Bezbroj i druge jednine | Nada Topić

* * * * * * *

sedam ih sjedi na sedam rimskih brežuljaka
i tanašnim nogama muti brzu vodu Tibera
od mesa njihovih obraza
Michelangelo je sagradio Davida
i lakih ruku
šarenim ostacima premazao zaobljeno nebo
iznad Vatikana
sedam ih se noću prisjeća
kako ih je toplim mlijekom hranila vučica
i kako ih je šuma ispljunula usred vremena
u kojem su se carevi ubijali oštrim riječima
i noževima
one jedine znaju što je Cezar šapnuo Brutu
prije nego što ga je ugušila krvava pjena vlastitog
probušenog tijela
i koliko je duboka smrt zadana poljupcem prijatelja
bježeći pred istinom
vijugavim putevima
sedam ih nestane u kamenim ulicama
ili se naglavačke baci i utopi
u plitkoj vodi gradskih fontana
među zlatnim i srebrnim novčićima
s neizgovorenim željama
usamljenih prolaznika