Okruglu petoljetku nakon Goranom za mlade pjesnike nagrađenoga prvijenca Era gmazova, Martina Vidaić javlja se s dostojnim lirskim nasljednikom. Tamni čovjek Birger razvija i nadopisuje ranije zacrtane poetičke strategije i tematsko-motivske matrice: ova tiha, konfesionalna lirika koja mjestimice prerasta u zaglušujući egzistencijalni vrisak razapeta je između minuciozne egzegeze protagonistice i njezina – počesto ponešto rezigniranog i bezvoljnog – odmjeravanja snaga sa svijetom.

Tkivo, koje je u prvoj knjizi bilo prije svega ono posve opipljivo, fizičko, sada je tkivo svakodnevice, rutine nad kojom, uz knjige i dnevne rituale, bdije „šef: nerealno mala / riječ za božanstvo.“ U njezinu žrvnju nestvarne djevojčice, koje nisu slučajno u ovu knjigu prebjegle iz poznatog naslova Marije Čudine, nakon godina naukovanja nalijeću na zid; godine lutanja zaglavile su u shemi večera, kauč, TV. No ne treba smetnuti da na toj intimnoj građevini, čvrsto ograđenoj, postoji prozor, i taj je prozor širom otvoren – kroz njega se u prvom planu vidi biljka, „onih nekoliko listova poezije.“

Marko Pogačar

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Premda većina naziva ciklusa umnogome i designira rečeni privatum, redom: Ja samo želim da me odbacuješ, Cvjećarica, Kuća od sramežljive cigle, onaj paratekst koji udara početni veslački ritam i određuje (s)misaoni i poetički smjer zbirke jest Sjećaš li se Mary Bell? Iz njega izviru i sve ostale preokupacije lirskoga subjekta.

Ime otvarajućega ciklusa priziva kultni Kusturičin film, međutim ono u skladu s tamom glavnoga naslova konotira jednu puno mračniju priču i osobu. Mary Bell je daviteljica iz Tynesidea čiji je teški život (majka prostitutka neprestano ju je i ustrajno zlostavljala; nije pouzdano znala tko joj je otac) vodio prema ubojstvu dvaju dječačića i kasnijoj izmjeni pseudonima, odnosno životu u tajnosti (Mary Bell Order).

Takav je crnjak lirskom glasu poslužio kao poetski i teorijski lakmus kojim na intimnom primjeru isprva uranja samo u pitanja položaja žena, a kasnije i u problematiku (ženskoga) subjekta. Potom otvara i raspravu o snazi i moći knjige i poezije, a sve završava borbom protiv rutine, navike koja je „rupa u vremenu“. Martina Vidaić još je jedna od pjesnika svakodnevlja i još jedna od onih koji se bore protiv svakodnevlja.

Žene „koje nikad ne nose hlače“ u pjesmama drže uglove kuće, peru, pletu i šivaju, bave se majčinstvom. Njihova je osnova tijelo. One se kreću na potezu od kuće do tržnice i svojim kćerima ostavljaju tek Priručnik za svaku ženu. One se kreću na potezu od služenja do patrijarhata.

Neprestano s omčom koja ih guši i pritišće, koja i lirski subjekt dovodi do nepodnošenja, do puknuća, povlačenja u sebe: „Tog su ljeta šljive dozrijevale unatrag / Meso im je bilo modro / pa zeleno / pa posvijetlilo u cvijet“.

Metafore tkanja, pletenja i šivanja (struktura pčelinjih košnica, kuće, šavova i pletiva u pjesmi Žene koje mi prethode); prodor u intimu („raskrojene gaćice“, „golo međunožje“) gurnutu na otvoreno, na hladnoću („hladna keramika“), na milost i nemilost; opstetricijske metafore voća s košticama („Maternica sliči na plosnatu krušku“); dijelovi tijela koji se raspadaju, osipaju kada se i nakupljene emocije (tuga) polako odlijevaju u sudoper („Hrana koja je tu jedina je hrana / Nestane li, jedino meso bit će moje meso / Nestane li, bit će tišine“): sve su to samo neki od asocijativnih vidova raskrajanja ličnosti lirskoga subjekta, o čemu svjedoči i grafijski, morfemsko-sintaksno iščašen redak „a najradije bih pukla po, rekla –“.

Međutim u zacrtani okvir tradicije i mrak zadane strukture ženskih poslova prodire svjetlost knjige kao transgresivni simbolički kapital, jer je „dobrovoljna glad“ dobrovoljno ropstvo, a to nije opcija. Obrazovanje je jedini put koji se, doduše, ne može nikad do kraja ostvariti, ali važno je krenuti: „Cijeli se život pokušavam roditi“.

U pjesmi Stubište za čitanje začudno se spajaju priroda i kultura, odnosno stabla/drveće/šuma s listovima/knjigama/knjižnicom i njenim policama-plućima kamo lirski subjekt odlazi roditi se, ostaviti jajnike na stubištu. Ali ima li snage oduprijeti se onaj tko se nikad nije borio?

Ozbiljno je polje borbe i pjesništvo. Samoosvrćući se na vlastitu proizvodnost, tekstualni glas propituje i manje „glamuroznu“ pozadinu poezije, neke od rak-rana pjesnikovanja: (obiteljsku) kritiku i nepriznavanje te tržišne mogućnosti.

Knjige su trgovina, obična više ili manje bezvrijedna roba, pjesnici su trgovci riječima, knjiga poezije osobito je nepraktična i ako se u nju ne može umotati cvijeće, ne samo ono verbalno, može makar poslužiti za potpalu.

Bonislav Kamenjašević, Ziher