Nakon svoje prve, nagradom Goran za mlade i dobrom recepcijom popraćene zbirke Bijela vrata, Mateja Jurčević i ovaj je put ispisala konceptualno dosljednu i temeljito promišljenu knjigu koja funkcionira kao intimni „dokument“ emocionalnog odnosa projiciran u apstrakciju povijesne perspektive, nekovrsnu pozadinu onoga što je u odnosima dvoje ljudi vječno, a što u privatnim relacijama biva determinirano trenutačnim (okolnostima, individualnim vremenom i prostorom), onim što bi nas očešalo i protutnjalo kroz ili pored nas kad ne bi postojali zidovi Altamire na kojima se to trenutačno upisuje, bez obzira je li riječ o glatkoj plohi ekrana koji bilježi literarni zapis, poeziju bez suvišnih dopisivanja i deskriptivnih zamagljivanja.

Branko Čegec

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Knjiga se sastoji od nenaslovljene uvodne pjesme i tri ciklusa, Bukolike, Elegije i Groteske, sve skupa 45 sastavaka, ponavljajući time – uz jedan dodatni ciklus – strukturu prvijenca iz 2017. U prvoj se zbirci izdvajanje jedne pjesme kao svojevrsnog prologa činilo kao pokušaj da se naknadno uvežu dva sasvim disparatna i minimalno korespondirajuća ciklusa i time knjiga donekle učvrsti kao cjelina. U drugom slučaju svezak se već na prvi pogled doima čvrsto strukturiranim, pa i donekle konceptualiziranim, i ovdje nam je na početku izdvojenu pjesmu uzeti kao na vidno mjesto okačen ključ za njezinu interpretaciju, snalaženje u labirintima teksta. Znakovito je tako da pjesma (i knjiga) započinju apostrofiranjem Moj jezik – uzimajući u obzir, naravno, prije svega pjesnički medij i sredstvo, ali i organ, karnalnu činjenicu. Kako je riječ o nazivima tradicionalnih književnih vrsta i oblika, naslovi ciklusa također predstavljaju snažan signal. Iako bi se, uz ponešto interpretativne akrobatike – doduše sasvim metaforički – te vrste zaista mogle pridružiti pripadajućim pjesmama, ponovno ostaje dojam da je riječ o nekoj vrsti naknadnog organizacijskog „trika“ te da uspostavljeni okvir mjestimice nadglasava tekstualni materijal.

Žene iz Altamire u odnosu na prvijenac demonstriraju osjetno širu, razigraniju paletu strategija, postupaka i obrazaca, te znatno suvereniju izvedbu.

Marko Pogačar, Novosti

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Referenca na tradiciju u poeziji suvremenih stilskih obilježja dodatno ukazuje na naslućeni dualizam kojega protagonistica (a samim time i autorica?) možda niti ne želi razriješiti (polarizaciju glasa/govorenja/usmenosti naspram poststrukturalističke prevlasti, čak i diktata čiste tekstualnosti), a možda i na potrebu za dubljom književnopovijesnom pripadnošću (brojne književne i umjetničke reference u njenoj poeziji tome također svjedoče). To bi u kontekstu aktualnog formiranja mrežne tradicije (post-tradicije, kako sam fenomen nazvao u eseju Facebook – autorstvo i konzumerizam, Kritika HDP, 2020.) – uočljivo u pretežitom dijelu mlađeg pjesničkog naraštaja, čije književno pamćenje rijetko seže dublje u prošlost od vlastite prve stihoknjige – svakako predstavljalo dobrodošli i osvježavajući znak razlike.

Takva je i druga knjiga Mateje Jurčević: dobrodošla i osvježavajuća u hrvatskom pjesničkom polju u kojemu kao da postoji zazor od ljubavne poezije. To jest, od „staromodne“ hereroseksualne ljubavi – s obzirom na danas pjesnički pomodne queer preokupacije, feministički i društveno-politički angažman, zaokupljenost tjelesnošću (poglavito ženskom), perpetuiranje „stvarnosnih“ poetičkih modela, ali i sve uočljiviji „povratak prirodi“ i pejzažu. Mateja Jurčević bliska je mlađim pjesničkim naraštajima po sklonosti metafori (premda i često spominjani „povratak metafori“, za koji se zasluge pripisuju Marku Pogačaru i Ani Brnardić više i nije neka novost, jer traje najmanje deset godina, što je već sasvim dovoljno i za lagani zamor), ali donekle i feminističkom angažmanu u završnom ciklusu zbirke: ne suviše eksplicitno i parolaški predočenom, ali svakako iščitljivom između redaka i metafora. Žene iz Altamire vrlo je uspjela i domišljena zbirka i potpisniku ovoga teksta čak i bolja od autoričinog goranovskog prvijenca. A taj je bio upečatljiv.

Davor Ivankovac, Književno blato

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kao ponajviše samoreferentnu svakako treba uzeti eponimnu grotesku. U Ženama iz Altamire opjevava se težnja za otrajnjenjem tog iskonskog, čistog osjećanja – dohvaćanog u poticanoj poletnosti, gotovo naivnosti jezika, uvodnom pjesmom predočenog odbjeglim mladunčetom lava i zaigranim gluhim štenetom – kojem poetska transpozicija ipak nužno i oduzima nešto od prvotne, divlje ljepote.

Ivan Šunjić, Enklava

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ova knjiga hrvatske pjesnikinje Mateje Jurčević pripada u kutiju za dragulje, na mjesto gdje se sastaju najbolja pjesnička djela suvremenog hrvatskog pjesništva, posebno ako govorimo o ženskim glasovima. Knjiga je to o ljubavi i prebolijevanju ljubavi, krhkosti, o unutarnjem mjestu iz kojeg se čovjek stalno nagonski, ali i riskantno kreće prema drugom kao voljenom, neovisno o tome hoće li mu to delikatno nastojanje biti uzvraćeno. Poezija Mateje Jurčević natopljena je metaforom, ritmična, gotovo mantrična, posjeduje onu posebnu tajnovitost koja poeziju čini poezijom.

Sanja Baković, Ljepota&zdravlje