Zaštićena zona : „crna“ komedija | Damir Šodan

ČIN TREĆI

 

PRIZOR PRVI

Božićno jutro. Pristigli su i predstavnici triju zaraćenih strana s osiguranjem i daktilografkinjom Sekom. Marlowe je već na nogama. Bilich, Milton i ostali Kanađani sređuju prošlonoćni nered u prostoriji. Bolesnici se polako bude, dižu iz uglova i trljaju oči.

MARISTELA: Asti iruda koji su sad ovo? Koja je ovo ekipa? Toliko je svita ovde, pari da smo na kolodvoru.

JOVAN: Drugarice ništa ne brinite. Mi smo legitimni predstavnici triju zaraćenih strana. Tu smo za vaše dobro.

SALVATORE: (Sav mamuran, pokušava se sabrati.) Ja sam izaslanik njegovoga, ovoga, Visokog povjerenika.

JOVAN: Drago mi je. (Pruža ruku.) Major Jovan Pecikoza. Ovo su naše kolege (Pokazuje na ostalu dvojicu.) sa hrvatske i muslimanske stane. Došli smo da razrešimo ovu situaciju.

(Marlowe i Salvatore se rukuju sa svima.)

ANTE: Mislim da je najbolje da ne gubimo vrijeme. Glede ratnih operacija koje su na pomolu, najbolje je da odmah otpočnemo.

HAKIJA: Jes, jes, Ante u pravu si. Elvise, daj pomozi momcima i donesite ovaj stol.

MARLOWE: Have you already worked out the procedure?

MIRANDA: Jeste li već razradili proceduru?

JOVAN: Jeste, sve je spremno, evo ovde su formulari za izjašnjavanje. Čim se bolesnici izjasne, podelićemo ih, po nacionalnoj osnovi, jer kako bi drugačije, i pravac kućama. To jest svako na svoju teritoriju.

ANTE: Gospojice, bez brige. Sve je sređeno. Mi smo opunomoćeni za ono što radimo, a hvala bogu znamo svoj posao.

MIRANDA: They know the procedure. Patients will declare themselves with regard to ethnicity and we can all leave.
[Oni znaju proceduru. Pacijenti će se izjasniti s obzirom na etničku pripadnost i onda možemo svi ići.]

MARLOWE: Okay, I have no objections.
[U redu, nemam primjedbi.]

TITO: A zašto vi drugovi nemate jasno istaknuta antifašistička obilježja? Zvijezdu, ili tako nešto?

PEPO: Druže Tito, plašim se da su ovo sve redom kvislinzi. Pogledajte samo insignije.

JOVAN: Ko su, bre, ove budale?

MIRANDA: To su naši bolesnici. Ovo tu je drug Ti… ovaj gospodin Gvozden.

TITO: Broz, Broz, Miranda. Josip Broz Tito. Poznat i pod konspirativnim imenima kao inženjer Babić, drug Stari, Viktor Lenc, Borivoj Šnajder… Jozef Klajn.

JOVAN: Šta lupaš ti bre, ha? Odbij od mene, razumeš!

TITO: Kako ste to nevaspitani, kolega?

JOVAN: Kakav, bre, kolega, nemoj da te sad odmah krcam na kamion, jesi čuo? Kakav, bre, crni drug Tito. On vam je ovo i dao.

ANTE: U čemu je problem?

JOVAN: Daj, Ante, preuzmi molim te. Ova budala umislila da je Tito. Pa nemam ja, bre, vremena da se zamajavam sa idiotima. Ili da radimo posao, ili ćao đaci. Dok srpski narod krvari i zaokružuje svoje vekovne teritorije, ja da se ovde akam s nekim idiotom. Ma ne dolazi, bre, u obzir, ni pod razno. Ovo je gore nego “Pozorište u kući.”

ĐOVANI: (Zapjevuši.) “Pozorište dom je svaki, narod pilji svakojaki, ali što je…” (Ugledavši daktilografkinju Seku, staje kao ukopan.)

ĐEGER: Šta je bilo kume, šta si se ukipio. Spašeni smo.

HAKIJA: Tko ste vi?

ĐEGER: Ja sam Đeger, za prijatelje Mik. Ovo je moj jaran Kit. (Unese se Hakiji u lice.) Čuvaj se Kita. On je roker jedan kroz jedan. Ima čakiju u čizmi.

HAKIJA: Mislim da bi trebalo da pokažete malo više ozbiljnosti. Mi smo tu radi vas, a ne vi radi nas.

ĐEGER: Kume šta je bilo?

ĐOVANI: (Malo se pribravši.) Eno je Seka! Seka, jebeš mi sve, eno je Seka!

ĐEGER: Koja Seka?

ĐOVANI: Ona Seka, moja Seka, Seka o kojoj sam ti pričao.

ĐEGER: Ona iz prvog čina? Što voli da se guši dok se trti.

ĐOVANI: Tiše!

ĐEGER: Pa priđi joj, šta te briga. Možda bude neke fajde, vidiš kakva je situacija. Možda urgira za tebe.

ĐOVANI: (Prilazi Seki.) Seko, Seko, Jelisaveta!

SEKA: (Hladno, strateški.) Gospodine, ja vas ne poznajem.

ĐOVANI: Kako me ne poznaješ Seko, ej! To sam ja, Đovani.

SEKA: Pa lepo sam vam rekla da vas ne poznajem.

ĐOVANI: (Okrene se Đegeru.) “Lepo”, čuj kume, ona meni “lepo”. Otkad si to prešla na ekavicu, Seko, sekice, sunce ti jebem kalajisano.

ĐEGER: To kume, ne daj se!

SEKA: Ja vas uopšte ne poznajem.

ĐOVANI: Pa daj Seko sjeti se. Sjećaš se kod tebe gore u Kablesiji, kad smo se, kad su nas, Nikifor, Bato i Sretko…

SEKA: Ja vas se gospodine ne sećam i molim vas da me ostavite na miru.

OBREN: Šta je bre bilo, burazeru?

ĐEGER: To mu je bivša treba, a šatro ga se ne sjeća. Ma folira se, gle.

ĐOVANI: Ma daj Seko sjeti se, šta ti je?

SEKA: Ma rekla sam vam, čoveče, da vas se ne sećam niti vas se imam odakle setiti.

ĐOVANI: Ne sjećaš se, ha. (Opasno joj se približava.)

BILICH: Hey, man, knock it off!
[Hej, čovječe, prekini.]

MILTON: Calm down, Giovanni. Mick, you stay out of this.
[Smiri se, Giovanni. Mick, ti se ne miješaj.]

ĐOVANI: (Počinje otkopčavati šlic.) A njega? A njega? Sjećaš li se njega?

JERKO: Daj čovječe koji ti je klinac.

(Elvis, Obren i Jerko mu prilaze s leđa, dograbe ga i odvode u stranu, ali se Đovani otgrne i krene prema Seki.)

ĐOVANI: Ma to je moja bivša.

OBREN: (Uhvati ga i ošamari ga.) Dosta bre pusti drugaricu, kretenu jedan!

ĐOVANI: Ma koja drugarica, to mi je cura bila.

OBREN: Koja, bre, cura, kretenčino! Saću, bre, da te rasturim kao svinja torbu.

GENERALNI: He, he, he, kao dete kašicu, kao beba zvečku, kao panta pitu…

ĐEGER: Šta ti uživaš u ovom sadizmu pizdo jedna?

GENERALNI: Bjež od mene kosonjo. Bitlistu! Treba vas sve hipike u bajbokanu!

ĐEGER: Ma šta hipik? Šta ti znaš o liberalnim pokretima Zapadne obale? Ja sam svirao progresivni rock dok si ti sastančio s onim svojim mudonjama, jebem ti mater samoupravnu! Vi ste i krivi za sve ovo. Komunjare!

GENERALNI: Bogami, dok smo mi bili na vlasti bilo je dobro, pogledaj sad!

ĐEGER: Ma idi u kurac, ograničeni, eto! Ovo je sve iz vaše glave izašlo.

MARLOWE: Please, please, gentlemen, let’s stop this. The sooner we’re done with the procedure, the sooner we will be home.
[Molim vas, molim vas, gospodo, prekinimo s ovim. Što prije završimo s procedurom, prije ćemo kući.]

ĐEGER: Home, sweet, home. Ma koji dom čovječe moj.
[Dom, slatki dom. Ma koji dom, čovječe moj.]

(Obren, Jerko i Elvis počinju tući Đovanija.)

ĐEGER: Ma pusti mi druga!

(Zaleti se prema njima, međutim Bilich i Milton ga dograbe.)

MILTON: Stay out of this, Mick, I’m telling you as a friend!
[Mick, ne miješaj se. Govorim ti ovo prijateljski.]

MARLOWE: Please guys, be sensible!
[Molimo vas, dečki, budite razumni.]

MARISTELA: Ajme koja brutalnost. Pa kako to mogu dozvolit ovi mirotvorci. Salvatore, daj učini nešto!

SALVATORE: Maristela, muci, ako boga znas. Pusti jude neka radidu svoj posal.

MARISTELA: Lip in je posal. Ovako se iživljavat na nemoćnin ljudima.

SALVATORE: Prikini, okinicu ti tu jezicinu!

JOVAN: Mislim da je vreme da pristupimo formalnom delu. Dajte da se organizujemo.

ANTE: Jest trebalo bi stvarno započeti s poslom jer nemamo vremena na pretek.

HAKIJA: Predlažem da svi bolesnici ostanu okupljeni u jednom dijelu prostorije. I onda da počnemo sa izjašnjavanjem. Kako se ko izjasni privodimo ga na odgovarajuću stranu.

JOVAN: Slažem se. Drugarice Seko jesu li formulari spremni?

MIRANDA: They want to start. But first they want to assemble them all on one side.
[Žele započeti, ali najprije ih sve hoće odvojiti na jednu stranu.]

MARLOWE: No problem. Lanois! Cohen! Milton! Lightfoot! Robertson! Young!
[Nema problema. Lanois! Cohen! Milton! Lightfoot! Robertson! Young!]

VOJNICI: (Uglas.) Yes sir!
[Da, gospodine!]

MARLOWE: Let’s gather all the patients and move them to the other side of the room. We have to be quick. Somebody go upstairs and get Petra. By the way, is she okay?
[Sakupimo sve pacijente i prebacimo ih na drugu stranu sobe. Moramo biti brzi. Neka netko ode gore i dovede Petru. Je li ona dobro, da usput priupitam.]

MIRANDA: I think she is. I’ll go and get her. Hanka, pođi sa mnom.
[Mislim da jest. Idem po nju.]

HANKA: (Još uvijek mamurna.) Joj, sestro, puca mi glava. Tko je sva ova raja što se skupila?

MIRANDA: (Hanki u povjerenju.) Ma došli su predstavnici zaraćenih strana.

(Njih dvije odlaze na kat. Vojnici počinju sa postrojavanjem bolesnika.)

 

PRIZOR DRUGI

Bolesnici su u stroju. Poredani “u potiljak” stoje u stavu mirno. Namjera je da jedan po jedan pristupe velikom stolu gdje će dati svoj sažeti iskaz na kraju kojeg će se i nacionalno izjasniti. S druge strane stola sjedi daktilografkinja Seka i ukucava u formular odgovore bolesnika. Predstavnici sukobljenih strana sa svojim osiguranjem poredani su uokolo, kao i izaslanik Visokog povjerenika, prevoditelji i zapovjedništvo kanadskog bataljuna.

PETRA: (Završava svoj iskaz.) “Ovaj iskaz mi je glasno pročitan na mom jeziku i sadrži sve što sam rekla, po znanju i sjećanju. Iskaz sam dala dobrovoljno i svjesna sam da se može upotrijebiti u svrhe internalizacije pred bilo kojom institucijom za očuvanje duševnog zdravlja na teritoriji… teritoriji…”, ovo dalje se ne razumije.

ANTE: Kako se ne razumije? Lijepo piše.

PETRA: Pa kad je rukom dopisano.

ANTE: Dobro, ja predlažem da sada ne inzistiramo na formalnostima, kad smo već čuli ono najvažnije. Ne znam šta kažu kolege?

HAKIJA: Nema problema, šta se mene tiče, kod nje je sve jasno. Ona je vaša.

JOVAN: Nemam primedbi.

ANTE: Ajde, pređi tamo kod časnika Jerka.

ĐEGER: (Iz stroja.) Zašto moramo naglas da iznosimo sve te podatke kad postoje kartoni tamo u administraciji?

TROKUT: Kartooooni, kartoooni, karrrrrtttttoooniiii.

ANTE: Dajte gospodo cijenjeni bolesnici samo da pojasnim za trenutak. Kartone, naime, nismo mogli pronaći. Sve smo poduzeli, ali čini se da su prošle zime kad nije bilo mazuta iskorišteni za ogrjev.

ĐOVANI: Pa mi ih sigurno nismo palili.

GENERALNI: Nismo, nismo.

HAKIJA: Niste možda vi, ali jest medicinsko, stručno osoblje.

HANKA: Tako, tako. Pička im materina, trebalo bi ih na međunarodni sud. Za protuhumanitarnu djelatnost i kršenje ljudskih prava!

JOVAN: Polako, bre, dajte da završimo kad smo jednom počeli. Idemo sledeći. Ajde ti, ti mali rošavi.

BRZI: Jel’ ja?

JOVAN: E, ti. Evo, kolega Ante će da preuzme.

(Brzi dolazi pred stol i sjeda na stolicu.)

ANTE: Prezime ?

BRZI: Kučuk.

ANTE: Ne zajebavaj, kakvo je to prezime?

BRZI: Pa takvo. Prezime ko prezime. Kao Hoki.

ANTE: Ko ti je taj Hoki?

BRZI: Pa Hašim?

ANTE: Hašiš?

BRZI: Ma ne.

JERKO: Dozvolite zapovjedniče da se umiješam. Bio je jedan pjevač narodne muzike. Jedan njihov, mislim Musliman. Hašim Kučuk Hoki.

ANTE: Nikad čuo.

OBREN: Kako bre nisi čuo? Bio je najveći hit-mejker u svoje vreme. Navodno i veliki ženskaroš. (Zapjeva narodnjački grleno i sasvim uživljeno.) “Nazdravite drugovi, sa mnom i sa tuuuugom. Otišla je voljenaaa u zagrljaj drugom…”

JOVAN: Dobro, dobro, Obrene. Ne zanosi se previše. Nije to naš melos.

OBREN: (Zatvori oči i širi ruke, kao u transu.) “Pijeeeeeem…

JOVAN: Prekini, bre!

OBREN: …da je zaboravim, a tuga se veća sprem…

JOVAN: (Priđe mu u sekundi i prilijepi šamarčinu. Fljis!) Prekini bre, jesi normalan?!!! Nije to naša pesma, razumeš? Imamo mi svoje izvorne pesme kao “Svilen konac” i “Sum šetal mori Đurđo”, i tako dalje. To da pevaš, ako ti se peva, a ne ovo.

OBREN: (Skrušeno, postiđeno, naslonivši dlan na obraz.) Pa razumem, jebi ga, šta sad.

(Konsternacija. Hrvati i Bošnjaci gledaju u čudu. Ante kao da se osjetio krivim zbog šamarčine, pa preuzme inicijativu.)

ANTE: Dobro, nećemo dalje s upitnikom. Ti nisi naš. Idemo dalje. Ili, hoćete vi kolega preuzeti. (Jovanu.)

JOVAN: (Vrlo službeno.) Pa može, ustvari, ali dajmo nekog drugog. Ovaj pouzdano nije naš.

BRZI: Pa nije da nisam.

JOVAN: Kako to bre misliš, budalo jedna. Ili jesi, ili nisi!

BRZI: Pa, eto, pitaj me druže za ime.

JOVAN: Nisam ti ja bre nikakav drug, razumeš? Barem dok se ne ustanovi suprotno.

ĐEGER: Pitaj, pitaj.

ĐOVANI: Ko pita – ne skita!

HAKIJA: Tišina tamo. U potiljak!

ĐOVANI: Pa koji ti je kurac, nismo u vojsci!

HAKIJA: Ma šta ćeš ti meni psovat, jebem ti sto vagona ’šenice da ti jebem! (U trenu se stvori do Đovanija.)

OBREN: Šta je bilo? Šta? (Urla.) Oćeš ovde da te ostavim? U usta te jebem, da te jebem u ta usta škrbava! U ovoj vukojebini kosti da ostaviš?

ĐOVANI: Pa č…

HAKIJA: Tišina, bez priče!

JOVAN: Dobro, kolega, hvala na intervenciji. Da nastavimo s procedurom.

BRZI: Nastavimo, nastavimo.

JOVAN: Pa kako ti je, bre, kršteno ime?

BRZI: Pa Svetislav.

JOVAN: Kako to, bre? Šta lupaš? Kako Svetislav. A prezime, kako ono beše?

BRZI: Pa Kučuk.

JOVAN: Svetislav Kučuk?

BRZI: Za prijatelje Boki.

JOVAN: Čuj Boki? Pa dobro koje si ti Boki veroispovesti, eto tako, da preformulišemo malo.

BRZI: Pa ovaj, ove, rimo… pravo… ovaj… islamske. Islamske. Ja mislim da sam islamske.

HAKIJA: Kako islamske, a zoveš se Svetislav? Jesi sunećen, ha? Nemoj da se zavitlavaš, znaš. Imamo mi ovde Skokinu listu. Elvise, daj listu!

JOVAN: Kakva sad bre lista? Jesmo rekli da idemo po zajedničkom protokolu.

HAKIJA: To je lista porodice Skoko koja je specijalizovana za sunećenje ljudi naše vjere već vjekovima, imaju sav alat za to i šta je najvažnije golemo iskustvo i tehničku osposobljenost u tim stvarima.

JERKO: Ha, ha, samo da se koji put ne zalete pa ne otkinu malo više.

ANTE: Jerko, prekini! Uozbilji se.

ELVIS: Ne zajebavaj, to je naša kultura. Jel’ se ja tebi diram u papu?

JERKO: Ne diraš.

ELVIS: E, pa onda?

JERKO: Al, nije to isto.

ELVIS: E nije isto, jer papa se ne suneti, je l’ to?

JERKO: Sad si počeo vrijeđat!

JOVAN: Dobro, bre, kolege nemojmo sada da pokazujemo tako nizak profesionalni nivo pred ovim kanaderima. Dajmo da to rešimo kako dolikuje. Jebem li ga, pa do juče smo živeli zajedno. Pa ne možemo, valjda, da dopustimo da ovi beli medvedi pomisle da smo zadnji divljaci.

ANTE: Tako je, slažem se s Jovanom. Moramo pokazati određeni dignitet.

JOVAN: Predlažem neka dotični skine gaće, pa će da proverimo. To je najjednostavnije.

ANTE: Možda to i nije tako loše.

MIRANDA: (Govori na uho Marloweu.) They want him to take his pants off to check if he had been circumcised. I think this is humiliating.
[Tjeraju ga da skine hlače kako bi provjerili je li obrezan. Mislim da je to ponižavajuće.]

MARLOWE: Okay guys, okay, let’s stop this. You can’t make this man take off his pants. It’s humiliating, plus the patients are still in our custody.
[U redu, u redu, prekinimo s tim. Ne možete natjerati čovjeka da skine hlače. To je ponižavajuće. Osim toga pacijenti su još uvijek pod našom prismotrom.]

MIRANDA: Gospodin Marlowe ne da da mu skinete hlače. Kaže da je to ponižavajuće i da su bolesnici još uvijek po njihovom prismotrom.

JOVAN: Ma dobro, mi smo hteli samo da predložimo da se ubrza procedura. Mislim sunećene na jednu stranu, ove na drugu, i odmah smo pola posla rešili.

MIRANDA: He says they only wanted to speed up the procedure.
[Kaže da oni samo žele da ubrzaju proceduru.]

MARLOWE: No, no, I won’t accept that. After all, we are a peace-keeping force.
[Ne, ne. To ne prihvaćam. Na kraju krajeva mi smo mirovne snage.]

MIRANDA: Gospodin je protiv. Na kraju krajeva oni su ipak pripadnici nekakvih mirovnih snaga.

JOVAN: Pa dobro, evo samo neka kaže je li sunećen ili nije, kad je već tako komplikovanog etničkog porekla. Verovaćemo mu na reč, iako možda ne bismo tebali.

MIRANDA: They’re just going to ask him that.
[Oni će ga to samo pitati.]

MARLOWE: Ok, but no more than that.
[U redu, ali ništa više od toga.]

MIRANDA: U redu.

JOVAN: Ne znam da li se kolege slažu s tim?

ANTE: To je pošteno.

HAKIJA: Nemam ništa protiv.

JOVAN: Dobro, dakle, jesi li sunećen, ili ne?

BRZI: Ne znam, mislim da nisam sunećen.

JOVAN: Ama bre pa kako ne znaš. Pa nisi valjda tol’ko lud da ne znaš kako ti ona stvar izgleda? Oćeš da ti crtam?

BRZI: Ali mislim da mi je otac Musliman.

JOVAN: E, pa ako je otac Musliman, u šta sumnjam čim imaš takvo ime, ali neka ti bude. Dakle ako ti je ćale Musliman, onda si i ti, i to je šta se mene tiče kraj priče. Jer, kako mi ono starešine kažemo, Obrene? (Obraća se Obrenu da ga malo odobrovolji nakon one šamarčine.)

OBREN: Ne znam.

JOVAN: Ajde, bre, Obrene, šta se duriš. Kako ono. Ne pada puška…?

OBREN: (Preko volje.) Ne pada puška daleko od soške!

JOVAN: Jeste, eto. Ne pada puška daleko od soške. Jer šta su za vas civile jabuke i kruške, to su za nas starešine soške i puške. Prema tome, ako se mene pita, možemo na sledećeg.

HAKIJA: Dakle, on je naš?

ANTE: Pa izgleda da jest.

HAKIJA: Ajde Svetislave pređi tamo na onu stranu.

BRZI: Boki, Boki, uglavnom me zovu Boki, ili Brzi.

HAKIJA: Dobro, Boki, Brzi, kako god, pređi na onu stranu.

(Brzi odlazi do Elvisa.)

JOVAN: Dajmo sad nekoga iole normalnijeg.

TITO: Evo ja se javljam dobrovoljno.

HAKIJA: Ti? Nisam baš siguran.

TITO: (Prilazi stolu i sjeda na stolicu.) Zovem se Josip Broz Tito. Rođen sam 1892. u malom selu Kumrovec u Zagorju. Moja majka Slovenka bila je pravična i otresita žena.

ĐEGER: Čuj, bog te jebo, on citira France Bevka.

ĐOVANI: Da, da, “Dječak sa Sutle”.

TITO: Otac štedar i radin, kakvi već znaju biti očevi u tom kraju.

ĐEGER: E, ovo je stvarno ludnica.

JOVAN: Pa dobro, ako si ti već Tito, kako tvrdiš da jesi, onda smo bar s tobom na čisto. Tu nema šta da se proverava. Kolega Ante vodite ga slobodno na svoju stranu.

HANKA: Ma kakav je on Hrvat kad mu je kršteno ime Gvozden. Ako nađeš jednog Gvozdena Hrvata, evo tu me pljuni.

ĐEGER: Pljunuo bih te ja, ali znaš gdje.

OBREN: Tišina bre tamo, šta ste se uskokodakali, doće i na vas red, pa ćemo videti gde vam je nacionalna svest?

TITO: Ja sam metalac, bravar, proleter. A klasa ne poznaje granice. Kako nacionalne tako i rasne, vjerske, etničke, bilo kakve. Mi smo klasa za sebe, i, naravno, klasa po sebi, kako je govorio drug Marx.

HAKIJA: Dobro, pa kad je već tako opsjednut Titom, računajmo ga za Hrvata.

JOVAN: Slažem se. Idi tamo na onu stranu, kod Jerkoa.

JERKO: Kaže se kod Jerka. Koga, čega – Jerka!

JOVAN: Jeste, jeste, samo mi nemoj sad priču o dva jezika i pravu na samoopredelenje do odcepljenja, molim te.

JERKO: Nu ga, šta si se odma tako uskopistija!? Samo velin da se poštiva ova naša gramatika.

JOVAN: Dobro, dobro, znam ja šta si hteo da kažeš, ali neka ti bude. Idi, dakle, kod Jerka.

TITO: Evo, idem, ali da znate da me niste uvjerili. Fitzroy, zakaj se ti držiš tak po strani?

MIRANDA: He wants to know why you’re so detached.
[Želi znati zašto si tako uzdržan.]

MARLOWE: I am not. I’m just trying to let these men do their job.
[Nisam, samo puštam ljude da rade svoj posao.]

MIRANDA: On samo pušta ovoj gospodi da rade svoj posao.

TITO: Hm, posao, posao.

PEPO: Druže Tito i ja ću s tobom.

ELVIS: Polako, stoj gdje jesi dok na tebe ne dođe red.

PEPO: Ali ja hoću uz svoga komandanta!

OBREN: Ćuti, bre, dok ti nisam došao tamo.

JOVAN: Idemo na sledećeg. Ajde ti! (Pokazuje na Kobru. Kobra izlazi iz stroja i sjeda na stolicu.)

SEKA: Verska pripadnost?

KOBRA: Pa budist.

SEKA: Budist?

KOBRA: Sekularni budist, ustvari šinto, japanska škola.

SEKA: Jovane, nemamo rubriku za budizam.

JOVAN: Jao, izem ti život, ovde stvarno nema niko normalan. Pa ne znam ni sam. Piši onda, šta ja znam – piši ateist.

PROFESOR: (Javlja se iz stroja.) Budizam i ateizam nisu isto. Ateisti ne vjeruju u Boga. Budisti vjeruju u ništa. Držim da je to bitna razlika. Jer kao što Aristotel reče – zašto je radije nešto nego ništa?

HAKIJA: Joj, ovo će teško da ide, jako teško.

JOVAN: Nema veze, Seko, idi dalje sa uzimanjem generalija.

SEKA: Ime oca?

KOBRA: Stanislav.

SEKA: Prezime?

KOBRA: Kiš.

JOVAN: Pa on je Mađar! Ti si Mađar, je l’ tako?

ĐOVANI: Ma kakvi Mađar, on je Japanac. Vidi mu oči! Ha, ha, ha.

ĐEGER: Jakuza, jakuza je to, moj sinko. Treba da mu režete prste kao japanska mafija da bi on nešto priznao.

JOVAN: Pa, dobro, jesi li Mađar?

KOBRA: Ja sam Jugoslaven. Ako sam išta.

ĐEGER: To znači da je Srbin.

ĐOVANI: To, to, brate. Pišem Srbin, pamtim Jugosloven. Tako je to.

ĐEGER: I obratno.

OBREN: Dosta mi je više vas dvojice! Jes’ čuo? Nemoj da vas odmah krcam na dajc.

ĐEGER: U bog te, na dajc se nisam popeo još od bojevog gađanja u Bubanj potoku kad sam bio u onoj kurčevoj JNA.

ĐOVANI: Ni ja se bogami nisam odonda popeo na dajc, ne računam li ovde prisutnu drugaricu Seku.

ĐEGER: Ha, ha, ha. E ova ti je dobra, kume, stvarno si lud. Svaka ti je poslovica. Ti si moj bog, kume. Ti si mi bog!

JOVAN: Kakva bre kurčeva JNA? Kako se to izražavaš o našoj armiji?

OBREN: A ti ne vređaj drugaricu, pederčino! Jebem te u ta usta škrbava, da te jebem.

JOVAN: Pa dobro Obrene, ili ću ja da se sporazumevam sa njima, ili ti!?

OBREN: U redu, samo sam hteo da mu pripretim.

MARLOWE: Hey, hey, hey, what’s going on?
[Hej, hej, hej. Što se ovdje događa?]

MIRANDA: Nothing, just a friendly exchange.
[Ništa, samo prijateljska razmjena.]

ĐOVANI: A gdje ide taj dajc, majstore?

ĐEGER: Ide u El Šat. Kamo i svi zbjegovi.

(Bolesnici se smiju.)

JOVAN: (Sad je već izgubio živce.) Dosta bre više! Dosta! Mi želimo da vam pomognemo, a vi pravite budale od nas.

MARISTELA: Ovde jebe lud zbunjenog, ili se meni samo tako čini.

SALVATORE: (Sav se nekako primirio.) Muci, Stela, reka san ti. Delikatne stvari su u pitanju.

HAKIJA: Molimo gospojicu da se uzdrži od komentara. Ako ih ima neka ih drži za se. Šutnja je zlato.

JOVAN: (Okreće se Kobri.) Dakle, karatista, bre, izjasni se! Je l’ treba da zovemo doktora Iliju Jorgu da nam on kaže koje si vere i porekla.

KOBRA: Ako sam išta, Jugoslaven sam.

ANTE: Nema ovde Jugoslavena, upamti! Jugoslavija je mrtva. Mrtvo slovo na papiru. Razumiješ? Ovo je umobolnica i vi ste duševni bolesnici, i ima da slušate šta se ovdeka kaže jer to je za vaše dobro, a ne za moje. Jebe se mene. Ja znam ko sam i šta sam, i šta mi je glede toga činit!

HAKIJA: Pravo veli Ante. Ja ne znam zašto mi uopće gubimo vrijeme. Podijelimo ih u tri grupe. Svak neka vodi svoju grupu i mirna Bosna.

ĐEGER: Čuj – mirna Bosna. Dobra ti je ta fraza, jarane. Dobra.

OBREN: Prekini!

JOVAN: Polako kolege, smirite živce. Valjda još može nešto da se učini. Nemojmo zbog ovih međunarodnih faktora. Ionako stalno pišu da smo zveri, sve nečovek do nečoveka, a mi se ovde trudimo da zbrinemo ove notorne ludake. Ali neće nam se to za dobro uzeti. Neće. O tome neće sutra pisati Pari Mač, ili Herald Tribjun, dragi gospodine Marlov. A pišu kako koljemo i palimo sve za sobom. To pišu. Jebem ih u pisanje!

MARLOWE: What’s he saying?
[Što kaže?]

MIRANDA: Nothing. You don’t want to know.
[Ništa, bolje da ne znaš.]

JOVAN: Vraćaj ga u vrstu. Sa njim ćemo da se pozabavimo kasnije. Prevashodno je da nađemo one koji znaju ko su i šta su. Pa ima li bre ovde iko ko zna šta je po nacionalnosti?

ĐOVANI: Ja znam ko sam.

JOVAN: Pa ko si, dobro, bre, ti?

ĐOVANI: Ja sam duševni bolesnik.

JOVAN: Lepo, lepo. Mnogo si mi bre pametan, mnogo.

ĐOVANI: Pa i ne tvrdim da sam pametan, nego lud. Lud sam sto na sto. Imam i ćitabu za to.

ĐEGER: Je l’ može jedno pitanje drugovi i drugarice, dame i gospodo?

ANTE: A pitaj, jebi ga, sad kad je sve ovako kako je. Pitaj, samo da je kratko.

ĐEGER: Je l’ mogu ja s Kanađanima?

MIRANDA: He wants to know if he can go with us, I mean, with you, the Canadians?
[On želi znati može li ići s nama. Mislim, s vama. S Kanađanima.]

MARLOWE: To tell you the truth, I don’t know. We have no policy for cases like this. I can ask, but I think it’s better for you to stay with your own people. It’s for your own good. The war will be over someday and you may regret it.
[Da budem iskren – ne znam. Nemamo ustanovljenu politiku za takve slučajeve. Mogao bih pitati, ali mislim da je bolje za vas da ostanete uz svoj narod. To je za vaše dobro. Rat će se jednog dana završiti, a onda biste mogli požaliti.]

MIRANDA: Kaže da…

ĐEGER: Razumio sam, razumio sam. U redu.

ANTE: E, ne može bogami s Kanađanima. Svi bi se sad izvlačili i išli u prekomorske zemlje. A šta sa našim entitetima? Ko će to gradit i izgrađivat. Gdje ti je nacionalni osjećaj?

ĐEGER: Boli mene kita za entitete. Ja niti sam ovo počeo, niti ću završit. Ovo nisu moja posla. Ja sam muzičar, roker i bluzmen. Ja sam slušao Madi Votersa i B.B. Kinga dok ste vi drugovi držali svoje sastanke.

JOVAN: (Sad već vidno iznerviran.) Ćuti bre tamo, da te nisam čuo. On bi u inostranstvo. Lepo bogami. A mi ovde krvcu da lijemo za vas. Pa ima li ovde iko da ume da se izrazi, da sastavi dve suvisle rečenice.

ĐOVANI: Oćeš dvije suvisle? Ha? Nosi se u tri pičke materine, i ti (Jovanu), i ti (Hakiji) i ti (Anti). U tri pičke materine!!! Eto ti tri suvisle, a ne dvije.

OBREN: Ma marš, jebem ti majku zaostalu, da ti jebem, u ta usta škrbava.

(Počinje tući Đovanija, ali uto se umiješa Đeger. Navale Elvis, Jerko, Ante, Hakija, a umiješaju se i Kanađani i nastaje sveopća tuča.)

MARLOWE: (Trči oko njih da ih smiri. Gazda podiže Jerka od zemlje i vitla njime uokolo.) Gentlemen, Gentlemen!
[Gospodo, gospodo!]

MARISTELA: Ajme, misusovo sveto šta je ovo.

SALVATORE: Stela, biz tamo ukraj, ovo je opasno.

(Odvlači Maristelu na drugi kraj scene.)

TITO: (Skače na Antu.) Znam ja ti si onaj Ante što prezime mu znate. Napred drugovi! Juriiiiiiš! Dolje okupator i njegovi pomagači. Dolje domaći izdajnici!

JOVAN: E sad mi je stvarno prekipelo. Sve ima svoje granice.

(Ulijeće u gužvu. Gazda je nekako najljući i najstameniji, razgrće sve oko sebe, uključujući i Kanađane.)

ĐEGER: To, Gazda, razgrni ko Indijanac u “Let iznad kukavičjeg gnijezda.”!!! Ja ću bit Đek Nikolson!!!

HANKA: Pederi jedni, vi ćete nas maloumne tuć. Ali ako nam bog nije dao u glavi, dao nam je u nogama.

(Otrči do Savatorea i udari ga nogom u stražnjicu.)

SALVATORE: Pa nisan ti ja nista kriv, zeno bozja!!

MARISTELA: (Baca se na Hanku i čupa ju.) Kozo jedna luda, primitivna, nije ti moj čovik ništa skrivija. On je međunarodni faktor.

HANKA: A ti si međunarodna radodajka. Kravo jedna, simentalko, saćeš vidjet!

ĐOVANI: (Oborio je Elvisa i udara ga. Viče Đegeru.) To kume, jebaćemo im majku militarističku!

(Sveopća tuča na sceni. Polako se gase svjetla. Začuje se hitac, zatim još jedan i još jedan. Kraj prizora. Potpuni mrak.)

 

 

PRIZOR TREĆI

Bolesnici su na sceni podijeljeni u tri grupe po četiri. Vezani su jedan drugome za ruku. Grupe su strogo odijeljene. Kanađani i predstavnici zaraćenih strana vrzmaju se po sceni.

JOVAN: (Sav podrapan i izudaran.) Hvala bogu da smo i ovo priveli kraju. Priznajem da je cela ideja sa izjašnjavanjem bila malo ishitrena.

ANTE: A govorijo sam ja odma da ih triba podijel’ti na tri grupe i gotovo. Svršila Mare zavit. Jer šta zna budala šta je etnos. Ali eto, ne može se reć da nismo pokazali dobru volju.

HAKIJA: Vala ne može. Samo neko mi je zgazio na motorolu. Evo ne daje nikakav signal. (Bezuspješno pritišće dugmad na motoroli i prinosi je sad jednom, sad drugom uhu.)

JOVAN: Šta se može, rizik profesije. Dobro smo i prošli, kad malo bolje razmislimo. Obrene povedi grupu.

(Obren, Elvis i Jerko izvode vezane bolesnike. Kanađani bez riječi pakuju opremu i polako odlaze. Maristela, Salvatore i Hikmet također. Marlowe i Miranda ostaju sami na sceni.)

MARLOWE: I’m so sorry, darling, it all ended like this.
[Žao mi je, dušo, da je sve ovako završilo.]

MIRANDA: Honey, don’t be upset. You did everything you could. But sometimes it’s just hopeless. Such is life.
[Ne uzbuđuj se, zlato. Učinio si sve što je bilo u tvojoj moći. Ali ponekad je naprosto beznadno. Takav je život.]

MARLOWE: I guess so.
[Pretpostavljam da je tako.]

MIRANDA: So where do we go from here?
[I kamo sad?]

MARLOWE: Home, sweet home.
[Dome, slatki, dome.]

MIRANDA: And where is that, my love?
[A gdje je to, moja ljubavi?]

MARLOWE: Montreal. I want to show you our Lady of the Harbour.
[Montreal. Hoću da vidiš našu Gospu od luke.]

MIRANDA: So be it.
[Neka i bude tako.]

(Grle se i ljube, a zatim odlaze sa scene. Na sceni se pojavljuje Klinton. Njuši ostatke pod stolovima. Vrzma se neko vrijeme, zalaje, a zatim i on odlazi.)

KLINTON: Vau, vau.

(Začuju se uvodni taktovi “Suzanne” Leonarda Cohena.)

Suzanne takes you down
to her place near the river.
You can hear the boats go by
you can spend the night beside her…

 

– zastor –

– svršetak –