Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

VII. SAMO SAM PALA NA NJEGA, ČUDNO ISKRIVLJENA

 

38.

„Onda, u šest”, reče.

Ja bih na kavu odmah, ali on ne može. Sad ide nešto pojesti, pa natrag na posao. Vidimo se u šest. Bacim slušalicu, skočim u tramvaj, doista, evo ga u Daily Freshu, razgovara s tipom kojem visi Eastpack na leđima. Vozim se natrag, ali onda pomislim, a poslije? Kamo ide poslije? Vraćam se, silazim stanicu ranije, hodam, i doista, u sekundi ga vidim kako ulazi u kafić, Fotelju. Ondje, u pomrčini, prinosi i drugi stolac najmračnijem uglu.

Pobjesni kad me ugleda, skoči prema meni i izvuče me na hodnik.

Tu se skoro sudarimo s nekom književnicom, koja pokušava biti novinarka, ili novinarkom, koja pokušava biti književnica.

„Što je, što hoćeš?” bahat je i glasan Boris, tako da bude siguran da nas novinarka čuje. Ona šmugne unutra, bez riječi. Zadnje zamaknu pete njenih čizama ružičastih poput cirkuskog medenjaka.

Za nju me baš briga, pa istrgnem ruku iz Borisove. Novinarka se mota po kafiću. Kad uđem, odmigolji u susjednu prostoriju.

Znam je, primijetila sam je u nekom društvu, gmizala je oko nas, ali nije nam prišla. Narančasta kosa spaljena joj od blajha, strši sitno nakovrčana poput plastične ambalaže s kakvom smo se kao djeca igrali, tražili je u kantama za smeće u našoj zgradi u Požegi. Stanovala sam iznad apoteke. Iz kanti bi izlazila neka tekućina, izvirivali krvavi tupferi i skorene dlake štakora. Još ujutro ispred nas je u podrumu protrčavala glodavčeva familija, baš ispod natpisa predsjednika kućnog savjeta, „Oprez, danas trovanje parcova”, a navečer bi se štakor nadimao u kanti za smeće. Žena predsjednika kućnog savjeta, u ostatku vremena direktora Narodnog sveučilišta, presvlačila je gumbe. Gumba je bilo ravnih, ispupčenih, s alkicom i bez. Kad bih napisala zadaću, tata me puštao da malo gledam ženu predsjednika kućnog savjeta, gđu Matildu, i zimi i ljeti ogrnutu šalom, jednu od onih, kako je govorila mama, koje nikad i nisu bile mlade. Dodavala sam joj elemente, komadić krpice, metalnu kapicu, od kojih je, uz škljocaj stroja pričvršćenog za dasku stola, nastajao gumb. Gumbe sam smjela sasuti u vrećicu, a gđa Matilda bi na njoj napisala: gđa Frincešaft, gđa Toman, gđica Petković. Kad bi je viša sila natjerala da sama baci smeće, od svijeta glodavaca štitila je lice najlonskim maramama, omatajući cijelu glavu. Svijet joj se ukazivao kroz maramu. Oprezno se spuštala stepenicama, pipajući zrak pahuljicama na vrhovima papuča: slutjela je štakore. Kad je jednog dana otvorila kantu, pogani joj je stvor, uz jeziv pisak, skočio na rame, spustio se po leđima i nestao. Klonula je u ostavi za smeće. Stubište je stavljeno u stanje opće pripravnosti. Valjalo je iz korijena mijenjati pristup parcovima. Predsjednik kućnog savjeta osobno je trovače opskrbio tlocrtom zamršenih podruma naše zgrade, ali i one susjedne. Onuda su i dolazili, iz napuštenog skladišta svega i svačega, zbog kojeg moja najranija dječja sjećanja uključuju i zaprežna kola puna vreća koja stoje u našem dvorištu, a konji sjajnih sapi ispuštaju tvrde, šumne, mirisom zasićene mlazove mokraće koji se zabijaju u tlo. Rupe koje su mlazovi izdubli u prašini poslije su se neko vrijeme pušile.

Nakon prolaska trovača iz kanti bi virili ogavni repovi. Kad bolje razmislim, odvratnija od toga samo je priča koju sam nedavno čula od svoje kolegice iz redakcije: kao djeca izvlačili su ispod kreveta pljuvačnicu njezina oboljelog djeda, da bi izbliza shvatili što je to tuberkuloza.

Sjedim u fotelji, šakama učvršćena za rukohvate. Naravno, mislim da je novinarka tu slučajno, a Boris, koji sad svako malo rukom tare čelo, ima drugi, njemu važan dogovor koji ne želi da skužim. Stog me treba udaljiti, pa me opet hvata za ruku, izvlači na hodnik, povuče niz nekoliko stepenica na ulicu. Odjuri.

U nekoj sam vrsti travestije poslovne odjeće, košulja, prsluk od muškog odijela, poskakuje kratka nabrana suknjica. Kaput mi bježi s ramena. Hladno je, ali toga ne postanem svjesna dok s nogu ne počnem gubiti ljubičaste štikle, pa osjetim studen asfalta. Trčim, svako malo ispružim ruke prema Borisu, da ga zaustavim, on je brži, hvatam u prazno. Postaje opako, prolaznici se osvrću pa Boris zastane, ogleda se oko sebe, možemo u Slash, kaže, ali ja ne odustajem, želim u Fotelju, natrag, na pragu sam nečeg, nečeg velikog. U tom natezanju prođe pola sata, pa on popusti.

Žurnalistica i dalje čuči na stolcu.

Trepće na njemu kao isisana kokoš, ja grabim velikim koracima po prostoriji. Nikog drugog nema, mi i ona. Uporna. Sad je ipak sve jasno. Slika mi se pred očima rasklopi, pa ponovo sklopi.

„Evo, sjednimo, ima mjesta koliko hoćeš”, pozivam Borisa neobuzdanim pokretom i napuklim glasom.

Sjednem.

I sad me ponekad podigneš, ruku po ruku, kad se prelomim u pasu. I otkidam se već i kotrljam na sve strane i sve teže stižeš do mene. Jednom se nešto neće moći popraviti, jednom će postati previše. Samo, to sad očito nije slučaj, još nije previše, ne, jer ja, poplavjelim prstima, grabim prema Borisu. Ponovo se sruči na ulicu, brza, okreće se, gleda kad će se na ulici ukazati narančasti pramenčić… samo, zašto me onda vuče za sobom? Da, sine mi, pa on je u strahu, smrtni ga strah pere da bih se mogla dati u trk do nje i početi je cipelariti ljubičastim štiklama… Da, mogla bih…! Istrgnem ruku iz njegove, moj mu kaput ostane u ruci. Samo, gdje je? Onaj val me nosi, poznajem ga, gutam njegovu pjenu, jedva dišem. Nema je.

Boris me odvuče u dubinu nekog haustora.

Ugura mi u ruke moj kaput i krene natrag na ulicu, ali ja ga uhvatim snažno za kosu, straga, kosa mu je duga, pustio ju je nakon puno godina, i sad držim tu kosu sa svih deset prstiju. Boris se napola okrene, ali u njegovim očima vidim zbunjenost, ne zna kamo s tim što radim, jer ni ja sad više ne znam želim li mu nanijeti bol ili sam samo pala na njega, čudno iskrivljena, a njegov potiljak pod dlanovima, topao od kose, i kosu među prstima sad osjetim kao nešto sebi najbliže na svijetu.

Djelić sekunde se gledamo, nokti mi postanu kandže, i već stojim gledajući u svoje stisnute šake pune vlasi.

Moja ruka još jednom krene prema tebi, ali nekako otežala, poput utopljenikove, a i tvoja je kao u slow motionu. Uskoro one zadnji put tog dana zamahnu po zraku, kao da rastjeruju ostatke dima nad nečim što je do maloprije gorjelo.

 

Odemo u Slash. U ovom trenutku u meni je malaksala čak i pomisao na to kako su se Boris i neka žena maloprije htjeli zavući u sutonsku rupu u kojoj čitav dan nema žive duše.

„Samo mi je htjela dati svoj roman”, kaže umorno.

Podižem šalicu kave.

„Svatko bi drugi nakon ovog pobjegao od tebe… Ne znam što još radim s tobom.”

Ne mogu vjerovati da ne vidiš da je to bila naša kuća. Popodneva u koja smo gledali kroz prozor kafića.

„A ja sam joj morao dati svoj! Radit će sa mnom intervju.”

Grane koje grabe nebo.

„To ne može poštom?”

Grane na koje se hvatao led, inje, kapi, pupoljci, med, ljeto. Klorofil, biljno ludilo proljeća, biljne uši, sušica jeseni, imela, granin rak.

„Zašto poštom? Živi tu u kvartu!”

Grane su bile omotane u snijeg, snijeg je bio i na klupi, očistili bismo ga, sjedili na novinama koje smo ponijeli iz redakcije. Lica i prsti gorjeli su nam od hladnoće.

„Razumijem… to će biti intervju!”

Gurnem dva prsta u usta, pravim se da ću povratiti.

„E, pa da znaš, pametna je! Iako je jako zgodna!”

To je završni udarac, trebalo bi me zaboljeti i jedno i drugo, to voliš, pametna koja je jako zgodna, zgodna za koju se otkrije da je pametna. Želiš da pobjesnim, da se rasplačem, ali neće ti uspjeti, pomaže mi što i dalje guram dva prsta u usta.

 

Svi zaobilaze naš stol, kafić je malen, šminkerski, ljudi su nagurani jedni na druge. Samo je oko nas prazno. Svi imaju neke vrećice, i žene lijepe naušnice, uskoro će Nova godina, recesijska, ali ljudi ipak kupuju, i sve je toplo i zašuškano kuglicama i borovim granama ovijenim po zidovima.

Boris izjuri iz kafića.

Konobar napravi dva neodlučna koraka prema meni, mislim da će me zamoliti da i ja iziđem, ali ja sad mirno sjedim, ljubičaste mi suze cure, pa on odustane.

 

Odlazim u redakciju. Tu više nikog nema, vani je mrak, u odrazu na staklu samo moj pogled, pogled koji likuje zbog svega što traži od bližnjih, a oni mu ne mogu dati. Sjedam za stol, nekoliko minuta držim ruke u krilu, zatim pritisnem gumbić lap topa, i on zasvijetli zelenim sjajem.

 

„Nikad nisi ni pokušala izgraditi s nekim normalan odnos, samo gutaš sve oko sebe, kao močvara si…”, kaže Boris. Došao je po mene u redakciju, vozi me kući.

„Ne, ti si kao močvara…”, zaustih. Ali onda i ušutjeh. Bila sam već tu, zar ne? Nema tu ničeg što ne znam. I ova scena danas bila je već sasvim nepotrebna. A nije bilo sumnje ni da će se ponavljati, pa sam radije zabacila glavu na naslon sjedala i pokušala se odmoriti.

 

39.

Bila sam, stvarno, već jako umorna, pa sam uzela nekoliko dana godišnjeg.

Fran je odlazio po kruh i mlijeko, zatim bi se vraćao kompjuteru. S interneta je skidao stvari grupa First Blood, Hatebreed, Bounce the Ball, Sick of It All, od kojih su špageti podrhtavali u zdjeli. Povremeno bi se do mene probili i cijukavi zvukovi kompjuterskih igara. Kad je bio mali, Frana svako malo nije imao tko čuvati, pa je to činio moj tata. Mijenjao mu pelene, a ostatak dana nosio ga po stanu i terasi, dizao ga na uspravljene ruke da iz visine vidi ono što djeca te dobi ne mogu. Prinosio je dalekozor njegovoj glavici: proučavali su grad u nizini. Oko njih svijale su se ružine vitice. Kasnije ga je vodio na Sljeme i učio razlikovati žutice od puhara.

„Samo da ga maknem od različitih ekrana…”, brinuo je tata svoju brigu.

Ali, čim je dovoljno odrastao da sam odlučuje o vlastitu kretanju, Fran se bacio pred ekrane.

„Jel’ može Gogol Bordello? I malo tiše…”, pitam.

Sad je s interneta Fran skidao i sheme podzemnih željeznica, printao ih, zatim ih lijepio u svojoj sobi, iznad radnog stola. Chateau de Vincennce stremio je prema zvučnicima, Heathrow Express prema Sixpacku.

Predvečer, na noge snažnih listova osute svijetlim maljama Fran odijeva kričave karirane hlače, to je neki cool, na glavi mu kapuljača. Tako ide na koncert u Tvornicu, pa k prijateljici na spavanje. Vidimo se ujutro, kaže. Kad bi otišao, stan bi prignječila tišina. U njegovoj sobi, na velikim posterima s koncerata sasušeni bi selotejp ponekad popustio pa bi Atheist Rap i Edo Maajka šušteći spuznuli na pod, kao da je do mene dopro nečiji uzdah.

 

40.

„To je dosadno”, kažem.

Glavni urednik pozvao me u svoju sobu, da mi priopći moju temu za sljedeći broj.

Ali ne, ne, moja reakcija je pogrešna! Na što uopće liči to naše visoko školstvo? Znanstvena mafija! Torbari. Tranzicijski ološ. Ima jedan koji drži 15 kolegija, leti s faksa na faks eks-države kao Batman. I kakve su to diplome? Dosada me zalijeva kao prljava voda, ali moram, pa se otputim u Ministarstvo.

 

Tu susrećem državnog tajnika. Satirska fizionomija, crna kosa prošarana sijedima pada mu na ovratnik sakoa. Taj bi mogao glumiti Kyrialesa!

Iznad čvora njegove kravate kao da prestaje sve ljudsko; uzdižu se mesnate nozdrve, raspukle usne, izdužena glava konja. Ili je barem Ciganin… možda gusar, odjeven u svileno odijelo, i samo da okrene drugi profil, pa ću mu u uhu ugledati naušnicu, zatrebat će mu, za vreću, kad mu dugo tijelo nađu u mrkoj krvi poslije pijane noći u luci…

Ali, sad mu još uvijek zlatni gumbi proviruju iz rukava savršena sakoa. Noge su mu prekrižene; jedna, u sjajnoj cipeli, kao da prelamajući se u koljenu grabi pred sebe. Priječilo je to da joj se odredi pun proteg, ali on se pravio da to ne primjećuje. Moja su koljena, u crnim čarapama, priljubljena uz niski stolić, guram pod njega gležnjače: otkad je teme o visokom školstvu u Hrvata ne čistim ih. Svaki predmet u uredu blista, pa me povremeno zaslijepi odraz u naočalama državnog tajnika. Zavaljen je u bijeli naslonjač; na radnom stolu iza njegovih leđa uglati red mrava.

I dok je njegovo tijelo moguće zamisliti u jedinom smrtnom od svih sedam najsmrtnijih grijeha, njegove usne oblikuju riječi poput:

„Dopusnica…”

Povremeno zašuška papirima na koljenima, pa doda:

„Nacionalni sustav visokog obrazovanja…”

 

„Ksenijice, neću popustiti ni za milimetar, jer to je odlična tema…”, smješka se urednik, ljepuškast momak u sakou od engleskog tvida. Sad mi već treći tjedan vraća tekst, fali tu nešto stalno, nešto, ne bih li ja trebala znati što? Skupljam se na stolcu, slažem se da je tema super, odlična.

„Sljedeće godine 20 posto tih će se škola ugasiti, jer su toliko loše da im Ministarstvo neće dati dopusnicu za rad”, adrenalizira urednik.

Prati ga mali psić, pjetlić hirovitih očiju, od milja se prući po podu kad ga na kolegiju češkamo između ušiju.

„Ugasit će ih se pola”, usudim se, „jer nitko neće imati novca da ih plati. A kredite neće dobiti. Čuo si za krizu?”

„To je ta tvoja lijenost…”, ne želi čuti.

Ja opet stojim pred školskom pločom na kojoj je jednadžba s dvije nepoznanice.

„Ali ja sam najgori čovjek za tu temu, ne znam zbrojiti dva telefonska računa…”

„Ne, nego ti misliš da je novinarstvo samo hedonizam, intervjui…”

„Svi su ti redakciji za to bolji od mene…”

„Šarmiranje…”

„Ako ti je stalo do teme, daj je nekom drugom.”

„Premijere…! Ali nije.”

Pjetlić sitno zareži.

Ja, naravno, želim reći, ej, stari, daj ohladi, nisam ja tvoj discipulus, ali ja želim i odobrovoljiti svakog urednika, pa i ovog, iako svi pričaju da je smijenjen, broji zadnje sate… Iznova krenem, budim se ujutro u pet od muke, nisam li možda zakasnila na neki sastanak?

Pojam vječitog vraćanja istog zadobio je sasvim nova ovaploćenja.

Skačem s tramvaja na tramvaj, a kad se navečer tuširam čudim se što su mi leđa glatka, jer imam osjećaj da me netko po čitav dan bičem tjera s jednog mjesta na drugo i pukotine mi vijugaju pod kožom i znoj izbija na svaku poru. Dobro, i peglam bijele košuljice… možda zatrebaju.

Ali državni tajnik je svoje rekao, sad neki drugi spajaju konsonante i vokale, sriču iz trideset slova abecede. Jedan kaže: „To je lako, Ksenija, samo od ukupnog novca za visoke škole oduzmete svotu za honorare što se radi tako da se zna da svaki nastavnik smije imati šest sati tjedno, plus 30 posto prema kolektivnom ugovoru, i sad usporedite njihove satnice u odnosu na programe, broj kolegija pomnožite s onim gore, od čega oduzmete ono…”

Dosta.

„Mogu li se naručiti kod doktora Ksavera?”

Sestra: „Ako dolazite prvi put, morate čekati barem tri mjeseca da dođete na red.”

„Možete napraviti neku iznimku?”

„Na žalost ne”, kaže sestra, „ali ima i drugih psihijatara. Možete ići doktorici.”

„Ne, ne, uvijek su mi… termini doktora Ksavera bolje pasali.”

„Pa, onda ne dolazite prvi put… Kad ste zadnji put bili?”

Početkom stoljeća.

 

Zatim se tema odjednom ukine, jer urednika smijene i postave novog. Ovog ne zanima visoko školstvo.

 

41.

Dr. Ksaver: „Kaj ste ono rekli da radite?”

„Divljam po cesti… tučem se.”

„Ma to je danas in.”

„Ali ne u mojim godinama.”

„Šta vas briga, godine nisu važne… Čekajte, taj gospodin, vaš prijatelj, nije li on oženjen?”

„Je. Pa?””

„Ako mu niste prva, kaj vas onda briga jeste li druga ili treća?”

„Lijepo ste to izrekli”, kažem, „ali nemam tih ambicija.”

„Biti prva? Zakaj ne?”

„Zato što ne… Osim toga, znate što”, ustanem, uhvatim se za rub stola, odignem noge od poda i malo se zaljuljam prema doktoru, pa gotovo prošapćem: „On misli da šnicli rastu na tanjuru, već servirani u blagovaonici…”

„A tako…”

Nije mu bilo smiješno.

„Ipak bih se htjela malo pristojnije ponašati.”

„Dobro, dobro, drugi put ćemo o tome, samo me podsjetite, jer ja ću to sigurno zaboraviti. Vidimo se za tjedan dana?”

„Nadam se da do tad neću ubiti neku suparnicu.”

„To ja nemam pojma”, kaže Ksaver.

 

„Htjela sam prestati stalno nazivati.”

„A zakaj ga kontrolirate? Nadate se da ćete čuti da više nije živ? Zgazio ga je auto? To bi bilo fino… Mogli bi ga posjećivati na Mirogoju…”

„Dobro, dobro, znam te fore…”

„Pa kaj ne velite da vam smeta?” kaže Ksaver, zaokrene stolac, ustane i priđe prozoru. Spusti do pola roletu na prozoru kroz koji pljušti proljetno sunce. Ordinacija utone u polumrak. Maknem ruku kojom sam zaklanjala oči. Na stolu ispred mene su obične stvari. Pisaća mašina, nekoliko papira, šalica čaja, kutija s maramicama. Plamti samo moj crveni kaput, prebačen preko stolca u kutu prostorije.

„Nego ja moram pogađati zakaj žmirite…”

„Pa, razgovarali smo o važnijim stvarima…”

„Gdje smo ono stali? Da… Zamislite, idete na Mirogoj. On vas više ne može uznemiriti, a vi i dalje patite…”

„Vama je to smiješno…”, kažem, ali i ja se smijem.

„Imate vi, Ksenija, neku prijateljicu, s kojom biste mogli malo popričati o ovim stvarima?”

„Ne baš”, kažem.

Ksaver nakrivi glavu, kao u šaljivoj nevjerici.

„Imam, jednu…”

„Pa?”

„Ne mogu do nje. Zaključala se u stanu…”

„Već dulje vrijeme…?”

„Nekoliko godina.”

 

„Ali…”

„Pa kaj je to važno gdje tko radi!? Obično ste malo bolji s racionalizacijama. Važno je da li vi njemu vjerujete ili ne, jer ak mu ne vjerujete nemamo kaj razgovarat. Vjerujete mu?”

„Ne… da.”

„Evo, vi se odlučite, pa se vidimo za tjedan dana.”

„Dobro, ali htjela bih prestati stalno nazivati…”

„Pa nemojte zvati. Nitko ne voli da ga se kontrolira.”

„Ja mislim da on tako puno bolje kontrolira mene. Bar me ne mora stalno tražiti. Ja mu se sama javljam”, kažem.

„Eto vidite. Zašto zovete?”

„Pa, ne znam!”

„Sigurno je i vas netko tako gnjavio.”

„Pa je… bivši muž…”

„Zato je sad bivši”, zaključi Ksaver.

„Ne, ne zato.”

 

42.

Tata mi je pripremio još nekoliko svežnjića starih dokumenata koje su donijeli iz Požege. Nešto je i sam ispisao na list papira.

Sad je sve to uzeo iz pretinca u polici s knjigama, u kojem čuva moje novinske tekstove od prvoga dana.

„Evo, rekao je, „ovo bi tebi moglo biti zanimljivo, ako ozbiljno misliš to što si rekla, da napišeš nešto o obitelji.”

„I o drugim stvarima…”

„Deda je 1. rujna 1923. imao 12 godina, 4 mjeseca i 22 dana državne službe… To je tad bilo jako važno, prema tome su se određivali plaćevni razredi… Ali ti bi to trebala sama pregledati, odvojiti za to jedan dan.”

„Uzet ću bakinu bilježnicu”, rekla sam.

„Kakva je to bilježnica?” pita mama.

„Pa baš smo tu za ručkom nedavno o tome razgovarali”, kažem.

„Ne znam ni za kakvu bilježnicu”, rekla je mama suho.

 

Zatim sam doznala da je tata odlučio, ako se izdavač ugovorom ne obaveže knjigu objaviti do određenog roka, povući rukopis.

„Ugovor ti je isto ništa”, kažem.

„Zamisli ti, kad je to bilo kad je on tati obećao, kad je to bilo…”, kaže mama.

„Ah”, odmahne tata rukom. Žalibože riječi.

„Ne budi tako grčevit”, kažem. Na to tata nije rekao ništa.

No muk ne traje dugo jer mama, sita tatinog terora tišinom, sve zbog njegova pisanja, odmah nastavlja:

„Mi smo bili na Mirogoju, kod tete Josipe i tetka Giorgia, pa smo bili i do naše kasete, znaš, dobro, ti nisi nikad ni bila tamo, eto, zamisli, sad smo sasvim blizu Zoranovih, cijele obitelji Begović, vidiš kako to sve na kraju dođe… Htjela sam reći, ona tvoja bunda, još od Zorana… što si ostavila kod mene u ormaru, ona ima moljce, sad su prešli i na druge stvari, to su mi rekli u kemijskoj, to je ona kemijska odmah na uglu, znaš, pokraj Doma zdravlja, ali kad sam bila zadnji put nije bilo baš nešto… Vidiš kako mi je sad ruka poplavila tu gdje su mi tražili venu, pet ljudi se oko mene strčalo, doktorica, pa jedan inžinjer, pa drugi, ja sam im rekla da plitko bodu, jer meni su vene plitko, ako se duboko bode onda pucaju, htjela sam reći, čini mi se da sam pročitala da je njegova baka bila djevojački Poltz, s preglašenim o…”

„Portz. Obično.”

„Da, Portz. Je li se i ona rodila u Sarajevu?”

„U Budimpešti. U Sarajevo se doselila i udala za Begovića, Zoranova dedu.”

Zamišljam mamu i tatu u šetnji Mirogojem, iščitavaju davne živote s grobnih ploča. Tata tumači one s arkada, zajedno odgonetaju one obične. U ovaj su grad moji roditelji doselili prije 30 godina, ali kao da ga još uvijek najviše vole upoznavati na groblju. Zatim zazovem Frana, da dođe pojesti kolače. On je već obuo tenisice i jaknu.

„Jeste prestali o groblju?” pita iz predsoblja. Pojeo je ne ispuštajući iz ruku torbu sa sprejevima. Odjuri; već je kasnio, u Laginjinu, na Kolodvor, ili gdje već crtaju te svoje grafite.

 

Dok smo čekali lift, mama je nevoljko pogledavala papire koje sam odnosila u najlonskoj vrećici:

„Ne znam što pišeš…”

Vratila sam se u stan.

„Imaš ti što protiv da te tko prepozna?”

Tata, na moje iznenađenje: „Kako ti hoćeš.” I još: „Nemoj sad da te nešto omete u pisanju.”

Leži na kauču, sitan pod dekom, spreman za svoj desetominutni popodnevni odmor. Ne pokrećući tijelo, tek mrvicu okrenuvši glavu za mnom, i samo me njegove oči prate, dodaje:

„Da sam ja na tvom mjestu, ja bih to svoje odrastanje opisao kao put jednog djeteta od… relativno… Tebi je to možda i teško pisati, ti nisi živjela u tako prijelomnim vremenima…”

Na vratima sam sobe, odlazim.

„Ne, tata”, kažem, „nije mi teško.”

 

Izišla sam u predsoblje, ali kopkalo me to pismo, pismo iz 1937., i ono iz 1917., i još ponešto, nije tu sve bilo jasno, još bolje, bilo je jako mutno, pa sam se opet vratila tati i upitala: „Gdje je zapravo Hubert bio u listopadu 1942.?”

„Ništa, idem s tobom”, reče on, „imaš i te teške kohšale za nositi.”