Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

IV. O ŠTETNOSTI KNJIGA ZA ŽIVOT

 

27.

Ali toj noći kao da joj nema kraja, jer ujutro se Ksenija uhvati za to da mora otići iz novina. Zubima i noktima. Ponovo će se buditi znajući kamo ide. Samo o tome želi razgovarati. Boris sudjeluje, kaže: „Kod nas bi imala manje stresa. I prestala bi ta divljačka putovanja…”

Uostalom, sve to s novinama bilo je neka vrsta greške od početka. Kad je prvi put u životu ušla u redakciju, znala je da novine nikako nisu za nju. Znači, nije bilo šanse da odustane. Drama oko svakog članka. Njen joj je posao dosadan i plaši je istodobno. Opsežno se priprema za svakog sugovornika, kao da je nositelj Ordena podvezice. Vješa o tekst nepronične epitete kao utege. Bori se za svaki svoj zarez. Svima lakne kad odustane.

Ali sad više ne ide. Najbolje da pošalje e mail. Žao mi je što ne mogu saslušati vašu životnu priču, ali ne mogu. Ukoliko mi je ipak pokušate ispričati, ne odgovaram za svoje postupke, s osobitim štovanjem, novinarka tjednika…

 

Vrijeme je da se neke stvari presele u prošlost. Spopala me ta misao još pred koji dan, kad sam intervjuirala istaknuta člana židovske zajednice, uspravna i ispravna čovjeka, koji priča kako je od petka na večer do nedjelje ujutro nedodirljiv za vanjski svijet, posvećen obitelji i molitvi. A ja, ja sam dostupna 24 sata, uvijek! Na putovanja krećem, ako treba, samo s diktafonom i četkicom za zube. Mama preuzima Frana. Uskačem s fotografom u auto. Pretičemo na naplatnim kućicama. Jednom, zakasnimo na premijeru, nemamo ni karte, dok se smucamo po Burgteatheru dođe zaštitar pa nas preprati, izbaci, onako za ovratnik u bistru bečku noć, ali mi se ušuljamo kroz ulaz za glumce, potajice snimamo predstavu s galerije. Drugi put zaštitara vidimo na vrijeme, isparimo, ali posao je obavljen. Poslije elegantno ušetamo na party. Kako je zabavno krstariti Europom, tražeći uzbudljiva mjesta!

A tek akademik koji govori 40 jezika, a želja mu je da danas pišemo onako kako su pisali Vrančić i Gaj! Valja se dobro pripremiti.

Što su naglasna srjedstva, kojima se ozbiljavaju natisak, odtega i napjevak?

I zašto neobstojna odtega suobstoji s neobstojnim oviskom, a obstojna kratčina s obstojnime, dok su izhodni slogovi ili visni ili bezvisni i onda još, kako je on do svega toga došao, jer zvukoslovni nauk na Mudroslovnome učilištu jošte ne bijaše ustoličen, e pa evo ovako!!! Tada se je meni srjeća nasmiešila, jer upravo bijaše stigao iz Englezke mlad učenjak, naš godovnjak, čija su me uzorita prjedavanja… Na autorizaciji intervjua ostajem šest sati, jer akademik osjeća da sam dovoljno pametna da mi objasni kako se u kojem od slučajeva, a s obzirom na, mijenja, i tako dalje. Ali i njega razoružam, iskreno se onesvijestivši. Iz ulijepljene bočice Cedevite, prošla je kroz staračke ruke puno puta, akademik grabi žličicu nečeg grudastog. Nakon toga dopušta mi da pozovem muža.

 

Iz novina stalno želim otići, ali uvijek se nešto ispriječi. Rat. Ne mogu usred rata ostati bez posla.

Jednom me pošalju slavnom kirurgu.

„Iz Vjesnika?” pogleda posjetnicu koju pružim.

„Kakvo je to prezime?” doda razdražljivo.

Bio je tako zlovoljan kao da sam ga trgnula iz popodnevnog drijemeža. I sad ga vidim u kućnom haljetku, iako znam da nije bio u haljetku. Znam i da sam se trebala okrenuti i otići, ali tad nisam. Na radiju kirurg sluša vijesti o pogibiji hrvatskih vojnika na Plitvicama, tog snježnog svibanjskog dana. Da, trebala sam otići, ali neke geste su simbolične, pa kad me konačno propusti kroz vrata utonem u stolac u mokrom baloneru. Zbog mene se diglo ovo nevrijeme na vas? Uzmite me i bacite u more! Kirurg, koji se proslavio liječeći žrtve sedamdesetprve, sjedi za golemim radnim stolom, okružen svojim slikama u svom parloiru. Jer ja i jesam kod njega u toj stvari, u stvari lijepe umjetnosti, kirurg je poznati kolekcionar, a ja ću pisati o njegovoj kolekciji.

 

Poslijeratnih godina Ksenija piše o važnim temama, temama o kojima se važnijima od nje ne da pisati. Nju šalju na tribinu o jeziku u NDH. Dvoranu napučilo mnoštvo, u grozdovima visi s prozora. Tribina odmiče, grozdovi se osipaju. Dosadno je to, i naporno. U dvorani ostaju samo ona i predavač, sveučilišni profesor kojeg će intervjuirati. Ali profesor nije, osjeća to nekako Ksenija, najvažniji hrvatski jezikoslovac, kao ni ona najvažnija hrvatska žurnalistica, pa provode mirno dugo popodne zabuljeni u slova. Profesor se čak prestaje strašno znojiti ispod pazuha, kolutovi na košulji osuše se ostavljajući bjelkast trag. Drugi put, dok intervjuira akademika, stričeka koji se, pak, zalaže tek za polukorijenski pravopis, on neprestano guli i jede češnjak, jer je prirodni antibiotik. Ponudi i njoj češanj. Zdrav je. Prihvati. Nedavno mu je umrla žena, Ksenija i on sjede u kuhinji u kojoj nema prljave šalice ni tanjurića, nema traga života, samo u njoj miruje kataleptik prirodnog antibiotika. Žvaču.

 

Stalno upada u nezgode. Sjedi, u vojničkim gležnjačama i crnoj haljini na volane, na stepenicama u praškom jazz klubu Sunce, a šarmantni kolega novinar, problematičan tip koji je navodi na loše stvari, kaže: „Vidi ko sjedi kraj tebe!”

Na stepenicama do nje Havel. Tu su i dobro uhranjeni tjelohranitelji, ona osjeća kako im ramena sakoa palucaju i poskakuju, to će se poslije pokazati kao velik problem. Književni je kongres u Pragu, godina je 1994. S Havelom progovori nekoliko rečenica, koje zatim pošalje u izvješću svojim novinama.

Stvori se velika gužva, frendice joj kažu: „Nisi ga trebala pitati o Tuđmanu. Trebala si ga pitati kamo ide poslije…”

Ali njoj je frivolan ton stran, ona s Havelom odmah o politici.

Tuđmana od šale iz jazz kluba brane slavni pisac, pa akademik, pa još slavniji akademik, pa najslavniji pisac, pa priznati humorist i minijaturist, pa vinjetist… Ne, ne, ne može češki predsjednik biti šarmantniji od našeg, njegovi tjelohranitelji uhranjeniji od naših, a njihova muskulatura muskuloznija od naše. Glavni je komentator najglavnijih novina gadno izvrijeđa, a njeno izvještavanje demaskira kao spolno.

„A kakvo bi trebalo biti, bespolno? Ili dvospolno?” ljuti se njena prijateljica Jasminka. Obiteljska prijateljica i bračna savjetnica, gospođa Silvija, Židovka sa stanovitim okultnim moćima kaže, moraš ga tužiti. Neki kolege također kažu, moraš, u pitanju je dostojanstvo profesije.

„Ma kakav sud”, kaže tata, dok čita komentar u novinama. „Opet ti lakšim putem. Mućni ti, draga moja, malo glavom, pa mu odgovori u ovim istim novinama.”

Ona najradije ne bi ništa, ona voli neke sasvim druge stvari, sad joj je to jasno, ali dobro. Spor se vuče, ona se susreće sa svojim tuženikom koji joj, onako stamen i dostojanstvena držanja, uvijek zdrave boje u okruglom licu, utjeruje strah u kosti. Kad ipak dođe vrijeme da se pokaže na čijoj je strani pravda, sudac ima smrtni slučaj, pa jednokratni proljev, pa dijareju, i traje to već godinu, dvije, i lijepo klizi prema zastari, ali… što sad.

Koju godinu kasnije Ksenija može zauvijek zaboraviti svog tuženika, mnogo se toga u zemlji promijenilo, nabolje, i ona je odavno u privatnim novinama i glamuroznim temama, pa radi intervju s glumcem izgnanim iz našeg grada devedesetih. Intervju se radi na otoku, pustom otoku u Jadranskom moru, gdje glumac, sad već s međunarodnim ugledom, i njegova trupa, pripremaju predstavu. Ksenija se veseli. Ali glumac, njen prezimenjak takoreći, vezan je ugovorom za konkurentske novine, i nije kao lud da se baš njoj ispovijedi, u pitanju su riječi poput ekskluziva i mediaplan i marketing, ukratko, kaže ne. Iz toga, ili iz tko zna kojeg razloga, možda samo rastresenosti artističke, glumci zaborave na nju, odu na drugu stranu otoka uvježbavati svoju predstavu, a ona ostane sasvim sama u mraku kao u rogu i u tišini kao u kapelici. Tek u jednom trenutku digne noge na drvenu klupu, jer oko sebe začuje šuškanje i cvilež. Kasnije dozna da su to bili štakori, gigantski istarski štakori zvani pantagane. I sati prolaze. Cvokoće. Već je dugo i gladna i žedna, pa kad u malu lučicu doprpori vojni čamčić, iz boce pije pivo koje joj daju dva vojnika, jer na brodu nema ni vode ni čaše, ali tu je mali generator i utičnica, pa napuni mobitel i javi se u redakciju:

„Želim kući, odmah…”, kaže.

„Ali Ksenija, ako sad odeš, morat ćeš opet tražiti drugu temu, znaš kako je, ljeto je, sami kiseli krastavci, nemamo što za objaviti. Inzistiraj još malo, dat će ti intervju…”, govori joj Borisov glas iz redakcije.

Uto se vrate i glumci, drago im je kad je vide, a stigla je i njihova večera, pa uz grah, faširane šnicle i vino poteče intervju. Svane.

 

28.

Ali, sad više neće biti tako. Dosta je novina.

Da, uređivat će knjige. Ksenija doduše nikad nije uredila ništa, ako prije intervjua mora pročitati dosadnu knjigu sva se snuždi, ali… nekako će to već biti.

Razgovarat će njih dvoje opet o knjigama, kao u početku. „Konačno jedna žena kojoj ne moram objašnjavati što je to litost…”, govorio je tad Boris. Jednom joj je posudio Updikea, a ona ga čitala upaljenih mandula, slaba od ljekovitih čajeva, dok je kasna zima u vrtu kapala s grana.

Tako joj je otkrio još jednog štetnog pisca, iako joj se već dugo činilo da se više nema čemu nadati. Leži s gnojem u grlu i Rogerovom verzijom u rukama, i osvjedočuje se kako za žene i muževe nema sreće na ovom svijetu, osim ako je potraže s tuđim muškarcima, i tuđim ženama. Zna ona kakve su knjige, i pisci, još odavno. Kad je jedne nedjelje kao klinka ležala popodne na kauču, čitala Studio i gledala televiziju, tata je dvaput ušao u sobu, nema li ona možda što za domaću zadaću? Treći put joj trgne Studio iz ruke i ugasi televizor.

„Hoćeš postati malograđanin, kao i svi oko tebe, tupavi malograđanin?”

Ksenija nemoćno uzdahne. Knjige su, međutim, dopuštene, pa ona navali.

Kod Prousta je doznala da se u životu najvećeg dijela žena sve, pa i najveća bol, završava probanjem odijela.

U Crvenom i crnom kako je pamet tako, ah, tako dosadna osobina za ženu. I kako može biti gadno kad nešto krivo pođe, pa se dočepaju starija žena i mlađi muškarac.

Kod Čehova, u Dami s psetancetom, da nema tog preljuba koji se ne bi dao prekriti sjetom. I naravno, da je dokolica početak svakog poroka, iako rečenica pripada Laclosu.

Kod Laclosa, pak, da žena trčeći za jednim muškarcem uvijek naleti na još nekog na svom putu. A onda i da žena, kad je ostavi jedan muškarac uzme drugoga, od druge žene.

Kod Remarquea dozna da samo žena koja je iz ležaljke sanatorija pobjegla u smrtnu bolest Pariza izgleda dobro u srebrnoj večernjoj haljini.

Kod Edne O’Brien da žena u jednom trenutku mora odbaciti sve, i poći dalje samo u zlatnim sandalama koje nisu drugo do gužvica tankih traka.

Kod Irwina Shawa da samo žene koje su duboko nekog ranile, i mnogo toga razorile, nikad ne bivaju napuštene.

Kod Hemingwaya da žena mora u muškarca bezočno unositi nemir, jer samo ga on ispunjava strašću kao borba s bikovima u Pamploni.

Kod Margaret Mitchell da nema prijateljstva među ženama, jer žene su samo suparnice koje love isti plijen, muškarca.

Kod Fitzgeralda da žena i muškarac moraju u istom trenutku, iz iste čaše, ispiti isti gutljaj zelene tvari.

Kod Thomasa Manna da ima nešto uzvišeno kad žena ubije ljubavnika koji ju ostavlja, jer baš tad postaje ženom, i uvijek će netko biti očaran njenim činom.

Kod Marguerite Duras da je ljubav vrijedna samo ako je skandalozna.

Kod Flauberta – kakva sve zadovoljstva može iskusiti žena, samo ako je dovoljno pokvarena i lažljiva.

Kod Pasternaka da su odane i neporočne žene naprosto suvišne.

Kod Carvera da žena koja ne zna otići ravno do dna uopće ne postoji.

Krleža? Krleža je njen omiljeni libertin.

Kod Henryja Jamesa da samo muškarac i žena u nedopuštenom odnosu nadživljuju ovaj svijet i u vražjem klupku žive vječno.

Kod Dostojevskog da žena, ako već ima nesreću da je dobra i blaga, barem mora biti posrnula.

Kod Elfride Jelinek da je naslada u boli.

Kod Lowrija se uvjeri u vulkansku snagu broja tri.

Kod Tenneseeja Williamsa da žena nikad nije dovoljno luda da bi je to oslobodilo obaveze da ulijeva parfem u vodu za kupanje i lakira nokte.

 

29.

Odrastam s tom opterećujućom popudbinom.

Istine iz knjiga sudaraju se s mojom naivnom i plačljivom prirodom.

A tu je, naravno, bio i tata.

Jednom, još nisam išla u školu, vratila sam se kući iz šetnje s tetom, maminom sestrom. Imala sam na sebi crvenu haljinu s bijelim točkicama i bila sam vesela jer mi se haljina činila lijepom. Prva stvar koju sam napravila bila je da dotrčim u kuhinju i pokažem tati nokte koje su mi prodavačice u Nami nalakirale.

Nokti su bili nježnoroza.

Ne sjećam se koje su riječi bile izgovorene, ali sjećam se naglih pokreta, kako se tata digao od stola i kako su se iz kupaonice stvorile škarice za nokte, a ja posjednuta tati na krilo. Između nogu držao je moja koljena, jer sam se otimala, a sandale su mi pale s golih nogu, pa mi je škaricama bolno sastrugan lak. Dok sam vriskala, boreći se za zadnje ostatke ružičastog blaga, iščeprkano je i sve što se zavuklo ispod noktiju, uz mamine i tetine brze poglede. Kasnije sam dugo šmrcala, oblizujući prste, jer između kožice i nokta pojavilo se nekoliko kapi krvi.

No ono bitno sam naučila. Kad sam nešto kasnije našla u maminoj torbici ruž, predložila sam tati da ga, za mamino dobro, bacimo iza ormara. Nije se složio.

Premda, mislim da je u sklopu tog problema koji se općenito nazivao cifranjem i u našoj kući bio nedopustiv poput psovke, tata već tada razmišljao i o nekim drugim njegovim aspektima. Naime, o pravim i lažnim čovjekovim potrebama. Njima je tata posvetio svoju prvu knjigu, onu kojom je i doktorirao. Opisao je funkcioniranje nove pobožnosti, potrošnje, nazvao ju je svjetovnom religijom. Knjiga je izišla one godine kad sam prvi put u životu otišla u Trst i kupila prve prave traperice, levisice. U Požegi smo nabavljali švercane, a tih je bila samo jedna vrsta, Rifle, pa ih je cijeli grad zvao riflama. Prodavala ih je starica koja se brinula za čistoću javnog WC-a. Odlazile smo onamo i u ženskom zahodu, skakućući na jednoj nozi, skidale svoje hlače, i, opet skakućući, navlačile traperice. Savršeno su nam stajale. Nismo ih više ni svlačile, u njima smo izlazile iz kućerka na obali potoka imenom Vučjak.

„Kupila si?” pitala me prijateljica. „Pa jesam ti rekla da WC ništa ne smrdi.”

U knjizi je tata zažalio za tradicionalnom religijom i duhovnim bogatstvima koja je ona nudila, spram plitkosti vjere potrošačkog društva.

Ali i jedna i druga bile su bez sumnje opijum za narod.

To je ipak valjalo reći.

Protiv traperica nije imao ništa. One zapravo više i nisu imale domovine.

Kad bi se traperice na koljenima poderale, odrezala bih ih, pustila konce da vise i tako nosila. Tata je primjećivao: „Ali to je snobizam, nositi stare hlače, ako možeš imati nove.”

Bila je to dijalektika prosvjetiteljstva.

 

30.

Da, razne su mi se misli vrzle po glavi, bježale posvuda, dok sam razmišljala o tome kako ćemo ponovno raditi zajedno. Sjedit ću kraj tebe. Naša tijela bit će ponovo meka, tako meka da će morati pridržavati jedno drugo.

„Objavit ćemo Stillera..”, rekla sam jednog dana zadihano.

Na putu do kafića otpala mi je potpetica. Na jednoj sam nozi imala štiklu, na drugoj nešto poput čudnovatog kljunaša. Prolaznik mi je pomogao. Galantno mi je ponudio ruku, a ja sam ga vukla ulicom, žureći se, ljuljajući se kao gondola. Bolnu udaljenost naših dvaju tijela nikad nisam mogla dovoljno brzo prevaliti.

„Stillera”, kažeš zamišljeno. „Moramo naći dobrog prevodioca.”

„I Okretaj zavrtnja.”

„OK.”

Konobar nam donese kavu.

„Naučit ću francuski”, kažem.

Na jeziku mi je nešto kao, nešto… što treba progutati.

„Pa znaš francuski.”

„Ma to nije ništa, zapravo ću ga naučiti. Uzimat ću privatne satove. Sad ću moći predvidjeti svoje vrijeme, kužiš?”

„Bit će i ovdje onog što ti neće biti drago. Traže se hitovi, to znaš. Tebi će to biti koma.”

„Hitove je bar lako čitati.”

„Moram se vratiti na posao.”

„Zašto?”

„Zato što imam posla…! Cijeli tjedan samo o tebi pričamo!” ustaneš, zatim ponovo sjedneš.

Šutim.

„Možda bolje…”, kažeš, „da prvo vidimo kud to sve ide…”

Popili smo kavu.

„Dođem po tebe u redakciju u pet.”

 

Svratim do šustera, vratim se u redakciju, nazovem pisca čije knjige volim, sigurno i zato što je, poput mene, odrastao u slavonskoj provinciji. Kad smo bili mladi, mislili smo da slušajući ploče, Stonese, Simona i Garfunkela, u našim malim slavonskim zabitima, moramo sjediti na podu, a on je točno primijetio da baš to cijelu stvar čini posebno dirljivom. Osjećam da ću s njim napraviti dugi intervju.

 

31.

Kod mame i tate događale su se neke stvari.

Kad smo jedne nedjelje došli na ručak, gorjela je na komodi jedna voštanica. Tata je sjedio za stolom pokrivenim svečanim stolnjakom.

„Možete reći dedi… sretna slava”, rekla je mama.

Fran se načas zbunio, a i ja. Čestitali smo mu, ali tata se našali, kaže: „A evo, svi me od jučer navečer uvjeravaju da sam religiozan…”

Nekoliko je znanaca tatu nazvalo i čestitalo mu krsnu slavu, ali on im je morao reći kako stvari stoje. I ja znam da ta krsna slava nije zapravo, i to mi je pomalo žao.

„Ne mogu biti licemjeran. Ja nisam vjernik…”

To da Fran ne bi što krivo shvatio.

„Ali i između jednog i drugog uvjerenja sličnosti su često veće nego unutar jednog…”

„Između jednog i drugog… čega?” uključujem se.

„Između ateista i vjernika, jer često ih više toga povezuje nego ateiste ili vjernike unutar njihovih grupa. Odnosno, možda nije dobro reći ateist, jer to može implicirati da imaš nešto protiv religije, a to nije moj slučaj…”

Sjedimo u blagovaonici, na zidu Franova slika kad je bio šestogodišnjak, i medalje iz vremena kad je igrao tenis. I dedin portret. Napravila sam ga kao trinaestogodišnjakinja, nekoliko godina prije nego je deda umro. Slika je ostala nedovršena, šešir i lice su tu, i vrat, ali nema ramena, obično ogrnutih starim sakoom. Moji to nisu primijetili pa su, htijući me iznenaditi, uokvirili sliku. Bez ramena, deda na njoj izgleda kao obješen, kao da istegnutim vratom visi o nevidljivu konopcu.

„Najbolje je reći areligiozan, odnosno, još bolje…”, nastavlja tata.

Vjerski se blagdani u dedinoj kući nisu slavili, samo je krsna slava trajala od ujutro do noći, pa smo mama, tata i ja malo pričali o tome kako je to izgledalo. Vidim da sam dosta toga zapamtila.

„Na krsnu slavu danju su dolazili svi, a na večer samo pozvani”, rekla je mama.

Fran se spasio bijegom u sobu, gdje je upalio televizor.

„Deda nije mnogo mario za religiju”, rekao je tata.

Na zidu bakine i dedine spavaće sobe visila je mala sličica Svetog Jovana Krstitelja. Doista, bio je Sveti Jovan prilično usamljen ondje, usprkos Madoni s djetetom nad bračnim krevetom, koja je blagoslivljala brod u oluji, jer deda je o religiji uglavnom šutio. No, 20. siječnja mi djeca jurili smo kroz kuću, a gosti su pili vino iz čaša tankih stijenki s ugraviranim ornamentima. Vadio se porculan iz tridesetih s bauhausovskim plavim i narančastim cvjetovima. Baka bi tad živnula.

Hodala bi, dosta veselo, između sobe gdje su sjedili gosti i štednjaka na drva u kuhinji. U obične dane kuhala je tako da su rajngle letjele po usijanoj ploči. Kad bi deda donio s tržnice jaja, za koja je već bila spremna posudica s hipermanganom, svako bi jaje prebrisala, prije no što bi ga odnijela u špajzu. Mnoge je dane baka bila zabavljena svojim brojnim, nekim jasnim, a nekim posve nejasnim, bolestima. Glavobolja bi je prikivala za krevet, tad bi masirala sljepoočnice ruskom vodicom. Hrana je pogoršavala stvari, pa je unosila u sebe najčešće samo bijelu kavu, u koju je drobila bijeli kruh. Tajanstveni svrbež kože cijelog tijela, od kojeg je poskakivala na krevetu, liječnici nikad nisu odgonetnuli. Dolazio bi bez najave, niotkud, koža je bila savršeno bijela, nezacrvenjena, a sva su lica oko nje bila zgrčena od mutne, teške prijetnje čiji je izvor bio u nevidljivim vrucima na bakinoj koži.

„Baku… svrbi”, bile su riječi koje su značile da se događa najteža od bolesti, da baka leži pored starinske psihe, raspojasano tanko tijelo blaži kremom, a ustaje samo da bi se u sjedećoj kadi u kuhinji okupala u hipermanganu, ona kao i jaja, i sve je u kući tiho. A ja tog popodneva neću ići u Cvjetnu, gdje me bezbolno naučila čitati ćirilicu na stripovima o Paji Patku iz Politike, koja je uvijek stajala na vrhu hrpe novina i časopisa, na kredencu.

Nastavljala sam čitati i za vrijeme ručka, držala sam zalogaj s jedne strane usta i povremeno gledala kroz prozor. Limenom pijetlu na vrhu bunara, uzdignuta repa i krijeste, zadatak je bio pokazivati otkud vjetar puše. Na kredencu je bila i budilica koja se uvijek ugađala tako da ide deset minuta naprijed, za svaki slučaj, i dva dedina džepna sata, i oni potjerani naprijed, kao i onaj na njegovu noćnom ormariću.

 

Baka i ja čitale smo Ilustrovanu politiku i tamo pratile karijere Sylvie Vartan, Mireille Mathieu i Catherine Deneuve. Sjedile bismo u vrtu, u predratnoj pletenoj garnituri. Baka je vješto ubacivala poučne sadržaje, davno je željela postati profesorica, pa onda i književnica, o čemu se trag sačuvao u onoj bilježnici s pjesmama koje je pisala u sarajevskoj gimnaziji.

„Ni ja za tu njenu želju nisam znao, dok nisam našao bilježnicu. Tu mi je pri ruci, pokazat ću ti”, rekao je sad tata.

Otvara ladicu pisaćeg stola. U njoj vidim rukopis njegove nove knjige koju je izdavač najavio odmah tiskati. Tu je i svežanj starih dokumenata koje su donijeli iz Požege, tata ih je nedavno počeo razvrstavati. Na vrhu je ono pismo, što mi ga je prije nekoliko dana pokazao, prepoznajem ga po gusto tipkanim stranicama. To je pismo Hubert Deutsch, tata ga je uvijek zvao tetak Hubert, jer bio je on muž bakine sestre Anke, napisao mome dedi Marku 1937. godine. „Tebi bi to bilo jako zanimljivo…”, rekao je tad tata, pokazujući mi ga. „Teta Anka nije mogla imati djece…”, zaustio je, ali je onda zašutio, kao da se predomislio.

Sad izvadi tanku bilježnicu. Nekoliko trenutaka držala sam u ruci smećkaste listove. Baka ju je čuvala cijeli svoj život. Krasopis je u njoj bio tako kitnjast da su se jedva razabirala slova.

„Teško se čita”, rekoh.

„E, pa za to ti treba vremena”, rekao je tata.

„Gdje je bila?” upitah.

„Ne možeš to na brzinu…”

„Gdje si je našao?”

„Vidjet ćeš, ima tu mnogo toga…”

„Na tavanu?”

„Među drugim dokumentima… Ne znam, u ormaru… Sad te vjerojatno ne zanima što tu piše”, tata mi gotovo istrgne bilježnicu iz ruke, pa je spremi natrag u ladicu.

 

Baka, čije je snove dokrajčila rana smrt njezina oca, tad gradonačelnika Maglaja, a za godinu dana i majke, pod jabukom je, pokraj bunara, listala časopise. Na stolu je bio domaći himbersaft, zvani himber. Često je sjedila sama, deda je obrađivao bašču. Zabavilo bi ju nakratko kad bi došla teta Zlata, prijateljica još iz predratne mladosti, ali ubrzo bi prestala slušati, umaralo ju je.

„Volio bih da sam pas”, izjavio je moj tata dok je kao debeljuškast četverogodišnjak trčkarao po dvorištu Cvjetne, pod jabukom.

„Zašto, Nico?” slete se svi da mu ugode.

„Da ugrizem tetu Zlatu…”

„Nico…!”

„Da ne priča više s mojom mamom… da se mama može sa mnom igrati.”

 

Kad sam dorasla da počnem zirkati po bakinoj polici s knjigama, ondje sam našla Petricu Kerempuha, Balzacovu Chagrinsku kožu, lijepo izdanje Sna Ivanjske noći, Šenou.

„Šenoa je dosadan”, objavila sam.

„Nemoj tako, Ksenijice, to su naši hrvatski pisci, njihove su knjige lijepe”, pokušavala je baka.

Zaludu.

„Dosadan je”, presudim.

Odgoj na principima radikalnog antitradicionalizma uzimao je danak.

 

Negdje u to vrijeme, ranih sedamdesetih, prestalo se i s krsnom slavom. Valjda je sve otišlo na stvar ukidanja eksploatacije čovjeka po čovjeku, ili su pobijedile starost, i bolesti, tko zna? Kad je tata krajem osamdesetih odlučio kuću prodati, valjalo je baciti iz nje gotovo sve, nije se imalo sa svim tim kamo.

Bačen je i sav starinski namještaj, pa i psiha uz koju je baka ležala. Psiha mi se uvijek sviđala. Ali veliki krilati crni mravi koji su, iako zaprašivani strašnim marom bake i dede, kuću opsjedali godinama, konačno su dobili bitku.

Baka i deda preselili se pod zemlju, krilati mravi plešu nadgrobni ples. Psiha je bila potpuno razjedena iznutra.

 

„Pa, molim da me se ubuduće podsjeti da smo religiozni”, kažem pri kraju slavskog ručka.

Tata sjedi u vestici, smanjio se i posijedio, ali, jasno, njegovi poslovi nisu završeni. Oči, još uvijek velike, sjaje. Znam, dio njegova misaonog obzora sad muti izdavač koji kasni s objavom knjige. Ma ne kasni, kažem, knjiga nije kod njega ni trećinu vremena koju rukopisi provode po uredništvima. Ali izdavač je obećao. Obećao je da će knjigu objaviti još prije nekoliko mjeseci.

„Ne budi tako grčevit…”, kažem.

„Nisam grčevit”, kaže tata.

„Ne možeš na silu.”

„Možda je on ne želi objaviti”, tata će, malo uznemireno, a zatim završi poučno:

„Onda to treba na vrijeme znati.”

„Zašto ne bi objavio?”

„Sigurno misli da bi mu ta knjiga mogla stvoriti probleme…”

„Probleme?”

„U današnjem vremenu uniformnog mišljenja…”

Svi dobijemo u tanjur još malo gljiva.

„A ljudi se vežu za riječ”, prijekorno će mama, odlažući zdjelu s gljivama.

Bez obzira na to tata svako jutro piše. Rano ustaje i brije se. Brada mu je posijedjela. Nekad je bila crna, i rasla je tako brzo da bi već popodne njegovi obrazi imali crnoplavi metalni sjaj. Sad tata često govori polako, a pauze između riječi poput „kruh” i „pekmez” dugo traju.

Ponekad poželim da tata predahne od te sudbinske odgovornosti za ove prostore. Ali kako, kako, kad on zna da svatko može poći putem prevladavanja onih antecendenata, onih apriorija…!

„Jer, danas se nacija sve više vidi kao… ovaploćenje…”, nastavi tata.

„Ovaploćenje… uvijek se pitam je li to srbizam”, zamislim se naglas.

Sad sve češće promatram kako su mu se u njegovoj misiji ramena stisnula, leđa pogrbila. Iako, mama tvrdi, to je samo zato što se on s godinama sasvim pretvorio u svoju mamu, moju baku. To je ionako bilo pitanje vremena. Pogrbljen je zato što mu je, kao i baki, stalno zima. A hrana mu se već mjeri na dekagrame. Tu mama preokrene očima.

 

Tata svako jutro odlazi po bijeli kruh u pekarnicu, jede ga namazana pekmezom, kao i prije sedamdeset godina, pije čaj. Liježe na pod gdje radi vježbe protiv ovapnjenja vratnih kralješaka, a onda ulazi u dnevnu sobu i sjeda za stol, spreman prevaliti još djelić neiscrpna puta od nacije do reakcije.

Od prije koju godinu mama ide u crkvu. Zapravo, mislim da ide u obje, za njih oboje.

Uostalom, ona je upalila svijeću.

„Uzet ću Hubertovo pismo”, kažem.