Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

VI. SOLUNSKA NESANICA

 

37.

Nemaš, kažeš, ključ za pjesmu. Naravno, jer ključ je kod mene. Te noći, koju opisuješ u pjesmi, dok si ležao u krevetu pokraj nepoznate žene ja sam ušla u Sax, sjela na visoki stolac, prekrižila nogu preko noge, a tip je sjeo do mene i upitao:

„Postoji li danas mjesto na kojemu se može slušati dobar jazz?”

Poslije, izusti: „Sigurni ste da bi bilo glupo da vas tražim broj?”

Bilo bi glupo, ali bi pjesma bila bolja. Nisam to mogla znati, tada, pa mu ga nisam dala.

 

Moj i Borisov razgovor u autu. O pjesmi koju je napisao, ima tome neko vrijeme, pjesmi o tome kako muškarac i žena koji se ne poznaju moraju prespavati u istoj hotelskoj sobi. Jer, nema u hotelu mjesta. Ali, gdje se to može dogoditi, pitam, u kojem hotelu? Pjesma nije loša. Zapravo, čim sam je pročitala, učinio mi se erotski potencijal u njoj infantilnim, ali nekako opipljivim. Pjesma mi je išla na živce.

Jer, ležali su u toj pjesmi jedno kraj drugog, žena i muškarac, ona je telefonirala dečku, on curi, šaputali su im nježno i zavodljivo, kako se to već čini u noćni sat, ali zapravo su bili svjesni samo prisustva one nepoznate osobe u krevetu pokraj sebe. Bili su preblizu, da bi bili mirni.

Sad je Boris hoće, za knjigu, prepraviti.

„Ne znam jesam li do kraja zadovoljan poentom”, malo namršti obrve.

„Ali, u kojem se hotelu to može dogoditi?” sad sam već jako iznervirana. „Znaš nekoga kome se to dogodilo?”

„ Ne znam”, kaže Boris.

„Ali ja znam”, ustrajem. „Nema toga.”

Tko je, ako ne ja, spavao u Hotel du Louvre u Parizu, tko u Helmsleyu na Manhattanu, tko u dvorcu Mcely s deset vrsta šampanjca, u stoljetnoj šumi u češkoj pripizdini? Ja znam.

„Poznaješ li, molim te, jednu jedinu osobu kojoj se to dogodilo”, ponavljam. Ovaj put tišina. Zla me slutnja zalije.

„Pa evo, znam”, procijedi Boris. „Meni se dogodilo!”

Dogodilo se… u Frankfurtu, jedne godine. Bila je dio njihove grupe, ali on ju je upoznao tek tog dana na Sajmu. Zapričali su se, bez veze, o poslu. Knjige su bile tema. I kako li se iznenadiše, kad vidješe, da jedna soba nedostaje! A onda je bilo svima nekako normalno da baš oni podijele onu preostalu. I ništa. Ništa.

„Ništa nije bilo, Ksenija. Svojoj ženi sam to odmah ispričao, ali tebi nisam mogao, kad si tako luda!”

Želudac mi ispuni praznina, gotovo kao onog dana kad sam prvi put čula ratne sirene, jedne nedjelje na našem brdu, nakon što je vojni avion proparao zagrebačko popodne. Pa da, shvatim, naravno da se to meni nije moglo dogoditi jer novinar putuje sam, sam kao nosorog, ali u izdavačkom jebenom krdašcu! Tu je sve drugačije.

I da, gnjavilo je Borisa sve to skupa, moje cmizdrenje i patetika, jer u jednom trenutku zaviče: „Idi kući, plači, razbij glavom zid… ne mogu više!”

Iziđem iz auta, zaboravljam lift, penjem se u stan, svako malo trzaj mi zgrči tijelo kao da ću, kihnuvši, zaplakati, ali… zamisli, vidiš, ipak je to bila nevjerojatna koincidencija, i šteta što mi sad već izmiču detalji te večeri u Saxu, je li to bilo u Saxu, i općenito, malo je kasno za sve to, no da, tako se to nekako valjda dogodilo. Dok si bio u Frankfurtu. Ili si bio okupiran svojim poslom, presudnim sastancima. Ili si bio u svojoj kući na moru, gdje ljetuješ s obitelji i odakle zoveš, znajući kako me pustoši ljeto u praznom gradu, kako bijes sadi u meni gnojne cvjetove kao tuberoze, i za što sam sve sposobna kad me obuzme horor vacui. Samo pođi na more, dragi, tamo je tako dosadno.

Uđem u stan, sjednem na kauč, dohvatim telefonsku slušalicu. Noge sam podvila pod sebe. Možda da ti sve ispričam, pa da s tim završimo.

Mislim, znaš kako to ide. Večer je baš poput ove. Žena hoda sama po stanu, dani su već sasvim kratki, stan je pun njenog tremora, ona izlazi na balkon, jesensko nebo leži na krovovima, nesretna je, u nesreći bijesna, u bijesu nemoćna, u nemoći zla, odjeća u kojoj legne na krevet i lupa ispruženom rukom po prekrivaču sapinje je i žulja, vigor mortis onog što si oduvijek htio, svašta joj pada na pamet, ali ništa ne može napraviti jer njen se život već dugo odvija samo u ovisnosti o tvom, no tebe sad nema, pa maže zapešća mirisnim uljem i otisne se, što ja znam, u kino, dok sjedi u tramvaju kraj nje promiču svjetla grada, u nekom trenutku skrene sa svog puta i spusti se niz nekoliko stepenica u prostor, iz kojeg dopire glazba.

 

Ti za to vrijeme ležiš u sobi pokraj nepoznate žene.

 

Da si tad znao što se dogodilo, te jeseni kad je tip sjeo do mene i počeo pričati o jazzu, prijetio bi da ćeš me zbog toga ostaviti. Govorio bi da je kraj sve dok ne bih počela ulicama hodati kao sjena. Tad, još uvijek to nisu bile samo priče. U što su se poslije pretvorile, to je bilo poslije. Ali tad su još bile krvavo klupko, čija dva kraja povlačimo ti i ja. Dograbili bismo se, naravno, i sad, ali više, onako, za bez veze i reda radi. Sve bi trajalo mnogo kraće, jer u međuvremenu sve ti je to postalo, baš, zanimljivo.

Jak si, možeš to izdržati. Stalno pojačavaš svoju snagu, svako malo kao da te cijepim, jer uvijek nešto izvučeš iz mene, neku davnu sličicu koja raspiruje tvoju maštu, ili me u nešto gurneš, pa se poslije preko svega nadnosiš kao patolog, i sam pomalo bolesnik, koji se naslađuje nad spletom udova koje valja skalpelom razdvojiti po rubovima.

Od mene sama pomisao na neku ženu, uljeza, pravi tužnu hrpicu mesa i kostiju. Ja to ne mogu podnijeti, samo ne znam zašto se uvjeravam da se zbog toga ništa ni ne događa. Valjda zato što ti tako kažeš. Tvoje su riječi dokaz da je naša ljubav u samo prividnoj neravnoteži, onog što je meni tobože dopušteno, jer tebi ne smeta, a tebi nije, jer meni smeta, ali da u stvarnosti ona lebdi spokojno, poput bijele kugle, pridržana zlatnim kljunovima na dvama uzvijenim, crnim vratovima.

 

U to vrijeme, kad se razgovor ozbiljno poduhvatio njuorlianskih korijena Preservation Hall Jazz Banda, još uvijek me svako malo drobila misao da si jednog dana pošao raditi ono, što si oduvijek htio.

Nešto si oduvijek htio?

Ja sam mislila da smo samo ti i ja ono što se može oduvijek htjeti.

I često sam se vraćala na to da me ne možeš samo tako ostaviti, i da ćeš još vidjeti, da ćeš vidjeti svoje. Istina, još nisam imala pojma ni kako ni kada, sve dok… znaš kako je to kad se neke večeri sasvim bez veze spoje dvoje ljudi koji nisu krenuli nikamo.

Bez brige, neću sad o tuzi od koje su ono zahrskale svud po meni gnojne kraste kao puslice. Sto si puta to čuo, na nos ti curi i od tog povraćaš. Ali prijetnje se moraju ostvariti, kao i obećanja.

 

I sad bi već sigurno jako htio znati što sam zapravo radila kad je ono pao rani mrak, uvijek izgleda beznadno, ali zapravo malo treba da voda nagrne u nj sa svih strana. Ali neću ti reći ništa. Ovaj put, dok sjedim na kauču podvijenih nogu, ne. Više ne. Kažem, posvadili bismo se vjerojatno i sad, ali brzo bi to prošlo.

 

A priča bi mogla i tako početi. Sjela sam na visoki stolac, kad mi se tip obratio nisam ništa rekla, ali nisam ni otišla, jedna mi je ruka bila na koljenu, u drugoj sam držala svoj martini, tip je stavio lakat do moga i rekao: „Možda ipak Southern Comfort?”

„Daleko smo od New Orleansa”, rekoh.

„Znao sam da niste prirodna plavuša”, reče.

Barmenu zatitra oko usta.

Tip se nasmije: „Sorry, ovo je bilo glupo…”

Nije mu bilo drago što je napravio faux pas.

 

Neću ti reći jer, još ne bih ni rečenicu završila, ti bi već pitao: Otišli ste iz Saxa?

Pa… izišli smo.

Prije toga ste valjda popili piće? Nisi mogla samo tako izići s tipom.

Prije toga sjeli smo za onaj niski stol, onaj oko kojeg je nekoliko ljepljivih crvenih fotelja, a na njima je sjedilo nekoliko ljudi.

I?

Ljudi prilično čudnog izgleda, moram priznati, kao slijepljenih s fo teljom, u isto vrijeme nekako zaljuljanih, čudno, zar ne, ali kako se moja noga našla prebačena preko njegova koljena, to sad zaista ne bih mogla reći. I kako se njegova čeljust našla na mom gležnju, ni to neće biti lako odgonetnuti. I još poslije, kako se njegova ruka našla na mom pošumljenom vratu, dopustimo si da povjerujemo da je to bio vrat… ne, tu te zaista ne bih željela dovoditi u zabludu.

Što? Kad ste otišli?

Otišli smo.

Bez opiranja si pošla s njim? Kako je izgledao?

Bio je to mladić, ne suviše visok, neobično uobražen mladić uostalom, to mi se tad ukazalo, jer čitavu je večer proveo ne okrenuvši glatko lice ni lijevo ni desno, nikome oko nas ne udijelivši pogleda.

Je li vas tko vidio dok ste hodali gradom?

To ne znam, ali bili su tu, naravno, noćni šetači pasa, pozornici koji su skrbili o važnim zgradama, o muzičkom paviljonu na Zrinjevcu u kojem se ponekad nedjeljom održavaju koncerti, što u meni uvijek izazove pomisao da će se odnekud pojaviti malac u mornarskom odijelcu koji štapom tjera obruč. Bili su tu pripadnici gay zajednice u potrazi za utočištem u zrinjevačkom grmlju, a i muškarac i žena, on se odjednom spustio na koljena i prešao dlanovima preko njenih listova. Onda mali pjegavi izvoščik u prekratkim hlačama…

Izvoščik?

I ne samo jedan, nego mnogi izvoščici! Pod šilt kapama s kraja su na kraj grada prenosili tajanstvene poruke. Zatim čovjek koji je upravljao poštanskom kočijom.

Kočijom?

Da, poštanskom kočijom koja se polako kretala strmim putovima, dok je odjekivala postiljonova pjesma i širio se miris limuna, dakle krajolikom koji su tumači te knjige, u kojoj se također pojavljuje čovjek koji upravlja poštanskom kočijom, odgonetnuli kao imaginarni Napulj. Zatim mljekari i taksisti…

Je li se taksist okretao prema vama na zadnjem sjedištu?

Taksist? Taksist, premazan svim mastima imao je, bez sumnje, stanoviti pregled nad razvojem situacije od točke a do točke b, a sigurno taj čovjek postoji i danas, na taksi stajalištu kod Glavnog kolodvora, ili kod Arheološkog muzeja, možda na Kaptolu…

 

Bila sam, nekoliko puta, dovoljno sjebana i malo je nedostajalo, da ti to ispričam. Dovoljno si me sjebao, hoću reći. „Sjećaš li se, dragi, one večeri kad si bio… a ja sam bila, kao, u kinu…?” Jer žena, trčeći za jednim muškarcem uvijek naleti na još nekog na svom putu, zar ne? Mislim, ako baš nećemo priznati da se sve dogodilo da bi jednog dana moglo biti zamijenjeno za čas tvoje pažnje, mrvicu tvoje pozornosti…

Gnjaviš… Stigli ste u stan.

Tu se malo zbunio, jer nisam mu dala da upali svjetlo, ne želimo da se izvana vidi da smo tu, grad je pun čudnih ljudi, zar ne, guraju nos u ono što ih se ne tiče, rekoh, iako su mi u glavi bile sasvim druge misli. Njega je osvjetljavala samo svjetiljka iz parka, svjetlo u kojemu sam ipak vidjela, po njegovim prsima kad je raskopčao košulju, da je još jako mlad. Teško se probijao između svih tih kutija koje nikako nisam uspijevala raspakirati, iako je prošla već i koja godina otkako sam uselila. Na kraju je jedva pronašao mjesto za sjesti na kauču zatrpanom stvarima koje sam istresla iz kofera, tek sam bila odnekud doputovala, i tražila navrat nanos nešto za obući. Tu više nije mogao izdržati, nego je upitao, to je vaš stan, jer i ja sam sporo napredovala, kao da sve to nikad prije nisam vidjela, hrpte knjiga u kutijama i rastvoren kofer a onda sam i zastala jer je mobitel zazvonio, javljao si se iz Frankfurta.

Pokupila si ga, što sad izvodiš?

Ako, dragi, misliš da se to može tako grubo nazvati, OK. Ja bih to više nazvala lukavstvom noći. Ti se trudiš dati svome glasu sanjiv ton, tamo u gradu iz kojeg je potekla filozofija oslobođenja, Marcuse, Horkheimer i Adorno, ma evo, već spavaš, laku noć, kažeš. Mi osvajamo korak po korak stana, između svezaka Leksikografskog zavoda i starih brojeva Vanity Fairea.

I sad je zgoda da se tvoja pjesma pomakne u privremenom počivalištu, a u daljini započne nedjeljni bruj zvona u slavu njene resurekcije.

Hoću reći, sad bi trebalo potražiti ključ koji će nam otvoriti put do pitanja koje je uslijedilo dok je zakopčavao košulju – jeste li sigurni da bi bilo glupo da vas tražim broj? Zaista bih tu željela proizvesti nešto kao poentu, no, hoće li to tebi biti dovoljno dobro, i, uopće, dovoljno?

Osim ako se, možda, možemo pozvati na onaj trenutak u kojem je on stavio ruku na moj obraz, ako je uopće bilo tako, ako mu nisam ja u tome pomagala, ako nisam ja bila ta koja ga je vodila, ako ga nisam uzela za ruku, čija je nadlanica bila osuta glatkim maljama, oduzela mu cigaretu, kako bi mogao opustiti zgrčene prste, prste gibljivih zglobova koji su se istegli iz mekog dlana, i ako nisam tu ruku privukla do svoga lica, netremice ga pri tom gledajući. Jesam li mu možda sama pokazala što s njom činiti, zamahnuvši prema finom licu tog mladića, ali ono se ni tad nije okrenulo ni lijevo, ni desno? Kao i uvijek, nezahvalno je tvrditi tko je prvi počeo, osim toga, ubrzo je zamahivao još samo on, kleknuvši lijevim koljenom s mog desnog boka, i desnim s lijevog, izgovarajući riječi koje ne bih sad ponavljala. Vjerojatno su to bile riječi.

Udarao te?

Ne, mislim da je to bila više mogućnost da iznad sebe, u svjetlu koje se počelo naslućivati izvana, neko vrijeme promatram njegove stisnute vilice po kojima je crna brada izbijala tako brzo, da je u tih nekoliko sati, koje smo proveli zajedno, postala plavocrna. I nastavljao je precizno spuštati dlanove na moje obraze, a u nekom trenutku morala sam podići ruke i saviti laktove i šake oko glave…

Uplašila si se?

Ne, više sam se pitala zašto zapravo tu i tamo ustaje, da bi napravio nekoliko koraka, čujno dišući, i ne frustriraju li ga te stvari oko nas, sprečavaju li ga da ode do kuhinje, upali svjetlo i tamo među kuhinjskim priborom potraži neku pomoć za posao koji je već postajao pomalo naporan. Čelo mu je bilo orošeno, osjetila sam to kad bi se ponovo spustio k meni, jer naravno, nije pokušavao ništa uzeti, saginjao bi se k meni i nježno razmicao moje laktove koji su se dizali prema glavi, i neprestano onamo vraćali, pa sam u jednom trenutku ipak morala pokušati odgurnuti njegovo tijelo nogama…

Udarala si ga?

Ne, bio je to više pokušaj da sve na trenutak prestane, da nekako razaberem, po svojstvima razvrstam naše pokrete, jer više se nije znalo otkud dolaze i koji im je smisao, iako taj moj pokušaj možda nije bilo najbolje shvaćen, jer počelo je tu bivati sve više nogu i ruku, nogu i ruku za nekoliko tijela, koje su me se dohvaćale umnažajući se brzinom Aliena.

Boljelo te, ljubavi?

Pa… ipak je bilo najbolje da pod tim tijelom, vrlo delikatno razvijenim uostalom, ostanem koliko je moguće nepomična.

Boljelo te?

Ne, bio je to više neki šum u ušima, šumna praznina, osjećaj da kroz te uši više ništa neće ući u moju glavu, ali kad je zaustio, voliš to, zar ne, shvatila sam da je sve varka, čujem odlično. Njega kao da je vlastiti glas trgnuo, pa je prestao sa svim tim, i samo se njegovo tijelo još neko vrijeme gibalo, a zatim je i to prestalo.

Nekoliko je trenutaka vladala tišina.

„Mislite da bi sad bilo glupo da vas tražim broj?” upita dječak čija je tamna kosa razdjeljkom bila prebačena s lijeve na desnu stranu glave.

 

Glupo bi bilo, točno, ali pjesma bi bila bolja.

Već je bilo jutro, i morala sam ga zamoliti da ode, a ja sam još nekoliko trenutaka ležala budna, a zatim sam zaspala. I još čitava dva dana provela sam u kući, a onda sam oprala kosu, pustivši da mi padne preko lica, a zatim pošla u parfumeriju u kojoj sam počela razgledavati pudere, skupocjene pudere, pa kad sam na kraju odabrala, prodavačica mi je pružila zamotuljak kao neku nagradu. Kad si se vratio, mogao si se samo diviti mom odmornom licu na kojem su neka, svima nevidljiva mjesta, distingvirano poprimala boju ametista.

 

I nisam ti to ispričala, bojala sam se da bi mi uzvratio istom mjerom. Da ćeš se nekamo otisnuti, i tko zna gdje bi sve to moglo završiti. Ako ćemo pravo, stoljetna me groznica tresla pri pomisli da bi mogao što samo i naslutiti. Tako je moj izlet u Sax ostao smiješan način da se provede noć. O prijevari je, naravno, bila riječ. Osveti. Ljubav, izdaja, osveta. Osveta, u kojoj je nešto pošlo krivo. Osveta koja to nije, jer nemaš pojma da se dogodila. Osveta je jelo koje treba jesti dok je vruće. Vruće, ako imate hrabrosti za posljedice.

 

Ali sad, dok sjedim na kauču podvijenih nogu, i sve je već svejedno, neću ti reći ništa. Znam kako bi se ta priča još jednom mogla okrenuti protiv mene. Čujem kako joj lomiš kosti i ona se u tvojoj ruci osipa kao suhi kolač od bjelanjka.

 

Sve što mi se ikad dogodilo već je kod tebe. Doktor. Jednoruki učitelj violine prerušen u instruktora tenisa, ministar koji je spravljao torte, bijelih ruku s crnim madežom na nadlanici. Norvežanin lanene kose, potomak Leifa Erikssona, zvanog Sretni, a možda i brata mu Torwalda, koji je do obale Hvara doplovio drakarom razjapljenih čeljusti, orijentirajući se po pticama i valovima, proučavajući noću Haukovu sagu. Kasnije, puni smo krvi s njegova mača i ljubičastih latica otrgnutih bijegom uplašenog puka. Nestane on s prvim vjetrom koji je napeo križno jedro, odnoseći sa sobom sve što je na otoku bilo vrijedno.

Rasparač, kvartovski alfa mesarski jebač. U stražnjoj prostoriji valja plećke i butine. Kad iz nje iskorači, držeć’ nož kojem je oštrica na vrhu zadebljana i uzvijena drčno kao falus boga Hermesa, pratitelja duša u podzemni svijet, zaštitnika putnika i varalica, svatko ispusti uzdah divljenja. Tlači ga klijentela, odvratne babe masne kose što su sobom donijele smrad svojih odurnih jastuka, žene u četrdesetima, što su preko trbuha navukle trenirku, pa k mesaru koji golom šakom krši ovce i volove.

„Može i meni jednako?” tepa danas jedna, kad vidi komade mesa koje on trpa u flajš mašinu kad zatražim mljeveno.

„Pa, može slično… ali jednako nikako”, mumlja on.

„Mislila sam, da sve odjednom, da bude brže…”, shvaća. Odlazim.

Za minutu, dvije, u liftu, zaprepastim se kad u ogledalu ugledam svoje blijedo lice iznad crvenog kaputa, prihvaćenog samo debelim crvenim remenom iz Siene. Poniknem pogledom djelić centimetra, kao Clive Owen u jednoj od zadnjih scena Closera.

 

Moje su priče kasnije u onome što pišeš.

„Nisu li priče moje?” pitam.

„Mislio sam da su to naše priče”, kažeš. Tim gore. Pronosiš ih Cvjetnim trgom, razotkrivaš nježne tajne moje ljubomore. Unosiš ih u polumrak kafića. Ulaziš kao da si baš ti onaj tršćanski dvometraški centurion, crne kose i crnog brka, koji je u grad ujahao na Harley Davidsonu, pa prebacio šljem s poprečno postavljenom perjanicom na moju glavu, da mogu sigurno jezditi novoosvojenom provincijom dok njegove slabine ispunjavaju moj trbuh. Prilaziš stolu, prate te pogledima, da, ti si taj koji nosi gladius hispaniensis, najduži od mačeva. Tih je mačeva, prema predanju, Scipion od kartažanskih kovača naručio za svoje vojnike čak sto tisuća, uz obećanje da Kartagu neće razoriti.

Kartažanski kovači kuju sto tisuća mačeva za vojsku Scipiona Afričkog.

Tako Kartaga bijaše razorena.

Ja odavno pred tobom nemam tajni. Nema u meni otrova ni za lijek.

Nisam to tako, nekad, zamišljala. Drukčije si govorio.

Osjećam oko sebe prisutnost tih drugih žena kojima si dopustio da se provuku u našu priču. One se po njoj kreću kao da je njihova.

Pozvao si ih u ono što je bilo one noći. One noći. Mnogih dana. Dovabio si ih opisom svog rebra. Druge su žene razdražene tvojim glasom, koji izgovara riječ pička. Pička. Sad im se čini da su se kapljice znoja u tvojim pazusima nakupljale baš za njih. U onom ružnom hotelu.

Da si baš za njih nosio opasač od uskih bakrenih pločica o koji je okačen samo bodež.

Postojanje naših priča otvorilo je prostor postojanju vaših. Dao si im da zavire u moju dušu. Sad ti one žele podastrijeti svoju.

Dugo već čekaju da netko u njima potraži ono čega tamo ni nema, dragi. I već si sav nepomičan kao Djed Mraz, lica prekrivena šećernom vatom tih ispovijesti.

Znala sam da će se sve to nekako okrenuti protiv mene.

Bespigmentna lica lebde nad nama. Oči suhe kao kostrijet nad našom su posteljom. Oči slijepe kao u štakorice, vodenaste poput plika, mutne poput plikovita žulja, plutaju prema tebi. Omamio si ih svojim bedrom koje se preko cijele stranice približava mom krilu.

Jasno ti je što se događa, ali, što ti tu možeš. Vaše intime hrle jedna prema drugoj tlačene zakonom spojenih posuda.

Osjećaju, da ih ti razumiješ. Među vama se zbiva čudo razumijevanja.

Govoriš.

Crijevne im se priraslice miču u tekućinama.

Slušaš.

Kožure im se stvaraju iz ovojnica unutarnjih organa, dok u njima traju zatajene upale.

Gledaš.

Moja duša treperi sitno kao mala svjećica.

Mala svjećica, lumin, lučica, dušica, tako je zovu.

Primiče ti se tetovirano rilo.

Lumin.

Očnjaci im rastu neprestano, dok im se na jeziku rastvara zelena pupavka samo u onom epifanijskom djeliću sekunde u kojem ekskrementi počinju napuštati tijelo, a koji, međutim, izmiče dovođenju do pojma.

Lučica.

Vaše se nosne šupljine otvaraju za oslobođene molekule, koje ondje zriju u grozdove.

Dušica.

Tjelesni im se otvori glasaju radosnim odvajanjem jezika od nepca.

Tvoj je dlan na korici knjige, na naslonu stolca.

Lučica, dušica, koja se užiže jednom na godinu, o smrtnome danu.

Još si nešto imate reći.

Zubi im probijaju gornju usnu i vrhovima dopiru do kapaka. Kapci su im stisnuti u zvukovima koje ispuštaju čas prije no što mrak stoljeća među njih zavitla brončani list.

Nasmiješ se.

Lučica koja dogorijeva na dalekim mjestima.

Dlake im rastu unazad u prorupljeni vrat. Plinovi napuštaju mliječne žlijezde. U potrbušnicu se vraća u krug svijeni rep. U tlu ostaje udubina od trupla koje se valjalo u onome što je jučer u sebe primilo.

Na grobovima nepoznatih.

Šutite.

Glava im je puna masti i ušne im školjke stružu po zemlji dok vise ovješene o stražnje noge. Želudac im se dijeli na tri polovice.

Ustajete.

Iz želuca se prosipa žir, sitni kralješnjaci, već nadjevene kobasice, kokošje krilo i prsti.

Sitni im crvići cure iz procjepa među papcima.

Odlazite.

Njihove čekinje vriju pokraj tebe kao kirvajska kotlovina. Zdjelične kosti, hrskavice i kiseline kruže tjerane kopitom kuhara čiji je svaki djelić tijela nabijen krvlju. Vagine i guzne rupe, koje su se do maločas glasale radosnim odvajanjem jezika od nepca, isparavaju se iz kotla u kojem se kuha sapun.

 

Da… skoro te optužih da si mi oduzeo ljubavnike, život, priče. Ali, prava je istina, jedan sam ti svoj stari dnevnik, onaj o pokvarenom doktoru, sama dala. Evo, dragi, mog života. Za tebe. Želiš čitati? Stvarno? I ja želim. One druge si sam uzeo. Ali dobro, kad si ih već uzeo. Ni to nam nije bilo dovoljno. Tebi nije bilo dovoljno. Recimo da su zatim došle te stvari, koje su bile loše za mene. Kome od nas nije bilo dovoljno? Počeli smo smišljati nove, žudjeti za njima sve jače. To smo bili.

 

Ne telefoniram ti.

Ovaj put ne, jer sad znam da sam ti sve vrijeme samo pomagala da me izdaš.

Sjedim na kauču, podvijenih nogu, dok ti voziš prema svojoj kući, i već si stigao, još uvijek ljutit zbog toga što ne mogu podnijeti nešto tako beznačajno kao što je činjenica da si jedne noći, dok sam ja lutala gradom, ležao u sobi pokraj nepoznate žene.

U mojoj sobi je tišina, samo prigušen zvuka automobila koji promiču u dubini, pod prozorom. U njima su ljudi koji se vraćaju s posla. U njima se događaju umirujuće, sitne stvari.

 

Ali dobro, dragi, kad smo već kod toga, kod tvojeg i mojeg, s čim ćemo odsad morati malo opreznije, još ovo, pa dosta. Ti uopće nisi znao da postoji nesanica prije nego što si mene upoznao. Nesanica, to je kao kad nemrtvi pohode neusnule, a oni im pružaju vratove, jednostavno. Bio si iskreno začuđen, dragi, kad si vidio u kakav se ritual može pretvoriti obuzetost nesanicom. Tijelo koje je sačuvalo djetinji oblik, tanak gotovo kao biljni, oklijeva oko kreveta s čašom u ruci. Mala bijela pilula približava se jeziku. Tijelo liježe na postelju. Zatim se pokrene.

„Ne, noćas neću zaspati.”

Sjedali bismo u auto i tražili neko mjesto na kojem još ima života.

„Ksenija, ovo se neće dobro završiti”, govorio si.

„Okej, dobro, nemoj sad… samo da se to ujutro na meni ne vidi”, nasmijem se.

Ujutro haljina mora savršeno pasti niz tijelo, i bude tako, jer iz njega je noću ionako isisan svaki suvišan gram.

Erotika insomnije. Pavor nocturnis. Srkao si moju bespomoćnost kao mačka iznutrice. Makni se od žene koje ne spava, htjela sam ti reći, ta je spremna na sve. Zna što je najgore. Bila je tamo. Nema tu pomoći, stog’ svejedno joj je. Sve je dopušteno. Malo toga je nedopušteno.

Otkad zna za sebe želi biti što sličnija drugim ljudima, ali uvijek nešto iskrsne.

 

Koliko si ono imala godina, Ksenija, kad su te prvi put odveli doktoru da dobiješ nešto od čega ćeš, zaboga, zaspati? Sedamnaest. Putovala si po Grčkoj, a noću, iz hotela Kapsis, osluškivala si Solun koji je tutnjao ispod tebe. Kroz zavjese se probila zora. Nisi spavala.

U Ateni, usporena od solunske nesanice, kupala si se u bazenu na krovu hotela, dok se bijeli grad prostirao ispod tebe. Adresu su ti dali na recepciji. Sluškinja ti je otvorila vrata. Stan liječnika u koji si zakoračila bio je polumračan, s crnim lakiranim vitrinama u kojima se ljeskalo staklo, s tepisima i dubokim vazama. Zaustavila te tišina koja je odjednom zavladala, osim što bi se, svaki put kad bi bljesnuli kristalići svijećnjaka, začulo nešto poput malog rasprsnuća, kao da plamen prži prozirna krila. Zatim si začula korake. Dolazeći iz dubine sobe i on je bio u crnom, ledenih dugih prstiju.

„Why are you so afraid of the night… Xenia? Night is made for love…”

Mogla bi se zakleti da mu se oko usta stvorio oblačić pare, tako je taj stan bio prohladan.

„So, you don’t sleep… Why is it a problem?”

„I feel so tired… so guilty in the morning.”

Priđe ti za korak. Podigne ti prstima bradu da te podsjeti da moraš izdržati njegov pogled. Ali smetale su, te brze smrti, mala smaknuća svud oko tebe, pa moraš rukom zakloniti oči.

„Like I have to be awake, not to miss something… something that is happening.”

„But you would like to sleep, anyway? In spite of missing something?”

„I would…”

„When you come home, see your doctor. Until then…”

Pođe rukom prema ljeskavoj polituri stola, gledajući i dalje ravno u tebe, kao da će mu se ono što traži samo stvoriti u ruci.

„Tonight, you will take one, next day, you will cut it.”

Cut. Prozirni prsti prerežu ti zrak ispred očiju. Dopre s njih miris Eau de Cologne i apoteke, a studen iz nutrine košulje koja se odijeli od tijela.

Kasnije ode, visok, brzo se udaljavajući, pa razabereš kako u hodu vuče jednu nogu.

Nečujno se stvori sluškinja koja te pusti u hodnik, a zatim i na ulicu na kojoj nasrne na tebe drevna svjetlost. Ujutro se spustiš do broda lijeno, omamljena onim što je pustio da teče kroz tebe. Na brodu je mnogo mladih, koji putuju s vrećama za spavanje. Noć provode pod vedrim nebom, uspavljuju ih mirisi iz davnine. To je nekad bio i tvoj život, ali sad im više ne pripadaš.

Jer tvoj se život tada podijelio na dva dijela, a nijednom nikada nisi razabrala smisao. Prije nesanice. Nesanica.

„Stvarno, nikad nisam o tome razmišljao. Ali kako to osjećaš, kad ne spavaš, reci mi”, pitao si.

Kao da su sve stvari ostale bez sjena, nema blagih sjena, tamnih sjena. Krećem se između golih ružnih stvari. Ne vidiš kako sam i ja ružna?

I sad je već jasno, kaže Alfred Adler u Individualnoj psihologiji, da se tip osobe koji dospijeva do nesanice može opisati sa „zaprepašćujućom sigurnošću”: nepovjerenje u vlastitu snagu, visoko postavljeni slavoljubivi ciljevi, strah od odluka; istovremeni nagon za umanjivanjem vlastite vrijednosti i samoljubivost, kao kod hipohondričnog i melankoličnog držanja.

Nesanica je klasičan psihološki simptom, konverzija u širem smislu. Palijativna sredstva nekad su efikasna, češće ne. Nesanica je, za Adlera, spona u lancu svake nervozne životne metode. Ona je prepreka u pacijentovu životu, ona ga sputava u svemu, ali on osjeća da za nju ne snosi baš nikakvu odgovornost. Nesaničar visoko cijeni san. Nijedan liječnik, nastavlja Adler, neće podcjenjivati značaj sna, ali, tko ono što je samo po sebi razumljivo tako pretenciozno stavlja na prvo mjesto svakako smije biti upitan o svojoj namjeri.

Nesanica, masterpiece nervoznog karaktera.

Cilj liječenja je da se nesanicu spozna kao sredstvo, a ne zagonetnu sudbinu.

 

Ponekad te ono što pročitaš tako uplaši da baciš knjigu iza tatine police, u najdublji mrak. Zatim je ponovo vadiš, knjige se nagomilaju na stolu, izazivaju te i plaše istodobno. Ali uvijek nekako propuštaš odgonetnuti, što ti je nesanica imala reći.

Strah od noći ispretura ti život, ali život se onda ponovo sastavi, sav od djelića, baš onako crooked. Tvoj novi život. U novom životu dan ti samo ponekad svane da bi u nj otvorila naspavane, vedre oči.

Drugi put, sva se težina prethodnog samo prevali u sljedeći. Dižeš roletu, razmičeš zavjese, a vani dan sjedi na grani kao gavran.

Živiš od dana do dana. Prilagođavaš se novom poretku stvari. S čim u mislima možeš usnuti, s čim nikako ne. Samo ti ne smije ni do čega biti jako stalo. Zbiva se prevrednovanje svih vrijednosti, u potrazi za malo sna. Važne stvari, one za koje si mislila da su važne, zamisli i ambicije, moraju otpasti jedna za drugom. Jer, sebi više ne možeš vjerovati.

Učiš hodati. Imaš 17 godina. I to više nisi ti.

„Ali to možda samo znači da tvoj život neće biti banalan, kao životi tolikih ljudi oko tebe”, kaže tata.

Srce te zazebe od tolikih očekivanja.

Tvoja nesanica postaje obiteljska tajna. I nikad ne znaš kad ćeš uhvatiti brzi pogled, ispod oka, koji bi izmijenili odrasli kad su mislili da ne gledaš.

 

Ali onda ipak, s godinama, dok se na oknu rađala ledenica jutra, shvatim da postoji trenutak kao stvoren da me ispuni mliječna praznina sna.

„Ksenija, ne možeš zamijeniti dan za noć”, govore mi.

Ali, sad je kasno. Već sam naučila i što je snaga slabih, i kako iz nje izvlačiti korist. Da, postoje bića, ljudi skoro, tumaraju noću baš kao i svojim životom danju, ne znaju kamo su krenuli, odahnu kad nikamo ne stignu.

 

Tako sam svojim životnim spoznajama dodala još jednu. Muškarac s kojim ću jednog dana živjeti mora biti onaj uz kojeg ću moći usnuti. To nikad nisi bio ti. Puno si tražio. Tebi su bili namijenjeni moji bjesovi, noćna jurnjava do apoteke, napici koje sam spravljala. I to rasulo koje si gledao, gotovo ne vjerujući svojoj sreći, kao da je baš za tebe bilo sačuvano. Možda i jest, samo je prije toga trebalo vlastitu dušu cijeli život izbjegavati.

Frajeri su se počeli dijeliti na one za dan i one za noć.

„Za dan i za noć?!” pitao si.

Muškarac uz kojeg ću usnuti onaj je koji neće od mene ništa tražiti.

„Tebi je potpuno svejedno što će netko tražiti od tebe, bitno je ono što ćeš ti tražiti od njega”, nasmiješ se.

„Daj… slušaj”, rekoh.

„Dobro, OK… a za noć?”

Oni su morali u mene unositi nemir, kao borci s bikovima u Pamploni… nasmijem se i ja. Ali morali su ispariti na vrijeme… kužiš? Samo, nisam ih se uvijek uspijevala riješiti, kad po svemu padne pepeo svitanja. Uvijek? Nikad. Bila je to priča za jednu noć, samo što je potrajala… koliko ono?

Hoću reći, ti.

Da, skoro ti rekoh, makni se od žene koja ne spava. Nisam. Jer nikad nitko nije tako precizno pogodio što to čekam dok čekam da između zavjesa zabijeli jutro, poput dugog trbuha obješene ribe.

„Čekaš, da prestaneš biti budna?” okrećeš se prema meni.

„Da”, kažem, ne pomaknuvši se.