Riječ je o djelu koje je žanrovski prilično neortodoksno, više je literarno nego znanstveno, premda radi i s egzaktnim podacima. Zapravo je to neka vrsta literarizirane i bogato asocijativne historiografije, na tragu tzv. nove povijesti, ali i s dosta Andrićeva vlastitog doprinosa.

Pavao Pavličić

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Već u početku svoje rasprave, obrazlažući mogućnost (ili čak potrebu) da se povijest Slavonije vidi kao splet (ili makar niz) požara, autor ističe: „Požari su, zapravo, metafore. Oni utjelovljuju jednu prikazivačku strategiju, ‘ognjena povijest’ zapravo je ono što znamo kao ‘događajnu’ povijest.“

Josip Užarević

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Čitatelja doista zapanjuje širina Andrićevih interesa, raznolikost izvora iz kojih on crpi svoje znanje, vješto snalaženje u šumi ideja, pronicljivo uočavanje srodnosti. Šteta što ova knjiga nema imensko i predmetno kazalo jer bi se tada mogla pregledno očitati raznolikost Andrićevih ideja, njegovo superiorno iskakanje iz jedne epohe u drugu, od jednog autora do drugog, spajanje semantički vrlo udaljenih područja i pojmova. Stoga osjećam potrebu još jednom istaknuti da je posrijedi pisac golema i raznolika znanja, zanimljive imaginacije, čiju eruditsku esejistiku čitamo kao najzanimljiviju pripovjedačku prozu pisanu vrhunskim stilom.

Velimir Visković, Vijenac

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Unutar lucidno esejizirane povijesti kasnoantičke i srednjovjekovne Slavonije, začudnom narativnom lakoćom te besprijekornim pseudohistoriografskim stilom, Stanko Andrić naznačuje sve osobitosti svoje poetike. Identitet pojedinca, subjekta, spoznaja o težini povijesti i gotovo bolesna potreba za otekstovljenjem – to su osnovne razvojne linije Andrićeva postmodernog tekstovnog tkiva, tê krajnje raspršene književne (ali isto tako i povijesne) strukture „u najboljoj tradiciji dvostrukog kodiranja i poststrukturalističke hibridnosti u kojoj ono o čemu govori nije ni prva a ni druga realnost nego sugestija da se iza obje te realnosti skriva onaj najvažniji sloj, ono nešto što se sukobljava s očitošću, što viđeno dovodi u pitanje ali i trajno osvjetljava.“

Leo Rafolt, Tekst, povijest, identitet: književni rad Stanka Andrića

: : . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Htjedoh napisati, proza se Stanka Andrića čita jezično-stilskom ugodom, njegovo pismo je tjelesno kultivirano afaktografiranjem, odnosno aplikacijom povijesnih priča u najjednostavnijoj slici djetinjstvenih priča ili, pak, prikoplotnih ogovaranja podataka. Povijesnost kojom se Stanko Andrić bavi u svojoj knjizi, samo je nježno ljubavno vezivno tkivo koje služi raspoloženomu diskursu za potkrjepu vlastite, ionako pouzdane vjernosti pismu, koja je, međutim, ponajviše naklonjena metaljubavi, bez obzira na vezu.

Goran Rem, Retorika kritike