, čovječe, to je sve probalo.

ĐEGER: Pa šta je se malo ne dohvatiš, čovječe, onoga ti. Nije za bacanje. Jest da se malo ofucala, ali nismo ni mi ispod čekića. Strah te Marlowea, ha? Uvijek možeš reć da je luda i da sve izmišlja.

ĐOVANI: Ne, ne, braco. Jednom je Đovani jebavo ludo, da ludo, šizofrenično, bog te jebo, da te bog jebo. Samo mi je vremena trebalo da shvatim. Ne, hvala. Ko voli nek izvoli, ali mene je jebanje ludih prošlo. I ludih i zbunjenih. Ako ima šta normalno – nema frke, može, ali ludo, nemoj me s ludim, života ti.

ĐEGER: Pa šta je bilo, pričaj. (Zaurla.) Šta gledaš ti druže Tito, jebem te u gledanje!!! Ovo su normalni ljudi koji pričaju o seksu. Ajde tamo, vodi narod u svjetliju budućnost, šta blejiš ko telac?

TITO: Naročito ste mi vi normalni. Upozoravam te da više ne buš kartal sa mnom i doktorom Ribarom.

ĐEGER: (Zamahne nogom i Tito pobjegne u drugi kraj prostorije.) Ma, marš budaletino! I da čujem šta je bilo?

ĐOVANI: Da skratim, zabavljao sam ti se ja sa jednom pičkom iz Gornje Kablesije. A bila je dobra treba, avion. Ono, noge, sise, sve, čovječe, a-vi-on.

ĐEGER: Bog te jebo, pa kud iz Kablesije, tamo su svi šenuti sto na sto.

ĐOVANI: Jesu i više nego što misliš, brajko. Al’ šta zna kurac šta je Kablesija? Razumiješ?

ĐEGER: Kontam, razumijem.

ĐOVANI: A ta mala ti je bila malko, kako bih ti reko, pomaknuta, ono nije bila regularna koka, a nisu ni meni, bogu hvala, mrske eksperimentacije, i tako to.

ĐEGER: Pomaknuta, u kom smislu?

ĐOVANI: Pa u smislu da je voljela da je gušim dok je gutim.

ĐEGER: Ih, imao sam ja takvih na bacanje. Ja sam to razvio do neslućenih granica. Čisti art of pejn.

ĐOVANI: Znam, znam, nije to ništa novo, samo ove nisu bile iz Gornje Kablesije. I nisu imale tri brata, ko ova moja. A sve jedan luđi od drugoga, i svaki ko trokrilni ormar. Još onda su imali privatnu firmu za ovo tjelesno obezbjeđenje, tjelohranitelje i to.

ĐEGER: Uh, čovječe. Ti su najgori.

ĐOVANI: Kako da ne. “Jevtić & Brat” zvala se firma. Sve su ti oni čuvali, braco moj, od Bregovića do Bobe i Brene.

ĐEGER: (Trokut i Brzi tupo bulje i slušaju razgovor.) Šta gledaš? Napeto, ha? Ajde bjež’ tamo, radi nešto korisno! Idite s Titom i slažite boriće. Je l’ čuješ? Nemoj da vas ja…! (Zatrči se prema njima.) Povedi Gazdu i Generalnog i ima da popravite one jasle.

ĐOVANI: I tako, čovječe, guzim ti ja gore kod nje u kući. Njeni kao otišli na neku slavu, šta ti ja znam. Nigdje nikoga. Nedjelja ujutro, pamtim kao da je bilo danas. Guzimo ti se mi u prizemlju, u dnevnoj sobi, razvalili televizor do daske da se ništa ne čuje. Zvrči ona emisija “Dečji tobogan” što je vodio onaj ćoravi kreten, kako se ono zove, da me jebeš ne mogu da se sjetim…

ĐEGER: Zove se Minja Subota.

ĐOVANI: Bravo, tako je. Pjevaju, elem, neki dječji horovi, lupeta taj Subota, svira vojni orkestar, oni majori pušu u trube, saksofone, a ova moja viče – Jelisaveta se zvala, al’ smo je zvali Seka – viče: “guši me, guši me Đovani, jače, jače, jače Đovani!!…” Mislim se jesam i ja budala, ovo je gore nego “Kad jaganjci utihnu”, i krtim ti ja nju, kad odjednom – Tras! Otvaraju ti se vrata od sobe.

ĐEGER: U jebem ti.

ĐOVANI: Čujem ja, ali naravski ne vidim, jer gutim i gušim Seku, onako simultano, “jednovremeno”, ili što bi ti u zajebanciji reko – onako “starešinski”.

ĐEGER: Da, da.

ĐOVANI: Kad najednom osjetim nešto ladno u rejonu dupeta.

ĐEGER: Stislo ti se?

ĐOVANI: Ma kakvi, nego braća. Braća upala u pola radnje i jedan mi gurnuo tandžaru pod prknište. Čovječe božji! Nego nisam umro na licu mjesta.

ĐEGER: Uuu, dobro da si živ!

ĐOVANI: Čekaj, čekaj, nije kraj priče. Veli jedan od njih, ovaj najveći, Bato, veli on: “Samo ti karaj brate Srbine, mi smo savremeni ljudi, mi to razumemo. Samo bez primene sile, razumeš?” Ej, shvati to!?

ĐEGER: Pa nisi ti Srbin?

ĐOVANI: Pa znam da nisam, doduše stara mi možda i jeste, možda napola, ali ko ga jebe, mislim, nije to poenta. Još da mu kažem da nisam u toj situaciji. I da me boli kurac za to ko je ko. Ali u biti jebe se njih, njima je to “Srbine” više kao neka poštapalica.

ĐEGER: I?

ĐOVANI: I, moj sinko, ništa. Odoše kao oni. Ja da ću iz male, ali ne mogu napolje. Stisla se, bog te jebo, ko bor-mašina. Čuna spade, ali ne ide van. Nikako i nikako. Ko ona žvaka Babalu rasteže li se, rasteže, jebem mu mater.

ĐEGER: O jebo te život, koje sranje.

ĐOVANI: Stisla se ona od šoka, vaginalni grč, jebi ga, šta je tu je. Opet, razumijem i nju, vidjela joj braća da se razvaljuje sa mnom, a znaš šta u Kablesiji znači predbračni seks.

ĐEGER: I šta onda?

ĐOVANI: I tek tu počinje frka, stari moj. Zove ona braću i veli takva i takva stvar. Kaže ovaj najmlađi – “najbolje bi bilo da mu ga odrežemo.”

ĐEGER: Uuu, bog te! Brrrrrrr! (Naježi se sav i skupi koljena.)

ĐOVANI: A ja onako preko ramena, velim hladno, nemojte se ljudi zajebavat, treba nas u ljekara. Jer znam iz literature da drugačije ne ide.

ĐEGER: Joj čovječe, sav sam se naježio.

ĐOVANI: I bi oni, naročito taj mali, Nikifor. Viče: “Reži, reži, ja sam čuo da on i nije Srbin, nego balija, njemu su ga već pola osunetili, pa ni ovo mu pola ništa ne znači.” To mu je riječ bila.

ĐEGER: Joj ludila, jebo te tramvaj, pa kad je to bilo?

ĐOVANI: Srećom dobru godinu dana prije izbijanja ovog sranja. Da je bilo kasnije sad bi pišo na slamku ko eunuh u haremu. Međutim ova dvojica, Bato, i ovaj srednji Sredoje, nekako maloga urazumiše, zarolali nas u čaršaf, utrpali u onog svog velikog nissana i pravac bolnica. Eto ti, prijatelju moj, koja jebena situacija. Pa ti jebi ludo u današnja vremena.

ĐEGER: Opasna vremena, nema šta. Pa vidi u šta se ovo izrodilo. (Pokazuje rukom oko sebe.)

ĐOVANI: Da opasna? A taj najmlađi Nikifor, cijelim putem do bolnice vadi nož iz čizme. Oni su još onda imali kao neke svoje uniforme, ma čista paravojska. Vadi on nož, gleda me i govori – da se mene pita ja bi te sjeko, ali Bato i Sretko su protiv, pa neću, jer mi kao pravi Srbi poštujemo demokratsku proceduru. I veli kao imam sreće što Seka ima tri brata a ne dva, pa se u odlučivanju sluša glas natpolovične većine.

ĐEGER: Joj, stari moj, vidim ja prošo si ti golgotu i prije nego što je izbilo ovo sranje.

ĐOVANI: Da golgotu, prika moj. Križni put sam ja prošao do bolnice. Sav mi se film mog života odvrtio u glavi. Svake pizdarije sam se sjetio i onih žaba što su kreketale kad su nas primali u omladince na Glamočkom polju. Dođeš tamo, a one žabe samo krekeću, krekeću, rkete-kokete, rkete-kokete, ne čuješ ništa, a ja se žvalim s onom Jelenom, kćerkom onog pukovnika što je svirala harmoniku. Eto toga sam se bio sjetio, prve ljubavi sam se sjetio. I na tu Jelenu sam onda mislio kad smo bili na klinici.

ĐEGER: Svašta sam čuo, ali ovo je zbilja…

ĐOVANI: Da, da, stari moj. Poslije mi se nije šest mjeseci dizo. A uto se dobro i zakuhalo i počeo je rat. Eto, zato ti ja, kume moj, ne jebem ludo. Bilo pa prošlo.

PROFESOR: Ovo je bilo zanimljivo čuti. Vi ste posjedovali opravdani strah od kastracije.

ĐEGER: Joj, sad smo ga najebali. Sad će stručno objašnjenje.

PROFESOR: Ali falus se ne definira gospodo kao penis, ud, čuna ili lulek…

ĐEGER: Odakle mu ovaj “lulek”, da nije on Slovenac?

ĐOVANI: Pusti ga, studiro je u Zagrebu, vidiš da zavlači po purgerski.

PROFESOR: …ili kurac, kara, karina, kak vi velite, gospodo. Premda penis jest primjer falusa, i to na neki način privilegirani, falus je nešto što naprosto ima moć da se, recimo tako, samosvojno kreće i mijenja. Da se diže i spušta, širi i ulazi u sebe. Na primjer, to može biti i motor-kotač, žena koja rađa, plug koji ore brazdu, radnici koji grade kuću…

ĐEGER: Pa ti si stvarno lud, majke mi.

ĐOVANI: Pusti ga neka završi, nekad mi se učini da u to što on lupa kao i ima neke veze s mozgom.

PROFESOR: Neki teoretičari drže da falus koji subjekt želi posjedovati pripada nekome drugome, ili da on naprosto jest – netko drugi. Žene obično drže muškarca, ili dijete, falusom, a često i muškarac misli da žena posjeduje falus.

ĐOVANI: Bogami, ona ga je moja umalo dobila u trajno vlasništvo.

PROFESOR: Često se kaže da muškarac misli onom drugom glavom, što nije bez veze.

ĐEGER: Vidi, vidi, počeo je i narodne mudrosti valjat.

PROFESOR: Faličkom funkcijom predstavljena je moć općenito, a gubitak moći kastracijom. Gdje god je falus u funkciji javlja se i mogućnost kastracije. Kastracija u ovom smislu nema ništa sa odstranjivanjem organa, već predstavlja gubitak moći, ili njeno umanjivanje.

ĐEGER: Čovječe, on sve pretvori u teoriju. Ovako bi mogao danima. Daj profesore prekini. Daj nam da malo normalno pričamo.

ĐOVANI: Zanima me hoćemo li se mi živi izvući odavde. Ajd da zovemo Marlova. Možda se neko javio preko radio veze.

PROFESOR: Nitko se neće živ izvući. Sokrat, Freud i Lacan su držali da je život bolest i da je lijek – smrt.

 

PRIZOR DRUGI

Takozvana “ping-pong” sala u kojoj Kanađani gledaju televiziju. Upravo je završio “Osmi putnik II”.

MARLOWE: So, Miranda, what do you think of the movie?
[Dakle, Miranda, kakvim ti se čini film?]

MIRANDA: I don’t know. I never liked science-fiction movies that much.
[Ne znam. Nisam baš ljubitelj science-fiction filmova.]

MARLOWE: Why?
[Zašto?]

MIRANDA: I think I prefer the movies that one way or another deal with reality. With people and their lives. In science-fiction you cannot relate to anything.
[Mislim da mi se više sviđaju filmovi koji se na ovaj ili onaj način bave stvarnošću. Ljudima i njihovim životima. U science fictionu se nemam s čim poistovjetiti.]

MARLOWE: I wouldn’t say that. I’d say that they deal with the same stuff like all other so-called realistic movies. The message is always there. Maybe they’re less direct in conveying it, but it’s still there. Some things are just a matter of genre. Presentation?
[Ne bih rekao da je baš tako. Rekao bih da se oni bave istim stvarima kao i svi drugi takozvani realistični filmovi. Uvijek nose neku poruku. Možda su manje izravni u načinu na koji je prenose, ali ona je još uvijek tamo. Neke stvari su jednostavno stvar žanra. Prezentacije?]

MIRANDA: I don’t know about that, but I know they don’t turn me on.
[U to ne ulazim, ali znam da me posebno ne uzbuđuju.]

MILTON: I haven’t been turned on either. This Sigourney Weaver is such a bitch. She wouldn’t give the poor creature a chance.
[Ni ja se nisam popalio. Ona Sigourney Weaver je takva kučka. Jadnoj beštiji nije dala nikakvu šansu.]

MARLOWE: Maybe there’s some other reason why you can’t stand her?
[Možda postoji i neki drugi razlog zbog kojeg je ne podnosiš.]

MILTON: What other reason for God’s sake?
[Koji drugi razlog, zaboga?]

MARLOWE: Maybe she’s, for instance, too tall?
[Možda je, naprimjer, previsoka?]

MILTON: Come on Marlowe, don’t pull this psychological shit on me, man. Give us a break, will you.
[Daj Marlowe, nemoj mi s tim psihološkim sranjima. Ohladi, čovječe, molim te.]

MARLOWE: I’m not pulling anything here. I’m just thinking out loud. Let’s talk about aesthetics.
[Ništa ja ne psihologiziram. Samo naglas razmišljam. Porazgovarajmo malo o estetici.]

MILTON: Aesthetics? Look where we are, man! In some goddamn foreign country, stuck in the middle of nowhere, caught up in some absurd, alien war at the end of the twentieth century, babysitting a bunch of loonies. I think we oughtta change the subject, I think we oughtta talk about that Government of ours that sent us here, Mr Smart Ass!
[Estetici? Pogledaj gdje smo, čovječe! U nekoj jebenoj stranoj zemlji, zaglavljeni bogu iza nogu, zatečeni u nekom apsurdnom, tuđem ratu na kraju dvadesetog stoljeća, dadiljajući šaku maloumnika. Mislim da bismo trebali promijeniti temu razgovora. Mislim da bismo morali porazgovarati o našoj vladi koja nas je ovdje poslala, gospodine pametnjakoviću!]

LANOIS: Fuck the Government! How come none of the aliens are ever black. Niggers can’t even be extraterrestrials in the movies. Maybe because they treat us like that in real life.
[Jebeš vladu! Kako to da nijedan vanzemaljac nije nikad crn. Crnje ne mogu biti čak ni vanezmaljci u filmovima. Možda zato što nas tako tretiraju u stvarnom životu.]

MARLOWE: Watch your mouth, Milton, and you too, Lanois. No more politics. We’ve got a responsibility here. These people are human and scared out of their wits just like you and me. Sorry, Miranda.
[Pazi kako se izražavaš, Miltone, i ti također Lanois. Neću više politike. Mi imamo stanovitu odgovornost ovdje. Ovi ljudi su ljudska bića i nasmrt su preplašeni, baš kao vi i ja. Oprosti, Miranda.]

MILTON: Why apologise to her? She’s a healthy and perfectly normal young woman. She should get married and get out of this hell ASAP.
[Što se njoj ispričavaš? Ona je zdrava i savršeno normalna mlada žena. Ona bi se trebala udati i izaći iz ovog pakla što je prije moguće.]

MARLOWE: That’s not the point…
[Nije u tome stvar…]

(Ulaze Tito, Gazda, Generalni i Trokut.)

Oh, look who’s here. How are we today, Marshall? You seem worried.
[O, pogledajmo tko je tu. Kako smo danas, maršale? Doimate se zabrinutim.]

TITO: Maj dijer Ficroj, teribl thing hepen iz tudej. Klinton, aj min, d dog šitid in litl Đizsiz, ovaj kako se zove, u ove jasle. Đozef figure komplitli koverd in šit. To jest krep, mislim da je krep kad nije od čovjeka.

(Obraća se Mirandi za pomoć u prijevodu.)

MARLOWE: If I understood correctly, the dog messed in the cradle? Is that the case?
[Ako sam dobro razumio, pas se uneredio u jaslicama? Je li o tome riječ?]

MIRANDA: I belive so.
[Mislim da jest.]

TITO: Ic not aur mistejk. Časna riječ. Klinton totali aut of kontrol. Šit en šit en šit en šit evriver vi gou.

TROKUT: Ijeees, šit, šiiiiit, ou nou. Ou šit, ou šit… ou šiiiiiiit.

GENERALNI: Daj, smiri se, jebi ga, dok drug Tito govori.

MARLOWE: No problem, I think this can be fixed. Nothing to worry about, Marshall. I’ll tell the boys to clean it up. (Prijateljski zagrli Tita.) Milton, take a couple of our guys and prepare the entire room for the celebration. Come on guys, move the TV set to the main room. We’re going to watch it tonight.
[Nema problema, mislim da se to da urediti. Bez brige, Maršale. Reći ću dečkima da počiste. Miltone, uzmi nekoliko naših dečki i pripremite prostoriju za proslavu. Ajmo dečki, odnesite televizor u glavnu prostoriju. Večeras ćemo gledati TV.]

MILTON: Okay, okay.
[U redu, u redu.]

MARLOWE:It’s gonna be a hell of a party, guys. We have to keep the spirits up. Right, Miranda?
[Bit će to vraška zabava, momci. Moramo održati dobro raspoloženje. Je li tako, Miranda?]

MIRANDA: Yes, yes.
[Da, da.]

MARLOWE: Trust, me comrade Tito, this will be the best Christmas this institution has ever seen.
[Vjerujte mi, druže Tito, bit će to najbolji Božić koji je vidjela ova institucija.]

TITO: Ali, Miranda, reci mu da smo mi komunisti i da ne znamo božićne pjesme. Mislim, znamo, ali ateisti to moraju zaboraviti.

MIRANDA: He says they don’t know any Christmas carols, being communists and atheists and all that.
[On kaže da oni ne znaju božićne pjesme, s obzirom da su komunisti, ateisti, i tome slično.]

MARLOWE: Tell him not to worry about that, anyone can sing anything they find appropriate. We should have a good time, despite the circumstances. That’s the point.
[Reci mu da se ne brine za to. Svatko može pjevati što god mu se učini odgovarajućim. Trebamo se dobro zabaviti, bez obzira na okolnosti. To je cilj.]

MIRANDA: Nema problema, može pjevati što god tko hoće. Važno je da se dobro zabavimo.

TITO: E ja ću internacionalu, ili Po šumama i gorama. Ne, bolje Padaj silo i nepravdo.

MARLOWE: Whatever, whatever, my dear comrade, anything you sing will be fine.
[Što god, što god, dragi druže, što god budete pjevali bit će na mjestu.]

MIRANDA: Sve, sve, što god…

TITO: Dobro, dobro, ne moraš mi sve prevoditi. Drug Tito zna jezike.

MIRANDA: U redu, u redu, neću prevoditi, ako ne treba prijevod. Ne prevodi se ni meni svaki čas.

MARLOWE: Let’s go to the main room. Have you guys cut down enough trees?
[Prijeđimo u glavnu prostoriju. Dečki, jeste li nasjekli dovoljno drveća?]

TITO: O jes, jes, vi kild so meni, aj min, vi, kako se kaže za stablo kad se obori.

MIRANDA: Eto vidiš da ti treba prijevod, a upravo ti je Chris upotrijebio taj glagol.

TITO: Pa treba za poneku riječ. Kako ono?

MIRANDA: Cut down.
[Posjeći.]

TITO: Jes, jes, vi kat daun so meni, ju vudnt biliv.

MARLOWE: Fine, fine, let’s see what you’ve done.
[Dobro, dobro, da vidimo što ste učinili.]

 

PRIZOR TREĆI

Velika soba za dnevni odmor.

ĐEGER: (Sav nervozan hoda uokolo.) Eh, da sam ja pravi, da sam ja faca, ko što nisam, davnih bih ja dana otišo u Nju Jork i probao tamo nešto napravit. Boli me kurac, otvorio bih studio, namlatio pare, i onda bih Džegeru maznuo Đeri Hol.

ĐOVANI: O ho, ho, momak puca na visoko. Nije ti skromnost baš vrlina, kume moj.

ĐEGER: Koja je to koka ljudi moji, koja boginja. Pamtim je još od onog spota od Roksi Mjuzik kad je bila s Ferijem.

ĐOVANI: Malo je konjasta za moj ukus.

ĐEGER: Čuj, konjasta? Za tebe su samo ove male ko…

ĐOVANI: Ko Tajči. I ona Slovenka, joj ona je bila dobra.

ĐEGER: Nemoj mi Slovenke, moja stara je Slovenka.

ĐOVANI: Pa dobro, čovječe, kakve to veze ima?

ĐEGER: Ima, mislim nemoj mi ništa loše o Slovenkama.

ĐOVANI: Gle njega, pa neću. Velim da je dobra, ona mala iz grupe “Videoseks”. A tek ona misica što je bila, Martina Marovt. Koja pička ljudi moji. Ima je na sve strane, a dobra, dobra ko džamija. To je za mene pojam zgodne žene.

ĐEGER: Ne znam ja koliko je dobra. U biti jebeš slovensku scenu. Oni su samo pratili trendove. A malo su, brate, ko i fašisti. Kad pomislim na Lajbah i sav onaj švapski kunst.

ĐOVANI: Ma koji fašisti. Pa bolje i to nego ovi drvosječe iz “YU-grupe”, udri kola po električnoj gitari. A sve četnik do četnika. Mater im jebem. Osim toga šta imaš protiv Slovenaca, pa sad si reko da ti je stara Slovenka.

ĐEGER: Ma dobro, pretjerujem, imaju oni okej likova. Dobar je naprimjer bio Tomaž Pengov. Malo ljudi to zna, ali to je bilo nešto posebno. Pravi soft-rok. Sedamdesete rane, a čisti kalifornijski pristup, isto Džekson Braun. Onako meko, a opet pošteno, muški. On je bio i ispred “Iglsa” u svoje vrijeme.

ĐOVANI: Nemam pojma o čemu govoriš. Ti si se zbilja bio zadubio u tu muziku, ja sam to više tu estradu pratio i to, ali uglavnom zbog pički. Evo pitaj me za bilo koju koku na domaćoj estradnoj sceni i ja ću ti reć kako izgleda, ko je, šta je, šta je pjevala i za koga se udala.

ĐEGER: E, jebi ga, ne igra mi se baš sad kviza.

(Ulaze Lanois i Cockburn i donose televizor.)

LANOIS: Ok, Cockburn, turn this motherfucker on. I wanna watch CNN. Maybe one of these V.I.P. fuckheads will say a few words and explain why we are stuck in this motherfuckin’ no man’s hole after all.
[Ajde, Cockburne, upali to sranje. Gleda mi se CNN. Možda će netko od onih supervažnih glavonja reći nekoliko riječi i objasniti nam zašto smo se obreli u ovoj rupčagi u vukojebini.]

COCKBURN: Relax, brother. We’re in the same shit, you know.
[Smiri se, braco, u istom smo sranju, znaš.]

LANOIS: Hey, hey, don’t brother me you white boy. Only niggers are entitled to refer to each other as brother, motherfucker and nigger. Understand? You use my christian name and call me Francis, ok?
[Hej, hej, ne zovi me “bratom”, bijelče. Samo crnje imaju pravo obraćati se jedan drugome sa “brate”, “jebisimater” i “crnjo”. Je li jasno? Služi se mojim krsnim imenom i zovi me Francis, u redu?]

COCKBURN: Okay, don’t get upset over nothing. Besides, you’re not from LA, man. You’re from Quebec. You’re supposed to speak French, as far as I know.
[U redu, ne sekiraj se. Osim toga, ti nisi iz El-eja, čovječe. Ti si iz Quebeca. Ti bi, što se mene tiče, trebao govoriti francuski.]

LANOIS: And as far as I know, you don’t know shit about my culture, man, so shut the fuck up and don’t tell me how I should express my sorry black ass.
[A što se mene tiče, ti nemaš blage veze o mojoj kulturi, čovječe, prema tome, začepi i ne govori mi kako bi se trebalo glasati moje jadno crno dupe!]

COCKBURN: Wow, why is everyone so uptight about everything these days.
[Uau, što svi tako osjetljivi ovih dana.]

(Cockburn pali televizor. Ulaze i ostali.)

HANKA : Gle, gle, Mića Orlović na televiziji. Ljudi pa koja je ovo godina. Uh što je zgodan bio, a vidi kako je propo. A moja se stara ložila na njega.

MILTON: (Pokazuje na televizor gdje počinje neki kviz o “poznavanju srpske istorije” na lokalnoj razini.) Who is the guy, some war criminal?
[Tko je tip, neki ratni zločinac?]

MIRANDA: No, no, just some tv-guy who used to run a very popular quiz on national TV. It went on for years before the war. Millions were watching him. He used to be quite big in the seventies.
[Ne, ne, samo jedan lik s TV-a koji je vodio vrlo popularan kviz na državnoj televiziji. Prikazivao se godinama prije rata. Milijuni su ga gledali. Bio je vrlo popularan sedamdesetih.]

MILTON: I see. So he’s now working for the Serbs?
[Razumijem. A sad radi za Srbe?]

MIRANDA: Looks that way.
[Čini se.]

MARLOWE: So, guys. Are we getting ready for our big party tonight?
[Dakle, dečki? Jesmo li spremni za veliku zabavu večeras?]

MIRANDA: Spremamo li se za proslavu?

HANKA: Još kako. Ja izvodim trbušni ples. Sa sedam velova. To je kao neka simbolika, samo ne znam za šta.

MIRANDA: She’s going to do the belly dance.
[Ona će izvesti trbušni ples.]

MARLOWE: Well, I don’t know if that fits the scenario.
[Pa ne znam uklapa li se to baš u scenario.]

MIRANDA: To baš i nije dio scenarija.

HANKA: Ko jebe scenarij. Važno je da se ljudi zabave, ljudi dobre volje.

PROFESOR: Sve je to bio veliki scenarij. Rekli su da je CIA prognozirala da će se Jugoslavija raspasti za 18 mjeseci, i što se desilo?

MIRANDA: Back then, the CIA predicted that Yugoslavia would disintegrate within 18 months.

MARLOWE: Well, I don’t know about that.
[To mi baš i nije poznato.]

MILTON: That’s interesting. Where did he find out about that? Or is that some of his usual crap?
[To je zanimljivo. Gdje je on saznao za to? Ili je riječ o nekom njegovom uobičajenom sranju?]

MIRANDA: I don’t think so. It was all over papers some time before the war.
[Ne bih rekla. Prije rata sve novine su brujale o tome.]

MILTON: Strange.
[Čudno.]

PROFESOR: “He did not wear his scarlet coat,
for blood and wine are red,
and blood and wine were on his hands
when they found him with the dead.”
Ili u prijevodu, ali samo za one koji su izbjegli klasično obrazovanje:
“On nosio nije svoj skrletni mundir,
jer vino je s krvi crveno,
i na rukama mu bjehu krv i vino,
kad nađoše ga s ubijenom…”

ĐOVANI: Dajte ljudi neka ga netko ušutka. Ja ovo više ne mogu slušat.

PROFESOR: Za neupućene, ovo je bio Oscar Wilde. Oscar Wilde, gentlemen, kralj dekadenata i posljednji gospodin.

ĐEGER: Jebo te patak, eno ga vaistinu Mića Orlović. Ode i on u četnike, pička li mu materina! (Zgrabi bocu sa stola i pokuša je zafrljiti u televizor, ali ga Lanois u zadnji tren spriječi.)

LANOIS: Calm down, Mick. There is nothing you can do about this now.
[Smiri se, Mick. Tu se više ništa ne da uraditi.]

ĐEGER: Mogao bih, itekako, samo da mi padne šaka.

HANKA: (Pjeva.) “Kafu mi draga ispeci…” Hajmo ljudi dobre volje, na noge, hajmo narodi i narodnosti.

ĐEGER: Joj nemoj mi Hanka samo Cuneta. Goni ga u kurac. Nije se baš pokazo.

ĐOVANI: Ajde kume, šuti. A ti si se kao pokazo? Foliro si ludilo, i eto ti sad. Tu si među ludacima. Pizdiš zbog Miće, pizdiš zbog Cuneta, a u biti ko te jebe, tu si gdje si. Mala, pitaj ti je li bilo kakvih javljanja i hoćemo li mi brzo odavde na neki sigurniji teren.

MIRANDA: Christopher, Giovanni wants to know if any progress has been made.
[Christopher, Giovanni želi znati je li postignut ikakav napredak.]

MARLOWE: Progress in terms of what?
[Napredak u kojem smislu?]

MIRANDA: Did you get through?
[Jeste li dobili vezu?]

MARLOWE: Not yet, unfortunately. Nema problema, we’ll let you know if anything is happening on that front. And now let’s get ready for the final preparations.
[Još ne, nažalost. Nema problema, javit ćemo vam ako bude nekih novosti na tom planu. Nema problema. A sad, dajmo se na konačne pripreme.]

MIRANDA: Nema još ništa, ali javit će čim nešto bude.

ĐOVANI: Jebem ti tehnologiju. A zabrazdili smo samo tako, moj brate.

ĐEGER: Pitaj radi li im Internet, pa da javim tetki u Brooklyn da me vadi odavde.

PROFESOR: (Pjeva.) “Ja imadem tetkicu, stare loze kmeticu, ona živi u Brooklynu, tamo igra košarku. I ona kaže: joj što volim Iggy Pop, ona kaže…”

ĐEGER: Ona kaže – jebo te Iggy Pop, da te jebo Iggy Pop! Zaveži, pusti jednom ljude da razgovaraju.

MIRANDA: Nema Interneta, virus je uništio kompjuter.

ĐOVANI: To je prešlo s ovih ludaka, jebeš mi sve. Joj ljudi mili što nas snađe.

ĐEGER: Ajde, pusti, kume. Ajmo se malo zajebavat.

MARLOWE: So, Trokut, where are those trees you cut?
[Onda, Trokut, gdje je to drveće koje si posjeko?]

MILTON: (Otvara vrata susjedne sobe koja je bezmalo zatrpana posječenim drvećem.) Jesus f…ing Christ, look at this! They cut down the whole goddamn rain forrest!
[Isuse, j… bože, pogledaj ovo! Cijelu su prašumu posjekli!]

MARLOWE: Watch your mouth, Milton, I’m telling you again!
[Pazi kako se izražavaš, Miltone, upozoravam te ponovno!]

LANOIS: Holy Matrimony, I don’t believe this!
[Svega mi, ja ovo ne mogu vjerovati!]

MILTON: What in heaven’s name have you done, you imbeciles?!!!
[Za ime božje, što ste učinili, imbecili!!!?]

BRZI: Pa mi postupili po naređenju. Drug Marlov rekao da nasiječemo borića, i mi nasjekli borića. Šta ima tu čudno?

ĐEGER: Vid’ budale. Pa šta to radiš druže Tito, jebem te luda!

TITO: (Popne se na stol i ostane par časaka pogleda uprtog u daljinu, miran poput spomenika. Pepo ga gleda, odmjerava ga preko olovke i dalje bjesomučno kleše nekakvu kamenu gromadu.) Odbij! Poziram drugu Pepiju, koji, ako nisi znao, radi na mom spomeniku.

ĐOVANI: Radi na mom, znaš čemu.

TITO: Hvala vam drugovi. Pohvaljujem drugove Generalnog, Gazdu, Trokuta i Brzog. Izbrojio sam boriće. Točno osamdeset i osam. Znam šta smjerate drugovi i mogu vam reći da velika će biti naša pobjeda, golema. Čak smo i kralju zabranili povratak u zemlju. Na kraju ćemo potući sve ove četnike, ustaše i balije, belogardejce i čerkeze, kozake i crnokošuljaše. Radni narod izvršit će eksproprijaciju eksproprijatora. Drug Edvard već pravi nacrt novog društva, društva po mjeri čovjeka.

ĐEGER: Društva po mjeri budale. Totalno je prolupo.

ĐOVANI: Bogami izgorio mu je diktum glave.

MARLOWE: What are you saying?
[O čemu je riječ?]

ĐEGER: The guy went completely gaga. Head gasket burned out. Ha, ha, ha.
[Tip je totalno prolupao. Izgorio mu je diktum glave. Ha, ha, ha.]

MARLOWE: Ok, I see, let’s still show some Christian compassion.
[U redu, shvaćam, pokažimo malo kršćanske sućuti.]

ĐOVANI: Daj silazi dolje spodobo, ima da pravimo priredbu, da kitimo boriće!

TITO: Bit će to najveći spomenik najvećem sinu naših naroda i narodnosti, to jest mojoj malenkosti – meni. Drug Pepo bolji je neg Jakac, bolji neg Augustinčić. Mi kročimo u svjetliju budućnost drugovi.

ĐEGER: E, pa sretan vam put!

ĐOVANI: Gdje ćeš sad ti?

ĐEGER: Idem leć.

ĐOVANI: Daj, nemoj zajebavat, bit će ludnica.

ĐEGER: U to ne sumnjam.

MARLOWE: Comrade Tito, will you please step down? We need some urgent work to do.
[Druže Tito, hoćete li, molim vas, sići? Imamo hitnog posla.]

TITO: Fitzroy, ne buš me ti valjda još zajebaval. Znam ja koja je tvoja misija. Ali poruči Winstonu da još nisam spreman. I da mu nikad ne bum oprostil Galipolje, što je onak mlade ljude, proletere tak besramno poslal u smrt. Naši dečki kad ginu, bar znaju zašto ginu. Sjetimo se drugovi Kadinjače i Ljubinog groba. Živjela Sovjetska Republika Jugoslavija!!!

ĐOVANI: Tenkre jedno sa Staljinom si raskanto. To ti je najveća zasluga.

TITO: Jesam, ali to je bilo tek ’48. A sad je još uvijek rat.

ĐEGER: Daj Gvozdene silazi dok ti ja nisam gore došo.

TITO: Ignorantu jedan, niš ti ne kužiš, indolentni mužek. Ovo je sad već kraj rata. Crvena Armija napreduje, mi otvaramo Srijemski front.

HANKA: (Pjeva.) “Mila majko ti ne roni suza, lijepo stoji partizanska bluza.”

ĐEGER: (Udari je po stražnjici.) A i guza dobro stoji, je li.

HANKA: Vala stoji, ali neću s tobom.

ĐEGER: A što, ja guzim i ludo i zbunjeno?

HANKA: Previše si mi nekako urbani tip.

ĐEGER: A Milić ti nije, a ja ga učio gitaru svirat.

HANKA: Bio je roker, al se pokajo. Shvatio čovjek što je prava stvar. Folk! Jer to se sad nosi prijatelju. (Pjeva.) “Zvao sam je ulicama dugim…”

ĐOVANI: Nemoj samo onog traktoristu iz Mrčajevaca! Mogu dosta narodnjaka da svarim, ali to ne mogu.

MARLOWE: Okay, comrade, please step down. Lanois and Cohen get others to start decorating the trees, use anything you find suitable. Bottles, spoons, forks, lighters, any knick-knacks that you can get hold of, et cetera. You ladies and gents go upstairs and get dressed. Where is Petra? Is she still depressed?
[Okej, druže, molim vas siđite. Lanois i Cohen, idite po ostale i neka počnu s ukrašavanjem drveća. Koristite sve što vam se učini prikladnim. Boce, žlice, viljuške, upaljače, svaku sitnicu koje se možete dokopati, itd. Vi, dame i gospodo, idite gore na kat i obucite se. Gdje je Petra? Je li još uvijek depresivna?]

MIRANDA: I think she’s upstairs. Let me get her.
[Mislim da je gore. Idem po nju.]

HANKA: Idem i ja s tobom. Petra najbolje komunicira preko mene.

ĐEGER: Eto sad treba prevodilac da s ludog prevodi na pametno.

BRZI: Ajde pusti žene s mirom. Vidio sam ja šta joj radiš.

TROKUT: Pusti žeeeeeeeeneeee sssss mirrrrrroooooom…

ĐOVANI: Daj odjebi! Toliko ste drveća posjekli da sad ovu pizdariju zbog vas moramo do kraja odigrat.

TROKUT: Oooodjjjjeeebbbi tiiiiiii…

ĐEGER: Joj da mi je malo njegov mozak pa da se ko čovjek odmorim.

PROFESOR: Mislim da je ovdje princip neodređenosti uzeo maha. I masa i brzina neodredivi su. Gödel je bio u pravu. Ili će lista biti nekompletna, ili će biti nepodudarnosti.

(Kobra ulijeće na scenu poput furije i počne pred Profesorom izvoditi kàte.)

KOBRA: Ajjjjiiiiii! Asa, hum, hum, hum, ajjjiiiiii!

PROFESOR: Daj se degenerik jedan smiri. Nismo u kinu “Kozara” na noćnoj premijeri.

KOBRA: Ajiiiiii! Ho!

MARLOWE: Mr. Kobra, how nice to see you. What a lovely outfit. Did you make it yourself? Because if you did, we’d have to promote you to a samurai.
[Gospodine Kobra, drago mi je da vas vidim. Kakva krasna oprava. Jeste li je sami skrojili? Jer ako jeste, morat ćemo vas unaprijediti u samuraja.]

KOBRA: (Pokloni se samurajski u znak poštovanja prema Marloweu i pruža mu komad papira. Daje mu rukom znak da čita.)

MARLOWE: What’s this, a petition?
[Što je ovo, peticija?]

KOBRA: (Niječno zavrti glavom.)

MARLOWE: Then you, please, read it.
[Onda, molim vas, pročitajte.]

KOBRA: (Uzima papir.) “Kare-eda ni, karasu no tomari keri, aki no kure.”

MARLOWE: What does it say?
[Što to znači?]

PROFESOR: If you allow me, sir. I think this is Matsuo Basho. One of his haikus, that is. The most famous one about a crow, or a raven – I am not quite sure – sitting on a bare branch on an autumn night. There is something ominious to it, if you ask me.
[Dozvolite, sire. Mislim da je to Matsuo Basho. Zapravo, jedan od njegovih haikua. Najpoznatiji, onaj o vrani, ili gavranu – nisam baš siguran – koji sjedi na goloj grani u jesenje veče. Ima nešto zlosutno u toj slici, ako mene pitate.]

LANOIS: This motherfucker is quoting in Japanese, Jesus Christ!
[Ovaj kreten citira na japanskom, Isuse Bože!]

MARLOWE: Lanois, I think you shouldn’t be here. Haven’t you heard my order?
[Lanois, mislim da ti ne bi trebao biti ovdje. Zar nisi čuo moje naređenje?]

LANOIS: Okay, sir, okay.
[Okej, sir, okej.]

MARLOWE: Who’s the author?
[Tko je autor?]

PROFESOR: The so-called father of Japanese haiku. The wandering poet who lived in the seventeenth century. He signed his haikus as Basho-an, which means “the dweller of the banana cottage”. The core of his poetics is the concept of sabi, which basically translates as the sadness of loneliness.
[Takozvani otac japanskog haikua. Lutajući pjesnik koji je živio u sedamnaestom stoljeću. Potpisivao je svoje haikue sa “Basho-an”, što znači “stanovnik kolibe od bananinog lišća”. Suština njegove poetike je sabi, pojam koji se obično prevodi kao tuga samoće.]

ĐEGER: Odakle ova budala sve ovo zna, i još priča engleski.

PROFESOR: Ja sam bil na Fulbrightu dragi kolega, na Bloomingtonu, Indiana. Decentriranje subjekta u suvremenoj američkoj prozi, ako nismo znali.

ĐEGER: Dobro si se ti, bogami, decentriro.

MARLOWE: Thank you Mr. Kobra, thank you. Where did you people learn all these things?
[Hvala vam, g. Kobra, hvala. Gdje ste vi ljudi naučili sve ove stvari?]

MILTON: This is the most learned bunch of loonies I’ve ever seen.
[Ovo je najškolovaniji skup maloumnika koji sam ikada vidio.]

ĐOVANI: E, pa imali smo dobar obrazovni sistem, druže Marlov. Jedan dan slušaš Vivaldija, drugi dan praksiraš na rovokopaču.

MARLOWE: I’m impressed.
[Impresioniran sam.]

ĐOVANI: Šta reče, matere ti, ne uhvatih ga?

ĐEGER: Kaže da je impresioniran.

ĐOVANI: Kako i ne bi bio. Oni imaju samo hamburgere i hokej. Ni fudbala nema. Mi smo za njih izmislili život, samo jebi ga sjebalo se. Ode u kurac, moj Marlov, pobenavilo se od velike ekspertize. (Viče.)

PROFESOR: Sve sam ja to izanalizirao.

ĐEGER: Ma šta si analiziro beno jedna benava!

PROFESOR: Predmet psihoanalize, po Jacquesu Lacanu, nije čovjek, već ono što mu nedostaje. Ne neki nedostatak u apsolutnom smislu, već drugim riječima – objekt.

ĐOVANI: (Zamahne.) Dat ću ja tebi i subjekt i objekt, i prilošku oznaku mjesta po ćiverici.

ĐEGER: (Zaustavi ga.) Nemoj, pusti, ludo pa živi.

MARLOWE: Okay, guys, knock it off. Let’s do some work around here.
[U redu, dečki, prekinite. Dajte da uradimo nešto ovdje.]

 

 

– kraj prvog čina –