Precrtavanja | Jurica Vuco

JUTRO

možda te probudim gustim dimom, vanilijom u magli,
pa projuriš jutarnjim pogledom popraćenim
standardnim lajanjem.
možda zatražiš sigurno tlo,
utočište za još jedan puls,
uokolo, još uvijek nedosanjano.
možda ti serviram ponovni breakfast-in-the-bad,
pjevno, tako pjevno i utaboreno u jutarnju tišinu
tog istog rutiniranog opet.
možda skočiš uz opetovani hop,
/spontani trzaj/
uz kakofonijsko šuštanje, zelene navlake, sobni bicikl,
i,
/tada još uvijek sneno/
ponoviš zadane kretnje.
te tako stihijski naučene.
naše.
sada već svojstveno naše
(i dimne)