Početne koordinate | Monika Herceg

SITNE SMRTI

glasno dišemo zbog nesnosne sparine
spavajući u istoj sobi
tjeskoba je teža od zraka
ispuni prostor poput ugljičnog dioksida
pa se pogušimo u košmaru

u očevom se snu koti praznina
kao zlatice na krumpiru
dok u potpunosti ne unište nasade
svako malo nakašlje se
poput mačka koji izbacuje
klupko dlaka
brat škrguće zubima
majka je nepomična
stisnutih usnica
nalik na sliku gospe kojoj se moli
nekad se nagnem nad njeno lice
da provjerim diše li

osluškujem i
kako prerastamo već tijesne cipele
kako nam tamni kosa
i troši se hrskavica dok trčimo
vani izgara atmosfera
a u nama gore dječja tijela
kao rođendanske svjećice
dovoljno brzo da se ujutro
ne sjećamo