Precrtavanja | Jurica Vuco

THIS IS THE END

slalom kroz tristošezdesetpetu dnevnu oživljenost
započinje ponovnom glavoboljom.
rashodane se distorzije više ne primjećuju.
brojim uzaludno potrošene želje
i pozivam se na davno izumrle bogove.
jednom smo hodali uzburkanim morem
i nismo se plašili sigurnosti kopna.
sada te vjetrom čujem kako urlaš
jebem ti slavoniju.
pitam se jesi li zapela u agoniji svakodnevnog
buđenja,
a bećarci iznova pobjeđuju,
dok kasnojesenski vjetar šiba posrnule topole.

u ponovljenom startu,
novom od prethodnih želja,
/debelo stisnutom u slow motion/
ja sada slušam tišinu na moru.
/baš kao ona/
oslobođen od neostvarenih ideja,
dugujem ti još samo sjećanje.
i zatim čista ravna bol, san, ne čujem ali znam:
jedeš mi slavoniju.