Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

IX. OBILJE

 

45.

U jutru koje je sličilo proljeću uskočila sam u stare tenisice, trenirku, ispod koje se nekako zadržao donji dio pidžame. U kafić shopping centra nahrupila je žuta svjetlost kao da je naglo bio obasjan stručkom maslačka. Za mene, bilo je još rano, ali tijelom mi je ljeskala neka živost i tek onako, za svaki slučaj, kad sam u džepu trenirke napipala zgužvanu foliju s C vitaminom, popila sam ga.

Nisam išla na posao. Nakon večeri u kazalištu, koja je za mene počela lijepo, jer nakon velike hladnoće zapuhao je južni vjetar, odlučila sam ostati nekoliko dana kod kuće. Poslije predstave svi su se natiskali oko stola s hranom. Od stola su odlazili s tanjurima daleko odmaknutim od sebe, ako ih tko gurne, da ne strada paradna odjeća. I ja sam u maloj crnoj haljini i skupocjenoj ogrlici što mi ju je muž, davno, kupio.

Premećem bobu grožđa po ustima.

„Reci mi… to sam te pitao i jutros”, izgovori Boris, „što si rekla onom tipu u klubu kad je otišao za tobom u WC?”

„Molim te”, premjestim se s noge na nogu.

„Zašto to izbjegavaš? Čega se bojiš?”

„Ne mogu vjerovati. Danas si se toga sjetio, nakon sto godina?”

„Sad. Jutros. Kad uvijek kažeš drugu verziju! Reci mi napokon što se doista dogodilo te večeri!”

„Isuse… Nisi mi ga ti sam pokazao…?”

Znala sam. Znala sam da smo trebali prepustiti vucibatinu njegovoj sudbini, trebao si me obujmiti sasvim, trebao si spriječiti da moj pogled luta, da plazi po tipu kojemu su se plavi brkovi spuštali po vilicama kao vozaču transameričkog kamiona, da pretražuje ulicu na kojoj čekam da se pojaviš kad završiš s poslom, da tupo zuri. Šteta me je, govorila sam ti, nisi me slušao.

Šteta me je.

Nisi me imao vremena slušati, i tako, kad nema onog što hoću, evo onog što neću.

Šutim.

„Uvijek mislim da je ostalo nešto što mi nisi rekla…”

Ta tvoja ideja, da se može reći sve, ako se prepriča svaka riječ, ponovi svaki pokret.

„I znaš što još”, živne odjednom Boris. „Pun mi je kurac tih tvojih dvostrukih kriterija!”

„Dvostrukih kriterija? Postoje kriteriji koji vrijede za mene, kriteriji za tebe, i kriteriji za ostatak čovječanstva. Gdje ti tu vidiš nešto dvostruko?” nasmijem se.

„Dosta mi je i tvoje dekadentne poze!”

„Sad slijedi moraliziranje?”

„Ne, nego ne mogu zamisliti da za sebe tražim nešto što ne dopuštam drugome!”

„Nisi ti ništa dopuštao, ti si samo uzimao… znaš i sam…”

„OK, pusti sad to”, prekine me Boris, „sad ćeš mi reći što se tamo dogodilo. Ušli ste u…”

„Ne. Nema više tih… priča. To sam ti već rekla. Nema više, dobro?”

Boris je na trenutak zašutio, zatim se nasmijao: „A čega onda ima?”

Pošutio je još malo, pa rekao, kao da govori preko neke velike gnjecave kaugume u ustima: „Čega onda ima, ako nema priča… Ali dobro, neću te to više nikada pitati, zapravo me više i ne zanima”, završio je naglo.

„Ma čekaj…”, rekla sam.

„Ne, ne zanima me.”

„Rekla sam ti… rekla sam mu … da je naš odnos otvoren, da je moja stvar…”

„Nemoj mi to govoriti.”

Kad smo htjeli iz kazališta poći kući, kiša je jako padala, i puhalo je, pa je Boris rekao, pokisnut ćeš, idem po auto. Istrgnuo je ključ iz džepa i izjurio.

Ponovo sam se popela u mezanin, bacila kaput na plišani naslonjač i vratila se k stolu. Rečenice su se oko mene skupljale, sustizale me u mjehurićima, vidjela sam usne pune ruža koje su se otvarale za smotuljke pršuta i kolača.

Prva žena: „Budu sad snizili ono ogledalo, ipak je kriza, kaj misliš?”

Druga žena, autoritativno: „Pa, niko ne bu imal love, i ak hoće nekaj prodati…”

Prva žena: „Ja bum u ponedeljak išla u antikvarijat, i kupila si ga, ono barokno, i bum i u Armanija otišla, sniženja su za poludit… onaj kaput sad je…”

Ja, nujno: „Ljubičasti?”

Treća žena, kao da mene nema, melankolično: „Imaš pravo, tako je depresivno.”

Čovjek u mom snu: „Vaš sin već dvije godine ljetuje u Mandžuriji?”

Prva žena, napuhano: „Nemre si čovjek niš priuštit…”

Novine: „Pozitivne strane krize su što se ljudi više okrenu obitelji i svom unutarnjem.”

SMS: „Georgiana Shop sa zadovoljstvom vas obavjestava o novoj kolekc.”

Činovnica u banci: „Ne možemo vam odblokirati karticu, jer vaša plaća već mjesecima ne pokriva.”

Tip, intenzivno: „Tako ste intenzivni, Ksenija.”

Glas: „Tko sad nema kuće, taj je više sagradit neće.”

Glas: „Nikakva se kuća već ne vidi tuda.”

Maryann Carver: „No, my dear, I didn’t feel abused, I loved him.”

Boris: „Zar ja tebi moram izrecitirati svaku svoju kavu?”

Znanac, prijatelj, dramski pisac, pisac: „Petrova žena bila je Katarina Zrinska, a kćerka Jelena, mađarski Ilona, Rakoczy, živjela je u Muhačevu u današnjoj Ukrajini, nosila je haljine iz Beča u kojima je izjahivala pred Turke vitlajući sabljom… Ej, Ksenija?”

Ja, zbunjeno: „Ne, zašto bi ljetovao u Mandžuriji?”

Ja: „Ideš danas na kavu?”

Telefonska sekretarica: „Osoba koju ste nazvali isključila je.”

 

Glava mi se pjenila, činilo se da će se popeti na strop, shvatila sam da su se ljudi oko mene prorijedili, a ja još uvijek kružim oko stola uzimajući čas orah, čas suhu smokvu. Od te sam se slike trgnula, i izišla van. Neko sam vrijeme promatrala kako poskakuje veća kazaljka na satu ispred Kavkaza, a onda se sama uputila preko Mažuranićeva trga.

 

„Nisi normalna… Sva si mokra.”

„Nema veze.”

„Ja odem po auto, a ti iziđeš na kišu…”

„Pa šta.”

Vozili smo se po gradu, to je nešto što volim, činilo mi se da smo tu večer ostavili iza sebe, ali onda je Boris rekao: „Prekinimo ovo, Ksenija, ovo više nema smisla.”

Šutim.

„Ionako sam već odlučio da ćemo prekinuti za nekoliko tjedana… pa bolje odmah.”

„Nekoliko tjedana… Zašto!?”

Trenutak prekasno pritisnula sam dlanom krik koji mi je pojeo lice.

„A dosta mi je i tvog nadzora!”

Ali onda je izgovorio: „Boljelo bi me, puno je toga među nama bilo i nikad mi neće biti svejedno, ali…”

Nisam htjela čuti svoje izobličene riječi.

„Nakon nekog vremena i tebe bi prestalo boljeti”, reče.

„Uopće to ne mogu zamisliti. Uopće ne mogu zamisliti što bi se dogodilo.”

„Ništa se ne bi dogodilo. Sasvim si dobro podnijela i kad sam ti rekao za onu ženu, poslije onog vjenčanja…”

„Znaš što mi smeta? Grozna banalnost te priče!”

„Da?”

„Poslije vjenčanja… bljak!”

„Ali nije te boljelo. Samo si se pretvarala da te boli. Da ja ne bih pomislio da je to u redu.”

„Što ti znaš o tome?” rekoh oporavljeno, prezrivo.

„Ja?! Znam, naravno da znam…!” glas mu završi u falsetu, da naglasi navalu ogorčenja. „Ne misliš li da je vrijeme da budem malo i kod kuće, s djecom, sa ženom? Ne mogu više ovako raspolućen! Što misliš kako je njoj bilo svih ovih godina?”

Znam. Znam. Ali zašto meni to govoriš?

Šutim.

 

46.

Budila sam se iz plitkog sna, švrljala po stanu u kućnom ogrtaču, vadila knjige iz police, vraćala ih na mjesto.

Ili možda misliš da je tebe bilo lako izdržati, Ksenija?

Tvoje abandoničarske histerije, tvoje durenje, tvoje šutnje, aporije tvoje komplicirane garderobe, latentne i manifestne sindrome tvog kompleksa žrtve, kao i, nadasve, svijesti o krivnji, jer bogove ne zadovoljava samo naturiti čovjeku krivnju, koja je opet obvezatna, neuklonjiva i uvijek dio života, kao posljedica toga da nešto što postoji nestane – čina jedenja… R. Calasso, The Marriage of Cadmus and Harmony, hrvatski prijevod u…

Vratim knjigu u policu.

 

I hoćeš li se sad, molim, Ksenija, prisjetiti davne scene koju si napravila kad je nestalo iz dućana kaputa koji si htjela? Bio je zadnji! Pa si počela kupovati još više, svega, jer kad nemaš ono što hoćeš, evo onog što nećeš!

 

47.

Nekoliko tjedana. Koliko je nekoliko tjedana? Čvor bi bio presječen. Do mene bi dopiralo tek dugo svjetlo utrnule zvijezde. Tvoja rečenica bila je okrutna poput svjetla utrnule zvijezde. Čvor bi bio presječen. To ne bih mogla znati. Ali stvari bi mi počele ispadati iz ruku. Noge bi mi postajale tanke, stalno bih padala i dočekivala se na dlanove i koljena. Bi li, sa strane, promatrao kako mi koljena od padova postaju puna zemlje? Bi li šutio dok bih se čudila što mi se haljina vuče po podu, što mi se cipele prazne?

Kad bi mi rekao da je to zato što se smanjujem?

Na kraju bih ti, kao u onoj bajci, stala u dlan. Nakon nekoliko tjedana. Možda u džep traperica. Bi li tad bilo potrebe za presijecanjem čvorova?

 

48.

Fran sjedi pred kompjuterom, noge ispružio sa stolca na kauč, a iza njegovih leđa roleta se zaustavila negdje na polovici prozora, i tako stoji već dugo. U dnu stakla su stabla i ljuljačke, krošnje zakriva iskošena roleta. Čekamo majstora, a stan kao da je prepiljen popola. Počinjem se preznojavati u dubini kuhinje. Ponekad ne izdržim, moram u kupaonicu. Tamo duboko dišem, pijem čašu vode.

„Mama… jel’ sve OK?” pita Fran.

Dugo stojim nad tri jaja razbijena u tanjuru, uvrćući lijevom rukom pramen kose.

„Mama… si dobro?”

„Naravno, zlato… samo se koncentriram. Koncentriram se.”

„Jer ja bih uskoro morao krenuti.”

Stan je u neredu. Obuzima me ideja savršenog reda koji se rađa iz posvemašnjeg nereda.

„A prije toga bih jeo…”

Dok Fran jede, uzmem bilježnicu, pa črčkam po tekstu koji sam sinoć pisala.

 

Jedne večeri, bila je gotovo ponoć, njegov ga je tata nazvao na mobitel. Fran je u dahu izgovorio „Da, da, da…”, a nakon malo vremena opet: „Da, da…”, Lice mu se napelo, odbacivao se u stolcu s kotačićima kratkim trzajima naprijed-nazad.

„Kad prođe malo vremena bit će ti lakše…”, rekao je.

Bila sam ljuta. Zoran je očito tražio utjehu, mama mu je umrla nedavno, ali Fran je bivao na čudan način sve uznemireniji. No, kad sam zaustila da mu kažem da prekine vezu, pokazao mi je da zašutim.

Zatim je upalio televizor, i počeo gledati kako se mlada glavata želva na plaži Kalamaki na otoku Zakyntosu, perajama izraslim za plivanje, kroz pijesak teško probija prema moru. Crno joj je tijelo bilo oblijepljeno bijelim zrncima.

„Super je Discovery…”, rekao je Fran glasom koji je dozivao, dozivao, i u tri riječi od svega odustao. Ali onda je ipak dodao: „Tako smiruje.”

Sjela sam kraj njega na kauč. Želva je bila zahvalna moru koje ju je primilo. Ekran je bio pun životinjske utjehe.

 

Sutradan sam otišla platiti račune i do dućana. Kad sam došla kući, čula sam da je Fran u svojoj sobi, pa sam iz kuhinje doviknula:

„Evo mene… Što radiš?”

„Pospremam…”

Bilo je to na neki način normalno.

„Znaš, mama…”, izgovori iz sobe, „da znaš na vrijeme, ja ću se na jesen vjerojatno preseliti k tati.”

Odložila sam stvari na pod pokraj sebe.

„Sad kad su mu i mama i tata umrli, sasvim je sam.”

Napravila sam nekoliko koraka prema Franovoj sobi, ali onda sam zastala.

„Da se tebi to dogodilo, ja bih se preselio k tebi…”, čula sam Franov glas iz sobe.

„Ali i ja ću biti sama, bit će mi teško…”

„Ti sad i ne znaš kako je to, kad si sasvim sam.”

„Bit će mi jako teško, neću to moći…”

„Ali ja sam ti govorio, da se to može dogoditi. Zaboravila si?”

Kako bih to mogla zaboraviti? Sjedili smo za stolom, poslije večere, ima tome nekoliko godina, i tko zna kako se to razgovor motao da je Fran, kojemu je moglo biti trinaest, četrnaest, odjednom rekao: „Ali Boris već ima svoju obitelj, svoju ženu, svoju djecu.”

Najprije nisam smogla glasa, ali onda sam izustila: „Dobro, reci.”

„A tata je…”, zaustio je Fran nesretno i zašutio. „Nije u redu to što radiš”, završio je neočekivano.

„Ljudi žive onako kako mogu”, rekla sam jadno. To nije bio odgovor djetetu, ali možda Fran više nije ni bio dijete, a možda sam prionula uz slabašnu nadu da će ga zapamtiti sve do onog dana kad više ne bude dijete. A i što sam drugo mogla?

Nikad se na tu temu nije vratio. Ja je se nisam usudila spomenuti. Netočno. Nisam se do ovog trenutka usudila na nju ni pomisliti.

I nije tad riječ odlazak bila izgovorena.

Ni o kakvom odlasku nije tad bila riječ, nego bi Fran ponekad, kad ne bi smio na skejtanje ili k prijateljima dok ne ispravi kakvu ocjenu, povikao: „Kad budem imao 18 godina, preselit ću se k tati!” Zatvarao bi se u svoju sobu povukavši velika klizna vrata tako snažno da bi odskočila od dovratka.

„Tamo se bar vrata mogu zatvoriti kako treba!” jogunasto bi završio.

Ali sad su vrata njegove sobe bila širom otvorena, i ja sam ušla. Vidjela sam da je na sredini sobe kutija u koju je spremao sprejeve za grafite.

„Nešto mi zamjeraš?”

„Ne, ništa…”

„Reci… da znam.”

„Ništa… osim toga, ide mi na živce sva ta odjeća… stalno po stanu”, rekao je Fran.

Razgovor je bio završen.

Vratila sam se u dnevnu sobu. Iz ugla se prema sredini prostorije pružala lampa, poput dugačke ruke.

„Može pohani kruh?” upitala sam. U ruci sam stiskala dršku tave tako jako da su mi kosti šake pobijeljele. Tek kad je Fran iz sobe doviknuo, da, to bih baš volio, opustila sam prste i tava je s treskom pala na rešetku štednjaka.

 

49.

Lako je zamisliti da Ksenija i njen sin ne žive više u malom stanu na vrhu zgrade.

 

Netko je svemu kriv. Netko mora platiti! U maglovitoj inspiraciji ona luta maksimirskom šumom. Ona miriše krv, krv je i u lavežu životinja, u uhu joj biserna naušnica. Tu su detektivi kojima su preko košulje na ramenima napeti prekriženi kožnati remeni, ispod pazuha sine oružje. Tijelo ugledaju oko sredine jezera, plavkasto-sivo, stopljeno s pejsažem. Prilaze mu čamcem. Ono lebdi ruku svinutih u laktovima i odatle okomito uronjenih u vodu. Licem prema dnu, kao da ga gleda. S kože skidaju pijavice. Iz plave kose oslobađaju jezerski bršljan, ikru, puževe. Pri korijenu ugledaju centimetar crne.

 

Ipak, povremeno Ksenija mora odgovoriti na neki telefonski poziv, i tad sa žaljenjem ponovo ustvrđuje da nije luda. Nema lakog puta u ono što je čeka. A u Maksimir joj ne pada na pamet ići. Priroda joj je dosadna, osim mijena koje pomno prati sa svog prozora.

Njen okoliš je oduvijek ljudska priroda, ljušture gradova, ulice koje raskopaju ljeti, pa se u njima pojave cijevi koje se udijevaju jedna u drugu. Jednom su Boris i ona na ulasku u Trst zalutali u industrijsku zonu. Već je bio sumrak. Divila se dugom nizu postrojenja tko zna čemu namijenjenih. Pratio ih je uz cestu, pa joj se činilo da iz mora niču divovski vratovi dinosaura. Da, njeno stanište oduvijek je asfalt, plastika, benzin, sjenica haustora, gužva, dim, kafići. Dućani.

 

Preko donjeg dijela pidžame navlači trenirku i žuri u shopping centar. Nakon nekoliko dana u kući vrijeme je da se pripremi za razne nadolazeće situacije, premijere, otvorenja, dvodnevna putovanja na intervjue, možda u Veneciju, možda vrlo skoro.

 

Pidžamu je ubrzo svukla i smotala je u ruksak.

Tog je jutra, zapravo, požurila zamijeniti haljinu koju je jučer, pred sam kraj radnog vremena, kupila. Čim je izašla iz shopping centra znala je da je ta, koju je netom odbacila, ona prava, ali nije više bilo vremena da se vrati.

Općenito, sve se intenzivira navečer, tik pred zatvaranje dućana. Ponekad sjedi za kompjuterom, piše, do zadnjeg časa odolijeva, zatim uskače u tramvaj. Više nema sumnje da joj ta stvar treba. U glavi joj samo jedna jedina misao, svodi se na izbjegavanje večernjih šetača u Tkalčićevoj. Mišići njenih nogu pokreću se precizno, postavljajući nečujno jednu nogu ispred druge u gipkom trku. Oko nje je kaos žamora, kroz njega se probija njena jasna misao.

Stiže u zadnji čas, uzima s police parfem.

„Za poklon je, ali ne morate zamotavati. Ja ću…”

 

Događaju se prve i posljednje stvari. Kupovanje i pisanje. Albert Camus definirao je čovjeka 20. stoljeća kao onog koji je, kako je to pisalo u nekom srpskom prijevodu, „bludničio i čitao novine”. U 21. stoljeću svi pišu. Demokratizacija medija. Žene stižu s posla, odbacuju cekere s porilukom i počinju klikati mišem po ekranu. Bismo li ženu početka 21. stoljeća mogli opisati kao onu koja je kupovala i pisala? Zašto ona to radi? Što joj je? Čim se vrati na posao, predložit će tu temu nekom od urednika. Ali ne, ne može, pune su novine onih koje pišu i onih koje kupuju, mora smisliti nešto drugo.

 

Tu su, recimo, učinci globalizacije. U shopping mallu u Zagrebu pronalazi nasukanu, kao naplavinu na rubu civilizacije, kao ispljuvak velikih gradova, haljinu koju je odbacila u Parizu, a poslije tražila po Pragu. Evo je! To je sad obraduje, sad sneveseli. Zavisi. Treperi. Ne želi imati ono što imaju drugi. Ipak. Kupuje.

 

Kako svi pričaju samo o krizi, i ona se bila uplašila, dva mjeseca nije ušla u neki dućan. Dobro, Ksenija se istrošila još odavno, u doba lude tranzicije, kao i njena lijepa zemljica, i sve češće je njen novčanik bez ijedne kune, ali… sad će štedjeti.

„Uostalom, zna se zašto se Raskoljnikov tako lako predao policiji”, prepotentno je objašnjavala svima oko sebe tu iznenadnu trezvenost. „Malo zato što ga je pekla savjest, a malo zato što ga je policija ionako otkrila.”

„Dobro, i…?” pitaju je.

„Što i?”

„Što hoćeš reći?”

„Misliš, zašto ne kupujem? Malo zato što je kriza, a malo zato što sam ionako ostala bez love.”

Ali ubrzo potom već svaki dan luta gradom, nalazi stvari koje želi. One je prate dva-tri dana. Pomisao na kupnju, prizvana u ključnom trenutku, daje joj snagu da u ljubavnom zagrljaju dođe do kraja. Ujutro naglo sjedne u krevetu sa strašnom mišlju: Nije li ona možda jučer nešto kupila? Ali već u sljedećem času mozga o načinu otplate. Stvar je već predugo u njenim mislima. Jedini način da je zauvijek izbaci je taj da je kupi. Haljina je na vješalici. Vješalica je u ormaru.

Nakon dva mjeseca suzdržavanja otvorila se u njenom želucu rupa, koja se ne može nasititi. Želudac ima vlastite zube, gusti niz, spiralu zubi koji grizu dajući svoj prilog njenoj borbi sa životom.

No, sad za te misli nema vremena. Plaća kavu. Pritegne oko bokova vestu, kojom pridržava trenirku što klizi s bokova. Malo je smršavila. Hoda shoppping centrom iskošene glave, podignutog lijevog ramena, jer lijevom rukom uvrće pramen kose dok hoda od izloga do izloga.

 

Tata je u novinama našao članak o tom… poremećaju, kako ga on naziva, izrezao ga i predao joj ga poslije nedjeljnog ručka. Nije to prvi takav komadić papira koji se gužva na njenoj polici. U jednom od njih znanstvenici kažu da se pretjerana kupovina nikada ne može izliječiti, nego samo, možda, i to ne lako, raznim psihološkim mehanizmima, i lijekovima, sad već jako usavršenim selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina, držati pod kontrolom. Radi se o trajnoj insuficijenciji hormona sreće. Kad Ksenija to spomene, tata skoči.

„Hormon sreće…! Hormon sreće je i ovo”, poviče, pružajući se preko stola i grabeći s njega štrucu kruha.

„Neki toga jedu toliko da zbog debljine završe u bolnici…”, izgovori u dahu.

To bi valjda trebalo ići mamu, i njenu vjeru u moć hrane, ali onda vidi da ga metafora izdaje, jer što je mamino potuljeno zobanje iz tanjura prema poremećaju koji je metastazirao u nekoliko ormara i obje šupe oba stana. Ojađenim pokretom tata gotovo baci kruh na stol, što je gesta koja se u toj bezbožničkoj kući baš i ne može vidjeti.

„Ti ćeš potrošiti sve što je nekoliko generacija naše obitelji teško sticalo”, kaže slomljeno.

Sram me je, ali moj glas, kad kažem da ću o tome povesti računa, zvuči nesigurno.

 

Sve što kupim nosim u stan, ubacujem u malu sobicu, čija vrata s mukom odškrinem. U nju se više ne može ući, toliko je u njoj vrećica. Ne gledam kupljeno. Možda čekam pravi čas.

Jedna mi je kolegica rekla kako uvijek predaje tekst u zadnji trenutak jer tek kad joj jako zazuji u glavi, može početi pisati.

Ponekad mi se čini da i ja trebam pričekati taj zuj, nesnosni zuj crnih mesnatih muha i tad ću ući među njih u sobicu bez prozora i zatvoriti za sobom vrata.

Muhe će oko mene napraviti plašt, rol kragn, korzet. Sobica je Ali Babina špilja u kojoj ću tad sigurno naći nešto, na što sam potpuno zaboravila, i što će biti spasonosno.

 

Jutro u shopping centru produžilo se u dan. Mobitel zvrnda. Imala je mnogo propuštenih poziva. Nije imala vremena misliti je li neki od njih možda Borisov. Kupi bijelu haljinu, a zatim uđe u drugi dućan, i kupi još jednu, onu za more, u bojama mračnog Mediterana. Jarko narančasta, plava, zelena, ljubičasta, crna, puno crne. Kao u fado pjesmama koje je slušala u Portugalu, čudeći se mnogim liticama, i mnogim građevinama, kulama i tvrđavama, niz koje se pogled slobodno survavao u dubinu. Nisu bile zaštićene ogradom.

 

U recidivu, Ksenija zavija shopping centrom.

Gravitaciju svladava pokretnim stepenicama, svojim ribolikim tijelom, tijelom koje završava ribljim repom, put joj utire danski kraljević.

 

Ili će jednog dana ipak morati razmisliti o onome što je čeka poslije.

Jednog dana.

 

Susreće nekoliko žena koje prepoznaje. I one nju, godinama već tako krstare dućanima, svaka svojim putem ali onda se sretnu, uhvate jedna drugoj pogled, bljesne u njima zajedništvo, turobna radost prijestupa, zatim se zagledaju svaka u svom pravcu. Neke sad smeteno stoje pred napuštenim dućanima na kojima piše: „Zatvoreno zbog preuređenja”. Preuređenja, malo sutra.

 

Ksenija žuri dalje.

 

Jednog dana Ksenija neće više prolaziti Preradovićevom ulicom. Do sad je onuda prolazila nekoliko puta dnevno, dok ga je čekala, ili je čekala da se nešto dogodi. Kad je osjećala da bi se nešto moglo dogoditi. Da se nešto događa. Sav taj prostor, gdje su nagurani stolci i suncobrani, sa svim tim glasovima, ima tome dulje vrijeme, ionako osjeća kao nevjerojatno nasrtljivo biće čije je oči, čini joj se, s podsmijehom prate. To iskrivljuje njen hod dok žuri u visokim petama, sasvim uz kuće, pomalo savijene glave kao pas.

Ne želi sve to vidjeti barem dvije godine.

 

Dalje?

 

Prati je masni, modrikasti zuj, pada po kosi i rije u nosnicama, pa često mora mahnuti rukom, da rastjera napasne muhe.

 

Dalje?

 

Glava će mi se polako prazniti od svega našeg, ali kako zamisliti što će doći na to mjesto? Gledala sam na televiziji Helen Mirren kao Superintendant detective Tennyson. Imala je divne kostime, u ušnim resicama bisere. U razgovoru sa sumnjivcima koljena su joj u crnim čarapama sjala. Navečer bi s bocom u ruci tumarala po stanu, puštala stare ploče, zatim bi uspuzala na krevet i u odjeći zaspala.

Ujutro?

Ujutro se Helen ničeg nije sjećala.

To mi se svidjelo. To bih mogla gledati još mnogo puta.

 

Još?

 

Zapravo, ništa. Na pomisao da uopće postoji poslije, moj mozak odbija poslušnost, ona je priznanje da mogu i tako. Nema više utješnih misli. I prije je bilo stvari koje su završavale loše po mene, ali, našla bih nešto u budućnosti, jer trčeći za jednim muškarcem, žena uvijek naleti na još nekog na svom putu, zar ne?

 

Ksenija kruži.

 

Zaboravi jesti. Sjeti se da ni jučer nije ništa jela, pa je oblije znoj kojim je kod nje praćena glad. Ali, nužne stvari iskrsavaju jedna za drugom. Potrebne stvari. Stvari. Po nekoliko puta zaputi se prema istoj kabini, uvijek s drugom odjećom. Prodavačica je gleda s razumijevanjem. Kad joj snimi smrvljenu maskaru u očnim dupljama, razumijevanje prijeđe u prezir i oprez.

 

Još? Poslije? Zatim? Što ostaje?

 

Neće to izdržati. Iako, odavno poznaje i ono jutarnje gađenje nad svime, kao nakon siraste kremšnite, kad leži u krevetu, a zupčanici u njoj još jednom počinju drobiti sve pred sobom. Valja ustati. Dan će opet biti posvećen pokušajima da se utisne u svaki trenutak njegova vremena.

 

Cirkulira.

 

U slastičarnici jede sirastu kremšnitu. Možda će ga, nakon nekog vremena, sresti? Ozbiljnost na njegovu licu trajat će samo trenutak. Možda neće biti sam, a njena patnja bit će svima dosadna.

 

Gleda kroz izlog slastičarnice.

 

Život je bio jednostavan, rekla je u dokumentarcu žena koja je preživjela bombardiranje Londona, vrlo fina stara žena. Život je bio posvećen jednome, preživjeti. Danju je trebalo ići na posao, otkopavati ruševine, odvajati mrtve od živih, maternice od jajnika, a uvečer potražiti mjesto u sigurnim dubinama podzemne željeznice. Tek kad je ratu došao kraj, priznali su sebi koliko su umorni.

Koliko toga ljubavnici natovare na leđa jedno drugome! Stvari koje se mogu činiti, ne smiju činiti, koje bole više no što živ čovjek podnijeti može. Brak se često nasloni i na one višednevne šutnje nakon kojih svi sjednu zajedno večerati. Ali ljubavnici, baš zato što je tako malo vremena koje im je dano, komadaju svaki trenutak onoga za što je ponekad potreban čitav život: ljubav, gubitak, mržnju. U toj pohlepi život je bestidno jednostavan. A i kad je svemu kraj, nadnose se nad truplo svoje ljubavi, nastojeći doprijeti do trenutka u kojem je krv počela teći uzbrdo.

 

Iza stakla slastičarnice, Ksenija promatra život shopping centra. Kremšnita čini svoje. Šećer kola njenim krvotokom, kao što je i ona sama dio ovog kruženja oko nje. Ono upravlja njenim tijelom, kao što i svakom njenom mišlju, dok razgrće neon shopping centra, upravlja ono zbog čega takva mjesta i postoje.

 

Zato ona i zna da svaki trenutak u godišnjem dobu ima svoju svrhu, pri čemu osobita svrhovitost onog neponovljivog survavanja jednog godišnjeg doba u drugo, Ivanjske noći, koja se neumitno bliži, još tri mjeseca i evo je, leži baš u onoj koprenastoj haljini koju je jutros vratila prodavačici. Ali, je li još ondje? Je li? Posljednji put tog dana obuzme je tjeskoba od koje joj se snažan miris odigne s tijela. Baca pogled na sat. Brza. Paučinasta tvar je ondje gdje je jutros obješena. Kupuje.

 

Kad su se svi dućani zatvorili sjedne na klupu u širokom hodniku, da predahne.

Gospođo, zatvaramo, prilazi joj zaštitar, ne možete ovdje ostati. Naravno, naravno, kaže uslužno i ustaje. Time se želi razlikovati od skitnica koje drijemaju na klupi do nje, i koje se zaštitara pokušavaju riješiti mrmljanjem, nakon kojeg nastavljaju spavati.

 

Ulazi u tramvaj. Njeno tijelo prilagođava se ritmu njegova ljuljanja.

Visi o tramvajskom rukohvatu.

 

Jednog dana. Jednog dana, što ostaje? Kako će izgledati sjećanja?

Neko će vrijeme sjećanja biti njen život, pridržavat će je dok bude prolazila kroz stan, promatrala neko dijete na igralištu. Stisnut će joj utrobu, saviti je prema koljenima. Sjest će na kauč, tako presavijena. Ništa neće pomagati. Toliko ništa neće pomagati da će odjednom podići glavu, otvoriti oči i nasmijati se. Pa, tu si, u istom si gradu, tu živiš, nisi umro, gori svjetiljka na tvom stolu, dovoljno je da krene, i dok bude prelazila prugu, sjekla raskršća, penjala se na mostove, kotrljala niz nasipe, dok bude s lišćem plovila niz rijeku i razmicala zmajeve u krošnjama, pomalo će se pitati čemu je tolika patnja trebala. Kad pozvoni, nitko se neće ljutiti, jer sve troje u toj priči dobri su ljudi.

 

Sjećanja će je odvajati od ostatka svijeta s kojim već i sad ima tako malo zajedničkog.

 

Jednog davnog popodneva našli smo se na Vukovarskoj, imali smo samo dvije, tri minute, morala sam kući. Preda mnom je bila noć puna straha, dah mi je cvilio kao da već trčim uz brdo, ali nisam ti mogla prestati stiskati ruku, tjeme, trljati čelo o tvoje. Donio si neku knjigu, rekao da si mi obilježio u njoj neku stranicu.

„Pročitaj. Tako ćemo cijelu večer biti zajedno.”

Stavila sam sunčane naočale i iza tih naočala sam rekla: „Nikad nisam pomislila da bih mogla išta imati s nekim tko kaže stran’ca.”

Naše kosti pune jada postale su jedno.

„Nikad nisam mislio da ću voljeti ženu kojoj to smeta.”

Bili smo jednom drugom najbliže što si ljudska bića mogu prići.

 

Visi o tramvajskom rukohvatu, u ruci drži vrećice, sreća da nikog poznatog tu nema i ni s kim ne mora razgovarati jer nesabrana je od srama zbog onoga što je u vrećicama i od smrtne strave jer je njena plaća potrošena tko zna koliko unaprijed. Ipak, promočene tenisice u koje se slio njen naporni dan želi nekako sakriti pod sebe, ali kako, kako, kad za sjedenje nema mjesta i mora stajati, i kad je to i općenito potpuno nemoguće, jer riječ je o laboratorijskoj ekspertizi, znanstvenom dokazu loše beskonačnosti…!

Jednog popodneva šetali smo Kaptolom. Taj put nisi pričao o tome kako je vrijeme da počneš raditi ono što si oduvijek htio. Ali moje je srce svejedno tiktakalo, tad već neprestano, kao poludjeli satić koji pokazuje vrijeme što će se tek dogoditi. Nisam se tješila mišlju da je jako teško naći posao. Drugima je bilo teško, ali ti te stepenice svladavaš lako, sve se meko ugiba pod tvojim koracima.

Spustili smo se prema Novoj Vesi, a onda prema Tkalčićevoj. Za jednim od stolova na ulici sjedio je vlasnik izdavačke kuće.

„Mislim da bi on htio da radim kod njega”, rekao si.

Ni ja nisam sumnjala da bi htio.

Meni su ljudi dosadni i plašim ih se istodobno, ali ti iz svakog izvlačiš ono najbolje. Osim što smo ti i ja upravo učili jedno iz drugog izvlačiti ono najgore, a ubrzo se više nismo mogli zaustaviti.

 

Tek poslije mnogo vremena mogla bi sjećanja postati poput uspomene na bilo koga, na sve druge ljude koji su se u nekom trenutku našli na njenom putu, a nakon toga su, ako se nju pita, mogli i umrijeti. Zacijelio bi život iz raznog. Dobra je Ksenija u životu od dana do dana. Spajanju bolnog s bolnim, nevažnog s nebitnim.

Ali ne još.

Pušta rukohvat tramvaja.

Na stanici se spretno vine u onaj koji kreće u suprotnom smjeru.

Ne još.

Svjesna je da u njenom životu nedostaje jedno malo serioznije katarzično iskustvo.

Ali, stvari se u životu mijenjaju i kad ne želimo. Naročito kad ne želimo. Uvijek kad ne želimo. Čemu žurba?

 

Opet je pred shopping centrom, jer uvijek ima neki koji radi još duže, u njemu je ona haljina, olovna kao uteg, a malu ogrlicu kojom je prihvaćena oko vrata i duboko izrezana leđa spaja uska traka poput niske pršljenastih perla kralješnice.

Čim ju je neki dan ugledala, znala je da su haljina i ona u neobičnom suglasju.

Nema nikakve sumnje, njeno joj tijelo već dugih godina ne pruža ništa osim zadovoljstva. Ona i njeno tijelo u čudesnom su dosluhu, koji više neće remetiti.

Haljina prione poput krljušti, usprkos, ili možda zahvaljujući svemu, što se tom tijelu događa.

Zatim kupuje i sunčane naočale, sa staklima u obliku leptira snažno istaknutog vrha krila. One prilegnu na njeno lice spremno poput karnevalske maske, poput pozlaćene baute, poput colombine s mnogo kočopernog uzdignutog perja, poput morette od crnog baršuna i tila koju žene na venecijanskim karnevalima stoljećima bezglasno drže na licu samo pomoću malog gumbića u ustima. Taj gumbić sad Ksenija čvrsto zagrize zubima.