Rujanska kupačica | Mirjana Dugandžija

WHY I LIKE SO MUCH THIS LITTLE BED

– Onaj kauč, u kutu – rekoh zatvarajući vrata stana – rasklopi ga, ali brzo.

– Daj, kaj ti je? – upita.

– Pusti sad – zbrzah. – Moram zaspati na petnaest minuta.

– To si već rekla…

– E, pa onda… – uzdahnuh puštajući da mi sandale padnu na pod.

Miris sasvim mladog muškarca, cigaretni dim koji se ne pretvara u hladni zadah groba, nego klizi po koži poput peludi. Nije baš izgledao kao netko tko bi čekao da se žena u postelji do njega odmara, ali bio je dovoljno zbunjen da je najprije sjeo na rub kauča, a onda se šutke opružio odbacivši majicu na fotelju. To je bilo to. Još nije bilo hladno, ni u sobi sasvim mračno, ali za koju minutu postat će svježije. Moje omiljeno doba godine, kraj proljeća, početak ljeta, gole jabučice na koljenima, uskoro.

I sad je to sve opet moje, tu, nakon dvije godine, opet.

Ležala sam desetak minuta, zatim ipak ne izdržah, digoh se na laktove i utisnuh mu poljubac na usne koje su bile suhe jer nije disao na nos, koji je imao lagani pregib kao da mu je nekad bio slomljen, i ne bi to bilo ni čudno s obzirom na dio grada iz kojeg je potjecao, tamo te bar pet puta u životu moraju prebiti, i ti moraš prebiti druge, i svi moraju ulicom vijugati kao mačke, i osvrtati se oko sebe kao tati, jer ne znaš tko nosi nož, a tko bokser.

Zatim se naši jezici nađoše u klinču, kao da žele nadoknaditi izgubljeno vrijeme.

Da, malo smo previše vremena proveli u gradu.

Otvorih napokon oči, a pred njima mi se ukaza križ, velik tetovirani križ čiji su vrhovi bili svinuti poput predugih noktiju, na mišici koja je bila široka i glatka i samo se jezikom moglo osjetiti kako su ubodi iglom na njoj ostavili traga.

– Kakav je to križ?

– Keltski križ – reče kao da se to samo po sebi razumije.

– Keltski?

Nisam imala pojma o križevima.

– Pa, križ svih nas… kršćana, da smo zajedno… da smo jači… – kao da se nape u vratu, ali stvar je bila samo u tome da ni on nije znao kako bi to objasnio, pa se okrene na stranu i otrese pepeo. Pepeljara s cvjetnim ornamentom stajala je na stoliću staklenom i pozlaćenom, i takvih je interijernih ispada bilo još, bakinih čajnika i onih koje sam kupila, ružičastih, cvjetnih, ali nikada kao u tom razdoblju moga života, kad je doktor naglo odgurnuo sve druge papire na stranu, uvukao novi u mašinu i napisao dijagnozu, nije svaka stvar oko mene imala preciznije objašnjenje.

– Baš svih…? – ote mi se, iako, nikad mi nije bilo manje stalo do kršćana, ma kojih, jer on se izvije ispod plahte, otkrivši bedra koja su bila snažnija nego što sam ikad pomislila da bi mi se na muškarcu mogla svidjeti, dohvati traperice i iz džepa izvadi kondom. S dva ga je bešćutna pokreta navukao, kao da se radi o tuđem pulsirajućem mesu, i po tome se vidjelo da pripada nekoj sasvim drugoj generaciji; moja je bila nenavikla na kondome, petljala s njima, a cijela stvar tonula u propast. Gledao me stisnutih očiju kao da je došao isprobati na meni neko od mnogih svojih oružja.

– Tek ćeš sada vidjeti kako ćeš biti umorna – zgrabi me za vrat, ali bilo je previše svjetla u tim očima da bih se uplašila.

– Kad moraš sutra na posao? – upitah, a on otegne, s nekom paklenskom ironijom, on sutra ne mora na posao, on je sutra slobodan, jer sutra je Tijelovo, a njegov šef zna da su Hrvati iz Hercegovine veeeliki katolici, pa mu je dao slobodan dan.

– A tako, ti si veliki katolik… – preuzeh njegovu ironiju.

– Da, ja sam veliki, veeeliki jebeni katolik…

Pod tankom plahtom postalo je hladno, pa se stisnuh uz njega.

Jagodice prstiju bile su mu glatke, kao u prijestupnika koji sami sebi uništavaju otiske. Ti su prsti mogli svuda, među moje znojnice, lojnice, nabore, uznemirene vlažne opne.

– Drhtite, gospođo?

Ne, nego mi odjednom nije bilo jasno.

– Nisi li rekao da si iz Dubrave?

– Neg’ kaj, tam’ živim, zapravo, tam’ radim, a živim u Dugom Selu, al’ sam iz Hercegovine… – vrati se on na svoj zagrebački.

– Nikad ne bih rekla… – promrmljah nepotrebno, jer on odjednom skoči iz kreveta: – Of course, baby… you wouldn’t – uperi prst u mene hodajući unatraške, a onda se u skoku nađe na stolcu pa na blagovaoničkom stolu, obuhvati pogledom kuhinjske elemente, radnu plohu punu zaprljanih čašica od sladoleda, uspravan kao neki kuhinjski Hamlet, i izrecitira: – That’s why I like this li’le kitchen, li’le fridge… li’le table… fooork… – zagleda se u vilicu koju je držao ispred sebe, kao u lubanju sirotog Yoricka, a mene presamiti smijeh… Ne sjećam se kad sam se zadnji put smijala.

Fridge je većinom bio prazan, nisam marila puniti ga.

– Probost ćeš me na kraju balade? – odah priznanje njegovu performansu, a on se zbuni, ništa mu to nije govorilo.

– Nekaj je smiješno? – upita zadihano, tobože prijetećim tonom, pun zdrave boje u obrazima od skakanja, čak mu je i tijelo porumenjelo, život je kiptio iz njega, slina mu se caklila na zubima, na jeziku, svali se na kauč, a ja ga zahvalno pomilovah po licu, po kojem je rasla tvrda obrijana brada, i kosi, kratko ošišanoj, a i bila sam mu zahvalna, sve od trenutka kad sam primijetila da me gleda, u kafiću, pogledom predrskim za dvadesetpetogodišnjaka u razvaljenim kargo-hlačama pa do sad kad sam se držala objema rukama za njegov vrat, a sa zida, s uokvirenog nas je kataloga, s natpisom Dorotheum, Gemalde des 19. Jahrhunderts, Dienstag, 12. April 2011, djevojka u blijedoljubičastoj haljini po leđima posipala laticama.

Zatim legne kraj mene privukavši me s leđa, a uho mi poklopi topla usna šupljina:

– Da mi je netko rekao da ću naletjeti na nešto ovako slatko… čovječe…

– Baš…! – odmahnuh.

Osjetila sam kako me širi, dlanovi su mu bili pouzdani.

Udebljala sam se u posljednjih godinu dana. Te kile koje sada kao da su, istisnute čipkom čarapa, punile vrh bedara, stražnjicu, trbuh koji je bio postao dubok, valjda mu je to bilo slatko.

Meni baš i ne.

Zapravo, nisam se mogla sjetiti nijednog događaja koji je te godine pošao po dobru. Ni godinu prije. Prije, prije… vraćala sam se s posla u nepospremljen, siv stan, vani je već bio mrak, moj se sin upravo bio preselio ocu, a ljubav moga života, moj ljubavnik i ta ljubav koja je trajala petnaest godina nije me dovela nikamo osim do groteskne izdaje, ja sam to tako vidjela, a dobro sam vidjela, i do pustih večeri u kojima je bilo nešto starinski tužno, nešto od konačne samoće grudobolnog.

Upoznala sam dvije cure i ubrzo smo postale prijateljice. To je bilo jedino dobro što se dogodilo. Išle smo u kazalište. Ponekad sam se morala ispričati: „Ja sam vam, mile moje, noćas spavala četrdeset sati… I prespavala naš dogovor…“

Prespavljivala sam razne stvari: intervjue, farbanje stana – ljudi u bijelom oprezno su na ljestvama obilazili oko mog kreveta kao oko spruda – poneki ljubavni sastanak koji je trebao početi zvonom na vratima i lepršanjem svilenog ogrtača. I još, prespavala sam ne samo odluku ljubavi moga života da se uopće razvede nego i sam razvod: kad sam otvorila oči, bivša je žena napustila krajolik, a njime se vrzmala nova djevojka.

Tablete uz pomoć kojih sam se imala osoviti na noge, a trebalo se to dogoditi kad se već dogodi, ali brzo, možda i prije nego što prođu četiri mjeseca, ili malo kasnije, još uvijek su me samo prikivale za krevet. Bila sam umorna, tromošću bića koje nema um, samo tijelo, koje je čista protežnost, blaženim umorom. Tri sata prije kraja radnog dana počela bih razmišljati kako ću doći kući. U tramvaju sam postajala bezobrazna ako bi me tko ometao u mojoj hitnji. Vidjela sam se kako s vrata polazim prema kauču, sklopljenih očiju, nisam htjela ništa vidjeti, nisam mogla stajati uspravno, rušila sam se, padala, voljela sam padati u krevet, na jastuke, plahte, kauč, u kauču sam tražila pregib, u nj gurala nožne prste, skutreno tijelo, hladne nokte, trepavice. Željela sam biti vreća, velika prašna masna nepomična vreća.

Moja mi se bolest činila sasvim zdravom. Bilo je toliko stvari koje sam željela zaboraviti! A i bila sam dijete nesanice. Podočnjaka i bijelih obraza. Nejasne životne krivnje. Sramne nemoći, straha pred noći i pred danom poslije takve noći.

Sada sam konačno spavala.

Ali, doktor je uvukao papir u mašinu i napisao da se koristim svim mogućim izgovorima da izbjegnem ljude.

Trebalo je svaki tjedan ići k njemu. Depressio recidiva non psyhotica gradus maior, sine symptomaticis psyhoticis. Nakon nekog vremena izišla sam nekoliko puta s prijateljicama. U kafić. Uredili su jedan nov, lijep i skup, kao da kriza nije trajala već godinama i država bila u beznadnom stanju. Zvao se Bodega, a novac je postao rijedak. Barem meni. Onima koji su pametnije živjeli možda i nije, ali ja, koja sam uvijek trošila više nego što sam zarađivala, sada sam živjela od danas do sutra.

Čak i to je bilo lijepo, i nama je bilo lijepo, nosile smo šešire, naušnice, krzno, kao pred Sudnji dan.

Ali meni je i spremanje za Bodegu, ili kazalište, trajalo pola dana… i uvijek bi se našlo vremena da u visokim potpeticama legnem na krevet: morala sam skupiti snagu za večer.

Gnijezdila sam se među jastucima kao da tražim zrno graška.

U stanu su šumjeli radijatori kao da pod parketom teče rijeka ponornica. Živjela sam kao u vodenici. Osluškivala bih žuborenje koje je punilo moje tijelo vodom i puštalo je da istekne, i onda opet, bila sam i ja protočna, a zatim bih zaspala kao na vilinskim urocima.

Onda sam morala početi stvarno izlaziti, makar i sama. Da bih ustala, morala sam se umiti s mnogo hladne vode.

Obrazi su mi trnuli. Poslije je bilo lakše. Maskara, ruž, puder. Nisam smjela sjesti dok navlačim čarape: prebacivalo me na jastuk, u san. Nisam smjela ostati vani predugo. Umor me obarao bilo gdje. Nije mi smetalo ako bih zaspala na nekoj klupi.

I, nisam smjela ostati cijeli dan u krevetu, jer tad je znalo sve krenuti ispočetka. Pa je i kretalo ispočetka. Noć se strovaljivala u dan bez jutra. Nisam ustajala, nisam prala kosu, pod njom su mi se pojavile krastice koje sam čupkala kad nisam spavala.

„Zašto biste prali kosu? Imate uši?“ pokušavao me zbuniti doktor.

„Još ne!“ odgovarala sam bezobrazno.

Domagoj s križem iskrsnuo je iz jedne takve večeri kad su mi u Klubu sinkope skakutale oko glave. Približavao se dok mi nije stao vrlo blizu, upravio pogled prema meni i zabio ruke u džepove. Desnu bi izvadio samo da sa šanka uzme bocu piva.

*  *  *

– Ovdje sam već noć i dan, a još ništa nisi skuhala – probude me Domagojeve riječi, koje su zvučale kao da moram znati da bi taj nemar mogao imati cijenu.

– Skuhala? – pokušavala sam izmigoljiti iz plahti koje su me cijelu zarobile. Njegove su bile sfrkane kod stopala i ležao je gol, obgrlivši me jednom rukom, a nogu je spustio na pod.

– Ti nisi normalan… naručit ćemo pizzu.

– Ja ću naručiti dvije – zaprijeti.

Napravio je nekoliko jarosnih krugova po stanu, govorio da hoće jesti „na žlicu“, ali onda se poče smijati: – Kad bi ti znala kuhati…

– Čak i ti imaš starce… Gdje su? – upitah.

On ispali: – U Londonu – a onda se dosjeti – ali brzo se vraćaju.

– Vraćaš se s njima?

– U jebeni Mostar? U Mostar? Znaš ti kak je tam? – zgrozi se. – Znaš šta? Kad sam došao u Zagreb, odlučio sam postati žigolo – izjavi drčno, infantilno. Nisam sumnjala. Oči su mi se sklapale, ali upitah: – Daješ oglas u novine?

– Ne, gospođo novinarko, preko prijatelja. Moraš znati prave ljude, face, babe. A znaš šta je zanimljivo, kad je neka frka, murja uvijek najprije ide na dečke, uvijek prvo na dečke… pa u maricu… jebeno je ako nemaš osobnu…

Počelo me zanimati što se onda događa, bilo je jasno da oko njega ima mnogo priča, svaka je laž s malo istine, i obrnuto, ali nisam imala snage za pitanja, a kad je došla pizza, zaboravismo na to. Jeli smo šutke, kao utrkujući se, a onda reče kako mu se zapravo spava, odgurnuo je ostatke pizze i mi se zagrlismo, kao da imamo jedno drugo odavno, osjetih kako mi liže nosnice, onda zatvori jednu vrškom jezika.

– Imam polip u drugoj, ne mogu disati…

– Sorry, sorry… – pobrza, a ja smjestih bradu pod njegovo pazuho, on nasloni lice na moje, a zatim mu je stisak oslabio, zaspao je. Odnijela sam kutije od pizze u smeće, vani je već bila noć. Nisam znala je li mi bila ljepša večer ili noć preda mnom. Ili jutro koje dolazi. Znala sam da Domagoj spava, da ću utisnuti u njega svaki svoj centimetar, iz tijela mu je izlazila mirna toplina, naslonit ću obraz na križ, fućkaš križ, jebeš križ, jedan je mostarski klinac drugom mostarskom klincu tetovirao križ.

Kad sam ga sljedeći put vidjela, ležao je na leđima, odjeven za posao, u crnu košulju s logom i hlače, nauljene kose, a vidjela sam sad i ruksak, u kojemu je, očito, sve to stajalo, i neseser, s dezodoransom i kutijicama, britvicama, a u sobi se još držala popodnevna toplina.

– Nisi na poslu? – skočih prestrašeno.

Sve mi je to bilo i predobro poznato.

– Prespavali smo dan i noć… I dan… sad je ionako večer… Znao sam to, jebo te, sanjao sam to. Zvao sam šefa da mu kažem da sam bolestan.

Šutjela sam.

– Popizdio je… – protisne.

Nisam sumnjala. Domagoj je radio posao za koji se mladi ljudi biraju prema ljepoti i vječnoj dostupnosti i moći da budu na nogama deset sati trčeći ovamo-onamo. Na crno, dakako.

– Pusti sad to… – rekoh. – Spavaj, noć će.

Kleknula sam kraj kauča i svukla mu hlače i košulju. Da, mora da je nos nekad bio slomljen, bio je kao nos mladoga Branda.

– Dođi – savije se oko mene ujutro.

– Ne smiješ više zaspati.

– Zato dođi…

Pazuho, zagrljaj nekoga tko nije moj.

Kad sam ga sljedeći put vidjela, skakutao je na jednoj nozi, navlačeći hlače. Crna košulja već je bila na njemu.

– Jebaće mi mater – ustvrdi.

Bio je dan, možda bi bilo lijepo reći neodređeno doba dana, ali ja sam po narančastim sjenama na balkonu vidjela da je kasno poslijepodne.

– Jebaće mi mateeer… – pjevušio je, i u tom glasu nisam čula ništa drugo do hitnje mladosti spremne na sve. „Kaj god. Samo treba naći novi posao.“

– Najbolje ti je da opereš zube – rekla sam suvišno – udahni pastu, to ti pročisti glavu, onda se umij s puno hladne, hladne vode…

– Vidimo se – dograbi tenisice.

Odšutjeh. Ipak, htjela sam mu reći i da ne sjeda na krevet dok obuva tenisice, ni slučajno, ni po koju cijenu, jer to prebacuje, ali mislim da nisam uspjela, jer osjetila sam kako mi dugi prsti sna gmižu uz tijelo i da će mi u sljedećem trenutku prekriti riječ kao pokrov.