Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

V. KLAUSTROFOBIJA

 

32.

Borisu je izišao roman. Ležao je na vrhu hrpe knjiga, ponekad bih ga otvorila i nakon nekoliko rečenica vraćala u policu. Puštala sam vremenu da mi ukaže na sve što on sa sobom nosi. Osjećala sam da to nije sve, ono što je pisalo među koricama, ali nelagoda je bila prevelika.

 

33.

Kad sam došla s ljetovanja, izvadila sam iz kofera haljinu koju sam nosila na moru i objesila sam je, na vješalici, na prozor. Sjela sam na kauč i promatrala kako kroz nju prodiru zrake sunca, koje u kolovozu počinju s našeg balkona nestajati sve ranije. Ustala sam i iz ormara izvadila bilježnicu u kojoj je bilo nekoliko starih dnevničkih črčkarija. Nastale su bile prije nekoliko godina, kad je Boris otišao iz redakcije. Dugo me tu nije bilo, ali sad sam počela pisati, a s bilježnicom na koljenima sjedila sam i kad su ptice zapjevale pod prozorom. Evo što je nakon toga ostalo:

 

Klaustrofobija

 

U Gajeti ugledamo gazdu. Jednom sam se tu nešto rasplakala, Boris je šutio, a on, širokih ramena kao da je nekad veslao, prosijed, nekoliko je puta pogledao prema našem stolu. Tako sam ga zapamtila, prije tri godine.

„Malo je ostario…”, kaže Boris.

Ali, nekako, svaku smo večer tamo. Danju se vozimo iz jedne uvale u drugu, a u suton nas usisava svjetlo i glasovi što dopiru kroz vrata konobe.

Uhvatim njegov pogled, napokon, jer ne žuri mu se. Okolnosti su zbunjujuće. Ni ja ne znam što bih, pa kad Boris ode po cigarete, ni on ni ja ne nađemo ni jednu riječ koju bismo izgovorili.

 

„Tko zna što ga čeka…”, kaže Boris, dok se pakira.

 

Kad je Boris otišao, život mi se raspadne. Nisam više izlazila prije ponoći. Tad se spustim kroz zbiti gradić, kroz teški zrak. Nekako se čudno krećući, čudno odjevena. U prolazu vidim njegova ramena u četverokutu svjetla. Zapravo, više nikamo i ne idem, nego sjednem u kafić, kuću, dvije ispod Gajete. Liznem sol s čaše margarite. U kafiću sam do dva, pola tri. Odlazim, ali ne pokraj njegovih vrata, to bi bilo previše, ne želim da me vidi, nego krenem na suprotnu stranu, okolo, kroz muk, između kamenih žardinjera iz kojih rastu palme i gorućih zidova kuća. Napravim cijeli krug pa se svojoj sobi naglo približim s bočne strane konobe, kratkom strmom ulicom. Jednom sam ga njome noću vidjela kako prolazi, nakon zatvaranja. U Gajeti sjede zadnji gosti.

Spavam do jedan, do dva. Zvuci ulice i novi dan u mene ulaze bezbolno, tako nije bilo odavno. Ići ću na kavu, čitati knjigu. U deset navečer još sam u odjeći za plažu, u tankoj tunici, kose mokre od slane noći. Sve se zbiva u prolazu, ali drukčije i ne može biti u paklu stiješnjenih natkritih prolaza, među odjednom puno žena koje poznajem iz Zagreba. U nekoj drugoj priči, ali ovo nije ta priča, naša bi dva pogleda sad bljesnula poput vatrena oružja koje visi na zidu u prvom činu neke drame.

Ipak, jednom, nestane struje, pa na stolove iznesu okrugle lampe poput balona i gradić kao da se otrgne, poleti, ljudi polude, traže se, sve je nesnosnije kako odmiče ljeto, ali mrak je, i u mraku naletim na njega.

„Gdje vam je dečko?” izgovori i uhvati me s dva prsta za rame, kao što bi se uhvatilo malo dijete.

„Mora raditi… otišao je”, promucam. Odem.

Po sobi hodam na vršcima prstiju, da ne pomutim tišinu, u kombineu boje mesa. U zoru me budi buka ispod prozora, meni nepoznati poslovi na rivi koja se budi. Priđem prozoru, zaokružim pogledom po moru još bez sjaja, bijelom nebu, krovovima.

Tu je sve, što mi treba. Uvlačim se u krevet.

Žaluzine danju ne otvaram. Prostor osvjetljava bijela kugla što je među zlatnim kljunovima drže dva crna staklena labuda. Iznad bračnog kreveta leži djevojka duge plave kose i rajskog lica, narumenjenih obraza i usta, u travi među slapovima. Krevet je pun dugovratih bočica i knjiga, i haljina koje odbacujem dok se uvečer oblačim.

Navečer sam opet na terasi u čije pukotine ulazi more. Kad prođem kroz kafić u toalet, neki tip, gol do pasa, s ručnikom oko vrata, poviče: „Ovo je najfinija gospođa koja je ikad pila kavu u našem lokalu.” Začuje se zveket čaša koje je konobarica odložila. Kad se vraćam, spotaknem se, prihvatim rukom za stolac, pa se presavijem unatrag da namjestim sandalu. Izlazim, a tip pođe za mnom. Sad je u crnoj majici, na ruci zlatni sat. Brat mu slavi rođendan, neću valjda odbiti jedno piće. Prepriječi mi put, a njegov trbuh ide naprijed nazad u blizini mog.

„I verujte”, kaže, povećavajući moju zbunjenost, „bićete ovde zaštićeni kao polarni medved…” Kosa mu je nauljena i začešljana od lica, puzi po jakom vratu.

Tipovi za šankom, njih trojica, keze se. Konobarica spustila glavu, pere čaše.

Priljubim se sasvim uza zid i iskliznem pokraj ruku koje je on, u pozivu, raširio. Na terasi kafića samo muškarac i žena koji na tren pogledaju u nas.

„Ne, hvala, stvarno…”

Tip se teatralno nakloni, a onda se ispravi i bez pozdrava mi okrene leđa.

 

Vraćam se u sobu, opet između latica oleandra i mačaka koje se prikradaju kantama za smeće. Jedna skoči, na tren je prednjim nogama ovješena o rub kante, zatim uzvije naježenim hrptom, propne se na napola spušten poklopac i stane grepsti crnu vreću.

Gajetinoj se terasi približavam s bočne strane.

Prigušili su svjetla, gotovo je za taj dan.

Iznose kašete, koje s treskom spuštaju na stol.

Zastanem.

Njegov lik se izdvoji iz tame. Priđem za korak. Ali podignem ruku samo do njegova ramena.

Poslije, jednim pokretom zgrnem s kreveta knjige i kreme i parfeme.

Plahta bljesne na mjesečini.

 

„Spavaš?”

„Ne…”

„Znaš koliko je sati?”

„Čitam. Što si danas radio?”

„Bio na plaži. Poslije sam u gradu vidio jednu ženu kako večera…”

„Vidio si ženu kako večera?”

„Sjedila je sama i večerala…”

„Svidjela ti se?”

„Ne, ne… sjetio sam se tebe.”

Šutim.

„Odjednom sam osjetio takvu nježnost prema tebi…”

Povučem na sebe plahtu, jer kroz prozor dopre srh vjetra.

„Vidio sam te kako sama sjediš… Zaboljelo me to, do kud smo došli.”

„Ti si nas tu doveo.”

„Ne, ti si nas tu dovela.”

Odložim knjigu.

„Što si ti danas radila?”

„Plivala do otoka. ”

„Jesi bila u Gajeti?”

„Jesam… sutra ću ti pričati, kad budem na kavi. Sad bih spavala. Sviće.”

„Spavat ćeš, čekaj još malo. Jako si umorna?”

„Znaš da ne podnosim… svitanje.”

„Nisam je mogao gledati.”

„Kupila sam kartu za Zagreb.”

„Kad sam ponovo prošao, neki tip je stajao pokraj njenog stola i nešto joj govorio.”

Svjetlost kugle pridržavane dvama zlatnim kljunovima izblijedjela je.

„Možda ipak nisam imao pravo kad sam mislio da trebaš… živjeti svoj život.”

„Naravno da nisi imao pravo.”

„Mislio sam da ćemo postati normalniji, da će nam biti lakše ako ne budeš tako prilijepljena uz mene…”

„Nisi baš takav demijurg”, nasmijem se.

„A samo se još više zaplićemo… Nevjerojatno kako se sve to zamrsilo.”

„Nazvat ću te rano popodne, dok budem pila kavu.”

Ustanem, privučem žaluzine, soba utone u mrak. Ugasim svjetiljku.

 

Spremim bilježnicu natrag u ormar, i završi ljeto.

 

34.

U jesen, iako je bila sunčana i vruća, učinilo mi se da jedno drugom prilazimo dugim putem punim blata. Ali uskoro sam morala sebi priznati da je Boris, koji se s mora uvijek vraćao odmoran, živahan, budio se nevin kao malo dijete i grabio prema Cvjetnom trgu da čuje što je novo, sad bio toliko živahan da je bilo jasno da noge iz blata izvlačim samo ja. Oslobodila bih s mukom jednu, da bi druga propala još dublje. Borisov put bio je kratak: iz haustora firme, pa za ugao, gdje bi ga dočekalo mnoštvo Cvjetnog trga.

 

Tu je svaki dan bilo puno ljudi, kao i uvijek u rujnu. Svi su bili sretni što opet vide jedni druge. Bili su tu i hrvatski pisci. Uopće nisu izgledali kao da ne žive, zato što pišu. Tata i onaj kojeg je citirao bili su u krivu. Život pisaca činio mi se sasvim zgodnim. Boris je sad gotovo uvijek, kad bih ga nazvala, bio na nekom sastanku koji se održavao u prostoru punom žamora. Bili su to različiti razgovori o poslu. Odvijalo se to ovako: ljudi su doma pisali knjige, više od polovice tih ljudi bile su žene, a zatim su počinjali razgovori o tim knjigama. Bili su tu i planovi za sljedeću godinu. Često su se počinjali raditi baš u trenutku kad bih nazvala. Čak i petkom popodne. Nemoj još dolaziti, cijeli tjedan nisam uspio sjesti s direktorom, a važno je, sad je slobodan, brzao je Boris.

Plan koji ćete raditi, osjećam, mršti ti obrve, to je zato što ja zovem, ali i rasteže ti lice u osmijeh koji ne možeš suspregnuti, a zatim više i ne pokušavaš. Od pomisli na plan oči ti plivaju kao na ulju. Veseliš se planu. Ali direktor iznenada ne može, pa se sve prebacivalo za neki drugi put. Sjedamo u auto. Dok voziš, lice ti nije uprto naprijed, nego malo ulijevo. Vidim samo tvoj čas napeti, čas ravnodušni zatiljak. Podignuti ovratnik jakne. Misliš da kroz njega ne vidim tvoje zadnje namjere.

„Moram kući”, kažeš. „Mater mi je došla iz Dalmacije, a mene nema već danima…”

 

Gledala sam na televiziji forenzičke serije, nastavljale su se jedna na drugu do duboko u noć, jela sam kekse iz kutije. Fran mi je pokazivao slike metroa iz svjetskih metropola. Skidao ih je s interneta i pohranjivao u poseban fajl.

„New York… London… Budimpešta…”, govorio je. Metro je imala i Sjeverna Koreja: na zidovima su bile slike veselih ljudi, vesele pjesme stupale su iz zvučnika. Obilazila sam dućane i, usprkos odluci da neću ništa kupiti, vadila karticu. U samoposluzi sam kupovala samo dugotrajna mlijeka s datumima siječnja. Siječanj je bio daleko, ali opet ne previše daleko, tek nekoliko mjeseci, i dok sam promatrala crno otisnut datum pun mravljih nogu činilo mi se da dani samo što nisu postali duži, da, osjetno duži, i samo što nije nastupila moja polovica godine. Kad dolazi ljeto. Boris je rekao: „Tako smo dugo zajedno…”

Šutjela sam.

„Dali smo jedno drugom sve što smo mogli…”, nastavio je.

„Kakve su to glupe priče?”

„Nisu glupe priče. Koliko sam ti to već puta rekao, ali ti se praviš da ne čuješ.”

Pravim se da ne čujem. Šutim, pa se vozimo kući.

 

35.

Sanjala sam da se prepirem s mamom. Ona je službenica za koju popunjavam neke formulare. Ljuti se jer ih nema dovoljno. Šalje me „u knjižaru” da ih kupim. Nađem se na brežuljku punom obiteljskih kuća. Na jednoj piše „Kupaonica”. Uđem. „Kupaonica” se sastoji od mnogo prostorija popločanih turobnim oker pločicama, dugo idem iz jedne prostorije u drugu, tišina je, kao da me vodi neki gluhi šum. Osim što povremeno vidim kadu, praznu i čistu, nema drugog znaka da je to kupaonica. „To su kade kao u pravoj klaonici”, pomislim. Shvatim da sam krivo pročitala, to je „klaonica”, ne „kupaonica”. Sad pozorno gledam, jer znam da će se na pločicama uskoro početi pomaljati otisci krvavih dlanova. Iz jedne kade provirilo je nešto, to su dvije blijede podlaktice s bijelim prstima prekrižene u slovo x, kraj mene se na podu stvorila mala životinjica, kao sićušan puh, pokazala sam ga prstom, čovjek je rekao, neće ti on ništa, on je mali, i otišao u WC čitati novine, hlače su mu već bile spuštene do koljena, puh je upuzio ispod kade, a kad je izišao na drugoj strani počeo je rasti, uskoro je bio velik kao ja, počeo se smijati, ja sam počela trčati, kad sam izišla opet sam bila na brežuljku s obiteljskim kućama, ali sad su ispred njih sjedile obitelji, obični ljudi, pili su pivo. Tu je bila žena u plavoj haljini.

„Hoćete li da idem s vama?” upita.

„I vi idete u tom smjeru?”

„Ne, samo da vam pokažem put.”

„Onda ne treba”, kažem. Odlazim.

Neke psihoanalitičke teorije kažu da je najbolje objašnjenje sna ono koje vam prvo padne na pamet kad se probudite. Ali moja je glava bila prazna.

Pohitala sam pod tuš, pa na tramvaj, pa na Cvjetni.

Odlučila sam Borisu ispričati san, ali umjesto toga pitala sam: „Hoćeš li me odvesti doktoru?”

Zapravo sam htjela reći, sjedi mirno tu kraj mene, ili još bolje, idemo odavde, previše je ovdje ljudi, njihov smijeh mi para uši. Ipak, nisam bolesna, radi se samo o rutinskoj kontroli, na koju kasnim tri godine. Ali Boris je ustajao od stola, odlazio u ured, vraćao se, telefonirao, javljao se znancima, smijao se u slušalicu. Zatim bi se nečega sjetio pa bi opet telefonirao.

„Rekao sam da te ne mogu voziti, Ksenija”, rekao je, „znaš da imam sastanak.”

Otišao je u susjedni kafić, on i neki tip sjeli su za stol. Pločnici su bili krcati prolaznicima, neki od prolaznika bile su žene. Držali su sastanak. Trajali su tu i drugi sastanci, svi su stolovi bili zauzeti, za njima su sjedili ljudi koji su se bavili pisanjem, novinarstvom, izdavaštvom i kazalištem, a i raznim kombinacijama svega toga.

 

36.

„Dobro, buš išla, drugi put, kaj sad…”, rekla je Jasminka.

Nismo se vidjele dvije godine. Nije nam trebalo dodatnih riječi. Kad smo se srele oko tri popodne baš sam pokušavala otići s Cvjetnog. Krenula sam Bogovićevom, ali umjesto na Trg, na tramvaj, krenula sam Gajevom, skrenula u Teslinu.

Jasminku sam srela kod Westina. Nismo imale nikakva posla, pa smo pošle na kavu.

„U Kavkaz?”

„Na Cvjetni…”, rekoh s olakšanjem, pa sam joj se mogla posvetiti: „Kako to da si vani?”

Bila je kod odvjetnice.

„Ne znam kaj bum s mamom…”, reče.

Jasminka živi od prodaje roditeljske kuće. Novac se brzo topi. Mama ima neku penziju. Smatra mama da joj to nije dovoljno, pa želi prodavati zemlju i dionice koje su im ostale. Jasminku to plaši, pogotovo sad kad najavljuju za jesen veliku svjetsku ekonomsku krizu.

„Sam to bu vani brzo riješeno, a kod nas…”, frkne prezrivo.

Kad idu na skupštine malih dioničara, ne smije mamu ostaviti samu ni koliko da ode na zahod. Kad se vrati, mama već s nekim pregovara o prodaji.

„Za koga da čuvamo?” pita mama. „Ja sam stara i bolesna, ti si boležljiva, umrijet ćemo…”

„Dobro, imaš ti možda nekih spoznaja o tome kad ćemo mi to… Da i ja znam, da se pripremim”, pita ju Jasminka.

Moja najbolja prijateljica Jasminka bila je u jednoj od svojih heklanih končanih majica iz osamdesetih. Nekad je bila bijela, sad je posivjela. Mnogo nove odjeće ja sam od nje dobivala dok smo studirale, kad bi sezonski čistila stan i rješavala se stvari koje je nedugo prije kupila u Italiji. Istraživala sam njene ormare. Bilo je tu cipela zagrebačkih obrtnika, kostima iz Maxa i Nataše. I, najljepše od svega, krzno bijele polarne lisice zelenih očiju, zvale smo je Fox fatale. Dok smo studirale, u socijalizmu, roditelji su joj bili ugostitelji, a moja Jasminka vatrena Hrvatica. Čekala je dolazak kapitalizma. Išla u crkvu. Kapitalizam je bio bolji i zato što su ljudi u njemu vjerovali. U vezi sa svim tim ponekad bi frcnula iskra između nas, ali ne bi to dugo trajalo.

„Kad socijalizam bu propadao, ja ću ga samo ovak’ malo pogurnuti”, govorila je, ljupko odižući nogu od zemlje, uperivši vršak fine sandale nekamo pred sebe.

Ali teško smo mi mogle bilo što pogurnuti, jer smo najradije išle u Palainovku i Staru vuru i ljetovale na Hvaru, a na plažu, na Stipansku ili na Svetog Jerolima, odlazile u tri popodne. U pet ujutro, vrativši se iz diska, sjele bismo na krevet između razbacanih stvari i prije no što bi legle spavati mazale se kremama za poslije sunčanja. Svanulo bi, iz naše sobe još su dopirali veseli glasovi. Žena koja nam je sobu iznajmila ustala bi i hodajući terasom mrmljala sebi u bradu. Jasminka bi povirila kroz prozor.

„Što kaže?”

„Cure, cure, kak’ se možete tak’ opustit?” prasnula bi Jasminka u smijeh.

Potencijalni Jasminkini dečki trpjeli su testove pune zamki, usmjerene na jedno: postajanje Jasminkinim muževima. Kad smo apsolvirale, obuzela ju je malodušnost. Neće se mlada udati.

Dok smo s terase njene kuće promatrale trešnjevačke krovove, rekla je da voli jesen.

„Ona pokazuje da i ono što stari može biti lijepo i dostojanstveno”, objasnila je.

„Nisi normalna…”, rekla sam.

Osamdesetih, Jasminka je kružila Zagrebom u potrazi za lijepim stvarima.

„Imam posla”, objašnjavala je svoja izbivanja mami koja je vodila obiteljski biznis, namijenjen žiteljima Trešnjevke i donekle sezonskim radnicima iz Bosne.

„Da nemaš novaca, ne bi imala ni posla”, govorila joj je mama.

Obiteljski posao počeo je opadati početkom devedesetih. Nestalo je sezonaca, a otvorili su se i zanimljivi lokali koje su čuvali momci u crnom, s crnim naočalama. Jasminkina mama, bivša ljepotica koja je stajala za kasom, i kuharica koja je u borosanama kuhala dva jela dnevno u usporedbi s njima nisu imale šanse. Sad je mama već stara i sprema se u dom. Ali uglavnom sve to nikad ne uspijem čuti do kraja, jer, o čemu god pričale, Jasminka se u jednom trenutku sjeti nekog novinskog članka, od jučer ili od prije pet godina, i stane ga secirati riječ po riječ, pametno, oštroumno i nepotrebno. Ta je navika nije napustila od vremena kad je, bez moje pomoći, rušila socijalizam.

Sad spomene Borisov roman.

„A najtužnije mi je bilo…”

Ali tu zastane, jer morala mi je ispričati što misli o kritici koja je o njemu izišla u nekim novinama. To se nije dalo odgoditi, ni prekinuti. Ništa što bih ja mogla upitati nije bilo važnije. Ponekad je naprosto morala istjerati svoje. Jednom, na faksu, započnemo razgovor o tome zašto studiramo filozofiju. Jasminka tvrdi da to nitko od nas pojma nema.

„Ja znam. Za mene je to vrsta literature”, kaže Martina.

„Ja sam rekla da ne znam”, kaže Jasminka.

Znači, i taj je odgovor zauzet.

„Ja sam upisala jer me zanima”, kažem. Ali to nije dovoljno.

Mogla sam reći da je baš to dovoljno, jer svi smo pomalo lijeni, pa nam je bolje pročitati što su pametniji i marljiviji od nas rekli. Osim toga, filozofija tješi. Iako, kao tješiteljica, uvijek mi je bila nedovoljno egoistična. Ništa od toga nisam tad rekla. Malo sam se bila tvrdoglavila, ne znam zašto, jer bila je Jasminka jedina osoba kojoj sam mogla reći sve.

Prije nekoliko godina, nakon meandriranja po starim novinama, neke je zgužvane izreske izvadila i iz torbice, rekla mi je da joj je umro tata. Nekoliko mjeseci ranije. Sjedile smo u kafiću ispod Borisove firme. Tata je imao grozan tretman u bolnici. Liječili ga od bronhitisa, umro je od raka. Ali ja je više nisam mogla slušati, Boris je sišao i stao me požurivati. Stolom je plovila flota od zgužvanih novinskih stranica. Boris nije imao puno vremena.

Jasminku je njen tata obožavao i time joj uništio ostatke osjećaja za napornu stvarnost. „Moja Jasminka je samo za fine stvari”, često bi mi rekao.

Jasminka je, nakon tatine smrti, potpuno prestala izlaziti, osim da bi platila račune i gledala art filmove. Ostalo vrijeme provodi u kući ili ide tati. Na groblje. Već dugo smo se viđale rijetko, otad smo sasvim prestale. Jasminka ne izlazi, moje je vrijeme nepredvidljivo, i uvijek su u njemu na prvom mjestu tuđi planovi.

Jasminka ne otvara kućna vrata.

S poštanskog sandučića skinula je svoje ime.

Na telefon je dobijem jednom godišnje. Tad je opet ona stara, veselo priča satima. Jednom, lakonski, taj ton je voljela, rekla je: Nismo bile zajedno kad smo si bile najpotrebnije. Zaprepastila sam se tolikom eksplicitnošću, obično je bez riječi prelazila preko stvari koje su bile završene. Zašutjela je, bilo mi je žao što je to rekla, ali ubrzo sam sve zaboravila. Znala sam da se ionako ništa ne može promijeniti.

Sad upitam: „I, što ti je bilo najtužnije u Borisovu romanu?”

Nikad neću doznati što je Jasminki bilo najtužnije u Borisovu romanu, jer, čim smo ušle u Masarykovu shvatila sam da njene riječi, i sve oko nas, počinje kroz mene žuboriti kao potočić. Bila sam sigurna da je Boris ondje, na Cvjetnom, i da sjedi s nekom ženom.

Jednom sam, kao dijete, kroz prozorsko staklo promatrala na osunčanu krovu garaže desetak crnih mačaka koje su se izležavale i svako malo spajale u crne, rastežuće, pritišćuće zavežljaje. Nisam mogla prestati gledati taj gluhonijemi pohotni prizor ispod sebe jer sam osjetila kako u meni raste nesavladiv, opijajući bijes.

Sad mi se ta slika pred očima rasklopi, pa ponovo sklopi.

Ali Boris je sjedio, prevrćući stranice knjige, s muškarcem srednjih godina. Kad me ugleda ljutnja mu prijeđe licem, no onda je zamijeni razumijevanje: Jasminka, ma daj. Nemaš ti pojma ni da sad s njom pričaš. Točno. Onome koga jede ljubomora sve je ostalo u mraku, jer on, iz dubine jeden, jede samo jednu jedinu osobu, plijen svoje ljubomore.

Dođemo se pozdraviti.

„Moći ćeš me odvesti doktoru?” ponovim.

„Kažem ti da imam posla”, reče Boris.

„Buš išla drugi put, kaj sad. Idem naručiti kavu”, rekla je Jasminka. Sjednem. Tip srednjih godina s naporom se koncentrirao na moju prisutnost. Ubrzo odustane, i prozukne pogledom kroz mene. Studirao je s Borisom. Sad i on ima neke veze s knjigama. Boris gotovo leži na stolcu, ispružio noge, ne stanu mu pod stol. Svako malo netko se o njih spotakne, mnogo je tu ljudi.

Razgovor zapne, pa se prekine.

Boris kaže: „Pita se Srđan da li se još uvijek sviđa ženama, onima ispod dvadeset pet godina… nekad su ga proganjale.”

Gledam pred sebe. Kad sam jutros polazila od kuće, ubola sam naušnice s prednje strane ušiju, nabola minijaturnim vijkom sa stražnje. Sad osjetim kako mi ta naušnica zatitra po žili koja se napne na vratu, ali ne, ništa neće izići iz mene. Znoj mi ohladi trbuh.

„Ej, i Srđan opet trenira, poslije dvadeset godina, prvi put poslije faksa… Pokaži.”

Tip na djelić sekunde pogleda prema Borisu, zavrne rukav majice, a kad savije ruku u laktu i stisne šaku, pričini se kao da ti mišići i ne pripadaju tijelu koje je već poprimilo sivkastožutu boju zime, u kakvu se bez sunčanja pretvori tamni ten.

Srđan spusti glavu nad stol. Kosa mu podšišana na centimetar. Četka.

Odem k Jasminki.

„I, kaj vas dvoje namjeravate?” upita ona.

„Je ti pitanje…”

„Ne, ozbiljno”, reče Jasminka.

„Nikad nismo ništa namjeravali, kao da ne znaš”, rekoh s dosadom.

„Znam. Ali pusti ti sad to, ti ne postaješ sve mlađa.”

„I’m not a homewrecker…”, pokušah. Ali Jasminka me nije slušala.

„Godine su nevažne u svemu osim u ljubavi. Bit će sve više ljetovanja na kojima ćeš biti sama. Sve više novogodišnjih noći.”

„Ideš u potpuno krivom smjeru”, rekoh.

„Znaš koji je moj kategorički imperativ?” živne Jasminka odjednom.

Nisam stigla ništa reći, jer ona pobrza: „Naravno, ne onaj Kantov, ne čini drugome što nećeš da drugi učini tebi, jer to je u biti to kaj on veli, kaj god, to je ionak’ uzeo iz Biblije pa malo preradio… Znaš što je Isus rekao, kako razlikovati prave od lažnih proroka?”

„Da, baš”, prevrnem očima.

„Po djelima, ne po riječima, po djelima. Po plodovima”, završila je zažareno.

„Pa?”

„Bitno je kako ti funkcioniraš kad si sama, kad nisi s njim. A to mi baš ne izgleda bogzna kaj.”

„I nije.”

„Ma, sve je to bez veze”, reče ona odvrativši pogled, kao da ju je taj razgovor silno izgnjavio: „Zbog velike ljubavi se sve ostavlja.”

Došla je naša kava, pa se Jasminka zagledala u jednu točku i šutjela, a ja sam prebacila koljeno preko koljena i klatila nogom.

 

I tako, dok ti sjediš za susjednim stolom, mene zovu iz redakcije. Treba brzo telefonirati. Dead line je bio težak poput malja, neumitan poput Poeova klatna. Epohalni intervju začinje se na relaciji Cvjetni trg – New York City. Veza puca, i ja stalno nanovo objašnjavam različitim asistenticama slavne redateljice i entrepreneurice, koju moram intervjuirati, što zapravo želim. Dan poslije ispostavi se da je slavna entrepreneurica nadrkana baba koja na svako moje pitanje odgovor počinje s: „No, I’ve never done that, I’ve never told that… Who told you that?” Zatim se ne da ni fotografirati, tamo u NYC, jer je navorana poput nedonoščeta, a ta spoznaja nikad nije ugodna. Zaludu sav moj trud u intervjuu s goropadnim lešom. Propao je, jer nema fotke. Urednik se smješka: „Ksenijice, u ova tri tjedna otkako si došla s godišnjeg napravila si samo tri intervjuića…”

„To su intervjui…”

„A gdje su teme, istraživanja? I što tebe uopće zanima?”

Stvarno, gdje su i što me, pitam se ja i sve to na mojim plećima već je preteško, kao da ih ne drže više žilava vlakna, nego suhe vlati, dok gledam kroz prozor redakcije i stežem oko sebe tanku vesticu. Dvorište tvornice baterija svjetluca od kiše.

 

Jasminka i ja rastale smo se kasno popodne.

„Fora ti je haljina”, kaže na kraju. Vidjet ćemo se kad se sljedeći put sretnemo na ulici.