Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

III. MOJA NAJDRAŽA MRTVA PRIRODA

 

18.

„Pročitaj”, kaže Boris. Pruža mi fascikl u kojem je njegov roman. Nije još gotov, uskoro će.

Boris piše roman. U početku, roman je nastajao u ono malo vremena koliko novine ostavljaju čovjeku. Novine su poganski ritual, nema ni petka ni svetka. Na novom poslu Boris ima dva mjeseca godišnjeg odmora; danju ide sa svojima na plažu, noću piše. I sad ti pitaj zašto sam otišao iz novina, kori me ponekad.

Pružam ruku prema toj izraslini koja se deblja. Taj nas roman sad razdvaja, kao i sve što radiš, pomislim, ništa ne kažem.

Nekad sam čitala svaki pasus, puno puta, čim bi nastao. Da, to sam baš ja, govorila sam. Nije moguće da sam to ja, pitala sam. Hrvali smo se romanom kao djeca na krevetu jastucima. Ali tko nam je što mogao u kući od perja?

„Hoću znati sve o tebi”, govorio si. U početku mi je bilo neugodno pričati. Ne volim biti natjerana na indiskreciju. I dosadno; svi su oni za mene bili mrtvi.

„Sve što si ikad napravila, pomislila, doživjela, kad si odlučila doživjeti… Kad nešto odlučuješ doživjeti, u tom trenutku, što ti prolazi kroz glavu?”

„Ništa mi se više ne događa, osim s tobom.”

„Daj, naravno da ti se događa… samo se ne usudiš reći jer se bojiš. Budi mirna, neću ti se osvećivati. Netko je nešto htio, to je napravio, što tu može promijeniti osveta?”

Konci priča uvlačili su te u moj svijet.

Zatim si, ipak, pošao raditi ono što si oduvijek želio. Stranice su počele putovati k meni noću, u attachmentu. Nisam više mogla čitati. U romanu sam opipavala samo svoje priče o koje si se saplitao želeći se udaljiti.

 

„Htio bih pisati i o tome kako je bilo na početku…”, kažeš.

Ne možeš, jasno, neka vremena sad su davnija od poplave.

 

Možda bih ja imala što na tu temu reći ?

 

Sviđao ti se kaput koji sam nosila, s muškim reverima, uzak u struku i dug do poda. Na početku.

„Volim sve tvoje”, govorio si, dotičući ga.

„U njemu izgledaš kao žene u Cortu Malteseu”, uvlačio si prste između gumba, od kojih je svaki imao maleno ugravirano sidro.

Donio si stripove o Cortu Malteseu pa smo ih u kafiću listali, pokazivao si mi kako kadriranjem raste priča. Ruke su nam se preplitale, kože srastale nad crtežima.

Kosa mi je bila u dvije boje, horizontalno. Malo prije nego sam te upoznala, obojila sam je u plavo. Morala je imati centimetar prirodne boje uz korijen. Morala je izgledati umjetno. No ubrzo sam pustila da mi raste moja, crna. Trajalo je dvije godine. Prema korijenu crna, vrhovi plavi. Prejaka je to bila metafora, loša.

Pustila sam svojoj kosi na volju već tog prvog ljeta, dok sam te čekala da se vratiš s mora. Dovlačila sam u stan bukete ruža, napunila njima vaze i staklene zdjele, jer vani je bilo kišovito ljeto i naš vrt, gore na brdu, podivljao. Moji na moru. Prozor stalno otvoren, ali soba zamračena, u njoj se odvija moj prigušeni, nevidljivi život. Čekam.

Jednom, zaboravim prije izlaska zatvoriti prozor, čak i zaključati vrata, a kad se navečer vratim teška bijela zavjesa visi na terasu kao mokra zastava. Pred kraj zaboravim i na cvijeće u vazama pa voda, zelenkasta i klizava, počne širiti oko sebe mirise puti.

Rekao si, te večeri kad se vratiš s mora nećeš zvati. Ali ja ipak, kako se mrak počeo zgušnjavati, sjednem u fotelju, uz telefon. Kosa mi raste. Telefon zazvoni.

 

19.

Kasnije, u drugoj godini moga razvoda, sjedili smo na nekoj klupi, ali umorna sam, jedva podižem ruku u plavom rukavu od organdija. Na meni plave cipele iz Bologne, ogrlica o ključnim kostima. Izgledam pristojno, ali tko mi se usudi približiti vidi kosti koje prosijavaju kroz kožu lica i oči kao da ih je zjenica skroz progrizla. U naš stan svake noći dolazi policija. U frižideru nema ništa za jelo. Mama donosi za Frana u posudicama, i sve dulje su njih dvoje sami, tako je najbolje. Noću sa strepnjom iščekujem ključ moga muža u bravi. Moje skrbništvo nad sinom visi o paučinastoj niti. Lako može doći kraj svemu. Jedina mi je misao da bih tad, možda, mogla opružiti ruke uz bokove i pustiti svakoj žilici svoga tijela da se dobro, dobro odmori.

 

20.

Zatim, bio je tu i dr. Šandor, onaj koji me promatrao u to vrijeme, dok je trajao moj komplicirani razvod. Nismo se čuli nekoliko godina. Nedavno sam ga nazvala.

Rekla sam mu kako sad radiš posao koji si oduvijek želio.

Rekao je: „Glas ti zvuči grozno, glas ti zvuči kao u stare žene, Ksenija.”

„Moraš mi nešto donijeti”, rekoh.

 

Na razgovore sam k njemu odlazila, to se sjećaš, u bolnicu, stalno strepeći da ću začuti noćne krike luđaka iz okolnih paviljona. Bili su svud oko nas. Na zidovima ordinacije bili su plakati poljskog avangardnog teatra, a na jednom krepani pijetao s obješenom glavom moćne fluorescentne krijeste.

„Mislim da ne bih k vama trebala dolaziti navečer”, rekla sam tada.

„Zašto?” iznenadio se nad laptopom.

„Pa, mrak je.”

„Mrak je…? Mrak je problem?”

„Zbog transfera.”

„A, zbog transfera…”

Šandorov zadatak nije bio lak. Morao je podastrijeti sudu mišljenje tko je, moj muž ili ja, podobniji za skrbništvo nad djetetom. Studirao je psihoanalizu u Americi, no za ovo s čim se sad suočavao ta znanja teško da su mu trebala. Ovo je bila borba dvoje ljudi za isti plijen: na život i smrt, dok se jednom od njih glava ne objesi kao pijetlu na zidu njegove sobe.

„Povest ću vas, Ksenija, i ja sam gotov”, rekao je ustajući.

„Ne možete me voziti”, rekla sam.

Ugasio je svjetlo, ali sad zastane s kvakom u ruci.

„Već sam vam rekla, mrak je…”

„A, to…”

Fluorescentna krijesta zasvijetli pod automobilskim farom koji je na tren obasjao sobu i zatim nestao. Pusti kvaku, upali svjetlo.

„Pozvat ću vam taksi”, reče.

 

„Ali, ove tablete…”, kažem mu danas, kad smo se na pet minuta našli u kafiću, a on mi preko stola pružio kutijicu koju sam odmah otvorila, „vidi… tu piše da potenciraju misli o samoubojstvu.”

„Pa, želiš li se možda ubiti, Ksenija?”

Ipak me dobro poznaje.

„Dobro, ali niste prekinuli”, razjašnjavao je sam sebi.

„Ne razumiješ…! Prije smo bili po cijele dane zajedno, u novinama ti nema ni svetka ni petka…”

„Izmučio me noćas neki tip koji je na svoju ruku prestao uzimati litij…”, reče. Upravo je bio izišao iz dežurstva. „Uselila si u svoj stan?”

„Da… prije tri godine.”

„Stan su kupili mama i tata?”

Stan su kupili mama i tata. Dok se zgrada završavala, Fran i ja smo poslije nedjeljnog ručka odlazili procijeniti koliko je uznapredovala. Iz parka smo gledali velike prozore malog stana. Zapravo, od početka mi se činilo da to i nije stan nego atelje staklene stijene, urastao u zelenilo parka. Stan je bio nekako… neobavezan.

Uselila sam unoseći fotelju na razvlačenje, to je bio moj krevet, madrac za Frana i štednjak. Stol i policu za knjige dale su mi kolegice iz redakcije. Fran i ja smo za useljenje kupili plave tanjure kojima su po rubovima plivale ribice.

Zbunjeno ih je stavio na stol.

„Naše malo domaćinstvo”, rekao je.

„Da, baš je malo…”, zbunio se i tata.

Kad je Fran otišao u svoju sobu, tata je psiknuo prema meni: „Nemoj sad brakove da razvodiš!”

„Neću, bez brige”, nasmijala sam se.

Stan je plovio među granama.

 

Šandor i ja odlazimo iz kafića, oboje moramo kupiti nešto u trgovini. Dok stojimo u redu pred blagajnom, kažem: „Ništa ga osim seksa ne zanima.”

„Ma, jasno ti je da je to gotovo…!” Ozlovoljila ga je moja glupost.

„A možeš se i ti priključiti.”

„Znači, vi…?” upita glasno.

Lica se okrenu prema nama. Šandor je malo teže kopčao. Bio je u svojoj fazi čišćenja. Jednom godišnje po mjesec dana ne bi pio, pušio, a valjda ni jeo masno.

„Stvarno pričam gluposti… oprosti.”

„Pusti sav taj crap, Ksenija.”

S police dohvati papirnate maramice i otvori paketić.

„Grozno izgledaš.”

 

21.

Vraćam Borisu prvih sto kartica.

„Ne znam što bih ti rekla”, kažem.

„Htio sam napisati poglavlje o svim našim mjestima u gradu, toliko smo toga prošli zajedno. Ne znam zašto svaki put odustanem…”, kaže Boris.

Da, stvorili smo novi grad, od svjetlucavih tragova, od moje vlage, tvoje vlage, drugi nije ni postojao.

Sjedili bismo na klupi u parku, po nama je padao snijeg. Malo mi smeta tvoj snobizam, govorio si. I meni. Prestala sam ići na premijere i otvorenja, iako mi nije bilo jasno kakav je to snobizam. Na palčevima lakiranih cipelica koje sam nosila pojavile su se od hodanja rupe. Hodali smo Palmotićevom, Vukovarskom. Zavoljela sam te prizore oskudice, tužne ulice bez izloga, prolaznika.

„Kupio sam veliku kartu grada i danima označavao kružićima sva naša mjesta, ali nekako mi se sad sve to čini patetično”, zamisliš se.

„Možda i je”, kažem.

Pomislim kako su se nekad svi moji sokovi slijevali prema tebi. Ispod noktiju su mi rasle ciklame. Sad mi je grlo suho, sad mi je i riječ previše.

 

22.

Tako je i počelo, s malo riječi. Razumjeli smo se. Ponekad mi se čini da ljubav počne i zato što želite da vas netko, napokon, čuje. Malo riječi, izgovorenih tiho, probijalo se kroz tuđu buku, napipavalo jedna drugu.

Na početku, ništa se još nije bilo dogodilo, u sebe smo tek usisavali mirise onog drugog, u nekom smo kafiću i ja naslonim usne na tvoj dlan.

 

Od dlana do postelje nije dug put.

Preda mnom je na niskom stoliću pisaća mašina. Došla sam sa sjednice naše najstarije kulturne institucije, u kojoj baš traje boj manjih i većih, boljih i lošijih Hrvata na temu bolje Hrvatske. Tema je iz sredine devedesetih, samo koju godinu kasnije nije više nikog zanimala. Dopratio si me kući. Čim sjednem, otvorim novinarski blok jer tekst o skupu valja novinama poslati još večeras.

Hodaš oko mene.

Kako početi? Možda… Dame i gospodo, hrvatska provincija je naša budućnost. Nasmiješ se.

Ti hodaš oko mene, a na meni čarape ovijene oko bedara kao korneti, suknja podignuta oko struka, dotle si u svom nestrpljenju stigao. Nemaš ti razumijevanja za boj Hrvata manjih i većih, ovih i onih. Sam im ravnodušno pripadaš, pa ti se fućka. Dosadne su ti priče o tome koliko se tu mržnje bilo nakotilo dok smo ono još svi lijepo živjeli zajedno, i poslije, kad se sve zakompliciralo. Nemaš ti pojma ni kako je bilo one subote, dan prije rata, ja se oko dvanaest uputila s Franom na špicu, pa na sladoled, a tišina baš nekako… predratna. Nigdje nikog. Požurimo kući, a naša susjeda tamo na brdu, frau Elsa, dočeka nas na terasi, među cvijećem. Uhvativši se za osušene obraze požutjelim prstima nalakiranih noktiju, između kojih je zataknuta tanka cigareta, kaže: „Pa gdje ste vi, gospođo Ksenija, rat samo što nije počeo!”

 

I zato, dok ja za pisaćom mašinom rasplićem unutarhrvatsku stvar, ti kružiš oko mene kao kobac.

Ja sam na putu prema četrdesetoj, ti nemaš ni trideset. Sav si dug, kao neuhranjen. Trbuh ti upao, na njemu se, kad se nadviješ nad mene, trese izlizan vojnički remen. Pokret kojim sijevneš njime kroz ušicu kopče izazove u meni nelagodu, jer tko zna koliko si puta to učinio bilo gdje, s bilo kojom. I brzo možeš to ponoviti, bilo gdje, s bilo kojom.

Ali i guram te od sebe, moram pisati, izvještaj.

Vučje nas bratstvo sad spaja, jedno drugom pokazujemo očnjake, ždrijela.

S nezahvalnošću pomišljam na bivše ljubavnike, s nezahvalnošću žene pokraj koje neistraženo tijelo hoda po sobi gore-dolje.

Oko nas su knjige koje volim, haljine, ogrtači koji s tijela neosjetno padnu. Nađe se toga oko žena neke dobi. Volim ja svoje tijelo. Za moje tijelo samo najbolje. Volim ležati kraj razmaženog mladog muškarca. Volim gledati svoje ruke, noge, kako se kreću pokraj njegovih. Njegovo se tijelo puno udubina odsutno proteže pokraj mojeg, sebično i sporo, pa posegne za mnom.

Svakog jutra, dok prilazim ogledalu, dok uzimam rukom bočice koje kucaju o staklenu podlogu kao što cvokoću zubi, znam: želim ti uvući prste između traperica i golog trbuha, i držati ih ondje dok svi to ne vide, jer ti si moj. Želim da ostanemo tako dok zrak oko nas ne postane svima nepodnošljiv. Dok nam svima pjena ne pođe na usta.

To ti se sviđa. Prepoznajem te, taj si. Voliš biti odveden. Odvodi te ona kojoj se s površine kože trusi puder, baš kao što se s njenih očiju otima grozničava dosada.

Kasnije potpuno zaboravljam to desetljeće koje nas dijeli. Meteš hrpe mrtvaca iz moje glave.

 

„Dosta si napisala… stavi točku”, ustremiš se.

„Ne…”

Tog proljeća, jedva sam dočekala da se vratim s puta, iz Porta, nevjerojatnog grada u koji se uvukao Atlantik, u kojem prelazim most iznad zaljeva, a vjetar mi lijepi haljinu preko lica. Nešto me tjera da bježim iz svoje sobe na sedamnaestom katu hotela koju puni ocean i veliki krevet na kojem želim ležati s tobom. Pokucam curi iz susjedne sobe, odemo u restoran u luci, luka je opasno mjesto oronulih čipkastih kuća, ali ne može nam se dogoditi ništa što već ne želimo. Mrtve smo gladne, jedemo tunu pečenu u luku i krumpiru, masno jelo iza kojeg pijemo vino. Grad živi noću, na ulicama, ogoljelih udova, istetoviranih ramena.

I ja shvatim, želim živjeti na ulici.

„Nemaš stida, Ksenija”, šapneš.

Čini ti se.

Tek sam se vratila, ali već sjedim na tvom stolu u redakciji.

Ustanem, mekanim brežuljčićem dotaknem tvoj lakat.

„Bestidna si, i puna strahova istodobno…”

Ne razumiješ, samo želim živjeti među mladim crncima kose spletene u duge pletenice, u otrcanoj odjeći. Želim hodati u uskoj haljini, nauljenih nogu. Šuljati se među sjenama kojima se približava žar cigarete dok se sporazumijevaju šapatom, i zvižducima.

„Moja svijeća gori na dva kraja, neće izdržati noć…”, kažem.

„Čije je to?”

„Engleske pjesnikinje…”

 

Jednim potezom izvučem papir iz mašine. Utihne njen štektavi zvuk. Kraj.

Ti ispod džempera ne nosiš ništa. Svlačiš traperice, sukneš na sve strane, odjednom mi priđeš, istrgneš mi iz ruke telefon kojim pokušavam izdiktirati izvještaj u redakciju, kažeš:

„Jebem ti mater…”

I ponestaje mi sad već tih figura gladi.

Samo mi je stalo, jako stalo, a kad mi je stalo počinjem praviti greške, kako samo griješim, zaboravljam se pretvarati. Ne, ne možeš dalje… boli, razumiješ? Ne boli. Lijevom si rukom pritisnuo moje rame, stopalom se opireš o pod, kao da u slobodnoj ruci skupljaš svu snagu kojom ćeš zadati završni udarac. A kad me pljusneš iz sve snage, tako da se moja glava okrene sasvim na drugu stranu, od tebe, kao vještičja, prema sobi i prema životu koji upravo ostavljam, dograbe se naše žile u dubini.

„Ti… droljo”, kažeš.

 

Zatim te pratim do Pothodnika. Tamo sjedimo u kafiću, noge mi vise sa stolca, na vrhu stopala ljuljam sandalu, nešto je prijeteće u tom pokretu, do sad sam imala život, kakav takav, bilo je krša i loma ali ovog nije bilo, do nekog se doba dolazilo kući, zaključavala se masivna vrata, na ljetovanje se u kuću na otoku išlo avionom a bankrot bi nastupao tek nakon toga, a sad pratim ja tebe, pa ti mene. Polijevali su ulice, od tog su mi listovi nogu puni kapljica vode. Prijeđeš preko njih dlanovima. Jutro je.

Ubrzo moram ustati jer prije posla idem k izdavačici koja je upravo objavila „Ljubav i druge nečiste sile”. Po knjigu. Ona u nelagodi gleda moje upale obraze. Nisam puno spavala. Težak mi je i oko vrata obješen debeo zlatan lanac o kojem je djed mog muža, prije Drugog svjetskog rata u Sarajevu, nosio zlatni sat.

„Vi ste jako smršavili…”, kaže izdavačica.

Ne, nisam, samo sam zaljubljena, a ljubav je vrsta tuge.

 

23.

Jednom, dođem u redakciju i vidim kako pričaš s kolegicom, ona nagnuta prema tebi. Ne pozdravim.

Pošalješ mi poruku: „Nemoj, draga Turkinjo, bit ljuta… Za te ću se crne vode napit, i u crnu vreću zašit…”

Ljutim se.

Podigla sam kosu onako kako voliš, u neurednu hrpicu na vrhu glave. U crvenoj sam vesti i kratkoj suknjici, sve po tvome. Durim se za kompjuterom.

„Lijepa, lijepa…”, pošalješ poruku. Nasmijem se. Već sam pola sata bez tebe. Ne mogu više. Taj metar koji dijeli moj kompjuter od tvoga dulji je od relija Pariz – Dakar.

„Osjećam samo nježnost prema tebi, i najradije bih te cijelu rastrgao… u isto vrijeme, razumiješ?” kažeš. Razumijem.

 

„Ksenija, ako budemo pametni, možemo biti dugo zajedno…”, kažeš nakon nekoliko dana. Popodne smo proveli u praznom kafiću, pa sad na svjetlu teturamo, slijepljene kose.

„Dugo…”, ponavljaš. „Samo moramo paziti…”

„Ah, kome je do dugih veza…”, pokušam. Ali u meni strah za sve naše.

Ljeto je počelo, uskoro ćemo se na nekoliko tjedana razdvojiti.

„Volim te…”, kažeš. „I što je najgore, imam potrebu da ti to stalno ponavljam.”

Ne, nije to najgore. Najgore je što i ja tebe volim, a ja kad volim, onda pijem puno tableta, navečer za spavanje, ujutro za buđenje, popodne protiv svega.

Ali tako ja to vidim. Dok sam s tobom, neću da mi se stvarnost miješa u život.

Osim toga, tu je i moj muž. Ne želimo mu zlo, ali tek tu i tamo se sjetimo da je on čovjek koji polaže neka prava na mene. A tu su i neki drugi ljudi, o kojima bi trebalo povesti računa, ali o kojima sad ne bih, jer za njih nemamo vremena dok jurimo u tramvajima, vješamo se po klupama, penjemo po stablima.

 

24.

Kad sam prvi put došla k tebi, rekla sam ti: „Ti si baš za mene.” Ali to je bila, više, tako, afektacija. Koji dan kasnije, dok te gledam iznad sebe, tijelo koje šiklja iz opasača, nema kraja mom čuđenju što si, daleko od mene, ali baš za mene izrastao tamo među vrletima.

Frendica, jedina koju imam u redakciji kaže: „Kaj se to događa između tebe i Borisa?”

„I prefere underthirties…”

„Daj uspori malo…”, kaže ona.

„Nema tu više usporavanja”, kažem.

 

Zapravo, nema više nikakvog kretanja. Vrijeme stoji. Sve stoji. Stali su satovi, domaćica je zaspala baš u trenu kad je zarila nož u trbuh ribi. Tu i nas vidim. Ulica, sjene su nepomične. Kako se može dogoditi da nas oprez tako napusti, da nam se učini da se sve zaustavilo? Da će neko tijelo zauvijek zauzimati prostor pored našeg? Nevažno. Oprez me napušta. Volim ponavljati te riječi. Sad, godinama prekasno, znam što znače, i volim ih ponavljati.

 

25.

Cinici kažu da je ljubav proporcionalna usamljenosti koja joj je prethodila. Možda, ali ljubav mora biti velika, da bi se iz nje rodila volja za cinizmom. Sad često susprežem svoj cinizam da se ne bi vidjelo koliko je veliko moje razočaranje.

 

Sjedim Fricu na krilu, raširenih nogu i okrenuta prema njemu, potpuno odjevena, u kaputu, na rukama mi crvene kožne rukavice.

„Drago mi je da si ipak stigla”, kaže.

„Zašto ne bih?”

„Nisi li rekla da imaš posla?”

„Da, jesam, ali nije to… Baš sam te danas htjela odjebati”, šapćem, „ali ne mogu… još… dobar si jebač.”

„Obriši mi ruž…”, kažem.

Zadnji put je nasrnuo, poljubio me tako da su nam oboma obrazi i brada ostali crveni. Kao da je osjetio da je ta klaunska mast izmamila u meni osmijeh, sad pritisne moju glavu unazad, trlja maramicom tako da moje lice ide lijevo desno.

Odbaci traperice, bedreni mu mišići podrhtavaju, noge su mu snažne, malo svinute u koljenima kao da se stopalima drži za granu, trbuh obrastao riđim dlakama, još tvrd, ali ne zadugo.

„Tako si jak… To mi se sviđa…”, gladim ga dlanom.

Gurne mi ruku u gaćice. Prste na tom mjestu mrzim, ali kažem prijetvorno: „Mmm… Nemoj…”

Utisne glavu između ona dva meka jastučića što se stvore između ruba čarapa i gaćica. Plamti riđom kosom kao ris. Moje mu gaćice u zubima.

Gaćice su od prozirne čipke.

„Ne, to ne dam ni svom dečku”, lanem.

„Dečku?” ponovi, i to ga natjera da se još niže spusti na koljena, osloni na laktove.

„Dečko, gdje ti je dečko?” mumlja.

„Jako je ljubomoran. Moramo paziti…”, izvijam se.

„Ljubomoran…”

Ponavlja te riječi koje ga razvaljuju, pa se gotovo bijesno uspravi.

Sijeva pogledom po sobi, ali mogućnosti tu nema puno. Okuražen još i pobjedom nad imaginarnim suparnikom prebaci me preko stola. Podlakticama gužvam papire i knjige. Ponešto i poderem. Ali ništa ne sklanjam, ostavim sve gdje je bilo.

„Okreni se”, kaže.

Ležim na stolu, podigla sam se na laktove da vidim to, hranjivo i mesnato, što se sad u razmacima pomalja, pod neonskim svjetlom masno i sjajno.

Kad sretne moj pogled, tijelom mu prođe srh od kojeg u dubini poskoči.

„Lezi”, kažem.

Legne na pod, a ono salo koje mu se počelo skupljati ispod lopatica šljapka i mljacka po podu poput tuljanovih peraja. Između leđa i parketa stvorio se balončić zraka koji, svaki put kad se odigne, zacvili kao da tuljan ispušta dugi vapaj.

Pred vratima se čuje zveckanje ključeva, različiti koraci.

„Sve se čuje…”, šapne.

Žabice za haltere popustile mi na nekoliko mjesta, čarape se nabrale, ali to, nekako, kao da čini moju nogu, s gležnjem oko kojeg je tanki remenčić cipele, još savršenijom.

„Čuje se.”

„Ma daj…”, kažem.

Osjećam kako mu se pokreti skraćuju ne bi li se zvukovi prigušili.

Napokon ubrzano zadiše, a zatim se jednim skokom nađe za kompjuterom gdje počne autorizirati neki intervju.

Odijevam se.

Fric je prije godinu, dvije, bio posao. Linijom neke loše obrazložene uredničke ideje došla sam k njemu doma, po knjigu. Da je barem prolistam prije intervjua. Na dugoj niskoj komodi makete jedrenjaka. Neki brode i u bocama. Zaustim da pitam tko to kolekcionira, kad on, nagnuvši se iza mene da mi pokaže nešto na isprintanu papiru, položi dlan na golu nogu.

Sjedila sam u naslonjaču. Odjednom primijetim da su svi naslonjači i veliki trosjed prekriveni bijelim plahtama. Sam je u stanu, shvatim. Sam je, ne pada mu na pamet pospremati, a neka je brižna ruka prekrila fini namještaj da ga štiti od prašine.

„Nećeš?” kaže.

„Ne.”

„Onda ću je maknuti”, kaže, ne čineći ništa.

„Onda je makni”, rekoh, a on makne ruku pa ode do velike bijele police s knjigama i nemarno izvadi jednu. Onu zbog koje sam došla.

„Mogu ti dati i ostale…”

Onda su mu se žena i punica vratile s Hvara, plahte su s naslonjača uklonjene, s brodova u boci obrisana prašina.

Otad se ponekad vidimo u njegovu uredu.

Već odjevena, s crnim naočalama preko lica, pružim mu nogu da mi zakopča cipelu. Digne glavu s tastature, pa jednom rukom prihvati moje stopalo, drugom poče petljati oko remenčića.

„Zašto nosiš tako lagane sandale?” upita. „Hladno je.”

„Ne znaš?”

„Ne…”, zbuni se, pa promotri i drugu moju nogu u cipeli koja se samo vršcima prstiju i petom opire o parket.

„Onda misli!” kažem, a on se sasvim spetlja, pa spusti moju nogu u krilo, kako bi objema rukama izišao na kraj s kopčom.

„Jesi smislio?” upitam, i vrhovima prstiju okrznem njegov obraz, lagano, ali nema nikakve sumnje što je to, to je šamar, lagani šamar vrhova prstiju u crvenoj kožnoj rukavici.

Pogleda prema meni.

„Zašto to? Sviđa ti se?”

„Ne, nego se tebi sviđa. Da me bolje jebeš…”

„Pričekaj malo”, sad pobrza, skoči od stola, još samo u čarapama, osovi se na jednu nogu i kao da u istom pokretu drugom ispuni nogavicu traperica.

„Idem.”

„Baš moraš?”

Ogleda se u polumraku u potrazi za kravatom. Odustane.

„Odvest ću te. Kamo ideš?”

„Rekla sam ti, jedan prijatelj dolazi po mene…”

 

„Samo mi ne laži da ti je dosadan…”, smiješ se. Nadam se da smijeh može skrivati svašta.

„Dosadan je, i ti si dosadan”, nije mi do smijeha.

U toplini automobila skinula sam crvene kožne rukavice. Iza prozora promiče slab snijeg, rijetke grane i šiblje predgrađa, smrznuta voda. Zatvorim oči.

Ipak je smiješno. I dosadno.

„Nije dosadno”, kažeš.

Kružimo.

„Vidio sam ga nedavno. Promijenio se.”

„Nije.”

„Nije se udebljao?”

„Nimalo”, kažem.

Sad ponovo ulazimo u grad i ne znam jesu li hladnije subotnje zimske ulice, ili snijeg koji se, tamo iza nas, počeo hvatati oko grumenčića žućkaste trave.

„Ja bih… nekamo.”

 

26.

Kružimo.

Opet prelazimo most. Na kraju ispranog drvoreda odašiljač poput patuljasta Eiffelova tornja. Svjetla se pale u prozorima nebodera oko nas.

„Misliš da ima koga u Brazilu?” pitam.

„Znaš da ne rade zimi.”

„Samo da vidimo.”

Vraćamo se, izlazimo iz auta. U mraku jedva nazremo obrise sive stisnute kućice. Nekada, dolazili smo ovamo poslije posla, bila bi noć, a vrućina u šarenoj prljavoj rupi svakoga je polako vukla prema dolje. Na drvenim zidovima fotke guzatih plesačica sambe. Tu je trebalo nositi samo haljinu s tankim lančićima umjesto bretela.

Odlazimo.

Vjetar zafijuče oko auta, snijeg se propne prema nebu, pa se zaustavimo ispred kafića iz kojeg se puši od gužve. Tu poznajemo ljude, uglavnom s posla, svi smo već promijenili nekoliko redakcija, svatko je sa svakim radio. Glazba i buka obavljaju mnoge stvari umjesto nas. Toplo mi je od nožnih prstiju do očnih kapaka. Noć pruža svoje pipke.

Pojavi se tip raskopčane košulje i s pogledom tako zlim da je bljesnuo kroz prostor kao zeleni jantar. Na golim prsima imao je tanki lančić, na vratu glavu Boba Dylana. Otad ga uvijek vidim sa šeširom, iako uopće nije imao šešir.

„Idemo preko, eno Toma, treba mi nešto…”, kaže Boris.

Ne idem. Prepuštena sam sama sebi. Iza šanka vidim nešto kao kuhaču, i nešto kao tavu, čini mi se da je udarivši jednim o drugo zadnji put gazdarica najavila fajront. Da, ostat ćemo ovdje do jutra.

„Idemo?” probije se do mene Boris.

Ne. Svima je ovdje lijepo. Dolazi još ljudi. Neke dugo nismo vidjeli. Udijevaju se u maleni prostor. Kako je to moguće?

Samo, sutra moram raditi. Moj je posao da me zanimaju priče drugih ljudi.

„Sutra ćeš misliti o poslu, Ksenija”, kaže Boris.

Ali ponekad te priče doista ne mogu u mene, previše je tu već svega.

„Pusti to iz sebe, to sranje”, kaže.

Priče drugih ljudi ustobočile se u meni kao komadi odrvenjela bakalara.

Boris podigne prste do mog lica.

„Nisam mislio sad…”, nasmije se, dotakne me. „Curi ti crno iz očiju.”

Ali zrak je prevreo, i ništa nije zabranjeno.

Odlazimo.

Ipak, gladni smo. U pekarnici kupimo slance.

Boris nazove Filipa. Sad konačno mogu pojesti šnicl, koji Filip stavi pred mene. Zatim pojedem i drugi, a onda zdjelicu sušenih borovnica. Tu je i sir od dunja.

„Kitnkez…”, kažem.

„Što joj je?” pita Filip. „Zašto plače?”

„Odlučila sam se srediti”, objašnjavam. „Ali očito ne večeras.”

„Mora shvatiti da je to samo posao”, kaže Boris. „Molim te, pusti sad to, ljubavi…”

 

„Bi sad mogli do apoteke?” pitam.

„Četiri je ujutro. Što ću reći apotekarici?”

„Možda… moja cura ostala je bez tableta za spavanje? Moja cura ne može spavati?”

 

Boris mi pruži vrećicu na kojoj je slika zelene zmije. Kutijice u šuškavoj unutrašnjosti.

„To je moja najdraža mrtva priroda”, kažem vedro. Zavalim se u sjedalo. Spremna sam za spavanje.

„Lijepo spavaj…”

„Hoću”, kažem. „Sad će svanuti.”

Idiotska noć.