Nekoliko dana kolovoza | Mirjana Dugandžija

X. MOLOTOW ARTIST

 

50.

Zatim je zaista došlo, tužno zagrebačko proljeće. Tad na suncu ogole čađave ulice, nečista lica, jadna odjeća. Blijedi se likovi isparavaju na tramvajskim stanicama. Zašto ljudi žele da dođe proljeće? Sad im se u glave s kosom punom zimske ustajalosti uvukao i strah od primanja platnih lista, jer brojka se na njima neprestano smanjivala; bojali su se, zapravo, primanja bilo kakvih lista, dopisa, pošiljki City expressa, koverti, mailova, bojali su se znamenja na Mjesecu i zvijezdama, znamenja uopće, karata noćnog televizijskog majstora tarota, bojali su se da ne progovore nepoznatim jezicima, bojali su se SMS poruka. Jer, otkaz se može dobiti i tako.

„Smatra se da je to najveća kriza kapitalizma u zadnjih sedamdeset godina”, kaže tata. Ali nije ga to osobito zanimalo.

„Bit će jako teško… a pišu u novinama, to je tek početak”, izvještava mama.

Ćelavi i kosmati, glava okruglih ili izduženih, jedno drugom do uha, kao izliveni od jednog komada, moji sugrađani i ja na tramvajskim stanicama čekamo da dođe još teža kriza.

Ali meni je sve to bilo zanimljivo, nešto se mijenjalo neovisno o nama, iz dana u dana, bez naše krivnje, bez osobite zasluge, bez izlaza, i ta me promjena privlačila kao bezdan. Sve je umiralo i svjetlomrcalo u isti mah.

 

Ponekad sam se navečer, kad bi svi otišli, vraćala u redakciju printati svoje bilješke, knjigu, što već. Upalila bih sva svjetla, hodala između stolova na kojima bih u hrpi novina našla sitan novac. Ubacivala sam ga u prorez automata koji bi počeo pljuvati pjenušavi mlaz. Otvarala sam ladice: u njima su tavorile istrošene baterije i notesi mojih dojučerašnjih kolega. Zamišljala sam kako se pred njima otvaraju novi životi. Nekoliko mjeseci ranije, u New Yorku, spavala sam u hotelu u ulici paralelnoj s Broadwayem. Low life, u ulici su prodavali American donut preliven bijelim i roza šećerom i perike. Ujutro bih skočila k prozoru, s jedne strane bio mi je Empire State Building s vrškom u magli, s druge napola otpiljena zgrada na kojoj je pisalo For Rent, a kad bih spustila pogled vidjela sam zelene, plave, platinaste razdjeljke perika. Za devet dolara kupila sam jednu. Moj novi život trajao je nekoliko ulica, do restorana. Prijateljica, koja se upravo spremala platiti mi ručak koji je stajao 200 dolara, inzistirala je da je skinem. Učinila sam to prije deserta, a crnac za susjednim stolom, u crnom odijelu, s crnim svilenim šalom, nasmiješio mi se.

 

Sjedila sam u mirisu sintetičke kave i čekala da mi se isprinta tekst. Bila sam gerilac prazne redakcije. Pila sam mačju krv u praznoj redakciji. Kad bih upalila kompjuter, s internetskih bi sajtova, kao zlokobni noćni leptiri, nagrnuli tekstovi s naslovima poput 7 Credit Card Disasters Who Became Credit Masters i Make Your Money a Wow. Novine više nisam čitala. Oko mene su bile komično uvećane fotografije ljepotica koje su naše novine proglašavale misicama seksepila, i u frivolnim godinama velikih tiraža uokviravale i vješale na zidove. Silikoni su bućkali u praznoj redakciji.

 

„Ksenija, moraš više raditi…”, reče mi jednog od tih dana, dobronamjerno, bivši kolega. Sad je bio visoko rangiran u firmi.

„Dobro, ali… Moram se malo odmoriti”, kažem.

„Sad se borimo da preživimo.”

„Da…? A što je s onim otpremninama koje ste isplatili? Kad sretnem… onu koja ne zna što bi s lovom, pa putuje na Galapagos i u Disneyland, ja je gledam ko Raskoljnikov babu”, istresoh neoprezno.

„A, to su ti ugovori iz drugih vremena”, sneveseli se i on, ali ipak nastavi. „Tiraže su slabe, nema oglasa. Znaš koliki su prihod novine lani imale od oglasa?”

„Ne znam”, rekoh nestrpljivo.

„Šezdeset posto. Što misliš kako je sad?”

„Nemam pojma…”

„Dvadeset posto. Bit će još otkaza… Kad obično dolaziš na posao?” prisjeti se pitati, a kad je čuo odgovor, napusti ga njegovani ton: „Jebate!” ote mu se.

Ako treba izabrati loš trenutak za bilo što, Ksenija je tu. Uzima predah u vremenu krize. Autorefleksija u doba recesije. Kad krene prema telefonskoj slušalici dogovoriti intervju za sljedeći broj, pokreti joj se uspore, a ruke padnu u krilo.

 

Kad bih završila s printanjem, gasila sam svjetlo, zaključavala redakciju i predavala ključ portiru. Pitala sam se odajem li ičim da sam upravo sa stola uzela sitniš mojih otpuštenih kolega. Ali tip je kunjao nad križaljkom, valjda nije znao igrati Solitaire.

Kontrolori karata više se nisu pojavljivali u tramvajima, pa sam se bezbrižno vraćala kući.

Jedne takve večeri naletjela sam na kolegicu s kojom sam se već dugo susretala u raznim redakcijama. „Mislim da više u životu neću dobiti stalan posao”, rekla je. Dok je radila, ulazila je u redakciju divlje rujući po torbi, tražeći cigarete, kao da samo pušeći može podnijeti pogled na nas. Išla mi je na živce. Čim bi završila tekst, okrenula bi nam leđa i digla noge na policu s knjigama: samim svojim postojanjem isisali smo zadnju kap njene životne snage. Ali kad je sada rekla, tko će mene s četrdeset zaposliti, znala sam da odgovor može biti samo licemjerje, šutjela sam. Blijedi joj se nos uzdizao nad blijedim usnama. Nema nikoga kome bi se u ovakvim danima vratila, muž, djeca, sve te nepostojeće žrtve hroptale su na odru novinarske ekskluzive, pa smo dugo sjedile nad dvije kave.

Ali meni se, zapravo, gadno žurilo. Bila je prokleto u pravu, i ništa, baš ništa, nije me tu više zanimalo. Htjela sam što prije doći kući, i sutradan na vrijeme na posao: u jutarnjem mirisu kave mirovat će police s knjigama koje sam čitala prije intervjua. Svakog sam se sjećala. Sjedit će tu i moj preostali kolege, zagledani u ekrane: tražit će teme.

 

51.

„Vaš sin bi trebao preuzeti neke kućne obaveze, o kojima vi onda ne biste morali voditi računa”, kaže dr. Ksaver.

„Zašto?” kažem.

„Zato što je to za njega dobro.”

„Za njega je dobro da polaže ispite.”

„Naravno. Ali i da obavi nešto u kući.”

„Imao je on svoju porciju teškog života…”

„Pustimo to, to je prošlost. On više nije mali, Ksenija. Mi imamo slučajeve overprotective majki… one stvore probleme koje je jako teško poslije rješavati.”

„Ali ja nisam overprotective, upravo obrnuto, ne mogu ga ni od čega zaštiti, ja sam ta koja ga… ja ga ugrožavam…”

Osjećam kako mi kutovi usana vuku lice prema dolje, a Ksaver mi pruži maramicu.

„Dobro vi njega štitite, i predobro. Samo vi njemu dajte neke obaveze, pa će biti sve u redu.”

„Zašto?”

„Zato što se ljudi od kojih se ništa ne očekuje mogu osjetiti suvišnima.”

Šutim.

„I to će od njega možda očekivati i njegova cura, njegova žena.”

„Pa i njegov tata je radio kućne poslove, pa mu to nije pomoglo…”

 

Dr. Ksaver izvuče drugu maramicu.

„Samo dajte… ovo je moje osnovno sredstvo za rad”, kaže.

Nekoliko trenutaka vlada tišina.

„Zašto ste se rastali, Ksenija?”

 

Zašto ste se rastali?

Zašto smo se rastali?

 

Zato što je moj muž napisao pismo socijalnoj radnici u kojem je potanko opisao kako se noću šuljam iz kreveta, ne paleći svjetlo uzimam pastu za cipele iz ormarića i duboko udišem. To je bila moja trudnička želja. Ja sam napisala pismo u kojem sam opisala kako me pred našim sinom vuče za kosu i izgovara riječi koje nijedno dijete, nikad, ne bi smjelo čuti. Mene je potegao za gaćice tako da sam odletjela u zid, a svila ostavila u ružičastom mesu dugu brazdu. Po džepovima kaputa nosio je u desetak primjeraka kopiranu moju davnu priču nazvanu „Prije gozbe paučina”, jer mi se prvobitni naslov, „Rastanak poslijepodnevnih ljubavnika”, činio nedovoljno kičastim.

To su bili dokazi.

 

Zato što sam ja jednom, još puno prije toga, zgrabila pun lonac juhe s mesom sa stola i bacila je u zid, a rezanci su ostali visjeti po slikama na zidu. Meso je s pljeskom palo na šank na kojem su bile starinske vaze. Fran je zavriskao.

 

Trudnoće se sjećam kao šetnje po terasi, ne bih li na cesti ispod brda ugledala naš auto. Pao bi mrak. Oko trbuha sam stezala indijansku vestu što mi ju je muž kupio. Hladnoća iz krošnji uvlačila se u njene šare, pa je i ona postajala kao izrasla na vlažnom staništu. Muž se vraćao dobre volje, kasneći nekoliko sati, ali moj izraz lica sve bi mu pokvario. Kasnije, moj Fran, beba s kosom boje ružičastog zlata, i ja, šetali smo gradom sami.

Jednom sam Franu pokušala objasniti da će se mama i tata rastati, ali da se on ne mora brinuti, jer će nas oboje i dalje viđati. Muž je šutio. Fran je skupio noge u pidžamici, stavio lice u dlanove i savio se do koljena.

„Ja bih više volio da ne”, rekao je i zaplakao, a suze su mu kapale kroz tanke prstiće.

Kad je došlo vrijeme da smo morali na miru razgovarati, a morali smo, jer odjednom nas je bilo troje u toj priči, muž bi me zamolio da uđem u kupaonicu. Fran je u sobi sjedio u fotelji, pred televizorom koji je sad gorio dan i noć. Više mu nitko ništa nije objašnjavao. Sad je slušao, i gledao. Ja sam plakala, moj muž je pio i plakao, moje su se bale miješale s njegovima. Policija je bila nemoćna. Nije bilo tragova krvi.

Policiju sam pozivala ja, ali muž bi me odgurnuo i ubrzo bi bio jedini koji je govorio, glasom koji je pucao objašnjavao je tko je tko od nas troje u toj priči. Jedva je čekao da zaboravi da se o tome govori samo u kupaonici. Fran je igrao game boy, skvrčen u fotelji nad sićušnim ekranom. Mladim policajcima bilo je neugodno. Vadili su notese i nešto u njih čvrčkali. Oko njih rasla su brda nepospremljenog veša. Čisti je bio odvojen od prljavog.

Kapci mog muža bili su natečeni, oči su mu izgledale kao da se iz njih prosipaju komadići stakla.

Za odlazak na posao dao mi je 20 minuta, za povratak kući isto toliko.

S tim se nisam mogla pomiriti. Moje je kretanje bilo praćeno, zakašnjavanje povlačilo konzekvence.

 

Navečer se odlučim rastati, ujutro se slomim. A i znala sam već, otprije, kako to ide. Olupani ormari i linoleum i kutija napolitanki na stolu centra za socijalni rad. Izbijali su iz glave svaku obijesnu misao. Tu je trebalo prvi put izgovoriti tu rečenicu. Čuti je. Zarila bi se u želudac kao lepetava, žilava ptičurina. Na zidovima su bili crteži djece žena zaposlenih u socijalnom radu. Zatim strah cijelog tijela, goli zahod centra za socijalni rad, izribani pod zahoda, cipele ljudi koji su čekali socijalnu pomoć, cipele odvjetnika, cipele činovnika koji su izdavali potvrde na kojima su pisale vaše proklete želje. No jednog sam jutra ipak krenula. Smrznutim prstima jedva sam zaključala iza sebe vrata jer hladno je siječanjsko jutro oštrih zvukova od kojeg se stvrdnula trava u našem vrtu.

Centar za socijalni rad bio je odmah tu, iza ugla.

 

Razgovori u kupaonici nastavljali su se. Bila je do pola ukopana u zemlju, kao i minijaturni prozor s rešetkama. Za rata ponekad nam je služila kao sklonište. Kad bi razgovor završio, i ja konačno smjela van, zatvarala sam se s Franom u spavaću sobu. Ali, i to je bilo devijantno, pa bi muž počeo lupati po vratima.

Moj Fran je bio dijete, djetešce, nisu ga zanimali njegovi prijatelji, ni televizija. Čekao je da mama i tata dođu s posla. Njegove bi šlapice s kuglicama na vrhu ostale pokraj kreveta, kad bi se na nj uspeo. Oblačio je pidžamu na crvene točkice. U njoj je prije nekog vremena prebolio vodene kozice. Kupali smo ga u hipermanganu, a dok bi ga polijegao u krevet, moj muž je govorio: „Vidi malog dečka, sav točkast… kao i pidžamica.”

Fran se smijao između crvenih točkica, blaženim osmijehom djeteta koje ima temperaturu, a cijela je kuća zbog tog na nogama.

Sada, Fran bi se zavukao pod plahte, i rekao: „Mama, umiri me.” Dah mu se poput pramička izvijao iz pluća, zamišljala sam kako je slabašno to srce koje treperi u grudima. Koliko može izdržati to malo srce koje, usprkos svemu što je vidjelo, želi živjeti? Ležala sam budna, uvlačeći u sebe dah moga sina dok me ne bi obuzelo nešto nalik na san. I bila sam ondje kad bi se te dječje oči naglo ujutro otvorile, kao oči odrasloga, želeći konačno obuhvatiti kraj svemu.

Tako tri godine.

Ponekad bih ispod kreveta izvukla oglodanu jabuku, ponekad njegovu staru slikovnicu, „Cvrčak i mrav”. Kraj je u njoj bio promijenjen, cvrčak je bio spašen. Na sreću, jer Fran je, naslutivši još kao sasvim mali neko trajno zlo koje prati cvrčka-zabavljača, jako plakao. I uvijek mu je bilo nešto sumnjivo u mravljoj idili, sumnjao je da se tu nešto drugo zbiva, a od njega krije. Nije mogao odvojiti pogleda od slike cvrčka čiji tanki šal odnosi vjetar. Sto puta smo morali pokazati kako cvrčak, s papučama na nogama, u toplini mravinjaka uživa u plodovima ljeta. Dodirivali smo prstom sliku, da se osvjedoči.

Sad je Fran bio još sumnjičaviji. Nije vjerovao mravima filistrima. Meni nije vjerovao ništa. Šutio je. Čitali smo Koko u Parizu. Kad bih uzviknula „Koko, Koko… ne znaš ti što je Pariz!” malo bi se nasmiješio.

 

Pojavljivala se zatim psihologica koja je donosila upitnike sa zadacima poput:

„Definirajte vašu obitelj.”

„Teško mi je što se mora raspasti”, napisala sam.

„Ali… to nije ono što sam pitala”, rekla je psihologica čiji su gumeni potplati na čizmama izgledali kao da je gazila po žitkom asfaltu.

Dala mi je raznobojne kartice pa je iz rasporeda koji sam među njima napravila zaključivala može li dijete pripasti meni.

 

Moj sin i ja ležali smo u mraku sobe i govorili jedno drugome:

– Ti si moj žapčić.

– Ti si moj X man.

– Ti si moja Coca cola.

Morala sam nešto izgovarati. Morala sam nešto raditi. Kad bih zatvorila oči, iskrsavali su gumeni potplati boje asfalta. Fran je to osjećao, pa mi je pomagao.

– Ti si moj Hrabrica.

Preko ljeta moj muž je napravio krevet na kat, kako bismo Fran i ja prestali spavati u istom krevetu. Ali čim bi on zatvorio vrata sobe, provirila bih s donjeg kreveta prema Franu.

„Hoćemo čitati?”

 

52.

„Dosad ste se već pokušavali rastati?” pitao je tada Šandor.

„Nekoliko puta.”

„Zašto ste se udali za nekoga s kim ne možete živjeti? A očito ni vi niste njemu donijeli puno dobra… blago rečeno, Ksenija.”

Zapravo, uz muža sam se osjećala prirodno. U tom braku nisu se pred mene stavljali veliki zadaci. Imali smo dijete. Sve je bilo jednostavno, prije no što je postalo užasno komplicirano.

„Ali zašto me svi pitaju za nešto što je bilo prije deset godina?”

„Zato što ponavljate greške. Toliko loših izbora u životu, katastrofalnih izbora, Ksenija”, rekao je.

„Katastrofalni izbori samo su jedan oblik opreza. Gadno je kad izbori nisu tako katastrofalni. Postajemo neoprezni”, kažem.

Oprez nas napušta.

U bilješkama koje je vodio, Šandor je napisao da zbog dječje dobi dijete treba pripasti majci, te da su moj, i karakter mog muža, trajno promijenjeni. A ja da govorim kroz stisnute zube.

 

53.

Fran bi zaspao, a ja sam ležala otvorenih očiju, osluškujući iza zatvorenih vrata korake mog rasplakanog muža. Pio je vode iz pipe u kuhinji, s daljinskim upravljačem hodao po stanu, rijetko obuvajući papuče.

Budila sam se u četiri ujutro, a kad bi on ustao, u sedam, slušala sam kako kuha kavu i pitala se što će se sve tog dana dogoditi. Kuća je bila poput prolupalog kaveza. Odvjetnica je rekla da se ne selimo prije okončanja parnice; sve bi se time moglo i pogoršati. Zakon tu nije bio jednoznačan. Ipak, jednog ranog jutra, kad sam zaključila da je naš sin sve najgore već doživio, počela sam pakirati naše stvari. Vrećica je bilo posvud po stanu, grabila sam ih i trpala u njih odjeću i knjige. Teško je biti ostavljen, još teže otići. Sa svakom vrećicom pokreti su bivali sve usporeniji. Na kraju me ščepa strah od odlaska, ali i od toga da nikad nećemo otići, i odemo.

Kad sam došla starcima, vidjela sam da nisam uzela Franovu zdravstvenu knjižicu. Morala sam se po nju vratiti. Fran je htio sa mnom, a kad smo ušli u stan, on je odjednom izgledao kao da je napušten odavno, kao da je na mjestima onih stvari koje smo odnijeli već zavladala, da, magla i paučina.

Fran se odjednom počeo osvrtati oko sebe, a onda sam vidjela kako je brzo digao figuricu iz Kinder jaja s poda i stavio je u pepeljaru. Bila je ona nježni, dječji, nemoćni znak tati da je još uvijek s njim.

 

Nastupilo je suho vruće ljeto. Srpanj sam provela sama s Franom na moru. Zatim sam se vratila u Zagreb. Telefonska slušalica bila je vlažna od dlana. „Brzo ćete se vidjeti”, govorio si. Razumio si me, držao si me, znao si da stalno vidim sliku moga sina s čašom crvenkaste tekućine koju drži objema rukama, dok u kuhinju prodire žuta svjetlost s kojom smo se obično vraćali s plaže. Slagali smo na stol kamenčiće i školjke koje smo tog dana pronašli.

Ali zadnjeg dana stol je bio pospremljen, iz Zagreba će za koji čas doputovati Franov tata, a ja ću se spustiti u trajektnu luku. Za praznim stolom smo moj sin i ja.

„Bit će pomrčina sunca… poslat ću ti naočale”, promucam. On priđe hrpi rublja na stolcu i nasloni se na nju licem, a mala mu ramena zadrhte. U njegovoj glavi bio je pakao, ti i ja smo hodali po paklenom asfaltu Zagreba, iz ulice u ulicu, kao da okajavamo grijehe prema onima koje volimo.

Kad je ljeto bilo pri kraju, Fran se vratio s mora. Dok ga tuširam, Fran se rasplače. Mokrim me rukama zagrlio oko pasa, moli da mu obećam da će i dalje moći viđati tatu.

„Da, hoćeš… netko ti je rekao da nećeš?”

Ali onda moram van. Da ne idem uzalud, pitam telefonom poznatog režisera, nonšalantnog ostarjelog ljevičara, je li autorizirao intervju. Kaže: „Samo vi dođite.”

„I?” pita Ksaver.

„Ništa, ništa nije bio napravio.”

„A vi?”

Kad vidim nedirnute stranice s intervjuom, skočim od stola, prevrnem sve čaše i tanjuriće, moj stolac prevrne drugi stolić i vazu s cvijećem. Trčim kući. Fran leži u krevetu i gleda televiziju. Moji sjede kraj njega. Mama prijekorno vrti glavom lijevo-desno.

 

„I, koje ste kućne poslove namijenili svome sinu?” pita dr. Ksaver.

 

54.

Tata mi je rekao da je povukao rukopis svoje knjige. Dogodilo se to nakon nekoliko suhih pisama koja su izmijenili on i njegov izdavač, ta dva stara, pretpotopna čovjeka. Kad je to izgovorio, zamukla sam. Odjednom više nisam imala nijednu od mojih pametnih rečenica za tatu.

„Sad, molim te, nemoj sljedećeg forsirati… oni to ne vole”, rekla sam na posljetku oprezno. Odjednom, nisam vjerovala da će biti sljedećeg.

Tata je rekao, tobože ležerno: „Tko zna hoću li to ikad i objaviti. Sad mi više nije ni stalo. Ima knjiga koje se napišu, i nikad ne objave…”

Osjetila sam kako se u meni nešto prebacilo. Bila sam bijesna. Nije mi više trebala nijedna tatina rečenica da osjetim kako bih izdavača, koji vjerojatno nema ništa ni protiv umirenja ni protiv izazova, ni protiv knjige ni protiv tate, samo je običan mamlaz, izdavački bezveznjak, ja bih ga mogla, ja bih ga mogla…!

Predobar je tata za te ništarije, njegovi su životni ideali počeli nastajati davnih dana, možda baš onda, kad su mu partizani doviknuli: „Pazi što radiš, skoro smo te ubili!”

I nije važno što tata pokušava nešto u isto vrijeme reći, i ne reći, a doista, nije ni lako reći traga li on za onim čega na ovim prostorima nema, i tko zna kad će biti, a možda neće ni biti. Ili kroz njega, dok s prozora gleda obronke Sljemena, samo struje sjećanja na davne dane, sjene predaka, na ono što bolja polovica čovječanstva, kojoj i sam pripada, jer postoji bolja polovica čovječanstva i gora polovica čovječanstva, oduvijek zna. Njegov glas govori meni, cijeli moj život.

Tati to, naravno, nije dovoljno. U pitanju je put od nacije do reakcije, i obrnuto. A možda, čak, Hrvati i Srbi.

Ali meni je dovoljno.

Predložit ću tati da mu pomognem naći drugog izdavača. Popričat ćemo o tome za koji dan, tata će odbiti. No, neću odustati.

 

55.

„Da, bolje sam…”

„Po čemu to osjetite?” upita Ksaver.

Nisam se baš mogla dosjetiti po čemu.

„Pišem dnevnik”, rekla sam tjeskobno.

„O čemu pišete?”

„O svemu… što mi se događa.”

Ksaver me pogleda: „To je dobar način da rješavate neke stvari…”

Ne dam mu da završi: „Ima to veze s novim tabletama?… Jer ponekad jurim gradom, kao na nekom speedu…”

„Jeste vi sigurni da ste uzeli prave tablete?”

To bi trebalo zvučati ležerno.

„Inače nešto pišete, osim svojih članaka?”

„Ne, ništa… ma, odjednom imam puno vremena, ne mogu više hodati po dućanima”, priznah.

Nije znao bi li se nasmijao, ali nisam mu ni dala vremena da smisli.

„Htjela sam reći, ujutro, dok to pišem, čini mi se dobro, a navečer kao gomila smeća. Jednom sam upoznala tipa koji ima bipolarni poremećaj”, navalih, „kad je u daunu sve je OK, jako je obrazovan, normalno radi…”

„Da…?”

„Ali kad ga to obuzme piše pjesme, izvana su super, rimuju se, asonanca, aliteracija, strofe, ali zapravo… to je… tad se sav znoji…”

„Bojite se bipolarnog poremećaja, Ksenija?”

„Ne, zašto ste me tako zabrinuto pogledali?”

„Ja sam vas zabrinuto pogledao?”

„Da, vi… Zar ne treba depresivne poticati da rade ono u čemu su nekad bili dobri, samo ja mislim da oni i jesu depresivni zato što više ne mogu raditi ono u čemu su bili dobri…”, mljela sam.

„Dobro, pisanje nekako ide uz profesiju…”

„Ma ne, nije to… Ja se samo bojim da to što pišem ne valja, jer htjela bih to objaviti. Pretvaram dnevnik u priču. Možda dobijem honorar…”

Ksaver se promeškolji na stolcu.

Ja iznenadih samu sebe: „Neki ljudi pristanu da dugo ostanu bez glasa…”

Ali onda me ta elegantna misao nasmijala.

Ksaver me pogleda.

„Samo vi pišite, Ksenija. Možda da ipak malo pričekate s objavom?”

Oboje smo dobre volje.

„OK, neću objaviti ovaj tjedan.”

„A sad da čujem…”

„Da čujete…?”

„Što je novo u vašem malom domaćinstvu?”

 

56.

„Ne, stvarno, zašto ti to zapravo pišeš?” upitao je Boris.

„Ima dobrih mjesta, napiši to do kraja. Moglo bi biti dobro”, rekao je poslije.

A zatim i: „Operi kosu, izgledaš totalno zapušteno.”

 

57.

Fran je ponovo napravio u svojoj sobi nered, i prilijepio nekoliko novih plakata. Uveli smo Internet i na njegov kompjuter, pa sad često gledam njegova leđa, zavaljena u fotelji u njegovoj sobi, i njegov uski potiljak na kojemu kosa raste u svim smjerovima, kao prava kosa nečijeg pravog djeteta. A ja sam, kao, prava majka.

Kosa neprestano raste kao da pokušava nekome udovoljiti. Kad naraste dulje od dva centimetra, počinje se kovrčati, kao da se vlas vraća onamo od kud je krenula.

Pokraj njega na parketu nova mrlja od spreja za grafite. Pokušao ju je očistiti krpicom ovlaženom acetonom.

„Pusti”, rekla sam, „uopće nije važno.”

Htjela bih ostati iza njegovih leđa sve dok ne osjetim kako me cijelu prolaze te vlasi, prorastaju me, odlakavljujem kao jeti od tih tankih grančica na koje me podsjećaju čak i grafiti koje on i njegovi prijatelji crtaju na željezničkim vagonima. Velike poput ljudi, načine ih za petnaestak minuta, a zatim se brzo udalje, jer nije baš sasvim sigurno je li to dopušteno raditi. Dok putuju iznad željezničkih pragova ogromni grafiti čine mi se nježni kao ticala, iako u njihovoj izradi sudjeluju tvari, lakovi u raspršivačima koji se zovu Molotow Artist, Clash i Beat.