Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

VIII. NASLJEĐE. GDJE JE ZAPRAVO HUBERT DEUTSCH BIO U LISTOPADU 1942.

 

43.

„Nesretni Hubert… pokojne tete Anke muž.”

Tako bi rekla baka o mužu svoje sestre kad bi razgovor, ne osobito često, zavrludao u ta vremena, od prije 2. svjetskog rata.

„Smiješan je bio, Bože mi oprosti…”, izgovorila bi, ako je pred nama slučajno bila kutija s fotografijama koju bi izvadila iz ormara sa servisima, bauhausovskim i onim sa zlatnom bordurom. Ormar se više gotovo i nije otvarao. Fotografije sam joj dodavala srebrnom hvataljkom za šećer koja mi je sličila na par kokošjih nogu s kandžicama. Zašto nesretni, nije mi bilo jasno. Zato što je, sudila sam po imenu, Nijemac, ili je možda i baka spomenula da je bio Nijemac, a u tome je uvijek bilo nešto komplicirano?

„Siromah Hubert… pokojne tete Anke muž”, rekla bi baka odlažući sliku. Nisam pitala što bi to trebalo značiti, ali osjećala sam da se to ne odnosi na materijalno stanje nego je u pitanju neka mutnija nesreća, jer „siromah Hubert” ipak je imao neke stvari, recimo, motor i lakirani štap.

I meni je kao curici on bio smiješan, zapamtila sam sliku na kojoj opkoračuje taj golemi predratni motor s klupkom crijeva između kotača, u kapi čiji su štitnici sa svake strane stršali podignuti velikim ušima, u kožnom motorističkom kaputu. Na nogama ima pumperice i dokoljenke, neku vrstu provincijske ladanjske odore. Iza njega sjedi teta Anka, postrance, skupljenih nogu, s malenom kožnom beretkom na glavi. I ona u kožnom kaputu, i smješka se.

Kad sam tu fotografiju prije koji dan ponovno ugledala, bila je u kutiji u koju je tata razvrstao sve što je snimljeno do 1945. U drugu je kutiju stavio dokumente, razne potvrde o tome gdje tko službuje po višoj sili ili na vlastiti zahtjev, bezbroj uvjerenja da je ovaj ili onaj pregledan, zdrav, živ i sposoban za posao i školovanje. Sve sam to nedavno donijela kući. Najviše je bilo onoga što se odnosilo na Anku i Huberta.

Bilo je tu, konačno, i to pismo koje je Hubert 1937. napisao mom dedi Marku, mužu ženine sestre.

 

Željela sam odgonetnuti što se, zapravo, dogodilo.

 

Na vrhu kutije bile su i ove dvije slike. Jedna je snimljena u Maglaju, pred Ankinom roditeljskom kućom. Kuća je prostrana, ima pet velikih prozora u prizemlju, a na tavanu, s bočne strane, još dva. Oko kuće je vrt, voćke, drveni plot. Tu žive.

Druga je sa seoskog sajma ili neke svetkovine. Po livadi su raspršeni muškarci u bijelim hlačama i košuljama, s fesom na glavi, i žene u šarenim dimijama. Teta Anka ima uski kostim, visoke potpetice i čipkasti kragn, ali tetak Hubert, tetak Hubert…!

On ima crno-bijelo prugasto odijelo s prslukom, bijelu košulju i kravatu. Tanak kao šiba nadvisuje sve oko sebe za glavu i pol, s bijelim šeširom koji mu pada na oči, pa su one u dubokoj sjeni, a ispod su suhi obrazi i krupan nos.

Jednu je nogu malo izbacio, cijelo mu tijelo ide u slovo S. U crnim ulaštenim cipelama, na prstima izduženim i oštro odsječenim, stoji na travi kao neki maglajski Doc Holliday. Umjesto drške pištolja tu je srebrna ručka štapa na koji se oslanja. Drugu je ruku uvukao u džep hlača, zabacivši lagano sako.

 

Ime Huberta Deutscha pojavljuje se u obiteljskoj povijesti, a možda i maglajskom kotaru, prvi put 1917. kad on piše teti Anki pismo. Pismo iz 1917. ima težinu doživotnog obećanja, gotovo zavjeta da će je zauvijek, kao prijatelj, kao brat, voljeti. Tragom pisma iz 1917. teta Anka i Hubert četiri su se godine kasnije vjenčali.

Godine 1919. promijenio je Hubert Deutsch, sin trgovca iz Bjelovara, svoje prezime u Dragić. Tata je znao reći da je Hubert to učinio jer je bio „jugoslavenski orijentiran”. Kr. poreznom uredu naloženo je da „beriva ubuduće isplaćuje na namire prezimena Dragić”. I potekao je život čini se mirno. Anka i Hubert vjenčali su se u Bjelovaru, a nekoliko godina kasnije preselili su natrag u Maglaj. Moja baka i njene sestre počinju nositi krznene ovratnike na kaputima. Udaja najstarije sestre Anke znatno je pomogla da i ostale, jako mlade ostavši bez oca i majke, stanu na noge. I već se i najmlađa od sestara, teta Jozefina, udala; njen muž Giorgio ima vulkanizersku radnju u Gajevoj ulici u Zagrebu. Oni se voze u automobilu, a na svakoj slici vidi se futrola nekog novog fotoaparata tetka Giorgia, koje taj tehnološki polugenij nabavlja u Italiji. U poznim svojim godinama, na izmaku 20. stoljeća, konstruirao je za sebe drvenu saunu na tavanu kuće u Medvedgradskoj ulici. Popodnevom se uvlačio u nju do vrata, spuštao poklopac i do kraja života iznojavao toksine.

Hubert je, u vrijeme zbrinjavanja sestara, ravnatelj škole u Maglaju. Povremeno službuje i u okolnim mjestima, Bočini i Radunicama. Vidim tetu Anku, s njenim sitnim smiješkom, služavku Melihu koja pravi tufahije i štrudl, a vidim i njega kako jezdi na svom motoru, uranjajući u maglu i izranjajući iz nje, pri čemu povremeno bljesne igla na njegovoj kravati.

„Doveo sam Anku u željeno mjesto, u milu joj kuću, gdje su joj i roditelji”, piše on mom dedi. Misli, naravno, na njihove grobove.

 

Zadnja slika koja prikazuje Anku i Huberta zajedno snimljena je u ljeto 1936. Raskopčane košulje, u širokim svijetlim hlačama, bos, s okruglim naočalama, on je nešto između Mahatme Gandija i, paradoksalno, bikovskog oćelavjelog Picassa. Teta Anka sjedi na travi ispred njega, i osjeća se u njegovu krilu spokojno i sretno.

Godinu dana kasnije Hubert piše mom dedi Marku u Požegu: „Za mene je već u 1935. godini život bio bez svrhe, i bio sam u nakani da ga dokrajčim, a da svoje jade nikom ne kazujem. Prošlo je i to, i ja sam danas zadovoljan da sam stupio u novu borbu, a sretan ću biti da i tu borbu završim uspješno, tako da nitko ne strada i da svako spozna ono što čovjeka drži u životu – ljubav.”

Hubert je napustio tetu Anku 1937. godine i vratio se u Bjelovar.

„U to se vrijeme Hubert vezao uz neku mlađu ženu, vjerojatno zato što teta Anka nije mogla imati djece…”, objasnio mi je tata.

To je iz pisma jasno, tu je žena imenom Eva „protivu koje je ustala njena majka i cijela njena rodbina zbog odnosa s oženjenim”. Ali, što je tome prethodilo?

 

Što se dogodilo 1917.? Prije pisma iz 1917.? Bio je rat. Je li u ratu nešto spojilo Anku i Huberta tako da on daje riječ da će je zauvijek, iako samo kao prijatelj i brat, voljeti? Anka ima 19 godina, lijepa je djevojka, a i roditelji su joj još živi – što će joj bratska ljubav, što će njemu? Na početku je dakle nešto prikriveno, tajna. Nasuprot njoj riječ.

Anka i njene sestre tri su se godine kasnije, 1920., rasule tadašnjom državom, nakon smrti roditelja, pokušavajući preživjeti. Serafina, Katarina i Jozefina, sa svojim dugim kosama, kartonskim koferima i dugim haljinama. Anka je preuzela brigu za sve.

Ali to nije mogla sama.

Došlo je vrijeme ispunjavanja obećanja.

„Dragi Marko… živjeti 16 godina u primjernom braku, svladati sve teškoće materijalne, a moje duševne pogotovo, nije bilo lako”, piše Hubert mom dedi, mužu ženine sestre, godine 1937. „Ja sam ti onomadne u martu dao kratku ispovijed, mislim da te ona dirnula. Ne, nikoga ne krivim, a najmanje Anku. Ja sam svemu kriv – jer sam tako htio. Htio sam da izvršim možda i nadčovječnu borbu, ono što bi mnogi i mnogi u početku prekinuli. Ali riječ ispuniti bila mi je zadaća. Sve sam sredio da ne možeš bolje u današnjim prilikama, položaj, mirnoća života da lijep, štaviše ugodan život provedeš do smrti. Sve, sve to ja ostavljam i polazim u novu borbu, i duševnu i materijalnu. Mislim da je to za mene sad pitanje života, a sreće još ne.”

Je li Hubert Deutsch iščilio na svom motoru? Čini mi se da vidim kako ga na odlasku guta magla. Što je bilo prije toga? Drugu je ženu upoznao u Bjelovaru. Je li izbivao iz Ankine kuće sve dulje, puštajući da joj se zebnja uvlači u kosti zajedno s maglom, prije nego je spakirao svoje amerikansko odijelo? Kako je bilo njoj, gledati ga kako se udaljava i mijenja, znati da će ono njegovo svakodnevno iščezavanje na spletu cijevi i šištećih pipaca ubrzo biti i konačno, i da će magla, u dolini rijeke Bosne neljudski gusta, njega i sve njegovo uskoro pretvoriti u paru?

Hubert D. Dragić, sin Karla Deutscha i Hendriette rođ. Polašek, nastupio je na dužnost učitelja u Bjelovaru, sreza bjelovarskog, banovine savske 8. septembra 1937. Pet dana ranije razriješen je službe u Maglaju, na vlastiti zahtjev, što je u ime Njegova Veličanstva, po milosti božjoj i volji narodnoj kralja Jugoslavije, potvrdio sreski načelnik Mih. Nestorović.

„Dragi Marko, da prikratim Anki boli, to je u mojoj nemogućnosti. Ona rad svoje ljubavi sve drži u drugom svjetlu, i ona još ne vjeruje da je čvor presječen. Za nju je sve to nemoguće, u onoj tvrdoj vjeri u mene. Da, ja ostajem prema njoj onaj koji sam joj pisao 1917. godine da ću joj biti, samo prijatelj – brat. To ću i ostati. Prigovaraš mi što nisam odvažan, da Anki jasno rečem stvar. Ali ona me njena bolest iznenadi, boljela me silno i time sam pravio greške i prema sebi, a još više prema njoj. Ne može se to tako lako prekinuti. Ni Cezarovo blago to ne zaliječi. Da je tu svađe, prepirke, mržnje, niskoće, tad bi se to lagano uredilo. Ali tu je one nježnosti, blagosti, borbe duševne… Anki sam morao ostavljati vrata, jer je to nju podržavalo. To, istina, muči i premori. Ali vrijeme liječi. Akt kojim sam joj osigurao mjesečno izdržavanje mislim da je posljednje za jasan pogled u stvarnost. Ja bi to učinio još u Maglaju, da Anka nije bila bolesna. Ja sad moram i da kuham sebi. Roditeljima ne mogu… Oh, Marko, čovjeka nemam da se porazgovorim. Pa ti si to htio, pa neka ti je, odgovaraju nepromišljeni. Od Anke ne tražim ništa: pokušaću da izvršim civilni brak, ili ma kaki, samo da udovoljim formama. Što svijet govori – to mi je posljednje. Glupaci zamjeraju meni, a Anku žaloste. To me boli. Bacio sam se naglavačke, pa ako isplivam dobro, ako zapnem, i ne treba me. Trpim, snašam, i snosiću sve…”

Dan kasnije napisao je Hubert i Anki kratko pisamce, donekle kontradiktorno.

„Draga Anči… Nastoj da po mogućnosti zaboraviš sve o meni i za mene. Moguće ću doći u Maglaj, a moguće više nikada. To će urediti okolnosti i prilike. Što sam učinio, učinio sam po savjesti i dužnosti i Božjem i građanskom pravu. Budi dobra. Brani me i voli ono za čim toliko težim. Pozdravi Melihu. Bio sam sinoć u kinu i gledao Ljubav Betovna. Razumio sam je, jer sam je i sam s nekim izmjenama proživio. Žalim da i ti nisi gledala. Razumjela bi i mene. Mnogo te voli i ljubi, i sada kao sestru isto kao i 1917. godine. Zbogom, Hubert.”

 

Dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća prisutni su u građanskom životu, čak i u provinciji ondašnje države, svi fenomeni modernosti. Razvod braka, emancipacija žena, pragmatičan i nesupstancijalan odnos prema religiji i naciji, vjera u razum, opći i pojedinačni napredak, moć da upravljamo svojim životom. Ali dok ostali moji preci umnogome, čini mi se, samo trpe posljedice te bačenosti u modernost, Hubert Deutsch prakticira je kao životno načelo. Iako možda i ne zna da bi se i tako mogla zvati njegova potreba da oblikuje život prema vlastitim stavovima i željama, u vjeri da sve „mora i svršiti će dobrim”. Hubert Deutsch, koji je jasnoću stvari tražio u maglajskom kotaru, nosi se i sa svim posljedicama svojih čina. Naravno, i onih koje bi morale potresti same temelje njegova povjerenja u prozirnost bitka.

Jedna od njih je ljubav njegove sestre Anke.

Iz ranog proljeća 1938. datira nekoliko fotografija. Huberta tu više nema. Anka je vidno bolesna, bijela kao krpa ispod šešira i svud oko ruža koji se na slici doima crnim. Osmijeh smjera nekamo izvan, iznad fotografije. Bosna iza njenih leđa teče tjeskobno bistra.

Ona Ankina bolest, koja prošlog ljeta svakoga tako iznenadi, produžavala se.

Godina 1939. je u mraku, ništa nije sačuvano.

 

Zatim se počinje događati nešto potpuno misteriozno, čak i za kotar tako svikao na zastrtost poput maglajskog.

U pismu iz kolovoza 1940. teta Anka piše mojoj baki da je toga dana maglajski fizik pregledao Huberta i našao ga, Bogu hvala, zdravim i za službu sposobnim, uskoro će nova školska godina, a ona i Meliha da kuhaju turšiju i pekmeze, a kad navečer završe, ona u krevetu često misli na dane kad su svi bili živi i zdravi, i premila majka i otac zlatni i sestra Serafa, i slikali se u bašči. Pismo je napisano na poleđini Ankina Geburts und Taufbuch Extracta što ga je 3. februara 1898. ovjerio Anton Babuschek, u ime k. u. k. Militär Seelsorge Foča. Papir je već u vrijeme pisanja bio u raspadajućem stanju: izgrižena je mjesta Anka pišući zaobišla.

Može li se sad postaviti pitanje, zašto se Hubert Deutsch vratio u Maglaj? Okolnosti? Po potrebi službe? Na vlastiti zahtjev, jer nije mogao podnijeti tugu svoje sestre Anke, tako da i nije više znao, je li mu samo sestra? Ili je, pak, tuga njegove sestre bila tako jaka da je jednog dana rasvijetlila maglu pa joj se kroz nju, kao da sanja, ukazao njegov štrkljasti lik, a onda i lice blijedo kao smrt nakon duge vožnje?

„Hubert se vratio u Maglaj? Toga se ne sjećam…”, rekao je tata, dok smo čekali da se na semaforu upali zeleno.

„Ali, tata, pa znaš ono Ankino pismo… na njenom krsnom listu.”

„Našla si ga…?” kao da ustukne tata, zbuni se, ali onda reče: „Negdje pred sami rat išli smo u posjetu teti Anki u Maglaj, ali Huberta tamo nije bilo, teta Anka je bila sama, to znam.”

„Dobro, nema veze…”, rekla sam.

 

Nema nikakvih tragova koji bi ukazivali kad je Hubert, sad po drugi put, otišao iz Maglaja.

Posljedice su bile ove: Anka je izgubila vrijeme, uoči rata, u kojemu je još mogla prodati kuću, i preseliti se u Požegu, ili Zagreb, bliže sestrama. I mnogo bliže bjelovarskom domu svog muža. Bi li ga ona ondje tražila, rad svoje ljubavi, a u onoj tvrdoj vjeri u njega ne videći, da je čvor presječen? A možda i našla kako, blijed kao utvara, sam sebi kuha ručak? Pa kad ga vidi, ona se odjednom zaljulja blago kao u majčinoj utrobi, a on je, onako pun odlučnosti i krivnje, primi natrag k sebi?

Što god da je bilo, napustivši tetu Anku neposredno pred rat Hubert joj je, zamišljam, spasio život.

Huberta Deutscha osudio je u jesen 1942. ustaški pokretni prijeki sud na smrt i istog je dana strijeljan u nekoj šumi. Naravno, jer on nije Dragić, on je Deutsch, i vjerojatno nije Nijemac, nego je Židov. A da je teta Anka tad bila s njim, ja nekako mislim da ne bi pustila da ga tko odvede u visoku šumu, koja u to doba godine naglo počne gubiti lišće, i da u njegovu kvrgavu klempavu lubanju ispali metak, a da se ne zaputi i ona s njim među stabla, puna mirisa smrti.

Ali dobro, to sam ja samo tako zamišljala.

Ono što je sigurno, Hubert Deutsch je pokušao još jednom uzeti svoj život u svoje ruke. Osuđen je, to sam otkrila među dokumentima, po paragrafu 98. glave XII Kaznenog zakonika NDH. Nazvala sam zatim knjižnicu Pravnog fakulteta u Zagrebu, i sljedećeg dana poslali su mi mailom odgovor: paragraf 98. odnosio se na pripremu kaznenog djela protiv opstanka države i njezina uređenja, i to „pisanjem, tiskanjem, raspačavanjem knjiga, novina ili proglasa kojima se ide na to, da se tko podstrekne na nasilje prema državnim vlastima i ugrozi javni red i mir…” Zaprijećena je bila smrtna kazna.

Modernistički veltanšaung Huberta Deutscha tako je dokinut u skladu s onodobnim najsuvremenijim trendovima, zasnovanim na potpuno atavističkim pretpostavkama. Pokopan je 11. listopada 1942.; i o tome postoji dokument.

 

Teta Anka, kao Hrvatica, nekako je prokuburila ratne godine u Maglaju; nema tragova o tome kako. U Požegu je doselila 1946., prodavši u Bosni sve osim grobova. Tri godine kasnije, izišavši na verandu svoje kuće u Orljavskoj ulici, osjetila je da joj koraci postaju nesigurni. Nije mogla zaliti turski karanfil u dvorištu. Vrč s vodom pao je među jelenje jezike. Susjedi su pozvali mog dedu. Istog je dana umrla od visokog tlaka, obiteljske bolesti.

 

Ali bilo je tu nešto, još nešto. Svoje sam nedoumice htjela raspraviti s tatom.

Gdje je, zapravo, bio Hubert Deutsch u trenutku smrti?

Je li, zadnjih godina života, iskusio i samo dno, odnosno sam vrh moderniteta, koji sociolozi smještaju u današnje vrijeme, onu „ontološku nesigurnost” o kojoj govori Anthony Giddens, što je odlikuje svekoliki gubitak pouzdanja u „kontinuitet vlastitog identiteta”, a ponašanja u seksualnom i bračnom životu postaju „mobilna, nemirna i otvorena”?

Naime, među papirima je bila je i Naredba kojom je odbijena Ankina molba za mirovinu nakon pokojnog muža. Naredba se poziva na nekoliko dokumenata koji su citirani, ali nisu priloženi. Većina se odnosi na razlog smrti, zločin iz paragrafa 98., „gubitak častnih prava”, s čeg je molba i odbijena, te način egzekucije. Na temelju smrtnog lista potvrđuju se i druge stvari. Bračni drug, coniux: Ana r. Pastuović, žena mu, rkt. Ukopnik, prezime, ime, služba; sepelientis cognomen, nomen, officium: Nepoznato.

Sve to prema maticama umrlih rimokatoličke župe Sv. Ane u Radunicama, svez. IV, str. 66., br 16.

Smrtni list je izdan u Radunicama, u maglajskom kotaru.

Prije no što smo pošli palo je malo kiše, pa je tata, uvijek u strahu da će imati mokre noge, obuo planinarske cipele, gotovo kao za snijeg. Teško je dizao noge i polako hodao, zastajkujući.

Druge su me stvari više zanimale, ali začula sam se kako pitam:

„Nije li možda promijenio prezime, valjda i vjeru, da bi se mogao vjenčati tetom Ankom u katoličkoj crkvi?”

„Možda, ali ipak mislim da se u kući spominjao kao Nijemac… Uvijek sam mislio da mu je baš to presudilo, što je bio na drugoj strani… na pravoj strani, i to mu kao Nijemcu nisu mogli oprostiti… ali i to što ti kažeš…”, rekao je tata.

„Pa, piše u onom članku Mladena Medara, konačno sam ga našla, da je među oduzetim židovskim trgovinama 1941. u Bjelovaru bila i ona Karla Deutscha”, prekinuh ga.

„Vidiš…! Nisam nikad o tome razmišljao”, iznenadi se tata.

„Dobro, ali pusti sad to, osuđen je zbog suradnje s partizanima, barem prema onom što sam našla na Pravnom faksu. Ali…”, upitah onda najzad: „Kako to da je smrtni list izdan u Radunicama, to je u maglajskom kotaru, a ne u Bjelovaru?”

S kojom je ženom živio Hubert do časa kad je postao defunctus, pokojnik? To pitanje, naravno, nisam naglas izgovorila.

„Pa, ne znam…”, zbunio se tata.

„Gdje je Hubert bio u listopadu 1942?” upitah.

„Zar je smrtni list izdan u Radunicama?” kao da me nije čuo.

„Ti si mi taj dokument dao.”

„To me zbilja čudi… Ali nisam to vidio, nisam obraćao na to pažnju…”, reče.

„Ako je ubijen u Bjelovaru, ne bi li bilo logično da je u maticu umrlih upisan ondje, a ne u Bosni?”

„Bilo bi…”, zausti tata, i vidjela sam da se doista napreže da se bilo čega dosjeti, ali onda reče: „Mislim da se sjećam da se uvijek spominjalo Rovišće, neko selo, šuma kraj Bjelovara, da je ondje ubijen.”

Šutjela sam.

„Pokopan je u Bjelovaru”, reče tata.

„Možda je teta Anka u Radunicama pribavila samo kopiju smrtovnice, koja joj je trebala za onaj postupak, da dobije njegovu penziju… datumi se poklapaju. Zato je izdana ondje”, rekla sam na kraju umjesto tate.

„Da… Nikad se nisu službeno rastali niti pokrenuli parnicu… Prijeki sud oduzeo mu je svu imovinu, tako da ostavinske rasprave nije ni bilo, ali u Požegi je poslije rata Anka imala njegovu penziju do smrti, to sigurno znam.”

Birokracija triju država nas je nadilazila.

Tata je, iako utonuo u svoje misli, zastao na crvenom.

„Zašto se Anka udala za Huberta, kad joj je on odmah rekao da je ne može voljeti nego kao brat?”

„Pa, ne znam…”, prene se tata. „Uvijek je bila dobri duh obitelji, spremna na žrtvu, a prilika za udaju nije se propuštala… A i tko više zna njene osjećaje, možda su zaljubljene žene takve, misle, zavoljet ćeš ti mene već…”, iznenadi me odgovorom tata.

Ušli smo u park. Kiša je prestala, iz vlažne zemlje digla se neka zagušljivost.

„Ali hoće li to tebi biti dosta za pisanje? To su samo brojke, podaci, jedino da ti proradi mašta…”, rekao je tata.

„Da, možda”, izgovorih.

„Kod nas se uvijek šturo govorilo o rodbinskim vezama. Baka nešto malo, deda nikad… ni ja se nisam baš o tome raspitivao, živio sam dosta po strani od obiteljskog života…”, rekao je tata.

Bilo je logično da pitam zašto, zašto je tata bio po strani od obiteljskog života, kad je u gotovo svakom pismu koje mu je baka kao studentu pisala bila rečenica poput pročitala sam tvoj dragi i opširni list puno puta prije nego sam išla spavati, pa ga i sad ljubim i pritištem na svoje srce… Nisam ništa pitala, odjednom sam osjetila taj razgovor kao nepriličan, voajerski, bilo mi je silno nelagodno, bila sam negdje gdje nisam trebala biti, takve se teme nisu otvarale u našoj kući. Tata je s mukom dizao noge u teškim cipelama i premještao kohšale iz ruke u ruku.

Jedva sam dočekala da dođemo u moj stan, pa sam počela tražiti dva računa za koja je mama utvrdila da nedostaju. Tata je neko vrijeme odsutno prebirao po knjigama na polici, načas sjeo, a onda ustao da krene.

„Nikad ništa loše o Hubertu u kući nije bilo rečeno”, rekao je.

Ali to sam znala i prije. To je doprlo i do mene.

„Siromah Hubert… pokojne tete Anke muž.”

 

44.

I sad već gotovo da mi je bilo žao što sam ponijela još tih papira i dokumenata, stajali su onako kako sam ih spustila ušavši u stan, u vrećici na stolu. Onda sam ipak uzela jedan svežnjić, unutra je bilo mnogo malih svetih sličica što ih je baka dobivala kao darove.

Nezaboravi svoje sugojenice Zoše, Sarajevo, 25/XI 1921.

U neke su bili utisnuti cvjetovi kao u djevojački spomenar.

Svojina K. Pastuhović dobila za uspomenu od sestre Marije 12/XII 1918. u četvrtak.

Uram, Istenem!!!

Egzész megnyugvással és készséggel fogadom el kezeidből már mosta halál bármily nemét, minden ijedelmével, fájdalmával, szenvedésével.

Na poleđini slika bile su otisnute molitve.

Sve najbolje k milom imendanu dobroj Katji 25. XI 1921. Dora Ševeljić. Neuntes Geheimnis Betrachte dass Pilatus, nachdem er Jesus verurteil hatte. Spomen našoj dobroj Katarini č. s. Moderata. Isuse budi mi Isus i spasi me. Uspomena od tvoje saučenice Vilme. O Marijo ti si uhvanje griešnika i utješiteljica svih razšalošćenih, ti, majko svih vdova i sirota. Spomen Katji od Herte 23. VI 1930. Vergine Santissima, Madre di Dio e Madre nostra, fonte di vita e misericordia. Uspomena od pater Hinka. Gardez le Tabernacle avec les Anges. Adoramus te, Sanctissime Domine. Moj Uskrs 1942. Našao sam Ga, a u Njemu mir. Klečanje dne 1. veljače u Franjevačkoj crkvi u Požegi da se molimo za mir, da dragi Bog što prije oslobodi čovječanstvo od raznih nevolja i grozota rata. Uspomena na Prvu Svetu misu koju je prikazao 28. lipnja 1943. Ivo Trčak-Ocvirek mladomisnik. Poziv na Svetu ispovijed. Korizma je, i opet te Isus milo zove zar ne, ti se ne ćeš oglušiti, osobito u ova teška vremena?

Podišli su me žmarci, gurnula sam sličice u policu s knjigama, ali kad sam legla i ugasila svjetlo pogled mi je nepogrešno pao na njih. Odnijela sam vrećicu u Franovu sobu, soba je bila prazna, Fran je bio kod tate.

Eksploatacija mrtvih nije kretala dobrim smjerom.

Bili su mrtvi, ali nisu se dali.

Uzela sam novine, nije mi se spavalo.

Zatim sam opet ustala, donijela vrećicu i iz nje izvadila papir na kojemu je pisalo da je neka komisija, koja je dedu pregledala 1949., kad mu je bilo 59 godina, našla da je „za svoju dob neobično oronuo” i penzionirala ga. Što je značilo „neobično oronuo”? Pokušavala sam zamisliti lik nekoga tko je „neobično oronuo”. Jesu li mu gaće lamatale oko tankih nogu? Preturio je preko glave dva svjetska rata i moju je baku trpio već dvadeset godina. Umro je s 92 godine, a negdje pred smrt jedna je žena telefonirala i rekla da gospodin Marko šeta orljavskim nasipom, ali da se njoj čini da i ne zna gdje je. Otišla sam na nasip, deda je strugao nogama po zemlji, jedva se krećući. Ali kad sam ga upitala što radi, rekao je: „Gledam evo ova brda u daljini.”

Podigao je ruku prema Požeškom gorju.

 

Zatim sam uzela bakinu bilježnicu i listala. Linije i papir bili su kao na njenim bilježnicama s receptima, samo su one bile mnogo deblje, listova voštanih od ruku zamrljanih čokoladom, brašnom, orasima. Gotovo s olakšanjem sjela sam za kompjuter i napisala naslov „Bilježnica”, a zatim još dva. Nisam se mogla odlučiti.

 

I to je bilo to.

 

Bilježnica

(Nasljeđe)

(Nekoliko dana kolovoza)

 

Za postojanje bilježnice doznala sam početkom devedesetih. Tata ju je našao prije prodaje kuće u Požegi.

„Jednog dana ćeš je naslijediti”, rekao je.

Sad mi je dao da je pročitam.

„Čuvaj je kao oko u glavi”, rekao je.

 

U bilježnici su bakine pjesme. Bilježnica je tanka, bez korica, hrđom istočkanih listova. Nekoliko ih je, s početka bilježnice, davno istrgnuto, potamnjelih rubova. U sredini, gdje se pjesme prekidaju, nedostaju još dva lista, svježe odrezana škarama. Tata?

 

(ožujak)

Pjesme imaju datume između 14. i 29. marta 1923. Tu su i dvije označene samo godinom, 1922.; vjerojatno ih je baka prepisala iz neke svoje starije bilježnice.

Moja je baka kao učenica 7. razreda sarajevske Realne gimnazije dva tjedna pisala pjesme. To je ono što mogu znati. Oboje joj je roditelja umrlo; ima stipendiju ili samo pomoć hrvatskog kulturnog društva Napredak. Nosi haljinu s mornarskim kragnom i ima debele smeđe pletenice. Živi u đačkom domu.

Pjesama je četrnaest. Dvije, na početku, Bura i Jasnost mi reci (o žudnji za spoznajom) mislim da nisu bakine; stihovi su prekomplicirani, a i „misli” u njima, za njenu dob.

Bura je bliska onome o čemu i ona piše u nekoliko pjesama: želji da o životnim burama „hartiji pjeva”, o svom životnom idealu, to je „pjesništvo i druga slava slavna”.

U pjesmi Mojoj nadi – pjesmi kaže:

(…)

„Ti jedina radost dati mi još možeš.
Ples, zabave i sve drugo ljudim milo
Za mene je ništavilo.

Sve to dakle ne usreći nikad mene.
Drugo nešto srce moje, narav traži.
Ti ih smiri i ublaži.”

Boga, udes, sudbu kletu moli da joj ne oduzmu pjesmu, kao što su joj oduzeli roditelje. Dvije su pjesme o ljubavi koja „ode”. Jedna je posvećena „Olgiši”; po pjesmi, to je muški lik, ali ja nisam nikad čula da tko ima to ime.

Pjesme su uglavnom uspjele. U svemu, to su pjesme šesnaestogodišnje učenice koja voli čitati, šetati vrtom s knjigom na prsima, što mi je baka i pričala da je najradije radila.

 

Neke su pjesme redigirane, olovkom, ne mogu odgonetnuti kad. Rukopis je bakin, ali jako različit od krasopisa kakvim su, u crnoj tinti, pisane pjesme; ovaj je rastrgan, grub, neuredan, pritišće po papiru. Popravci su nebitni.

 

(kolovoz)

 

U drugoj su polovici bilježnice zapisi na samo dvije stranice.

Na jednoj je osam datuma između 3. i 25. kolovoza, iza svakog datuma jelovnik za ručak, a iznad svega je napisano 24. 9. 1964. Datum pripada životu u Požegi. Baka ima 59 godina, deda 72, ja 4; živim s roditeljima. Rukopis je bakin, prepoznajem ga, a i njenu kuhinju: čorba, pohana teletina, tikva, kolač; čorba, pečena teletina, cušpajz – grašak, mrkva, keleraba.

Doima se to poput odluke da se nešto načas skupi, pribere. Zatim odustajanje. Zadnji zapis, od 25. 8., prekinut je, zamrljan i nečitak.

Baka je cijelog života pobolijevala. Često nije mogla kuhati. Ležala je u spavaćoj sobi. Mjesto na koži iz kojeg je izvirao neizdrživ svrbež, od kojeg je ispruženom rukom udarala po pokrivaču, pritisla bi prstom druge. Na prstu je bila pomada s mirisom ruske vodice. Lice joj se grčilo kao u bijesu. Tanko tijelo bilo joj je bijelo. Komentari okoline bili su škrti; odrasli bi ponekad nešto promrsili, ponekad izmijenili brze poglede kad su mislili da ne gledam.

Nemogućnost da se skuha ručak stvarala je probleme.

Ovaj bakin zapis dovodim u neku vezu sa svim tim.

 

(popis)

Na zadnjoj stranici su sva tri rukopisa iz bilježnice. Krasopisom, koji tu razabirem sasvim dječjim, razvučeno je od dna prema vrhu stranice: „htjela, da iko o tomu što zna, naime da (nečitko) stihove. Ovako se nadam da ću od Vas”. Početak i kraj rečenice kao da su ostali na nekom drugom papiru.

U samom vrhu stranice, ukoso, onim čvornatim, nesretnim slovima piše nešto, nečitko, kao kad bi tko u mraku sobe, možda ležeći, pokušao zaustaviti neku misao. To je moglo biti zapisano bilo kad.

Ali život je išao dalje.

Na preostalom slobodnom prostoru, bakinim rukopisom iz starijih dana, kojeg se opet sjećam, zapisano je jedno ispod drugog:

lustere
pokrivač otoman
tepihe za spav. sobu
tepih plavi na metar
krpe za suđe
karniše
šarene presvlake
za razvlačenje
štrudla
i za kruh