Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

II. TMURNE ŽILE, SIPKE TETIVE

 

9.

Zatim moram krenuti dalje. Sa svim tim rupama po sebi. Dani izviru jedan iz drugog, zatim ugibaju u kutu balkona, gdje pred večer padne nekoliko sunčanih zraka.

Samo da vam se pribrati, okupiti, nije to lako nakon što, otkad znate za sebe, razdajete i bježite.

I samo ne smijete gnjaviti, cviliti, plakati kad kasni, imati obješenu facu, stajati u nepenetrativnim pozama, i ne smijete zvati dok je na kavi jer vam se neće javiti, ali će ga to iznervirati. Kako je to jednostavno i kako život može biti lak, ako ne tražite ono što vam se ne može dati. Ne polazi vam uvijek za rukom. Ni često, ni dovoljno. Moglo bi se reći da radite sve obrnuto.

 

„Ali zašto ti želiš biti sa mnom?” ponekad pitaš. „Uopće nisi sretna kad me vidiš. Postaješ još nesretnija…”

Koji je smisao konvoja? „The purpose of the convoy is to keep moving”, kaže Chris Christoferson u Konvoju.

A dok se dosjetim čemu sve to, za što sad očigledno nema vremena, ima stvari kojima se valja posvetiti. Postoji tu jedan prastari repertoar, između žena i muškaraca. Znam što voliš. Znam što i ne znaš da znam. Što ni sam ne znaš da voliš. Sve… mogu. Svugdje se utisnuti.

Svaki dan izgubim poneku bitku, izgubila sam puno bitaka, ali što je to prema cjelini moje misije koja te zasipa poput Borgesova Alepha.

 

10.

Sad već brišem prašinu, odlazim u mesnicu, pokušavam plaćati račune.

Ponekad se bacam u prave pothvate. Prebirem svoju odjeću. Pravim mjesta za novu. Nova stiže. Vrećice. Ispod namještaja puze zabačeni računi s posjetnicama trgovina. Ukrasne trake. Stiže mali sako s čipkom na rukavima, baš sličan onome koji sam kupila u Londonu!

Treba nešto i baciti.

Ima tu još i stvari koje je moj bivši muž, desetak dana nakon što sam se iselila iz našeg stana, dovezao k mojima. U pedeset bijelih vrećica od kruha i mesa bili su nagurani moji strukirani kostimići, jako kratke minice po modi iz ranih devedesetih. Sve što nisam sama uspjela ponijeti.

„Evo, gospođo Karolina, da ne bi bilo pitanja na što je otišao novac”, rekao je. Mama je odnijela vrećice u stan, odvojila one koje su za šupu, a iz njih poslije još jednom one koje će ostaviti pred zgradom, pokraj kontejnera. Da si uzme komu treba.

Tako ona cijeli život za nama redi, iza mene još i najviše. Posprema. Kao nekad u Požegi kad bi petkom, već umorna, došavši s posla omatala glavu maramom. Tepisi su se frkali u štruce, tražila se prašina iza šemizea s knjigama. Tako je brzo otkrila i da sam doručak, kruh, putar i med, počela bacati iza frižidera. Ujutro nisam mogla jesti.

„Sad nek ostane čisto bar tjedan dana”, rekla bi mama, ali bila sam smotano dijete, uvijek rastreseno usredotočena na samo jednu stvar, iza mene je ostajao kaos. Stvari su mi ispadale iz ruku.

„Jel’ ispalo?” pitala bi mama.

Sagibala se i s dva prsta skupljala mrvice s tepiha.

 

Odjeću koju je namijenila spremanju u ormare oprala je i ispeglala, složila. Tako stoji i danas. Kod nje i kod mene.

 

U ormariću za cipele nađem stare sandale od tamnocrvene kože. Boris i ja tek smo se bili upoznali, ali u meni je nešto počelo ljeskati i migoljiti, morala sam ih kupiti. Dan prije toga netko u Vjesniku naruči mi da napišem komentar o multikulturalnosti. Netko drugi to pusti, nije ni pročitao, što li.

Ujutro, na razgovoru sam kod glavnog urednika.

Urednik suh i žilav tip, biciklist vižljastih nogu, jutarnji trkač po Maksimiru. Nov je u redakciji, nabrijan. Govori, ja gladim rukom svoj ruksak. Tu su sandale koje sam upravo kupila. I čarape što se presijavaju plavkasto i zlatno. Urednik skoro očinski: danas je već jasno da taj multi-kulti nije tako bezazlen, veliki europski gradovi moraju odlučiti kako da riješe te slumove u predgrađima, Turke i Cigane, i kod nas je to velik problem… mutatis mutandis, mora tu postojati neko… rješenje. Zna on, izvještavao je godinama iz jednog europskog glavnog grada.

Ja zamišljam svoju nogu u svilenoj čarapi, kroz čiju se boju koža čini kao mrtvačka. Sandale imaju potpeticu od deset centimetara, na prstima metalnu alku, pa se stopalo položeno u njih, savijeno u gležnju, čini kao u malešnoj spravi za mučenje.

U redakciji sjedi Boris. Ne poznajemo se, jedva da smo progovorili i riječ, ali već znam da ću u jednom trenutku prići njegovu stolu.

 

A koji tjedan kasnije, izgubim tekst o knjizi u kojoj su skupljeni zapisnici sa sjednica državnog vrha. Kao, uređujem stranicu o knjigama jednom tjedno. Čim je tekst nastao, lijepo ga se opremi kao glavni na stranici za taj tjedan. Ali zaboravila sam tekst označiti tako da se ne može izbrisati, pa on za tri dana nestane u zakucima Vjesnikova kompjuterskog sustava. Autor u gripi, od njega nema pomoći. Tražim, listam, zovem informatičare, svi tražimo, toliko sam izbezumljena da poneki već i vjeruju da ga nisam namjerno izgubila.

„Znate što, kolegice, ja bih vas sad najradije ubio”, kaže glavni iskreno, ukoračivši u našu rubriku. Prati ga vjerni pas, doga, dovodi je i na kolegije pa urednici predlažu teme pod nepomičnim pogledom životinje.

Pozni tuđmanizam, u Zagrebu se stvorili liberalni krugovi. I meni simpatični. Zeka s Tuđmanom na sve strane. Ali još uvijek radim u Vjesniku. Glavni me odmjeri, a zatim, kao da mu je načas popustila koncentracija, premjeri i Borisa, pa se okrene na peti i zastane sekundu-dvije prije no što krene van, kao da hvata zalet. I doga okrene glavu od nas.

„Stari, drži se ti podalje od nje, vidiš kako ona vrti kosu oko prsta, ta ti je sasvim luda”, šapne u taj čas Borisu glavni redaktor, čičica koji voli promijeniti prvu rečenicu svakog našeg teksta, a onda zašuška vrećicom u koju mu je žena spremila užinu.

 

Ubacim crvene sandale nazad u maminu vrećicu, pa u ormarić. Neću ih baciti.

 

11.

Nedjeljom moj sin i ja odlazimo mami i tati na ručak. Naš frižider je poluprazan, uzet ću nešto hrane od njih. To nije teško, jer ručak se sastoji od juhe, kuhanog mesa, sosa od kopra, pečenja, nekoliko priloga, raznih salata, kolača.

Mama me dodatno upozorava.

„Pazi, Ksenija, sljedeće nedjelje je Uskrs. Ni u ponedjeljak nećeš imati gdje što kupiti, jer…”

„Kako da izračunam kad je Uskrs” pitam mamu, „kad se to stalno mijenja.” To se pitanje ponovi svakih godinu-dvije.

„Računaj… sedma nedjelja od Poklada”, odgovara mama.

„Ali kad su Poklade?”

„Ovisi o… Ali da znaš, to je zapovjedani blagdan, sve će biti zatvoreno”, dodaje. „I pazi, vidjela sam u novinama, neki predlažu da i nedjeljom trgovine ne rade. To je još daleko, ali kad bude onda ćeš morati…”

„To sve da ugode crkvi!” viče tata iz sobe.

Sjedi u fotelji iz očinske kuće, gleda tenis, pokraj njega na radnom stolu njegove knjige i papiri: tu svaki dan piše, ekscerptira, paginira. Citira. Andrić i Hannah Arendt, Freud, Cioran i Čehov podupiru tatinu ideju.

To se zbiva u dnevnoj sobi, uz veliku policu s knjigama, ispod slika koje bira moja mama: samotni gradski prizor, žitna polja s makovima i bez, s brezom i ponekom apartnom ženskom figurom. Ako je u žitnom polju, onda sa suncobranom.

Tako tata godinama, desetljećima.

Na radnom stolu grumenčići voska za uši. Moj sin Fran, nedugo nakon što je prohodao, dotrčao bi do stola, propeo se na prste, dohvatio kuglice i pokušavao njima pogoditi maleno uho. Tata mu je već bio demonstrirao za što služe.

Knjige za čitanje stižu i iz Kongresne biblioteke i British Library. Tata je već ispisao nekoliko hiljada stranica o pogubi svake isključivosti, vjerske i etničke, naročito nacionalizma, pa i nacija općenito, ali tu treba biti oprezan. Nije svaka ljubav prema naciji zlo, ali zbog stanovitih povijesnih okolnosti, primarno potrebe čovjekove da srasta i pripada, poistovjećuje se i prianja, svrstava i zgušnjava, a zatim i radi nesigurnosti njegove, ona može, ali i ne mora, poprimiti, naravno, ne nužno, što opet ovisi o nizu okolnosti… Kad bi samo čovječanstvo bilo spremno na produbljenije istine! Zato tata teži iscrpiti ne samo svaku svoju misao na tu temu, nego i sve što je itko, ikad, igdje, o tome napisao. I uvijek pronalazi nešto novo.

Nadilaženje, nadrastanje, prevladavanje, to je tatin posao.

„Ali, zašto ti to pišeš?” pitam ponekad. „Pametni ljudi to znaju, onim drugima ionako nema pomoći.”

 

Jednom, nakon desetak knjiga posvećenih naciji i nacionalizmu zaključio je da je onim najboljim predstavnicima ljudskog roda, dok ih svjetina prezire i od njih zazire, nacija nespoznatljiva. Uprizorio, kao primjer, nacionalno autsajderstvo Laszla Vegela i Aleksandra Tišme. Identitet u polifoniji.

„Pustio sam u javni prostor tezu…”, objašnjava tata.

Pustio je u javni prostor tezu da nijedna nacija, takoreći, nikad neće spoznati ni samu sebe. To bi trebalo potkresati krila radikalnom nacionalizmu. Dok iza njegova prozora, zastrtog zavjesom koju mama svako malo pere i glača, traje tranzicijski košmar i zadnja pljačka svega što se u državi opljačkati može, tata, nagnut nad onim što ljude spaja, a ne razdvaja, piše novu knjigu. O nacijama i nacionalizmu, identitetu i identifikaciji, izazovu razlike i umirenju pripadanja, što sve nosi svoje opasnosti, ali i mogućnost nadrastanja. Pomažu mu Židovi u New Yorku, Balkanski ratovi, Proust, Sveti Augustin i drugi sveti. Kao svaki dobar marksist, makar bio i bivši, ako i ne priznaje da je kršćanin, tata vjeruje u raj, pa teži produbiti pitanje svih pitanja: kako ovaj svijet može biti bolje boravište.

Teško, profesore. Evo, uzmimo, na primjer, vašu kćer.

Tata, tvorac i protagonist grandioznog djela o tome zašto nacija može, ali i ne mora biti, povijesno zlo.

„Nisi li u zadnjoj knjizi ustvrdio da je nacija nespoznatljiva?” pitam.

„Da…”, zastane načas, pa odmah odvrati: „Ali ja se sad, i to je jedna promjena u mojoj metodi, služim jednom novom aparaturom…”

Tata je volio Jugoslaviju.

Devedesetih, dok sam još radila u Vjesniku, strepila sam da neka njegova knjiga ne iskrsne u rukama nekog od mojih kolega, a njemu nekoliko puta oštro napomenula da nigdje, recimo na nekoj tribini na kojoj sjedi desetak luzera, ne zucne nešto o politici, jer ću odmah dobiti otkaz. Ozbiljno me shvatio. Sad mi je možda malo i žao, ucjenjivala sam ga svojim poslom, brakom i Franom.

Ali, dođavola, tada, početkom devedesetih, činilo mi se da tata doista ne zna gdje živi.

Sad se bori s izdavačima, ali ipak izdaje knjigu za knjigom; izdavači, jasno, zna se kakvi su, bolje da ne kažem, hoće, pa neće, kalkuliraju, otežu… Ne nužno, ali…

Tata piše dalje.

A i što će?

 

12.

Tata je imao osam godina kad je počeo Drugi svjetski rat. Jednoga je dana sav sretan otrčao u školu, jer se pročulo da će im predavati jedan ustaša.

Ustaša ga je na prvom satu išamarao do krvi. Ne znam kako su mu moji baka i deda poslije objasnili da je u tome sigurno bilo neke pravde.

Deda, rodom iz Starog sela kraj Otočca, i baka, rođena u Kreševu, doselili su u Požegu 1931., a kraj su rata dočekali, uglavnom, u svojoj kući u Cvjetnoj ulici. Deda, koji se kao državni službenik na lojalnost zakleo Franji Josipu, Aleksandru i Petru Karađorđeviću, pa Paveliću i Hrvatskoj, godine 1941. primljen je u katoličku vjeru, čemu je pridodana i njegova „Izjava o rasnoj pripadnosti”.

„Sirotinjsko povjerenstvo sl. i kr. Grada Požege” omogućilo je isto i osmogodišnjem sinu, jer je „odlučio prijeći sa istočnopravoslavne na rimokatoličku vjeru”.

Deda je bio činovnik; taj je posao radio i za vrijeme NDH. Kad je bilo gusto, išlo se u džadu, na Papuk, a kad bi se vratili, kuća bi ih dočekala opljačkana, ali cijela. Ili su spavali kod kume Fersterice, požeške Njemice.

Jednom je tata, možda mu je bilo devet godina, vidio dedu kako plače. Nije mu bilo jasno zašto, ali nije dugo o tome razmišljao jer dječaci u razredu, pa i on, bili su uzbuđeni zbog toga što su primljeni u ustašku uzdanicu, a kad prođe neko vrijeme bit će primljeni u ustašku mladež, a još malo poslije, kad budu veliki, i u prave ustaše, a dobit će i neke stvari, stvari koje ima svaki pravi ustaša.

Požegu su oslobodili Makedonci, vjerojatno i drugi, a tata, tad 12-godišnjak, u muku koji je označio prestanak bitke iskočio je iz podruma svoje kuće. U podrumu je bilo dvadesetak susjeda, kuća je bila nova, podrum čvrst. Zadnjih godina rata moglo se pred tatom otvorenije razgovarati, i zato on, zagušen srećom što dolaze partizani, ustrčava uz nekoliko podrumskih stepenica. Na svjetlu dana osvrće se oko sebe i kreće prema partizanima koji su s podignutim oružjem nailazili Cvjetnom ulicom. Cijevi su se spustile prema njemu.

Onda je čuo povik:

„Pazi što radiš, htjeli smo te ubiti!”

Bio je taman dorastao da pomisle da je vojnik neke vojske.

Baka je širom otvorila prozore.

 

13.

Jednog dana, bilo mi je 11 godina, došla sam u Cvjetnu i vidjela da deda plače. Sjedio je na malom šamrlu kraj peći na drva, u čarapama, i držao lice u rukama, glava bi mu se povremeno stresla, a s njom i ona kvrga veličine jajeta na zatiljku, nastala kao posljedica praska topa u njegovoj blizini kad je pod feldmaršalom Borojevićem ratovao na Soči. I oglušio je, u činu rezervnog artiljerijskog kaplara, na jedno uho.

Kad je tata došao po mene, baka mu je rekla molećivo:

„Nico… pa jel’ baš moraš tako?”

Moj se otac 1971. borio protiv nacionalizma, i, tvrdoglav kakav je već bio, zamjerio se poštenom svijetu maloga grada. Za baku i dedu to je bilo previše.

„Bože, sakloni”, zastirala je baka rukom oči, kad bi čula tatin odgovor.

 

K nama su kući dolazili tatini kosmati učenici, u psihodelik majicama, neki već i studenti, i donosili ploče BB Kinga, Pata Methenyja, Mahalie Jackson, Jimmyja Hendrixa. Tata je bio gimnazijski profesor, studenti su pušili cigarete. Bila sam jako stidljiva, a pravila sam se da nisam, pa sam se samo povremeno usuđivala proviriti k njima. Jednom, kupim sandale apostolke koje su se tad nosile, ali skroz muške, pa prođem kroz sobu. Nastavljali su raspravu započetu na marksističkom kružoku koji je tata vodio i presnimavali ploče na naš magnetofon.

„Ovo je izvrsno, izvrsno”, presuđivao je tata.

Glazba koju sam ja uspijevala naći na radiju bila je „jeftina”. U paničnom strahu od te riječi u tatinim ustima godinama sam na radiju pokušavala pronaći glazbu koja ne bi bila jeftina, dok na kraju nisam odustala.

To je bila dobra odluka; sve što je tati bilo dobro moralo je biti i jako teško, nedohvatno skoro. I misteriozno ponekad, poput umjetničke inspiracije, pojave najvišeg reda; bila je nepredvidljiva, ali nije je trebalo čekati skrštenih ruku.

„Znaš ti, draga moja, kad ćeš ti dovoljno dobro znati u školi?” tumačio mi je kao srednjoškolki, s podignutim prstom. „Kad budeš znala više od svojih profesora!” Učila sam da znam više.

„Biti književnik znači odricati se. Najbolji pisci su uvijek priznavali – kad sam pisao, nisam živio”, citirao je. Ono do čega se lako dolazilo prezirao je.

Kad sam bila u drugom osnovne, dao mi je bilježnicu u koju ću pisati dnevnik, a u skladu s postavkama Frankfurtske škole da je bitna samorealizacija, kao i briga za samorealizaciju bližnjeg. Dok je čitao dnevnik, s odobravanjem je kimao glavom.

Prijateljice su mi se smijale. Mora pisati dnevnik, i još joj ga tata čita.

Ali tati je izgleda bilo suđeno da se povremeno nosi s unutarnjim životima sebi bliskih. Našao je, mnogo kasnije doduše, bilježnicu pjesama što ih je moja baka, njegova mama, pisala dok je bila učenica sarajevske gimnazije.

„Jednog će dana pripasti tebi”, nagovijestio je. „Vidjet ćeš da nije slučajno što imaš literarni talent.”

Kupovao mi je knjige i kad smo imali najmanje novca, ono kad sam se upisala na faks, pa smo se sve troje preselili u Zagreb, zapravo u Veliku Goricu gdje je kupljen stan pokraj aerodroma, a preko puta groblja. Kao studentica, dala sam mu na čitanje neke svoje omiljene pisce. Sviđali su mu se samo na mjestima gdje su bili pomalo i filozofi. Upregnem svu svoju malu snagu da dokažem tati da je filozofija filozofija, a književnost književnost. Nije književnost dobra zato što sliči na filozofiju. Književnost se bavi životom.

„Da bi bila dobra, ipak književnost mora imati i nešto… dublje”, odgovarao je.

 

Kad me danas neke žene pitaju kako mogu izdržati tako dugo na visokim potpeticama, kažem: „Geni.” Jer bio je tata, kao gimnazijalac i mlad student, juniorski državni rekorder u skoku uvis, udalj i sprintu na 100 metara.

Kasnih četrdesetih i početkom pedesetih proputovao je kao reprezentativac Europu. Postoji fotografija koja ga prikazuje, s još jednim atletičarom, na maglovitom Sjevernom moru. S rukama u džepovima balonera i s jednodnevnom bradom poput agenata su na tajnom zadatku. Nakon duga puta malo kao smoždeni, ali bila je to varka: i smoždeni su trčali dovoljno brzo da svakom umaknu i zauvijek nađu spas u postojbini Elsinora, a zatim i dalje. Tata se, naravno, iz Danske vratio, ali sam. Donio je razglednicu žene čije tijelo završava ribljim repom, i fotografiju iz neke predstave Hamleta na kojoj mrtvačku lubanju drži glumac tako mršav da ne znaš tko je Hamlet, što lubanja. Često sam je kao omađijana gledala. Gledala sam i tatine fotografije gdje mu na prsima trenirke piše Jugoslavija, a na nogama mu vojničke cokule.

„Ma ne, za trčanje smo imali sprinterice”, objašnjava tata.

Ponekad i dva broja premale, ali nema veze.

„Geni…”, ponovim.

Takvi smo, od tog smo sazdani, od tmurnih žila i crnih tetiva, prije nego se pretvore u sipku vlat. Pa frendicama spomenem tatinu rekordersku prošlost.

„I to u vrijeme kad je država imala dvadeset milijuna stanovnika”, kažem.

 

14.

Za jednim sam nedjeljnim ručkom rekla: „Stalno nekoga intervjuiram, pola mi je grada ispričalo svoju životnu priču. Trebala bih i vas jednom intervjuirati, ali da pričate o onome što ste doživjeli, ne što o čemu mislite, naročito ti, tata.”

Tata je rekao: „E, pa ne bi se mi složili da se to objavi.”

Ja: „Ma, ne, ne da se objavi. Samo da ostane nama, za uspomenu.”

„Jer što bi ljudi…”, zausti mama.

 

15.

Mama je upoznala tatu u godini svoje velike mature, u vlaku iz Velike. Ona je išla u Požegu, a gazdarici kod koje je stanovala nosila je kokoši i krumpir. Tata se vraćao s kupanja na veličkim bazenima.

Mama je bila seosko dijete. Bez oca je ostala 1943. kad ga je na Papuku, udarcem kopita u sljepoočnicu, ubila kobila. Išli su po klade za prikućnicu. Mora da su našu Micu zaškakljale štrange, pa se ritnula, zaključivali su kasnije. Oca su joj dovezli u kolima. Polegli su ga na zemljani pod sobe, na plahtu, da ga operu za odlazak u Požegu, u bolnicu. Umro je nakon dva dana. Mama se sjeća kako su svi istrčali na seoski put kad su začuli uzvike:

„Dolaze… vidi se lijes!”

Sad je otac ponovo ležao u sobi, ali na odru. Odar su bila dva stolca koja su držala sanduk, a mama, koja je imala četiri godine, donijela je ocu kolač, da ga nahrani.

Mama je s deset godina otišla u grad, u gimnaziju. Trupci za prikućnicu ostali su u dvorištu onako, kako su bačeni. Žene su, prolazeći, naricale. Mama se ne sjeća što je bilo s kobilom. Danas mamina mama koju zovemo Stara, a čini mi se da je to na selu izraz nekako od milja, živi sama u kući staroj stotinu godina. Pokopala je davno svoje i muževljeve roditelje.

Ne znam puno o tom životu. Ponekad sam odlazila na selo, ali ne bih ondje dugo izdržala. Bojala sam se domaćih životinja, visokih seoskih kreveta punih tajanstvene posteljine. Na zidu je visila slika Starinog mrtvog muža u drvenom okviru s cvjetnim ukrasima. Iskrsavale su čudne riječi, poput: „Dico, idite se igrat u bostan.”

Dok sam sa zebnjom iščekivala bostan, seoska djeca, prema kojoj sam osjećala čudnu zavist, gledala su me s podsmijehom.

Pri kolinju, rezala sam salo za čvarke. Ali doista sam voljela samo topiti ih. Svi bi već bili u kući, večerali bi, posao je bio gotov. Ostala bih u dvorištu sama, pala bi noć, seoska noć koju je parao lavež psa, a jedino svjetlo bio je debeli žar u zemljanoj peći. U kotlu je putovalo u krug mnoštvo uzavrelih mjehurića, iznad mene su bile grane višnje.

 

16.

Mama je zabrinuto govorila: „Što ćemo mi s našom Ksenijicom? Tako je blijeda i slaba. Gledam tu drugu djecu, nitko nije baš tako… Trebala bi ići ranije spavati, više jesti.” Živo vidim sliku mame, u vlaku, s kokošima koje miču glavom, a perje im sja. Tako je do danas, uvijek je kraj nje vrećica s nečim za nas.

 

Imala sam samo osam mjeseci kad je mama dobila tuberkulozu, tik nakon što je to prestala biti smrtonosna bolest. Bila je slaba, jednog se dana naslonila na jedan plot i pala.

Kad sam bila u petom razredu, operirala je mandule. Cijelu noć sam plakala, nisam vjerovala da na tom bolničkom odjelu ljudi pljuju krv tek iz grla, i činilo mi se, samo zbog neke zavjere nitko preda mnom ne spominje riječi pas tablete i kaverne.

Kad bi mama izgovarala pas tablete, kaverne, uvijek bi pogledala u stranu.

„Nije moralo tako biti…”, govorila je.

Izliječivši tuberkulozu, ostala je debeljuškasta, ali zgodna.

Od tad ne voli mršaviti. Kad čovjek mršavi, nešto nije u redu.

„Ali mama, ako mršaviš zato da budeš vitkija, onda to nije to.”

„Znam ja.”

 

U srednjoj školi, kad sam bila sama kod kuće, isprobavala sam njene haljine. Tužno su na meni visjele. I nije to bila neka garderoba. Mama je uvijek govorila: „Za jelo i zimsku robu mora biti, za krpe ne… nosit ćemo staro.” Krpe su bile odjeća i razne trice koje sam gledala u izlozima, i kućama svojih prijateljica. U tom obilju prijateljice su dobivale posebne crte lice, a njihove lutke mirise. Ako bih na čas ostala u sobi sama, zaranjala sam lice u plastičnu kosu na lutkinu vratu.

Kod nas, znalo se da će jednog dana trebati kupiti stan u Zagrebu.

Kućom je vladala trijeznost, preventivna askeza, osjećaj za situacije ne daj bože.

„Ali zašto stalno prizivate boga, nadnaravne sile… osim toga to su poštapalice, nametnici u jeziku, to ti znaš, Ksenija”, govorio je tata.

 

17.

Kad su bili mladi, tata je vodio mamu u gimnazijsku zgradu, gdje je bio klavir, da joj svira Mondscheinsonatu. U množini maminih obaveza sonata se gubila, uvirala na kriva mjesta. No sad, konačno, mama ima vremena svaku večer čitati. Pročitala je sve knjige Orhana Pamuka i stalno čita nove.

„Ići ću u Istanbul”, kaže.

„Mondscheinsonatu?” upitah.

„A, eto…”, prizna tata, ali odmah zatim: „Ti nikad nisi bila od obiteljskih priča. To te sad zanima?”

Nemaj straha, tata, to je samo želja da se na čas stisnem i skutrim, nakon što cijeli život bježim i rasipam. A onda po starom.

Ali kažem samo: „Pa?”

„Ne bih htjela da me netko prepozna. Znaš kakvi su ljudi…”, brzo će mama.

Ljudi, mjera svih stvari, koje jesu da jesu, koje nisu da nisu.