Portreti nepoznatih žena | Marijana Radmilović

ZAVIČAJ

Isto mjesto na kojem pišem,
može li se drukčije usustaviti tuga,
toplo i zaboravno.
Jutarnja posteljina uvrće ljubav i nervozu
prilagođenom brzinom podrazumijevanja.
Moj ljubavnik me gleda u čudu,
o Bože, kakva sam ja to žena,
budim se puna zla.
Vršci prstiju hladni su i dopadljivi
i gnijezde se u mahovini,
stara i neprohodna duša,
o kako ona broji kišu.
Nije to bilo koje mjesto,
zbog dugih kiša, izblijedjelih imenovanja,
ja sam bunovni podsjetnik,
samo trenutačna misao,
kada poželim otići slikovito me zaboravlja.