Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

XI. NEKOLIKO DANA KOLOVOZA

 

58.

Htjela sam povesti s tatom razgovor o novom izdavaču.

Ali, ne. Ne.

„Bio je tata kod g. Nenada. On će objaviti knjigu”, rekla je blaženo mama.

„Šteta što prije nego sam je završio nisam znao za jednu, koju sad čitam… Psychology of Nationalism, Joshue Searl-Whitea. Bila bi puno bolja…”

 

„Pogledala bih i novije fotke, one naše”, rekoh. Zbog knjige. Zapravo, nemam neku ideju što će mi. Tata ih izvuče iz ormara gdje stoje, sortirane po godinama. Baka i deda već su stari. Mama, tata. Zatim mama, tata i ja.

Mama stavi kutije na stol.

Sjedimo oko stola, i, kao da žlicama grabimo neko jelo, pružamo ruke prema fotografijama, uzimamo ih, promatramo neko vrijeme, odlažemo sa strane i ponovo uzimamo iz zajedničke zdjele.

Tata uzme jednu dedinu sliku iz njegovih poznih dana.

„Postoji velika sličnost”, kaže, i pogleda na zid blagovaonice gdje deda visi na nevidljivom drvetu, o nevidljivoj grani.

 

Slika koje se sjećam iz djetinjstva: mama kao djevojka, možda nakon velike mature, na kupanju u Velikoj. Pozira u kupaćem kostimu, a za ruku drži nepoznatu djevojčicu. Djevojčica ima četiri-pet godina, plavu kosu, gleda u aparat i smije se. Slatka, lijepa mala. Zapravo, čini mi se da postoje dvije fotografije: jedna na kojoj je mama drži za ruku, na drugoj stoje jedna kraj druge, a djevojčica rukama rastegla neku špagicu.

„Što je to?” pitala sam kao curica.

„Od mog badekostima…”, govorila bi mama.

„Otpala je?”

„Ne, mogla se otkopčati”, rekla je mama.

„Nisi je htjela zakopčati?”

„Ma ne, vidiš da sam stavila da se kopča samo s jednom, oko vrata…”

Ako je moguće da me jedna od tih slika više mučila, to je bila ta. Zašto joj je mama to dala? Ona s tim postupa kao da je njeno! Zašto je mama s njom? I tko je uopće ona? Gdje je sad? Ne znam što sam od toga zapravo pitala, ali odgovori su očito bili nedovoljni, pa sam pitala opet.

Zatim krećem u napad zubima. Kad nitko ne gleda penjem se na stolac, jer imam pet godina i nisam dovoljno narasla za svoj pothvat, otključavam ormarić u kojem stoje fotografije i grizem. Odgrizam malo po malo papira iz lijevog gornjeg i lijevog donjeg ugla: to je strana na kojoj stoji djevojčica. Ako budem dovoljno puta, svaki dan, ali jako malo po malo, odgrizala vrhove, nitko neće primijetiti, a ja ću se na posljetku riješiti djevojčice. Ubrzo me otkriju, možda i kazne zbog namjernog uništavanja, a nametljivica nastavi egzistirati među našim fotografijama, kao živa rana.

 

Doista, što ostaje?

 

Možda sinoćnja večer, stajali smo na terasi poslije nekog otvorenja, skupina bezbrižnih ljudi uoči ljeta. Tu je bila i ta, koja petlja nešto oko kazališta, s kosom podignutom i namještenom tako da joj pada preko polovice lica. Tom te polovicom prije koji tjedan gledala, u kafiću, nastojeći privući tvoju pažnju, ali ti si tad prvi put čitao moj dnevnik, onakav kakav je nastao u dva, tri zimska mjeseca, dok je vjetar zavijao oko prozora. Dok ga još nisam počela pretvarati u knjigu. Zgranut, u jednom si trenutku podigao pogled s papira, oči su ti bile mutne, a ja sam se uplašila, dugo to nisam vidjela, pa si me obujmio oko vrata i privukao k sebi, naslonio mokar obraz na moj, pitao si: „Što je u tvojoj glavi, Ksenija… samo vijavica?”

„Ne… zašto?”

”Tako me vidiš?”

„Da… ne.”

„Toliko sam se trudio oko tebe…”

„Ne, nisi, radio si sve obrnuto… Plačeš?”

Sad mi je toplo, ali ne zato što je vani mlačna večer. Sad upijam toplinu tvog tijela. Zadnjih mi je godina bilo hladno, hladno kao kad bismo se u zimskom danu rastali na tramvajskoj stanici. Odavno više nisi, nakon što bismo se već oprostili, potajice ulazio na zadnja vrata i prikradao mi se s leđa. Sad je i moje lice mokro, tvoji su prsti nakon dugo vremena tamo gdje trebaju biti, na mojim obrazima, rukama, ramenu. Stojimo blizu jedno drugome poslije dugo vremena, u izlogu kafića, ne videći nikoga, sjedinjeni tom pričom nastalom da razori sve naše.

 

Nakon nekog vremena pribrao si se. Odlučio si da me povrijediš, jer ti se činilo da je sve što sam napisala smišljeno da povrijedi tebe. Ustao si i pošao prema šanku, a kad si se vratio, rekao si: „Sviđa mi se ta…” I izgovorio si njeno ime.

„Ali koja je ona, ne poznajem je.”

„Eno je tamo, pokazuje guzicu.”

U suknji s dubokim prorezima sjedila je nekoliko stolova dalje. Kraj nje si se maloprije provukao, možda je okrznuo u prolazu. Izišavši, zastala je na drugoj strani ulice kao da nekog čeka, ali nije čekala nikoga, nego se zagledala u našem pravcu i promatrala nas kroz veliko staklo nekoliko minuta, grubih nogu zavučenih u niske čizme.

Dugo nismo kretali kući. Kažeš: „Kao pustinja si, Ksenija, koliko god se u tebe vode ulije, nije ti dosta.”

 

„Nije ti palo na pamet da te možda i tako vidim? Morala sam ti to napisati da shvatiš?” kažem.

Naš se razgovor nastavio i sljedeći dan.

„Ne, nikad… toliko sam energije u tebe uložio, toliko sam ti puta pomogao. Napravio gomilu sranja zbog tebe, a ti me vidiš kao hladnog i bešćutnog.”

Hladnog, bešćutnog, te tvoje riječi.

„Rastužilo me to što si napisala. Znao sam da ti uvijek moraš biti nesretna, ali mislio sam da vidiš koliko… Ne možeš biti jedino u mom životu. Imam i druge interese.”

„Da, druge…”, kažem posprdno.

A možda se samo o tome i radi, nekome ste bili sve, a onda više ne.

Ovaj se put ne ljutiš, kažeš: „Svaki dan si plakala. Jesi nekad pomislila koliko si puta plakala, da ne možeš više raditi, da ne možeš spavati, da ne možeš…intervjuirati! Nisam to više mogao izdržati, morao sam se maknuti.”

„Ostavio si puno za malo…”

„Što sam ostavio…? Evo, toga mi je bilo dosta!”

„… ni za što, to ti je sad jasno, zar ne?”

„Šta pričaš?! Svaki sam ti dan za petama. Čujemo se deset puta dnevno, vidimo se triput dnevno. Isisala si svu snagu iz mene… sav zrak oko nas!”

Šutim.

„Zbog tebe sam gotovo uništio svoju obitelj.”

„Nikad nisam željela nanijeti mrvicu zla tvojoj obitelji.”

„Znam, ali zar misliš, kako misliš da je sve to… što je bilo, moglo proći bez posljedica?”

„Ne mislim ništa. Nikad nisam ništa mislila.”

 

Sinoć je vidim, u skupini bezbrižnih ljudi uoči ljeta, mlada je, lice joj je mlado, sja. Ali zatim, kad se nasmije, ono se ospe borama, zgrči kao u starice, sasuši kao u starog patuljka, oči bez trepavica nestaju u lepezastoj grimasi. Cijela glava uvlači se u ramena. Zato je valjda ozbiljna, dok priča i prinosi cigaretu usnama.

Njen se pogled odizao s četvrtastog lica, punog neočekivanih ulubljenja, prema tebi. Učinilo mi se da si to primijetio, pa se prema mjestu na kojemu je stajala okrećeš kao navijen, rastreseno kimaš glavom ljudima oko sebe, zatim se ponovo okrećeš. Pripisujem to činjenici da nisi vidio kako joj se prastara glava, kao kornjačina, gubi u prastarom oklopu. Zatim njeno društvo odluči krenuti, pa pođe i ona.

Ostali smo sami na terasi nad gradom u koji se uvlači ljeto.

Mogla sam reći, nemoj je gledati, ona nije kao ja, puno je dosadnija, i nikad ne bi za tebe znala učiniti ono što sam učinila ja. Sjećaš se, bilo je tu nekih stvari koje su bile loše za mene.

Šutim.

Ionako si neki dan pitao: „Dobro, ali je li ti ikad palo na pamet da napraviš ono što sam jedino stvarno tražio?”

„A to je…?”

„Da budeš normalna…”

„Znaš da nisam normalna.”

„Ne afektiraj. Molio sam te da nas ne uništavaš, da pustiš da nam bude dobro…”

„Nisam baš sigurna da si to tražio”, kažem.

 

59.

Uskoro si otišao na more.

I Fran je otišao na more.

Prije polaska u stanu je rastegao šator. Šator je ispunio gotovo cijelu dnevnu sobu. Prije nekoliko godina, kad ga je kupio, uvukli smo se u njegovu sparnu školjku, sjedili smo u njoj neko vrijeme kao u tanušnoj kućici, i zaključili da je dobar.

Još je bio dobar, zadovoljno ga je smotao i pričvrstio na ruksak.

Zatim se javljao iz raznih mjesta u kojima su ga podigli, ovisno o koncertima i prijateljima koje su posjećivali.

 

60.

Ja sam ostala kod kuće. Ujutro bih počinjala pisati, poslijepodne čitala napisano. Jela sam sladoled iz kutije, prebacivši noge preko rukohvata fotelje, i gledala kako užareni park pod prozorom osvaja sjena.

Imala sam cijeli dan za sebe.

Bilo je to nešto tako neobično, da mi se činilo da sam ponovo mlada, ili već vrlo stara, pa sam jedan dan otvorila novi unos u kompjuteru. Željela sam to opisati.

Počela sam tipkati.

 

Daleko od Tenbyja

 

Tog sam ljeta pokušavala pisati. Voljela sam ljeto, voljela sam popodnevno sunce dok sjedim na nekim stepenicama uz more. Imala sam puno godina za još jedan eksperiment u životu, ali ostala sam ipak u Zagrebu. Željela sam napisati ono glavno, ono poslije čega će sve ostalo biti lako, a zatim otići na more.

 

Imala sam puno godina i za neke druge stvari.

Ne mogu reći da sam protekle godine puno mislila o njemu, ali nekoliko sam ga se puta sjetila i tad kao da bi me zalila svjetlost onih popodneva kad sam znala da ću ga navečer vidjeti. Bilo je nešto u načinu na koji je, prošlog ljeta, potekao niz dana na suncu, u rijetkim kretnjama, možda i u tome da sam voljela oblačiti haljinu na golo tijelo, pa se sve to nekako slilo u nešto što mi se nije dalo sebi objašnjavati, ali bilo mi je drago što ću se vratiti u grad na obali.

 

Prvih dana nakon lanjskog ljetovanja našla sam u Sunday Timesu sliku engleskog mjesta Tenby uz obalu Atlantika. Istrgnula sam je i spremila. Georgijanske kuće nisu imale ništa s onima među kojima se on kretao širokim ramenima, ali bilo je nečeg u tome kako su, kao da strmo rastu iz mora, ispunjene bojama, zaokruživale zaljev. Tad sam shvatila da se ne mogu sjetiti njegova lica. Znala sam detalje ponaosob, ali nikako ih nisam mogla sklopiti u cjelinu. Umjesto njegova, ukazivalo mi se lice detektiva iz forenzičkih serija, stručnjaka za utvrđivanje starosti leša na temelju razvoja kukaca koji su se u njemu čahurili.

Iskrsnulo je, to lice, tek jednog dana u siječnju dok sam u Linzu, u remorkeru preuređenom u hotel, intervjuirala mladog arhitekta, pa smo drhturili sve dok grijanje nije proradilo.

Pomislila sam kako je vrijeme od ljeta do ljeta jako dugo. Moralo je to biti ovog ljeta.

 

Kad sam ostala sama, zavlada u praznom Zagrebu vrućina.

Ujutro sam sjedala za tastaturu. Radila sam nešto prvi put u životu, pa me nije obuzimala ona mučnina kao kod puno puta ponovljenih poslova, želja da nam koraci budu brzi, da im unaprijed znamo kraj i da odmah zatim sve zaboravimo.

Imala sam cijeli dan za sebe.

Povremeno bih pogledala kroz prozor, iza kojeg je mirovalo ljeto. Znala sam da je u kolovozu to uvijek pitanje trenutka. Ali možda bih sad trebala reći kako mi nije bilo sasvim mrsko ni to smucanje po stanu, odgađanje polaska. Ima tome nekoliko godina da sam voljela osjetiti kako se u tim danima u svemu oko mene skuplja neka blagost, strpljiva neumitnost kojom će opadanje ljeta uskoro načeti svaki božji stvor. U napetom miru obuhvaćala sam te znakove koji se množe, narančasti talog zapada, propadanje ploda, udubine koje su na jabuci napravile smeđe piknje. Samo jedna više i nešto bi bilo zauvijek propušteno. Trebalo je ugrabiti onaj čas prije toga, pobijediti mehaniku ljeta, otisnuti se u njegov kraj. Ah, kako sam tad voljela uranjati u more, koje je postajalo meko poput ulja! U meni je sve već bilo, končići plijesni, voda. Svijet se samo činio isti, ali odavno, odavno nije bio. Bojala sam se te smrti, ali sam je i požurivala, bila zahvalna za nju, jer njenom sam spoznajom prisvajala za sebe neko vrijeme, nekoliko dana krajem kolovoza, vrijeme koje inače ne bi ni postojalo.

Dobro, OK, bio je to samo kraj ljeta, ništa više.

 

Sad sam još mogla biti mirna. Godišnje doba bilo je postojano poput debele susjede koja je vezivala svoj puzavac na balkonu do mojeg. Bila je jedino živo biće u zgradi osim mene, a onda nestane i ona.

Jedne sam večeri primijetila da su mi isključili internet. Nazvala sam telefonsku kompaniju, a stanoviti Pepi, koji se predstavio riječima: „Ja sam Pepi, kako vam mogu pomoći?” objasnio mi je da, uplatim li iste noći novac, i pošaljem faksom uplatnice, mogu biti uključena već ujutro. Na bankomatu sam ispraznila svoje revolving kartice. Dočekah prazan tramvaj. Osvijetljen i lagan poletio je poput sablasti.

Nešto me u načinu na koji je poštanski službenik, zemljane boje lica, pružio prema meni ruku, a da lakat nije odlijepio od stola, podsjetilo na Pavla Vujisića, pa sam nehotice pogledala ne visi li mu možda na donjoj usni prilijepljena cigareta. Čovjek iza mene bunio se, tvrdio je zadržavam red, pa mu je Pavle pokazao duge žute zube.

Pred poštom i Glavnim kolodvorom bilo je nešto ljudi. Muškarac i žena, ne više mladi, u plastičnim natikačama, sjedili su na klupi i jeli napolitanke iz kutije.

Približivši se svojoj zgradi, vidjela sam da nijedan prozor nije osvijetljen.

Kad sam došla kući, bila sam blijeda poput lepinje. Preplanuli ten, iz solarija proljetos, nestao je, i sad se bolje vidjelo kako mi se pri pokretu koža na dekolteu nabirala, borama tankim poput vlasi. Epizoda s gospodinom Pepijem stajala me dijela novca za more, nije to bilo puno, ali ono se svejedno, nekako nejasno, pomaklo još malo u budućnost.

Ali počela sam opet ići u solarij, predvečer. Kad sam ulazila, sumrak je bio providan, kad sam izlazila, dočekala bi me noć.

Dan se skratio. Osjetila sam malu iskricu zadovoljstva u sebi, koju sam odmah prigušila. Ipak, nije se dala, uskoro će biti vrijeme da krenem.

Nijednom nije pala kiša. Nekoliko puta na park je s mrakom naleglo nešto nalik na izmaglicu. Pokušavala sam pronaći neki osvijetljen prozor, znak da se ljudi vraćaju s odmora, ali nisam ga nalazila, i to bi me smirilo. Još je ljeto. S tim bih mislima zaspala, ali ujutro bi na igralištu pod prozorom osvanulo samotno dijete. Zatim bi došlo drugo, kojeg do jučer nije bilo, poigravali su se oko ljuljački. Kad bi otišli, ljuljačka se sve neprimjetnije zibala.

 

Stan kao da je bio premrežen koncima moje svakodnevne putanje. Od kreveta do štednjaka, od kompjutera do kupaonice. Tu sam uvidjela da je solarij loš, koža mi je postajala žućkasta, odustala sam, i uskoro je ona nastavila spokojno blijedjeti. Ustajala sam u čudna doba, palila kompjuter, kuhala kavu. S knjigom sam dospjela u fazu u kojoj bi mi dobro došao odmor. Ništa strašno, tek, dobro bi mi došao odmor. Susjedin puzavac omatao se po mojoj balkonskoj ogradi. U jednom trenutku otvorila sam vrata ormara u kojem su bile haljine koje je valjalo spakirati, a onda ih opet zatvorila.

Zapravo, njega sam vidjela još jednom nakon prošlog ljeta, prije dva mjeseca, kad sam poslom bila u gradu pokraj njegova. Jedan sam dan imala slobodan. Kroz prozor svoje hotelske sobe gledala sam plažu, koktel bar pod suncobranima, bijele ležaljke. Ipak, odlučila sam poći u K. na kupanje.

Otišla sam na autobusni kolodvor, kupila kartu i sjela na klupu na peronu. Pokraj kolodvora bilo je stajalište gradskih autobusa. Mirovali su, a ako bi koji od njih krenuo, vozeći oznojenog putnika, ostavljao je za sobom ružan miris. Pokraj mene bile su samo djevojčica i njena majka. Djevojčica je nogom gurkala veliku prozirnu najlonsku vreću. U njoj je bila plastična posuda koju su očito upravo kupile.

Ništa o njemu nisam znala. Mogao je biti mrtav. Bolestan od smrtonosne bolesti. Mogao je sve zaboraviti. Bilo je, naravno, vremena da u godinu dana potražim njegov telefonski broj, ali čemu? Sve je to pripadalo spaljenoj zemlji i davnom, svijetlom tromom podnevu. Autobus je kasnio. Naslonila sam se na zid iza sebe, i u tom trenutku kao da sam samu sebe ugledala, nekako kao na krovu kolodvorske zgrade, kao da ondje čučim, kako to čine djeca, s glavom među koljenima, pogleda uprta prema dolje. Čučala sam i promatrala drugu sebe, ženu na betonskoj klupi u nepoznatu gradu, šarenu mrlju njene haljine. Od te sam se slike osvrnula oko sebe, ovila ruke oko ramena i brzo ustala. Namjeravala sam se vratiti na hotelsku plažu i ispružiti na ležaljci, ali umjesto toga približila sam se konobarici koja je okrenuta leđima brisala aparat za kavu i naručila espreso. Kafić je bio okrenut jugu, izišla sam van na žarko sunce.

Volim vrućinu, a u tom sam trenutku pomislila kako sam po tome ili još mlada, ili već sasvim stara.

„Dosadno mi je”, rekla je djevojčica, kad sam se vratila na klupu.

Ali majka nije ni pokušala glumiti da je to zanima. Pušila je cigaretu, u uskim trapericama i nekim crnim cipelama s poluvisokom petom. Uskoro će u njima krenuti po crvenoj zemlji u svoje selo.

Napokon sam ušla u autobus, a kad sam stigla u K., sjene kuća već su pale po glavnoj ulici. Pošla sam onamo gdje sam znala da ću ga sresti, u Gajetu. Nije ga bilo. Odahnuh. Tupi sram, zlovoljna nelagoda koju sam osjećala cijelog dana počela je popuštati, ali onda se pojavio. Kad smo izmijenili škrte riječi pozdrava, ništa više, pomislila sam: Za mjesec dana, najviše dva, ponovo ću ga vidjeti.

Ali sad sam još uvijek bila u Zagrebu, i samo sam povremeno pokušavala rekonstruirati što sam zapravo radila jedne noći dok smo se on i ja penjali u moju sobu, a onda je i to prestalo.

Iza zavjese, lišće je šumjelo suhim šumom onih dana u kolovozu koji uvijek prepoznajem. Od šumora činilo se živo. Zatim sam ipak odmaknula zavjesu i izišla na balkon. Činilo se živo, ali nije bilo. Iz ormara sam izvadila kofer.

Sutradan, kad sam htjela poći u kupnju, jer bez nekih stvari nisam mogla na more, zazvonilo je na vratima. Stresla sam se jer već dugo nisam čula nikakav zvuk.

Na vratima je stajao čovjek. Ne baš sasvim crn, ali dovoljno, i rekao da prije no što zahladi mora provjeriti dimnjake na bojleru.

„Prije nego… što?”

Brzo je završio, brže no što je najavio, malo uvrijeđen.

„Shvaćate li koliko je to bilo potrebno?” procendra.

„Je, ali ne sad”, rekla sam neuljudno.

Ali on je napravio malo mjesta na stolu, položio na njega neki formular i stao nabadati po papiru.

Kad bljesne munja, zagrmi, naceri se ne dižući glave.

„Evo, gotovo je”, zamekeće.

Za nekoliko trenutaka kroz staklo sam pogledala za njim, ali nije ga bilo. Pitala sam se kamo je nestao. Zaključila sam da ga od zastora koji su stvorile kišne kapi nisam više mogla razabrati.

Gledala sam kišu koja, kad padne u kolovozu, mene uvijek podsjeti na naslovnu stranicu džepnog izdanja Flaubertovog Novembra, iz ranih šezdesetih: muškarac i žena, ona u večernjoj haljini, u sobi kroz čije prozore nadiru smeđi oblaci.

Svakako, tog dana više nisam mogla nikamo.

Ujutro sam ponovo čula kišu. Oko podneva je stala pa sam podigla roletu, do tad je u sobi svijetlio samo ekran kompjutera, i otvorila balkonska vrata. Puzavac je od oluje spuznuo. Kad ga podigoh, mnoštvo se mokrih smeđih buba u trenu razmili na sve strane, čak i u sobu, pa preko stranica Sunday Timesa.

Odrezala sam puzavac sve do susjedina balkona.

U gradu je sad već bilo mnogo ljudi.

Dok sam se vraćala kroz park nije mi bilo jasno kako i prije nisam vidjela male kupove koje je od otrgnutih listića napravila oluja, pa je u njima hučao podzemni život i smeđe bube svladavale uspone i padove.

Možda zato što mi je u glavi bila samo misao da moram otputovati, možda zato ne mogu točno reći ni druge stvari. U kojem sam trenutku ušla u izduženu, sumračnu utrobu stana u kojem su se na balkonskim vratima ocrtavale haljine na vješalicama. Niti koliko sam vremena provela u mukloj duplji sobe, a onda napipala prekidač i upalila svjetlo.

Zacijelo, koju sekundu.

Jutro je svanulo bez oblačka. Hodala sam kroz park. Znala sam da samo zbog zuja kotača mog velikog kofera ne čujem kako se visoko u krošnjama svako malo otkine list i, plosnato lelujajući, kao da ne zna na koju bi stranu, započinje dugi put prema tlu. Ali nisam posustajala.

 

61.

Dok sam se ja bavila Tenbyjem iz dućana u prizemlju zgrade nestalo je moje simpatične prodavačice, tamo se našla neka crne pundže, koja mi je prodala putar s crnim točkicama.

Ne kuham. Jedem ono što mama pripremi, ili sladoled iz zamrzivača.

Mama često odlazi u svoje selo, njena majka je loše. Kad se vraća, cijelo joj tijelo podrhtava. Uzrujava se mnogo više no što se uzrujavaju drugi ljudi kad im umiru oni, kojima je došlo vrijeme da umru. Daleko od mene nepoznat svijet, dva stolca koji drže lijes.

Mama se deblja i mršavi istodobno. Iz nje bez prestanka teku riječi, o tome kamo je stavila Starin ušteđeni novac, i uz kakve se probleme dobivaju danas dokumenti, potrebni u ovakvim danima.

„Možda bih i ja trebala doći…”, kažem.

U Požegi, pa ni u maminu selu, nisam bila dvadeset godina.

„Da, trebala bi.”

Mama zaplače:

„Ja nikad u životu nisam rekla, nikad se nisam otvorila…”

„Mama… pusti, to je prošlost.”

Mama pošuti. Sjedimo na klupi ispod moje zgrade, nadomak mog stana.

„Ma, ne mogu se sjetiti gdje je sad u Požegi javni bilježnik”, reče.

 

62.

Otišla sam na more, bila pet dana i vratila se.

 

63.

Zoveš s mora. Ponekad gledam svjetlost telefona, ne javim se, osvećujem se za moje pozive na koje nisi odgovorio. Ali mnogo rjeđe nego prijašnjih godina.

Jer ponekad mi se činilo da te samo mrzim. Mržnja je bila plamen koji bi s vremena na vrijeme ugrijao moj ponor.

I još ponekad, ujutro, moje se oči u mržnji rastvore precizno kao britvom.

Kako dan odmiče, sve se raspline.

 

64.

Prošla su dva mjeseca otkako si otišao, pa si se vratio.

Pitao si: „Idemo k tebi?”

„Ne znam…”

„Zašto?”

„Morala bih kuhati.”

Stigli smo.

„Veslač se javlja?”

„Nije mi više zanimljiv.”

„Dođi ovamo…”

„Stvarno sam htjela pisati.”

„Sutra ćeš.”

„Sutra radim, što ti je? Sad imamo i radno vrijeme.”

„Držiš se toga?”

„Naravno!” povikah.

„Pisat ćeš neki drugi dan.”

„Nemam vremena”, kažem. „Imam puno više posla nego drugi ljudi. I puno manje vremena.”

Neke se stvari najbrže završe ako u njih krenete naizgled obrnutim putem, sasvim zaobilazno. Sjela sam na rub kauča.

„Vidio sam na televiziji državnog tajnika”, rekao si, ustajući.

„Nije više državni tajnik”, nasmijem se.

„Stvarno misliš da bi mogao glumiti Kyrialesa?”

„Vidio si ga… misliš li da bi mogao glumiti Kyrialesa?”

„Ti si rekla da bi mogao glumiti Kyrialesa.”

„Pa vidio si ga, kakav je… crne masti.”

 

Na police s knjigama je naslonjen bicikl koji je Fran dobio za rođendan.

„Zašto je u sobi?” pitaš.

„Tako”, kažem. „Da mu ga ne ukradu.”

„Možete ga zaključati na hodniku.”

Žičice bicikla kao da se vrte.

„Bit će tu cijele zime”, kažem zadovoljno.

„Pa, ne može bicikl biti u dnevnoj sobi…”

„Zašto ne bi mogao?” kažem. „Vidjet ćeš.”

 

65.

Kad se večer smiri, sjednem pokraj raskriljenih balkonskih vrata.

Otvorim na ekranu priču o Bilježnici, pa utipkam još tri naslova. Cenzura. Popis. Kratki popis kraja. Zapravo, naslovi samo naviru.

„To je znak da ti svaki detalj predstavlja cjelinu”, rekao si velikodušno, iako nisi mogao znati je li to točno, Bilježnicu ti još nisam dala na čitanje. A onda, osjećam i kako sve što sam napisala pomalo hlapi iz mene, kako popuštaju one spone kojima sam za sve to bila vezana nekoliko mjeseci, svaka me nova misao odvlači od prethodne. Vrijeme je da na sve to stavim točku.

Uzmem tvoj roman, pročitam rečenicu-dvije, pa ga zaklopim.

Ima trenutaka kad sam gotovo sigurna da sam ja svemu kriva.

U što si se ti zaljubila, ponekad pitaš, to je naša igra, jer odgovor znaš. Pa znaš, u to kako si se protezao u prostoru, kažem. Oboje to shvaćamo kao šalu, i nasmijemo se. I to je istina, ali nije cijela istina. Sjetim se onog davnog dana, sa samog početka, kad si otišao s prijateljicom na kavu, a ja se rasplakala.

Baš tad je bilo sve odlučeno. Željno sam udisala to tvoje novo lice, moć da me povrijediš, mogućnost da tu bol i sama povećavam. Pa sam počela cvjetati kao natruo cvijet. To je bila ljubav.

Iziđem na balkon.

Na igralištu ugledam dva lika kako se šuljaju oko ping-pong stolova. Lica su im potpuno skrivena kapuljačama. Na leđima ruksaci, opipavaju stolove, zaviruju pod njih, zatim se kod jednog zaustave i odlože na njega stvari.

Maknu kapuljače, sad vidim da su to dva dječaka. Iz ruksaka izvade mrežicu i rekete.

Ne čuje se nijedan glas. Neko vrijeme loptica kuca sad na jednu, sad na drugu stanu stola, i jasno ispunjava noć.

Zatim nezgodno odskoči i nestane u sjeni drveća. Dječak se uputi u smjeru u kojem je iščezla, neko vrijeme hoda gledajući u zemlju, zatim iščezne i on. Drugi skakuće pokraj stola, lupa zamišljene drajfove, a onda naglo stane i zagleda se u mrak.

Osjećam kako zebnja raste u toj noći, u kojoj je zamro svaki zvuk.

Sjetim se još nekoliko naslova za bakinu priču.

Život, životopis. Konverzija. Dekonstrukcija. Kruh.

Vraćam se u sobu.

Ne čekam da se dječak vrati, i on posrebren mjesečinom kao i staza kojom je prošao.

Želim što prije zapisati naslove.

Sljedećeg ljeta radit ću nešto drugo.