Grudi i jagode | Darija Žilić

EPIFANIJA

Koga ja to čekam na početku Ilice,
na sredini Frankopanske ili Oktogona
u toploj ljetnoj noći, posve sama na stanici,
tramvaj noćni koji kasni ili trenutak jedan
sasvim dovršene sreće, neku vrelu epifaniju,
pa okrećem glavu na sve strane i gledam slike
starih obrta, prastarih zagrebačkih šišmiša,
u meni puno je, previše soka od jagode, puno šećera
i vitamina koji čine život ponekad prezrelim,
pa poželim biti u zemlji naroda vina ili rakije,
poželim oporost, duljinu, devet godina
kontinuiteta, nepostojanje idealnog vremena,
mislim na njega koji čeka nju čitavu s autom,
na nju koja čeka njega trijeznog u Ljubljani…
Oni žive u šumi čovjeka iz Katange i spavaju
kraj bosanske rijeke i u eko priči, u aktivizmu
razlomljenih cik-caka, posvađanih ženskih scena
i nekih novih iskoraka…
Kažem: jagode nisu jedino voće, zdravlje je klasika;
i baš tada osjetim miris zagorjelih mahuna,
pa šaljem dimne signale sve do Črnomerca i kad, nakon
nekoliko minuta vidjeh oblake, znam da su živi tamo na
zapadnom dijelu grada i moja trenutna samoća dobiva
oblik neke sasvim posebne epifanije…