Portreti nepoznatih žena | Marijana Radmilović

NA KRAJU KRAJEVA

zatvaraš krug, sada je svaka točka početna bjelina,
voda koncentrirana u senilnost smrti.
Ne znaš koliko se puta vratila u tvoju stvarnost,
samo si je rabio između jednostavnih zalogaja.
Sada više ne razmišljaš na koje sve načine možeš biti
elegantno tužan, uzimaš prvo što ti se nudi, utrnuli zrak,
provociraš bol, hoćeš joj najbolnije mjesto.
Penješ se visoko, u rijetko zajamčiv trenutak,
taj trenutak koji ćeš ponoviti više puta
kada se sjecište naelektrizira,
svi putnici međusobno izmiješaju
i ponesu jedni druge u svoje zaborave.
Djeca imaju oči kakve je sresti u jedne vrste ljudi,
reći ćeš, opis te još uvijek privlači, tješi te sloboda izbora,
kao što i ovu snomoricu izabireš sam,
ovaj grad kao i svaki grad.